Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1420/21 (M. I.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1420/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1420/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Milan Ilić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milan Ilić protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 285616 20 Gć od 12. veljače 2021. godine i Presude Osnovnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 285616 18 P od 30. srpnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Ilić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojega zastupa Dragan Stanišić, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 23. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 285616 20 Gć od 12. veljače 2021. godine i Presude Osnovnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 285616 18 P od 30. srpnja 2020. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnoga suda, odbijen je u cijelosti kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obveže prvotuženik („Grawe osiguranje“ a.d. Banjaluka) da mu isplati određene iznose na ime pretrpljene materijalne štete na motornome vozilu, na ime naknade štete zbog izgubljene dobiti, na ime pretrpljene materijalne štete zbog uništenja radio postaje, na ime pretrpljene materijalne štete zbog uništenja autosjedalice, te na ime pretrpljene materijalne štete zbog uništenja taksi opreme, sve sa zakonskom zateznom kamatom, bliže označeno u izreci prvostupanjske odluke. Nadalje, usvojen je tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na drugotuženicu (S.B.), te je ona obvezana da apelantu na ime pretrpljene materijalne štete na motornome vozilu isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da je nesporno da se 3. rujna 2017. godine dogodila nezgoda u kojoj je vozilo apelanta pretrpjelo štetu, jer je došlo do požara na vozilu drugotuženice, pored koje je apelantovo vozilo bilo parkirano. Okružni je sud istakao da je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da postoji odgovornost drugotuženice, sukladno odredbama čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO), te da je drugotuženica u obvezi naknaditi štetu apelantu. Okružni je sud istakao da je pravilno zaključio prvostupanjski sud da ne postoji odgovornost prvotuženika za naknadu štete, pri čemu se prvostupanjski sud pravilno pozvao na odredbe čl. 21. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, kojom je propisano da je vlasnik vozila dužan zaključiti ugovor o osiguranju vozila za štetu koju uporabom vozila prouzroči trećim osobama, između ostaloga i za oštećenje stvari, te da ugovor o osiguranju od autoodgovornosti pokriva odgovornost vlasnika, odnosno korisnika vozila prema trećim osobama, koje imaju zahtjev za naknadu štete od odgovorne osobe koje mu štetu prouzroči, sukladno odredbama propisa kojima se uređuju obligacioni odnosi. Okružni je sud istakao kako u konkretnome slučaju vozilo drugotuženice, kao niti vozilo apelanta nisu bili u pokretu, te da shodno tome se ne može govoriti da je šteta prouzročena uporabom vozila. Okružni je sud istakao da u konkretnome slučaju postoji samo odgovornost drugotuženice prema propisima kojima se uređuju obligacioni odnosi, a ne prvotuženika na temelju ugovora o osiguranju od autoodgovornosti. Okružni je sud istakao da je točan prizivni navod apelanta da u zakonu nije taksativno navedeno tko se smatra trećom osobom, i da se to procjenjuje u svakome konkretnome slučaju, ali da u ovome slučaju apelant nije treća osoba, koju osobu ima u vidu odredba čl. 21. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Okružni je sud istakao da su stoga svi prizivni navodi kojim se ukazuje da je prvostupanjski sud na pogrešan način primijenio navedenu odredbu neutemeljeni. Okružni je sud istakao da je pravilno zaključio prvostupanjski sud da, obzirom da nije došlo do štete uporabom vozila osiguranoga kod prvotuženika, to prvotuženik nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, te da je stoga u odnosu na njega tužbeni zahtjev u cijelosti neutemeljen.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći da odluka kojom je odlučeno o odgovornosti prvotuženika odraz pogrešnoga tumačenja zakonskih propisa, te smatrajući da se pojam uporabe vozila ne može usko tumačiti u smislu da se podrazumijeva samo vozilo u pokretu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1420/21 (M. I.) | Sudska praksa | Aktio