Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3415/19 (JU Osnovna škola „Vuk Karadžić“ Bijeljina)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravo na pravnu sigurnost
- Upravni postupak
- Radni odnos
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3415/19
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3415/19, rješavajući apelaciju JU Osnovna škola „Vuk Karadžić“ Bijeljina , na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija JU Osnovna škola „Vuk Karadžić“ Bijeljina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 005963 17 Uvp od 23. maja 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. JU Osnovna škola „Vuk Karadžić“ Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 27. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 005963 17 Uvp od 23. maja 2019. godine. Apelantkinja je 10. oktobra 2019. godine dopunila apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Republičke uprave za inspekcijske poslove – Sektor inspekcije rada – Odjeljenje Bijeljina (u daljnjem tekstu: Inspekcija rada) zatraženo je 18. novembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Ministarstvo i Inspekcija rada su u periodu od 7. do 21. decembra 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Rješenjem Inspekcije rada broj 24.100/173-197-102-3/16 od 12. oktobra 2016. godine naloženo je apelantkinji kao poslodavcu da preduzme potrebne mjere kojima se otklanjaju povrede prava radnika i povrede zakonskih i drugih propisa tako što će sa radnicom Sandrom Simić (u daljnjem tekstu: S. S.), raspoređenom na poslove profesora razredne nastave, zaključiti ugovor o radu u skladu s odredbama Zakona o radu. Rješenjem je određeno da je rok za izvršenje naložene mjere osam dana od dana prijema tog rješenja, a da je o izvršenju naložene mjere apelantkinja dužna u daljem roku od tri dana obavijestiti Inspekciju rada. Takođe, rješenjem je određeno da žalba izjavljena protiv tog rješenja ne odlaže njegovo izvršenje.
6. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je u apelantkinjinim prostorijama 4. oktobra 2016. godine izvršena inspekcijska kontrola prilikom koje je utvrđeno da je u radnoj knjižici S. S. upisan radni staž kod apelantkinje od 13. oktobra 2014. godine i dalje, te da je S. S. zasnovala radni odnos sa apelantkinjom na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme precizirani broj od 13. oktobra 2014. godine, a kojim je definisano da se S. S., sa završenim Pedagoškim fakultetom u Bijeljini i stručnim nazivom profesor razredne nastave, odnosno naučnim stepenom - VII, prima na rad na određeno vrijeme od 13. oktobra 2014. godine, koji traje do realizacije konkursa za v. d. direktora apelantkinje, i raspoređuje se na radno mjesto profesora razredne nastave. Zatim je utvrđeno da je nakon isteka navedenog ugovora apelantkinja sa S.S. zaključila novi ugovor o radu na određeno vrijeme precizirani broj od 31. decembra 2014. godine, i to za rad od 1. januara 2015. godine do povratka v. d. direktora apelantkinje sa funkcije, a najkasnije do 8. aprila 2015. godine. Dalje, utvrđeno je da je nakon isteka tog ugovora apelantkinja sa S. S. zaključila novi ugovor o radu na određeno vrijeme precizirani broj od 3. aprila 2015. godine, i to za rad od 9. aprila 2015. godine do povratka direktora apelantkinje sa funkcije, a nakon toga ponovo ugovor o radu na određeno vrijeme precizirani broj od 31. avgusta 2015. godine, kojim je definisano da se S. S. prima na rad na određeno vrijeme od 1. septembra 2015. godine, koji traje do povratka direktora apelantkinje sa funkcije, a najkasnije do 31. avgusta 2016. godine. Konstatovano je da su navedeni ugovori o radu potpisani od S. S. i apelantkinje i ovjereni apelantkinjinim pečatom, te da je S. S. prijavljena na Jedinstveni sistem registracije, kontrole i naplate doprinosa od 13. oktobra 2014. godine i da je prisutna na radu od 1. septembra 2016. godine do momenta kontrole (4. oktobra 2016. godine), što je utvrđeno uvidom u dnevnu evidenciju o prisutnosti radnika na radu za septembar i oktobar 2016. godine. Pozivajući se na odredbu člana 39 stav 5 Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/16; u daljnjem tekstu: Zakon o radu), te konstatujući da je S. S. ostala da radi kod apelantkinje više od pet radnih dana po isteku vremena za koje je ugovor zaključen, a da apelantkinja sa njom nije zaključila novi ugovor o radu, Inspekcija rada je zaključila da je apelantkinja sa S. S. zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme. Shodno tome, te pozivajući se na obaveze i ovlašćenja iz člana 57 stav 2 tačka a) Zakona o inspekcijama u Republici Srpskoj, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.
7. Odlučujući o žalbi koju je apelantkinja podnijela protiv rješenja Inspekcije rada, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 16-173-63/16 od 3. novembra 2016. godine kojim je žalbu odbilo kao neosnovanu.
8. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja konstatovalo da iz predmetnog spisa proizlazi da je Inspekcija rada izvršila vanrednu inspekcijsku kontrolu kod apelantkinje 4. oktobra 2016. godine i da je tom prilikom sačinila zapisnik, na koji nije bilo primjedbi, u kojem je, pored ostalog, uvidom u personalni dosije S.S, utvrdila da je apelantkinja raspisala konkurs precizirani broj od 17. novembra 2014. godine za prijem radnika u radni odnos u školskoj 2014/15 – nastavnika ili profesora razredne nastave, jedan izvršilac, na određeno vrijeme, do povratka v. d. direktora škole sa funkcije (najkasnije do 31. decembra 2014. godine) sa radnim iskustvom i položenim stručnim ispitom, koji konkurs je objavljen u Zavodu za zapošljavanje Republike Srpske, Birou Bijeljina, 17. novembra 2014. godine. Takođe, utvrdilo je da iz predmetnog spisa proizlazi da je Odlukom v. d. direktora broj 1347-2/2014 o izboru radnika za radno mjesto nastavnika ili profesora razredne nastave na pomenuto radno mjesto na određeno vrijeme primljena S. S., profesor razredne nastave sa radnim iskustvom i položenim stručnim ispitom. Ministarstvo je zatim u obrazloženju rješenja ponovilo utvrđenje Inspekcije rada iz zapisnika koje je prezentovano u prvostepenom rješenju (vezano za upis radnog staža S. S. kod apelantkinje u radnu knjižicu, zaključenje ugovorâ o radu na određeno vrijeme između apelantkinje i S. S. i prisutnost S. S. na radu kod apelantkinje od 1. septembra 2016. godine do momenta kontrole). Zatim, konstatovalo je da iz predmetnog spisa proizlazi da je Inspekcija rada utvrdila da je poglavljem II Pravilnika o radu apelantkinje broj 399- 5/2015 od 8. maja 2015. godine definisano zasnivanje radnog odnosa i da je članom 8 stav 1 tog Pravilnika propisano da nastavnika i stručnog saradnika bira direktor apelantkinje sa liste kandidata koji ispunjavaju uslove konkursa koji raspisuje direktor apelantkinje. Takođe, Ministarstvo je konstatovalo da iz predmetnog spisa proizlazi da je vezano za predstavku S. S. direktor izjavio da je zaključio novi ugovor o radu sa S. S., prije isteka prethodnog ugovora „zato što je čuvao svoje radno mjesto“ jer je po starom Zakonu o radu podrazumijevano da radnik koji radi više od 24 mjeseca stekne pravo da zasnuje radni odnos na neodređeno vrijeme, te da istekom posljednjeg ugovora o radu dana 31. avgusta 2016. godine nije sa S. S. zaključio novi ugovor o radu, iako ona i dalje radi, zbog slučajnog propusta, te da je u prethodnom periodu raspisao konkurs za navedeno radno mjesto koji je bio dužan propisati odmah nakon isteka ugovora o radu, odnosno od 1. septembra 2016. godine.
9. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je konstatovalo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je S. S. ostala da radi kod apelantkinje i poslije isteka vremena za koje je konkretni ugovor zaključen (imajući u vidu činjenicu da je inspekcijska kontrola izvršena 4. oktobra 2016. godine, a taj ugovor je istekao 31. avgusta 2016. godine), čime su ispunjeni uslovi iz člana 39 stav 5 Zakona o radu, prema kojem je radni odnos na određeno vrijeme prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme. Ukazujući na činjenicu da su se u skladu s navedenim zakonskim odredbama stekli uslovi da se S. S. radni odnos na određeno vrijeme ima smatrati radnim odnosom na neodređeno vrijeme, kao i činjenicu da Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovnom obrazovanju) kao posebnim propisom nisu na drugačiji način propisani uslovi koji se odnose na zaključivanje i primjenu ugovora o radu, Ministarstvo je zaključilo da je jasno da su neosnovani apelantkinjini navodi koji tvrde suprotno. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe i stanje predmetnog spisa, Ministarstvo je zaključilo da je Inspekcija rada u konkretnom slučaju postupila u svemu u skladu sa svojim ovlašćenjima, da je potpuno i pravilno utvrdila činjenično stanje i na njega pravilno primijenila materijalno pravo.
10. Apelantkinja je podnijela tužbu protiv navedenog rješenja Ministarstva, koju je Okružni sud Presudom broj 12 0 U 005963 16 U od 21. decembra 2016. godine uvažio i poništio rješenje Ministarstva.
11. U obrazloženju presude je konstatovano da je osporeno rješenje doneseno uz povredu odredbe člana 230 stav 2 Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) i povredu člana 39 stav 5 Zakona o radu kao materijalnog propisa. Okružni sud je konstatovao da je u apelantkinjinoj žalbi u suštini osporena nadležnost prvostepenog organa da postupa u konkretnoj upravnoj stvari jer je, prema stanovištu žalbe, u konkretnom slučaju nadležna za postupanje bila Republička prosvjetna inspekcija. Okružni sud je ukazao da je članom 156 stav 4 Zakona o osnovnom obrazovanju propisano da inspekcijski nadzor nad primjenom zakona i drugih propisa iz oblasti osnovnog obrazovanja i vaspitanja vrši Republička prosvjetna inspekcija u sastavu Republičke uprave za inspekcijske poslove. Takođe, ukazao je da je odredbom člana 158 stav 1 tačka k) Zakona o osnovnom obrazovanju, između ostalog, propisana i novčana kazna za odgovorno lice i školu ako ne raspiše konkurs za nastavnika, stručnog saradnika ili vaspitača ili raspiše konkurs suprotno tom zakonu. Dakle, iz smisla citiranih zakonskih odredbi, prema ocjeni Okružnog suda, proizlazi nadležnost Republičke prosvjetne inspekcije za postupanje u ovakvim slučajevima. Naime, Okružni sud je ocijenio da se upravo u ovom slučaju radi o situaciji kada je trebalo na upražnjeno mjesto profesora razredne nastave raspisati javni konkurs za popunu takvog radnog mjesta. Osim toga, Okružni sud je istakao da se radi o specifičnoj djelatnosti iz oblasti obrazovanja za koju je donesen poseban zakon koji posebno reguliše radne odnose iz oblasti obrazovanja i vaspitanja, te čak i Pravilnik o proceduri i kriterijumima prijema radnika u radni odnos u Osnovnoj školi („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 102/14; u daljnjem tekstu: Pravilnik), pa je u konkretnom slučaju bila nadležnost za postupanje Republičke prosvjetne inspekcije. Okružni sud je ocijenio da drugostepeni organ u svom rješenju nije zauzeo svoj stav niti je raspravljao o ovim žalbenim navodima.
12. Okružni sud je dalje zaključio da je Ministarstvo povrijedilo i materijalni propis jer je pogrešno tumačilo odredbe člana 33 i člana 39 Zakona o radu. Naime, Okružni sud je zaključio da iz smisla odredbi Zakona o osnovnom obrazovanju, a posebno odredbe člana 114 stav 1 tog zakona proizlazi obaveza direktora Osnovne škole za raspisivanje javnog konkursa za upražnjeno mjesto nastavnika, stručnog saradnika i vaspitača posredstvom Zavoda za zapošljavanje RS, što isključuje primjenu naprijed navedenih odredbi Zakona o radu. Dalje, ukazao je da Pravilnik o proceduri i kriterijumima prijema radnika u radni odnos u Osnovnoj školi kao podzakonski akt konkretnije definiše postupak i prijem radnika u radni odnos u Osnovnoj školi, što upućuje na zaključak da je u konkretnom slučaju bilo potrebno raspisati javni konkurs za popunu upražnjenog radnog mjesta na poslove profesora razredne nastave, što je predmetnim rješenjem inspekcije rada uskraćeno, pa je pogrešno naloženo apelantkinji da mimo konkursa i Zakona o osnovnom obrazovanju primi lice u radni odnos na neodređeno vrijeme. Okružni sud je konstatovao da iz smisla odredbi Zakona o osnovnom obrazovanju i Pravilnika proizlazi da se u oblasti osnovnog obrazovanja i vaspitanja može primiti lice u radni odnos na određeno i neodređeno vrijeme samo putem konkursa. Okružni sud je obrazložio da se radi o takvoj oblasti iz društvene djelatnosti koja ne dopušta zapošljavanje radnika van konkursa. Stoga, Okružni sud je našao da je osporeno rješenje doneseno uz povredu pravila postupka i odredaba materijalnog propisa, pa je odlučio kao u izreci presude.
13. Ministarstvo je podnijelo zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda. Vrhovni sud je Presudom broj 12 0 U 005963 17 Uvp od 23. maja 2019. godine uvažio zahtjev i preinačio presudu Okružnog suda tako što je tužbu odbio kao neosnovanu.
14. Vrhovni sud je u obrazloženju presude konstatovao da u konkretnom slučaju nije sporno da je odredbom člana 156 stav 4 Zakona o osnovnom obrazovanju propisano da inspekcijski nadzor nad primjenom zakona i drugih propisa iz oblasti osnovnog obrazovanja i vaspitanja vrši Republička prosvjetna inspekcija u sastavu Republičke uprave za inspekcijske poslove. Naveo je da je tako u nadležnosti republičkog prosvjetnog inspektora nadzor nad sprovođenjem postupka zapošljavanja u osnovnim i srednjim školama, što se odnosi na raspisivanje javnog konkursa i provođenje procedura, te utvrđivanje ispunjenosti uslova i kriterijuma zapošljavanja, a što proizlazi iz odredbe člana 28 Zakona o inspekcijama. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da je u nadležnosti Inspekcije rada nadzor u pogledu rada i radnih odnosa u smislu zaključivanja i primjene ugovora o radu, što proizlazi iz člana 26 Zakona o inspekcijama, kao i odredbe člana 263 stav 1 Zakona o radu. Tom odredbom je regulisano da nadzor nad poštovanjem ovog zakona, drugih propisa o radnim odnosima, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu kojima se uređuju prava, obaveze i odgovornosti zaposlenih vrši Republička uprava za inspekcijske poslove posredstvom nadležnih republičkih inspektora i inspektora jedinica lokalne samouprave. Vrhovni sud je zaključio da iz navedenih odredaba, suprotno stavu Okružnog suda, proizlazi da je Inspekcija rada nadležna za inspekcijski nadzor nad sprovođenjem odredaba Zakona o radu koji se odnose na radni odnos i ostvarivanja prava iz radnog odnosa i u ustanovama osnovnog obrazovanja, a da je Prosvjetna inspekcija nadležna da vrši nadzor u pogledu postupka i procedura zapošljavanja. Shodno tome, ocijenio je da je neosnovan zaključak Okružnog suda da Inspekcija rada nije bila nadležna da vrši inspekcijski nadzor nad primjenom ugovora o radu i poštovanju odredaba Zakona o radu koji se odnose na zaključivanje ugovora o radu.
