Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1434/21 (J. L.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1434/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1434/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Jadranka Lojić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jadranka Lojić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 20 0 P 004652 20 Rev od 11. siječnja 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 20 0 P 004652 20 Gž od 11. rujna 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Cazinu broj 20 0 P 004652 18 P 2 od 28. listopada 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Jadranka Lojić (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Cazina, podnijela je 23. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 004652 20 Rev od 11. siječnja 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 004652 20 Gž od 11. rujna 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Cazinu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 20 0 P 004652 18 P 2 od 28. listopada 2019. godine.
2. Presudom Općinskoga suda od 28. listopada 2019. godine obvezana je apelantica da na ime naknade štete zbog neisplaćenih plaća za određeno vremensko razdoblje tužitelju (A.D.) isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. svibnja 2017. godine pa do isplate.
3. U obrazloženju osporene odluke Općinski je sud istakao da je tijekom postupka utvrđeno da je tužitelj bio djelatnikom „Čavkić“ d.o.o. Bihać, da je odlukom od 22. svibnja 2001. godine tužitelju otkazan ugovor o radu, da je pravomoćnom presudom Općinskoga suda od 20. lipnja 2002. godine poništena odluka o otkazu ugovora o radu i naloženo poslodavcu da uspostavi stanje radnoga odnosa kako je bilo prije otkaza, da je u tomu postupku apelantica bila punomoćnikom tužitelja (koja odluka je potvrđena presudom Kantonalnoga suda od 15. srpnja 2003. godine, koju je apelantica kao punomoćnik zaprimila 5. kolovoza 2003. godine). Općinski je sud istakao da je prvobitno prijedlog za ovrhu podnesen od strane apelantice kao punomoćnika tužitelja 18. rujna 2003. godine Općinskome sudu u Bihaću protiv Čavkić d.o.o. Bihać kao ovršenika, da je isti usvojen rješenjem Općinskoga suda u Bihaću od 18. prosinca 2003. godine, te da je rješenjem Općinskoga suda u Bihaću od 16. prosinca 2016. godine usvojen prigovor ovršenika, i ovrha obustavljena, obzirom da je prijedlog podnesen po proteku roka od 30 dana od dana kada je stečeno pravo da se taj prijedlog podnese (koje rješenje je potvrđeno rješenjem Kantonalnoga suda od 15. svibnja 2017. godine). Općinski je sud istakao da je apelantica na temelju iste pravomoćne presude radi vraćanja tužitelja na posao protiv Čavkić d.o.o. Bihać kao ovršenika podnijela prijedlog za ovrhu tom sudu, koji je usvojene rješenjem ovoga suda od 2. studenoga 2004. godine, ali i da je rješenjem toga suda od 26. listopada 2009. godine usvojen prigovor ovršenika i prijedlog za ovrhu odbačen kao neblagovremen, koje rješenje je potvrđeno rješenjem Kantonalnoga suda od 24. ožujka 2010. godine. Općinski je sud naveo da je apelantica kao odvjetnica, tj. kao stručna osoba, trebala postupati s povećanom pozornošću i prema pravilima struke, sukladno čl. 18. st. 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO), u svezi sa čl. 2. st. 1. i čl. 6. Zakona o odvjetništvu, pa nepravovremeno podnošenje prijedloga za ovrhu pravomoćne i ovršne presude predstavlja propust odvjetnika u zastupanju.
4. Presudom Kantonalnoga suda od 11. rujna 2020. godine priziv apelantice je djelomično uvažen pa je preinačena prvostupanjska presuda u odluci o naplati zatezne kamate na dosuđenu materijalnu štetu, tako da se apelantica obvezuje da tužitelju plati zateznu kamatu počevši od 5. ožujka 2018. godine pa do isplate (umjesto od 15. svibnja 2017. godine), dok je u preostalome dijelu priziv apelantice odbijen kao neutemeljen.
5. Presudom Vrhovnoga suda od 11. siječnja 2021. godine revizija apelantice je odbijena.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da se odgovornost apelantice temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZOO, kojom je propisano da tko drugome prouzroči štetu dužan ju je nadoknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Vrhovni je sud istakao da je apelantica propustom da pravovremeno podnese prijedlog za ovrhu pravomoćne štete prouzročila štetu tužitelju, pri čemu nije oborila zakonsku pretpostavku da je šteta nastala bez njezine krivnje. Vrhovni je sud istakao da materijalna šteta koju potražuje tužitelj je u uzročno-posljedičnoj vezi sa subjektivnim propustom apelantice i temelji se na pravilnoj ocjeni nalaza vještaka financijske struke, budući da je u dosuđenome iznosu došlo do umanjenja imovine tužitelja, sukladno čl. 155. u svezi sa čl. 189. st. 3. ZOO. Vrhovni sud smatra da su nižestupanjski sudovi pravilno raspravili istaknuti prigovor zastare potraživanja kojega apelantica ponavlja i u reviziji. Vrhovni je sud istakao da se, naime, u konkretnoj pravnoj situaciji primjenjuje rok od pet godina (čl. 371. ZOO), koji je počeo teći 15. svibnja 2017. godine kada je pravomoćno obustavljen ovršni postupak zbog nepravovremeno podnesenoga prijedloga za ovrhu. Vrhovni je sud istakao da se kao početak roka zastare ne može uzeti plaća iz rujna 2003. godine, koja dospijeva za isplatu u listopadu 2003. godine, kako to pogrešno navodi apelantica, jer predmetom spora nisu potraživanja iz radnoga odnosa, što je utvrđeno ranijom pravomoćnom presudom kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući, između ostaloga, da kako se štetni događaj desio 2003. godine kada je bio posljednji rok za vraćanje tužitelja na posao, nastupila je zastara potraživanja tužitelja prema apelantici, jer je do podnošenja tužbe 2009. godine protekao petogodišnji rok zastare iz čl. 371. ZOO.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojemu dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je istjecala u prizivu protiv prvostupanjske presude, te u reviziji protiv drugostupanjske presude, a glede navoda o zastari potraživanja tužitelja, koje su navode razmotrili Kantonalni sud i Vrhovni sud, prilikom donošenja odluke o prizivu i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu utjecati na drukčije odlučivanje u predmetnome slučaju. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić