Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1523/21 (B. M.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1523/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1523/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Branko Marčeta, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Branko Marčeta protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 11 0 U 021285 18 Uvp od 18. veljače 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Branko Marčeta (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojega zastupa Goran Marić, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 29. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 021285 18 Uvp od 18. veljače 2021. godine.
2. Rješenjem Odjeljenja za opću upravu i društvene djelatnosti Općine Mrkonjić Grad (u daljnjemu tekstu: Odjeljenje) od 8. kolovoza 2008. godine apelantu je priznato svojstvo RVI IV skupine sa 80% invaliditeta na temelju bolesti zadobivene vršeći vojne dužnosti, te pravo na osobnu invalidninu u određenome mjesečnome iznosu, te ortopedski dodatak i dopunsko materijalno osiguranje u određenoj visini, počevši od 1. svibnja 2018. godine.
3. Rješenjem tuženika (Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske) od 5. rujna 2017. godine, donesenim u postupku revizije i izvršenju presude Vrhovnoga suda od 19. srpnja 2017. godine, ukinuto je rješenje Odjeljenja od 8. kolovoza 2008. godine i riješeno tako da se apelantu i dalje priznaje svojstvo RVI X skupine sa 20% vojnoga invaliditeta na temelju oboljenja zadobivenoga za vrijeme vršenja vojne dužnosti, te pravo na osobnu invalidninu u određenome iznosu, s početkom isplate od 1. svibnja 2011. godine, na nadalje, dok za to postoje zakonom propisani uvjeti.
4. Presudom Okružnoga suda u Banjaluci od 28. ožujka 2018. godine odbijena je kao neutemeljena tužba apelanta protiv rješenja tuženika od 5. rujna 2017. godine.
5. Presudom Vrhovnoga suda od 18. veljače 2021. godine zahtjev za apelanta za izvanredno preispitivanje presude Okružnoga suda od 28. ožujka 2018. godine je uvažen, pa je presuda preinačena tako da se tužba uvažava i osporeni akt tuženika poništava.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud naveo da pobijana presuda, a time i osporeni akt, pravilni su u dijelu koji se odnosi na utvrđeni stupanj invalidnosti kod apelanta. Vrhovni je sud istakao da kod detaljnoga obrazloženja nalaza i mišljenja, koje je sukladno liječničkoj dokumentaciji, po ocjeni ovoga suda u cijelosti je postupljeno po uputama Vrhovnoga suda od 19. srpnja 2017. godine, otklonjeni su uočeni nedostaci postupka i u cijelosti je pravilno raspravljeno činjenično stanje vezano za stupanj oštećenja organizma apelanta, tako da ne stoje prigovori apelanta u svezi s povredom pravila postupka. Vrhovni je sud istakao da je nalaz i mišljenje mogao poslužiti za činjenično utvrđenje u ovoj upravnoj stvari, pa ne stoje prigovori apelanta kako nalaz nije sačinjen sukladno čl. 6. Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava za ocjenu vojnoga invaliditeta, iz čega proistječe da je pravilno utvrđeno da je oštećenje organizma apelanta na temelju oboljenja ispoljenoga za vrijeme sudjelovanja u VRS 20%. Vrhovni je sud istakao da, međutim, ono što je nižestupanjski sud zanemario prilikom ocjene zakonitosti osporenoga akta jeste okolnost da je tuženik kao početak ostvarivanja prava odredio 1. svibnja 2011. godine. Vrhovni je sud istakao da kada se ima u vidu da je rješenje Odjeljenja od 8. kolovoza 2008. godine ukinuto osporenim aktom tuženika, to se ne može odrediti početak ostvarivanja prava retroaktivno, već samo za ubuduće, od prvoga dana narednoga mjeseca od donošenja rješenja. Vrhovni je sud istakao da je naime odredbom čl. 254. st. 2. Zakona o općem upravnome postupku propisano da ukidanjem rješenja ne poništavaju se pravne posljedice koje je to rješenje proizvelo, već se onemogućava daljnje proizvođenje pravnih posljedica toga rješenja. Vrhovni je sud istakao da iz toga slijedi da su u pobijanoj presudi ostvareni razlozi iz odredbe čl. 35. st. 2. Zakona o upravnim sporovima u dijelu koji se odnosi na nadnevak od kojega se apelantu priznaje svojstvo RVI X skupine sa 20% invaliditeta, iz kojega razloga je zahtjev apelanta na temelju odredbe čl. 40. st. 1. i 2. toga Zakona uvažen, pobijana presuda preinačena i osporeni akt poništen.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise, navodeći da je izreka osporene odluke Vrhovnoga suda kojom je usvojen zahtjev apelanta kontradiktorna obrazloženju, jer prema obrazloženju de facto je odbijen zahtjev apelanta, jer sud zauzima stanovište da su pobijana presuda, a time i osporeni akt pravilni glede utvrđenoga stupnja invaliditeta apelanta.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojega drugoga suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima o tome da su izreka osporene odluke i obrazloženje kontradiktorni, ne nalazi da je osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba, budući da je Vrhovni sud jasno istakao zbog čega smatra da je stupanj invaliditeta pravilno utvrđen, ali i jasno istakao zbog čega se osporeni akt ipak poništava (glede početka ostvarivanja prava). Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić