Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4526/19 (N. S.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Hipoteka
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4526/19

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4526/19, rješavajući apelaciju Nadje Soldat rođ. Šindrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nadje Soldat rođ. Šindrić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 621962 18 Gž od 8. jula 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 621962 16 P od 22. januara 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nadja Soldat rođ. Šindrić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Nedžad Beća, advokat iz Sarajeva, podnijela je 26. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 621962 18 Gž od 8. jula 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 621962 16 P od 22. januara 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i UniCredit banke d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja ili tužena) zatraženo je 21. januara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 29. januara do 9. februara 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Vakufska banka d.d. Sarajevo je 24. jula 2012. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne notarske isprave – ugovora o uspostavljanju hipoteke od 30. decembra 2010. godine protiv izvršenika S. Š. (apelanticinog oca, u daljnjem tekstu: izvršenik). Predmet je zaveden i vodi se pod brojem 65 0 I 275977 12 Ip, dok je kao sredstvo izvršenja predložena prodaja nekretnine detaljno navedene u prijedlogu (dvosoban stan u ulici Akifa Šeremeta broj 28, u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), koja je u vrijeme pokretanja izvršnog postupka bila u izvršenikovom vlasništvu. Općinski sud je predloženo izvršenje dozvolio rješenjem o izvršenju od 7. novembra 2012. godine protiv kojeg je apelantica (kao treće lice) izjavila prigovor. Općinski sud je rješenjem od 3. oktobra 2016. godine odbio apelanticin prigovor i ostavio na snazi rješenje o izvršenju od 7. novembra 2012. godine.

6. Iz stanja spisa proizlazi da se apelantica nakon pokretanja izvršnog postupka, a na osnovu ugovora o poklonu (zaključenog između nje i izvršenika), uknjižila kao vlasnik predmetne nekretnine 18. septembra 2015. godine.

7. Dalje, iz stanja spisa proizlazi da je tužena (UniCredit banka d.d. Mostar) 3. juna 2012. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu mjenice kao vjerodostojne isprave protiv izvršenika (apelanticinog oca), a kao sredstvo izvršenja je predložila prodaju iste nekretnine kao i Vakufska banka d.d. Sarajevo. Predloženo izvršenje Općinski sud je dozvolio Rješenjem o izvršenju broj 65 0 I 267263 12 I od 2. decembra 2013. godine, protiv kojeg je apelantica (kao treće lice 2. decembra 2015. godine) izjavila prigovor, dok je Općinski sud zaključkom od 5. decembra 2016. godine apelanticu uputio na parnicu.

Postupak u kojem su donesene osporene odluke

8. Apelantica je 29. decembra 2016. godine pokrenula parnični postupak protiv tužene (UniCredit banka d.d. Mostar) radi proglašenja izvršenja nedopuštenim.

9. U predmetnom postupku Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 621962 16 P od 22. januara 2018. godine odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se proglasi nedopuštenim izvršenje na predmetnoj nekretnini, da se ukine Rješenje o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 267263 12 I od 2. decembra 2013. godine, kao i da se naloži Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da izvrši brisanje zabilježbe rješenja o izvršenju od 2. decembra 2013. godine koja je upisana u korist tražitelja izvršenja (UniCredit banka d.d. Mostar), te da se obaveže tuženi da joj naknadi troškove postupka.

10. U obrazloženju presude Općinski sud je obrazložio kako je nakon izvedenih dokaza (brojnih materijalnih dokaza, saslušanja svjedoka Z. Š. i apelantice u svojstvu parnične stranke) utvrdio da je apelantica pokrenula parnični postupak nakon što je zaključkom izvršnog suda od 5. decembra 2016. godine kao treće lice upućena da u parničnom postupku zahtijeva proglašenje nedopuštenim rješenja o izvršenju od 2. decembra 2013. godine. Dalje, da je 20. decembra 2010. godine apelantica (kao poklonoprimac) zaključila sa svojim ocem S. Š. (kao poklonodavcem) ugovor o poklonu predmetnih nekretnina-stana, te je istovremeno ugovoreno pravo doživotnog uživanja u korist bivše supruge poklonodavca (majke apelantice Z. Š.), dok se na osnovu navedenog ugovora apelantica upisala kao vlasnik stana tek 18. septembra 2015. godine. Također, utvrđeno je da su 30. decembra 2010. godine privredno društvo u vlasništvu apelanticinog oca (Maksi – Comerc – COOP d.o.o.) i Vakufska banka d.d. Sarajevo zaključili ugovor o kreditu (kojim je firmi odobren kredit u iznosu od 125.000 KM), dok je apelantica dala saglasnost da njen otac zaključi ugovor o zasnivanju hipoteke na predmetnom stanu u korist davaoca kredita (Vakufske banke d.d. Sarajevo). Hipotekarni dužnik (apelanticin otac koji je u tom postupku bio istovremeno i njen punomoćnik) zaključio je ugovor o uspostavljanju hipoteke na stanu (predmetnoj nekretnini), pa je u zemljišnoj knjizi nakon provođenja navedenog ugovora upisano zasnivanje založnog prava, uz zabilježbu zabrane daljnjeg otuđenja i opterećenja nekretnine bez saglasnosti povjeritelja, osim na apelanticu i njenu majku onih prava koja su navedena u ugovoru o poklonu. Dalje, utvrđeno je da su apelanticini roditelji razvedeni od 2001. godine, nakon čega je apelantica nastavila živjeti sa majkom (u Gračanici), zatim da su apelantica, njena majka, suprug i sin prijavljeni na adresi predmetne nekretnine (stana), dok apelanticin otac nikad nije bio prijavljen na adresi predmetnog stana, kao i da je apelantica evidentirana kao vlasnica predmetnog stana. Dana 9. novembra 2012. godine zabilježeno je Rješenje o izvršenju Općinskog suda (broj 65 0 Ip 275977 12 Ip) po prijedlogu založnog povjeritelja Vakufske banke d.d. Sarajevo, dok je 5. decembra 2013. godine zabilježeno Rješenje o izvršenju (broj 65 0 Ip 267263 12 I) radi osiguranja potraživanja tuženog. Prema bjanko-mjenici (sa pripadajućim mjeničnim ovlaštenjem i protestom od 11. maja 2012. godine), mjenično potraživanje tuženog prema izvršeniku (apelanticinom ocu S. Š.) iznosi 500.000,00 KM, dok je rješenjem o izvršenju (od 2. decembra 2013. godine) određena zabilježba izvršenja, procjena i prodaja predmetne nekretnine koja se vodila kao vlasništvo apelanticinog oca.

11. Općinski sud je naveo da se u smislu člana 72. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) apelantica nije trebala smatrati trećim licem, pa samim tim nije ni trebala biti upućena na parnicu jer se kao vlasnica predmetne nekretnine uknjižila 18. septembra 2015. godine, dok je prigovor uložila 2. decembra 2015. godine, pa je u vrijeme izjavljivanja prigovora bila izvršenik, a ne treće lice. Kod naprijed utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud smatra da se pitanje savjesnosti tuženog (povodom publicirane zabilježbe ugovora o poklonu u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje 13. juna 2012. godine) treba cijeniti shodno odredbama Zakona o zemljišnim knjigama (čl. 2. stav 4, 5. i 9, u daljnjem tekstu: ZZK). Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje (3. juna 2012. godine) kao vlasnik predmetnog stana bio upisan izvršenik – apelanticin otac, dok je u C listu egzistirala uknjižba hipoteke sa zabilježbom zabrane otuđenja, umanjenja i novog opterećenja nekretnine bez prethodne pismene saglasnosti Vakufske banke d.d. Sarajevo (osim na apelanticu kao poklonoprimca na osnovu ugovora o poklonu i upis prava doživotnog uživanja u korist apelanticine majke). Dakle, s obzirom na konstitutivno djelovanje upisa u zemljišnu knjigu u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje, tuženoj u tom trenutku uopće nije mogla biti poznata navodna netačnost zemljišne knjige, niti je tužena na bilo koji način ispoljila grubu nepažnju prilikom utvrđenja mogućnosti podnošenja prijedloga za izvršenje protiv izvršenika (apelanticinog oca) kao upisanog vlasnika nekretnine. S druge strane, apelantica je u to vrijeme imala samo osnov za stjecanje prava vlasništva u vidu ugovora o poklonu, dok tužena nije bila dužna da provjerava postojanje takvog osnova, te je istaknuto da bi jedini upis koji bi apelantici garantirao red prvenstva i na osnovu kojeg bi treća lica bila informirana o njenom pravu na predmetnoj nekretnini (osim konačne uknjižbe) predstavljala eventualna predbilježba prava vlasništva na osnovu ugovora o poklonu u smislu odredbe člana 2. stav 3. ZZK. Dakle, tužena u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje protiv vlasnika nekretnine (apelanticinog oca) nije postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja (član 12. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO), načelu zabrane zloupotrebe prava (član 13. ZOO-a), načelu zabrane prouzrokovanja štete (član 16. ZOO-a) i suprotno pažnji dobrog stručnjaka (član 18. stav 2. ZOO-a). Dalje, Općinski sud je naveo da su irelevantne apelanticine tvrdnje kako je tužena zalogom propustila osigurati svoje potraživanje, voditi brigu o promjenama u zemljišnoj knjizi, te eventualno podnijeti tužbu za pobijanje dužnikovih pravnih radnji. Ovo iz razloga što su to okolnosti koje se tiču samo tužene, te eventualno druge ugovorne strane iz ugovora o kreditu, pri čemu tužena nije ni imala pravnog interesa podnijeti paulijansku tužbu jer ugovor o poklonu u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje nije bio realiziran. Također, Općinski sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o besplatnom raspolaganju (u smislu odredbe člana 281. stav 3. ZOO-a), pa se pretpostavlja da je dužnik znao da takvim raspolaganjem nanosi štetu povjeritelju, pri čemu je sam mjenični dug nastao tri godine prije ugovora o poklonu, što dalje upućuje na zaključak da se radi o institutu familia suspecta (sumnjiva porodica), odnosno da je i apelantici moralo biti poznato da je njen otac u vrijeme zaključenja ugovora o poklonu već imao dug, kao i da besteretno raspolaganje nema utjecaj na sudsko založno pravo tužene. Općinski sud je naveo da je prigovor zastarjelosti mjeničnog potraživanja tužene, kao i sve druge prigovore iz člana 47. ZIP-a, mogao istaći samo izvršenik u izvršnom postupku, zbog čega (s obzirom na to da takvog prigovora nije bilo) sud o tome ne može ni raspravljati u izlučnoj tužbi po prigovoru trećeg lica u izvršnom postupku.

12. Općinski sud je naveo da apelantica nije dokazala da je predmetna nekretnina – stan jedina nepokretna imovina apelantice i njene porodice, te smatra neprihvatljivim identične iskaze apelantice i njene majke, kao i njihove navode o nepostojanju kontakta s ocem apelantice i odricanju od drugog nasljedstva iza oca. Pri tome, za utvrđenje činjenice da je predmetni stan eventualno apelanticina jedina imovina, Općinski sud je naveo da je bilo potrebno izvesti znatno veći broj dokaza u odnosu na one koje je izvela apelantica i koji se odnose na imovinu u Kantonu Sarajevo s obzirom na to da je na apelantici teret odgovornosti za propuštanje postupanja u skladu s odredbom člana 5. ZZK i članom 53. stav 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP). Dalje, sud je naveo da je i sama apelantica istakla da je potraživanje Vakufske banke d.d. Sarajevo upisano prije potraživanja tužene, te da bi u slučaju prodaje predmetne nekretnine sredstva svakako pripala Vakufskoj banci. Osim toga, predmetni izvršni postupak paralelno teče sa naprijed navedenim (u kojem je tražitelj izvršenja Vakufska banka d.d. Sarajevo), tako da bi izvršni sud (shodno odredbi člana 73. stav 1. ZIP-a) trebao donijeti rješenje o pristupanju u izvršni postupak koji se vodi pod brojem 65 0 Ip 275977 12 Ip. U tom smislu je nelogično da apelantica svoje pravo na dom ne ističe u drugom izvršnom postupku, odnosno da to njeno pravo nije ni spomenuto u momentu zasnivanja hipoteke na predmetnom stanu u korist Vakufske banke d.d. Sarajevo. U svakom slučaju, nasuprot istaknutom pravu na poštovanje doma stoji i ogromno potraživanje tužene koje se shodno odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) smatra imovinom, pa bi bilo kakvo drugačije postupanje upravo predstavljalo povredu prava na imovinu tužene. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju proveo i tzv. test proporcionalnosti između interesa apelantice kao osobe kojoj prijeti gubitak navodnog doma nasuprot cilju koji se želi postići provođenjem izvršnog postupka. U vezi s tim, sud je utvrdio da samim pokretanjem i vođenjem izvršnog postupka na predmetnom stanu nije došlo do miješanja u apelanticino pravo na dom, odnosno da bi do miješanja došlo tek nakon donošenja rješenja o dosudi (član 93. stav 2. ZIP-a), kao i da je navodno miješanje tužene u potpunosti zasnovano na relevantnim odredbama čl. 29, 39. i 72. stav 3. ZIP-a i da je eventualno miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja tužene koji se ogleda u njenom pravu na naplatu potraživanja koje je postojalo i u trenutku zaključenja ugovora o poklonu. Ukoliko je pokretanje izvršnog postupka zaista miješanje u apelanticino pravo na dom, Općinski sud je istakao da je podnošenje prijedloga za izvršenje bila neophodna mjera u demokratskom društvu s obzirom na to da je apelanticin otac (kao dužnik tužene) ugovorom o poklonu očigledno nastojao onemogućiti tuženu da se iz njegove imovine namiri, te da se legitimni cilj tužene (namirenje potraživanja) očigledno ne može provesti drugom mjerom osim provođenjem izvršnog postupka, dok apelantica suprotno nije dokazala. Pri tome, Općinski sud je posebno ukazao na svoje obrazloženje u dijelu znanja apelantice i njenog oca o posljedicama besplatnog raspolaganja stanom i prethodnim dugovima. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odlučio kao u izreci presude, dok je na osnovu odredbe člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), uspjeha stranaka u sporu i činjenice da tužena nije postavila zahtjev za naknadu troškova postupka odbio apelanticin zahtjev da joj tužena naknadi troškove parničnog postupka.

13. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 621962 18 Gž od 8. jula 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio predmet konkretnog spora, utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je istakao da apelanticinim žalbenim navodima nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost prvostepene presude.

14. Kantonalni sud je naveo da, iako se prvostepena presuda pobija iz razloga bitne povrede pravila postupka, žalbom se ne ukazuje koju je odredbu ZPP-a povrijedio prvostepeni sud, niti opisuje postupak kojim je došlo do povrede odredaba ZPP-a koja je bila od utjecaja na zakonitost i pravilnost odluke. Također, neosnovana je i tvrdnja da je osporena presuda zasnovana na pretpostavkama, već upravo suprotno, zaključci koje je izveo prvostepeni sud rezultat su pravilne ocjene svih dokaza pojedinačno i njihovog dovođenja u međusobnu vezu, u skladu sa odredbama člana 8. ZPP-a. Kantonalni sud je naveo da apelantica prvenstveno osporava prvostepenu presudu iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer se ne slaže s ocjenom provedenih dokaza izvršenom od prvostepenog suda (npr. s ocjenom iskaza koji je u svojstvu parnične stranke dala apelantica i iskaza koji je u svojstvu svjedoka dala njena majka kada su izjavile da predmetni stan predstavlja apelanticinu jedinu nepokretnu imovinu, odnosno njihov dom). Kantonalni sud u cijelosti prihvata kao pravilnu ocjenu ova dva iskaza, kao i zaključak prvostepenog suda da, u smislu odredaba čl. 123. i 126. ZPP-a, dokazi koje je apelantica provela nisu bili dovoljno uvjerljivi za zaključak da osim predmetnog stana (u Sarajevu) apelantica, njena majka, muž i dijete nemaju druge nepokretne imovine, drugog doma, te da apelantica nema kontakt sa ocem. Naime, u situaciji kad tužena osporava takve tvrdnje, onda je na apelantici teret dokazivanja jer ona iz njih izvodi pravo i na njima zasniva svoj tužbeni zahtjev. Dalje, tačno je da iz provedenih dokaza ne proizlazi zaključak prvostepenog suda da apelantica nije u drugom izvršnom postupku (po prijedlogu za izvršenje Vakufske banke d.d. Sarajevo) isticala kako predmetna nekretnina predstavlja njoj i njenoj porodici jedinu imovinu i dom, ali taj zaključak nije utjecao na pravilnost odluke prvostepenog suda kako u pogledu odluke da odbije sam prijedlog za izvođenje tog dokaza (uvid u izvršni spis broja 65 0 Ip 275977 12 Ip), iz razloga što su relevantne činjenice (upis hipoteke, sadržaj upisa u zemljišnoj knjizi povodom hipoteke, sadržaj punomoći) bile nesporne među strankama, a tako i na zaključak koji je izveden ocjenom dokaza. Također, Kantonalni sud smatra da su neosnovani i ostali apelanticini žalbeni navodi usmjereni na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostepeni sud prilikom ocjene dao logične i jasne razloge koje prihvata i taj sud, tako da apelanticino neslaganje sa zaključcima povodom ocjene ovih dokaza ne znači da je prvostepeni sud povrijedio načelo ravnopravnosti stranaka ili odredbe o pravilima o rasporedu tereta dokazivanja iz čl. 123 – 126. u vezi sa članom 8. ZPP-a.

15. Dalje, suprotno apelanticinim žalbenim navodima, prvostepeni sud je u svojoj odluci detaljno i jasno raspravio pitanje značajno u ovakvoj parnici – pitanje savjesnosti tužene (kao izvršnog povjeritelja). Osim toga, bez utjecaja su razlozi kojima apelantica potkrepljuje stav o nesavjesnosti tužene, odnosno navedeni razlozi nisu doveli u pitanje stav prvostepenog suda koji je pravilno obrazložio (primjenom odredbe člana 281. ZOO-a) da se u konkretnom slučaju radi o besteretnom raspolaganju nekretninom tri godine nakon nastanka mjeničnog duga, te u tom kontekstu ukazao na značaj zabilježbe iz C teretnog lista (član 2. ZZK), a s druge strane sudskog založnog prava (član 72. stav 2. ZIP-a). Također, suprotno žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostepenog suda da prigovor zastare u izvršnom postupku, u smislu člana 47. ZIP-a, može istaći samo izvršni dužnik, a ne treće lice upućeno da u parničnom postupku dokazuje da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprječava izvršenje u obimu u kojem su prava tog trećeg lica zahvaćena izvršenjem (član 51. ZIP-a). Kantonalni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 38. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO) koja je bila na pravnoj snazi u vrijeme zaključivanja ugovora o poklonu (20. decembra 2010. godine), kao i na odredbu člana 53. Zakona o stvarnim pravima koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme upisa prava vlasništva apelantice u zemljišnim knjigama, kojima je propisan način stjecanja prava vlasništva na nekretninama (na osnovu pravnog posla) i djelovanje provedene uknjižbe. U vezi s tim, pravilno je prvostepeni sud ukazao na odredbu člana 5. ZZK (koja propisuje da vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek upisom u zemljišnu knjigu), odnosno pravilan je zaključak prvostepenog suda da apelantica snosi odgovornost zbog toga što nije, onda kad je stekla pravni osnov, upisala svoje vlasničko pravo na predmetnoj nekretnini.

16. Vezano za apelanticine žalbene navode da je prvostepenom odlukom povrijeđeno njeno pravo (i pravo njene porodice) na imovinu i pravo na dom, Kantonalni sud je ukazao na razloge koje je obrazložio prvostepeni sud (prilikom provođenja testa proporcionalnosti), a koje u potpunosti prihvata, te je posebno istakao da je apelantica (davanjem saglasnosti – punomoći ocu da zaključi ugovor o zasnivanju hipoteke na predmetnom stanu u korist davaoca kredita Vakufske banke d.d. Sarajevo) prihvatila i pristala na zasnivanje založnog prava na predmetnoj nekretnini koju smatra domom, sa svim pravnim i faktičnim posljedicama koje su za nju poslije toga nastupile. S obzirom na to da će se izvršenje u konkretnom slučaju (radi namirenja novčanog potraživanja tužene) nastaviti kao jedinstven postupak (u smislu odredbe člana 73. st. 1. i 3. ZIP-a, čak i u situaciji da je prema Vakufskoj banci d.d. Sarajevo kao založnom povjeritelju namiren dug), Kantonalni sud smatra da prvostepeni sud nije imao obavezu ispitivati da li je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelanticinog prava na dom. Naime, odredbom člana 72. ZIP-a propisano je da će, nakon što donese rješenje o izvršenju, sud po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja (stav 1), da tom zabilježbom tražitelj izvršenja stječe pravo da svoje potraživanje namiri iz nekretnine (pravo na namirenje), a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nekretninom dužno je trpjeti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražitelja izvršenja stečenog tom zabilježbom (stav 2). Dalje, stavom 3. navedenog člana propisano je da promjena vlasnika nekretnine tokom izvršnog postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nekretnine, kao i da sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio materijalno pravo i odbio apelanticin tužbeni zahtjev. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelantica smatra da je osporenim odlukama došlo do povrede njenog prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na privatni, porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelantica je navela hronologiju predmetnog postupka (izvršnih i predmetnog parničnog postupka), te je istakla da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Dalje, apelantica je opširno navela tok predmetnog postupka kojem je prethodio izvršni postupak u predmetu broj 65 0 I 267263 12 I (tražitelja izvršenja – tužena), kao i izvršni postupak u predmetu 65 0 I 275977 12 Ip (u kojem je tražitelj izvršenja Vakufska banka d.d. Sarajevo), te navodi da je u izvršnom postupku koji je prethodio parničnom tužena (tražitelj izvršenja) ignorirala činjenicu da je u C listu zk. izvatka upisana činjenica da je nekoliko godina ranije predmetnom nekretninom raspolagao apelanticin pravni prednik. Apelantica smatra da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu utvrdili odlučne činjenice za rješavanje konkretne stvari, te ističe da je tužena predmetnu nekretninu „pronašao“ u izvršnom postupku u kojem apelanticin pravni prednik (njen otac) nije bio glavni dužnik već jemac, da tužena nije adekvatno osigurala svoje potraživanje prema glavnom dužniku, da tužena nikada nije podnosila paulijansku tužbu povodom raspolaganja predmetnom nekretninom, da sudovi nisu izvršili procjenu i značaj propusta tužene niti značaj upisa u C listu zk. izvatka, te smatra da je potraživanje tužene zastarjelo. Pored toga, apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu odredbi ZZK (član 9), te je ukazala na praksu Ustavnog suda u sličnim predmetima koju je ukazivala redovnim sudovima tokom postupka AP 2326/18, AP 15/14 i AP 648/19. Apelantica smatra da je osporenim odlukama tužena (koja se držala pasivno sve do podnošenja predmetnog prijedloga za izvršenje) stavljena u povoljniji položaj u odnosu na druge učesnike pravnog prometa, koji su dužni aktivno štititi svoja prava i potraživanja (uključujući i praćenje stanja u imovini dužnika i potencijalnih dužnika, pobijati njihove radnje, osiguravati svoja potraživanja i sl.), te je predložila da Ustavni sud usvoji njenu apelaciju i utvrdi povredu navedenih prava. b)Odgovor na apelaciju

18. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u postupku pred tim sudom nisu učinjene navedene povrede apelanticinih prava navedene u apelaciji, te je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

19. Općinski sud je kratko naveo predmet konkretnog spora istaknuvši da je njegova odluka zakonita i jasno obrazložena, te je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

20. Tužena je u odgovoru navela da navodi apelacije predstavljaju ponavljanje navoda i prigovora iznesenih pred redovnim sudovima, koji su kao takvi raspravljeni i utvrđeni pred redovnim sudovima koji su dali jasna, logična i argumentirana obrazloženja uz pravilnu primjenu materijalnog prava, te da su apelanticini navodi u cijelosti neosnovani. Tužena je ukazala na izvršne postupke koji su pokrenuti 2012. godine na istoj predmetnoj nekretnini koja je tada bila u vlasništvu apelanticinog oca, te da su neosnovani apelanticini navodi u pogledu nesavjesnog ponašanja tužene u odnosu na apelanticu jer je potraživanje učesnika u postupku postojalo prije sačinjavanja ugovora o poklonu predmetne nekretnine. Tužena smatra da su redovni sudovi pravilno razmotrili i dali obrazloženje u vezi s pitanjem savjesnosti stranaka u postupku, kao i da su dali odgovore na sve druge navode koje apelantica ponavlja u apelaciji. U vezi s apelanticinim pozivanjem na odluke Ustavnog suda (AP 2326/18, AP 15/14 i AP 648/19) tužena je istakla da navedena praksa nije primjenjiva u konkretnom slučaju s obzirom na to da se u navedenim predmetima odlučivalo o pitanju vlasništva koje je stečeno teretnim raspolaganjem i pretjeranim teretom (u izvršnom postupku) na konkretnog vlasnika, dok je u konkretnom slučaju apelantica besteretnim raspolaganjem stekla i postavlja se pitanje presumpcije savjesnosti poklonoprimca u odnosu na dugove poklonodavca koje apelantica niti jednim dokazom nije osporila pred redovnim sudovima.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 – odluka

USBiH):

Član 72. (st. 1, 2. i 3.)

Ubilježavanje izvršenja (1)Čim donese rješenje o izvršenju sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše ubilježavanje izvršenja.

(2)Tim ubilježavanjem tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nekretnine (pravo na namirenje), a lice koje nakon upisanog ubilježavanja izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpiti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tim ubilježavanjem.

(3)Promjena vlasnika nekretnine tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nekretnine. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo.

Član 73. (stav 1.)

Pristupanje izvršenju (1)Nakon upisa ubilježavanja izvršenja u zemljišne knjige ne može se za namirenje drugog potraživanja istog ili drugog tražioca izvršenja nad tom nekretninom provesti poseban izvršni postupak.

22. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 58/02, 19/03 i 54/04):

Član 2. (stav 4.)

(4)Zabilježba je upis određenih okolnosti i činjenica koje su od uticaja na raspolaganje nekretninama. Zabilježba se može odnositi na lične odnose kao što su maloljetnost, stavljanje pod starateljstvo, produženje roditeljskog prava ali i na druge činjenice kao što su otvaranje stečaja, postojanje spora, postupak eksproprijacije, prvenstveni red, prinudna uprava i dr.

Član 5.

Konstitutivno djejstvo (1)Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu, uključujući i ona koja su predviđena u članu 87. ovoga Zakona. (2)Odredbom stava 1. ovog člana se ne diraju propisi o sticanju vlasništva odnosno drugih prava po osnovu nasljeđivanja.

Član 9.

Javno povjerenje (1)Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.

(2)Za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.

(3)Ako je nosilac prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist neke osobe, tada ograničenje djeluje prema trećoj osobi samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećoj osobi.

(4)Za savjesnost treće osobe kod sticanja prava na nekretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.

23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Načelo savesnosti i poštenja Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.

Zabrana zloupotrebe prava Član 13.

(1) Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.

(2) Isto tako, zabranjeno je vršenje prava iz obligacionog odnosa protivno cilju zbog koga je ono ustanovljeno samoupravnim sporazumom.

Zabrana prouzrokovanja štete Član 16.

Svako je dužan da se uzdrži od postupka kojim se može drugom prouzrokovati šteta.

Član 18.(stav 2.)

(2) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju obaveze iz svoje profesionalne delatnosti postupa s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

Član 281. (stav 3.)

(3) Kod besplatnih raspolaganja i sa njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu poveriocima, i za pobijanje tih radnji ne zahteva se da je trećem licu to bilo poznato ili moglo biti poznato.

24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15):

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno Član 123.

(1)Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 621962 18 Gž od 8. jula 2019. godine protiv koje nema drugih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 17. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 26. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede njenih prava iz člana II/3.e), f) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

32. Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama donesenim u okviru parničnog postupka radi utvrđivanja nedopuštenosti rješenja o izvršenju, u konačnici, odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se proglasi nedopuštenim izvršenje na predmetnoj nekretnini (stanu), koji je u zemljišnim knjigama upisan kao apelanticino vlasništvo, pa proizlazi da su se u predmetnom postupku utvrđivala apelanticina građanska prava i obaveze, te je, shodno tome, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

33. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu odlukama redovnih sudova donesenim u osporenom parničnom postupku, koji je okončan presudom Kantonalnog suda. U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da apelantica ponavlja navode koje je isticala u postupku pred redovnim sudovima te, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi, te da je apelantica stavljena u nejednak položaj u odnosu na tuženu, odnosno da je povrijeđeno načelo jednakosti stranaka u postupku.

34. U vezi s apelacionim navodima kojima se ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da li je došlo do proizvoljne primjene prava.

36. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996.godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

37. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je presudom Kantonalnog suda kao konačnom odlukom u predmetnom postupku odbijena kao neosnovana apelanticina žalba i potvrđena prvostepena presuda kojom je, primjenom relevantnih odredbi ZZK, ZIP-a, ZOO-a i ZPP-a, odbijen kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se proglasi nedopuštenim izvršenje na predmetnoj nekretnini – stanu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge o tome zašto je neosnovana apelanticina žalba, odnosno zašto je pravilna odluka prvostepenog suda donesena u postupku po apelanticinoj tužbi, te su dali iscrpne razloge zašto apelanticini navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Općinski sud je utvrdio da tužena nije postupala suprotno načelima ZOO-a (savjesnosti i poštenja, zabrane zloupotrebe prava, zabrane prouzrokovanja štete i suprotno pažnji dobrog stručnjaka), odnosno da apelantica nije dokazala da je predmetna nekretnina jedina njena imovina, kao i da je njen otac predmetnim poklonom ustvari imao cilj da onemogući tuženu da naplati svoja potraživanja koja su nastala prije ugovora o poklonu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelanticinim navodima, iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizlazi da je Općinski sud u predmetnom postupku proveo predložene dokaze, da je taj sud ocijenio sve provedene dokaze i utvrdio odlučne činjenice na osnovu kojih je utvrdio neosnovanost apelanticinog tužbenog zahtjeva, koju odluku je potvrdio Kantonalni sud. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke također potvrdio da je pravilan zaključak prvostepenog suda vezano za status predmetne nekretnine u vrijeme donošenja rješenja o izvršenju, te je istakao da prvostepeni sud nije imao obavezu ispitivati da li je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelanticinog prava na dom s obzirom na to da će se predmetno izvršenje nastaviti kao jedinstven postupak zajedno s izvršnim postupkom koji je pokrenula Vakufska banka d.d. Sarajevo (čl. 72. i 73. st. 1. i 3. ZIP-a), kao i činjenicu da apelantica nije dokazala svoje navode u vezi s predmetnom nekretninom.

38. Također, vezano za apelanticino pozivanje na odluke Ustavnog suda u predmetima AP 2326/18, AP 15/14 i AP 648/19, Ustavni sud primjećuje da se ne radi o situacijama koje se mogu dovesti u vezu s predmetnom. Naime, u predmetu AP 2326/18 apelantica je u parničnom postupku pred redovnim sudovima tražila da se utvrdi da je nedozvoljeno izvršenje na spornom stanu (na kojem je apelantica stekla pravo vlasništva na osnovu kupoprodajnog ugovora koji je zaključila sa izvršenikom prije pokretanja izvršnog postupka) koje je Okružni privredni sud, na prijedlog tražitelja izvršenja, dozvolio radi namirenja potraživanja koja on ima prema izvršeniku. Dalje, u predmetu AP 15/14 apelantica je prigovorom u svojstvu trećeg lica osporavala odluke donesene u izvršnom postupku povodom zahtjeva tražitelja izvršenja za namirenje neizmirenog kredita koji je izvršenik (apelanticin suprug) podigao kod tražitelja izvršenja na ime privatnog preduzeća, čiji je vlasnik izvršenik i koji je osiguran založnim pravom – hipotekom na predmetnim nekretninama, tvrdeći da su te nekretnine bračna stečevina za čije raspolaganje ona nije znala, niti je dala saglasnost izvršeniku. Najzad, u predmetu AP 648/19 radi se o sličnoj situaciji kao u predmetu AP 2326/18, odnosno u tom slučaju su apelanti zaključili ugovor o kupoprodaji sporne kuće sa izvršenikom, ušli u njen posjed, te u cjelini isplatili kupoprodajnu cijenu izvršeniku prije nego je na spornoj kući konstituirano pravo na namirenje u korist tražitelja izvršenja. Temeljem ovog ugovora apelanti su prije konstituiranog prava na namirenje tražitelja izvršenja na spornoj kući, stekli pravo na posjed (u postupku i nije bilo sporno da su apelanti u nesmetanom posjedu kuće) i pravo na uknjižbu prava vlasništva na spornoj kući, odnosno da raspolaganje spornom kućom između apelanata i izvršenika na temelju ugovora o kupoprodaji koji su zaključili nije uslijedilo kao rezultat pokrenutog izvršnog postupka i s ciljem da se tražitelj izvršenja onemogući da prinudno naplati svoje potraživanje od izvršenika.

39. Imajući u vidu sve navedeno, suprotno apelanticinim navodima, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud u osporenim odlukama odgovorili na svaki apelanticin navod koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje, te da su za svoje stavove dali valjane, jasne i logične razloge, uz pozivanje na relevantne odredbe ZZK, ZIP-a, ZOO-a i ZPP-a koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Data obrazloženja, imajući u vidu činjenična utvrđenja i odredbe materijalnog prava na kojem su utemeljene osporene presude, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Općinskog i Kantonalnog suda u osporenim presudama.

40. Također, u vezi s prigovorima kojima apelantica ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti strana, Ustavni sud primjećuje da apelantica navedeni prigovor obrazlaže u kontekstu primjene pozitivnopravnih propisa, što je Ustavni sud već ispitao. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nalazi da apelantica nije ponudila bilo kakve druge argumente u tom pogledu, odnosno da nema dokaza koji bi ukazivali da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelanticinim građanskim pravima prekršili načelo „jednakosti oružja“.

41. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

42. Ustavni sud zapaža da je apelantica navode koje je iznijela u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje kvalificirala istovremeno i kao kršenje prava na imovinu i dom, a Ustavni sud je već zaključio da su ti navodi neosnovani. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ispitali navode vezane za kršenje prava na dom, koje apelantice ponavlja u apelaciji, i dali eksplicitne razloge zašto je u konkretnom slučaju pravo tužene na namirenje neophodna mjera u demokratskom društvu. U tom kontekstu je cijenjena činjenica da je apelanticin otac (kao dužnik tužene) ugovorom o poklonu očigledno nastojao onemogućiti tuženu da se iz njegove imovine namiri, te zaključio da pravo tužene, u datim okolnostima konkretnog slučaja, preteže nad pravom apelantice koja nije dokazala da osim predmetnog stana (u Sarajevu) apelantica, njena majka, muž i dijete nemaju druge nepokretne imovine, drugog doma. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud cijenio i apelanticino ponašanje u vezi s davanjem saglasnosti – punomoći ocu da zaključi ugovor o zasnivanju hipoteke na predmetnom stanu u korist davaoca kredita Vakufske banke, pri čemu je zaključio da je takvim ponašanjem apelantica prihvatila i pristala na zasnivanje založnog prava na predmetnoj nekretnini koju smatra domom, te da se izvršenje u konkretnom slučaju (radi namirenja novčanog potraživanja tužene) nastavi kao jedinstven postupak (u smislu odredbe člana 73. st. 1. i 3. ZIP-a). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani.

43. Osim toga, navode o kršenju zabrane diskriminacije apelantica nije učinila ni vjerovatnim jer niti je navela osnov po kojem je navodno diskriminirana i pravo u odnosu na koje smatra da postoji diskriminacija, nije navela ni uporednu grupu, a ni radnje kojima bi bila diskriminirana u odnosu na tu uporednu grupu po nekom zabranjenom osnovu. Zatim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno raspravili apelanticine navode vezane za ponašanje tužene (koja se držala pasivno sve do podnošenja predmetnog prijedloga za izvršenje), te dali razloge zašto u datim okolnostima konkretnog slučaja nisu prihvatljivi apelanticini navodi da je tužena stavljena u povoljniji položaj u odnosu na druge učesnike pravnog prometa, odnosno zašto su zaključili da je tužena, suprotno apelacionima navodima, postupala savjesno. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava od Općinskog i Kantonalnog suda, koji su, uz pozivanje na relevantne odredbe ZZK, ZIP-a, ZOO-a i ZPP-a, dali detaljne razloge i jasno obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku. Također, Ustavni sud smatra da iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je tokom postupka narušeno načelo ravnopravnosti strana u postupku.

45. Ustavni sud, također, smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije budući da je apelantica tvrdnje o kršenju prava na imovinu i dom zasnovala na istim navodima u odnosu na pravo na pravično suđenje, za koje je Ustavni sud utvrdio da su neosnovani, pri čemu iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi ispitali apelanticino pravo na dom i zaključili da pravo tužene, u datim okolnostima konkretnog slučaja, preteže nad pravom apelantice koja nije dokazala da osim predmetnog stana (u Sarajevu) apelantica, njena majka, muž i dijete nemaju druge nepokretne imovine, drugog doma.

46. Također, nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u situaciji kad apelantica u odnosu na diskriminaciju nije iznijela ništa što bi u datim okolnostima konkretnog slučaja diskriminaciju učinilo vjerovatnom jer niti je navela osnov po kojem je navodno diskriminirana i pravo u odnosu na koje smatra da postoji diskriminacija, nije navela ni uporednu grupu, a ni radnje kojima bi bila diskriminirana u odnosu na tu uporednu grupu po nekom zabranjenom osnovu.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4526/19 (N. S.) | Sudska praksa | Aktio