15. Vrhovni sud je ukazao da je prilikom vanredne inspekcijske kontrole prvostepeni organ utvrdio da je radnici apelantkinje S. S. istekao ugovor o radu na određeno vrijeme 31. avgusta 2016. godine, a da je ona i dalje nastavila raditi, što proizlazi iz uvida u dnevnu evidenciju o prisutnosti radnika na radu. Ovo znači da je S. S. bila prisutna na radu od 1. septembra 2016. godine do momenta kontrole, čime su bili ispunjeni uslovi iz odredbe člana 39 stav 5 Zakona o radu da poslodavac (apelantkinja) sa S. S. zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme budući da je ona ostala na radu duže od pet radnih dana nakon što joj je ugovor o radu zaključen na određeno vrijeme istekao. Shodno tome, pravilno je, prema ocjeni Vrhovnog suda, od prvostepenog organa naloženo apelantkinji kao poslodavcu da sa S. S. zaključi ugovor o radu u skladu sa citiranom odredbom Zakona o radu. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da Ministarstvo odbijajući žalbu nije počinilo povrede odredaba čl. 230 ZUP-a, niti odredaba čl. 33 i 39 Zakona o radu, kako je to pogrešno zaključio Okružni sud.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelantkinja tvrdi da je Vrhovni sud u osporenoj presudi proizvoljno primijenio materijalno pravo i da nije dao obrazloženje za tu presudu koje zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Naime, apelantkinja smatra da je Vrhovni sud u osporenoj presudi ignorisao odredbe člana 114 Zakona o osnovnom obrazovanju kao lex specialis Zakona u konkretnom slučaju. Apelantkinja ističe da ta odredba nedvosmisleno predviđa da se radni odnos za radno mjesto nastavnika u osnovnoškolskoj ustanovi zasniva isključivo na osnovu prethodno sprovedenog konkursa, na način i pod uslovima propisanim zakonom i tim konkursom. Apelantkinja ukazuje da je 19. oktobra 2016. godine donijela rješenje kojim je utvrdila da je S. S. prestao radni odnos i da je raspisala i javni konkurs za popunu upražnjenog radnog mjesta. Ističe da radni odnos S. S. ni nakon 31. avgusta 2016. godine, kada joj je istekao posljednji ugovor o radu na određeno vrijeme, a niti prije tog datuma, nema osnov u prethodno raspisanom konkursu s obzirom na to da ni posljednji ugovor o radu na određeno vrijeme nije zaključen nakon provedenog konkursa. Imajući u vidu navedeno, apelantkinja smatra da se nisu stekli uslovi za zaključenje ugovora o radu na neodređeno vrijeme sa S. S. jer se ne može konvalidovati i pretvoriti rad na određeno vrijeme, odnosno koji nije zasnovan na odredbi člana 114 Zakona o osnovnom obrazovanju. U dopuni apelacije apelantkinja je dostavila precizirana rješenja Republičke uprave za inspekcijske poslove – Sektor prosvjetne inspekcije – Odjeljenje Bijeljina i Upravne inspekcije, kojima je, kako tvrdi, u bitno identičnoj činjeničnoj pravnoj situaciji inspekcijski organ potpuno različito riješio sporno pravno pitanje, što, po apelantkinjinom mišljenju, ukazuje na povredu principa pravne sigurnosti.
b) Odgovori na apelaciju
17. Vrhovni sud navodi da ostaje pri razlozima koje je dao u obrazloženju osporene presude. Pri tome, Vrhovni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju postavilo pitanje nadležnosti inspekcije rada i primjene člana 39 stav 5 Zakona o radu, pa je Vrhovni sud zauzeo drugačiji stav u pogledu primjene materijalnog prava, konkretno člana 26 Zakona o inspekcijama i odredbe člana 39 stav 5 i člana 263 Zakona o radu, o čemu smatra da je dao argumentovane razloge, zbog čega se ne može govoriti o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud ukazuje da nije sporno da je Zakon o osnovnom obrazovanju lex specialis u odnosu na pitanja koja su regulisana tim zakonom, ali da se za sva druga pitanja koja nisu regulisana tim zakonom, a tiču se radnih odnosa, primjenjuju odredbe Zakona o radu, kako je to regulisano članom 32 Zakona o osnovnom obrazovanju. Ističe da primjena odredbe člana 39 stav 5 Zakona o radu nije bila derogirana niti jednom odredbom Zakona o osnovnom obrazovanju koji je bio u primjeni u relevantnom periodu.
18. Okružni sud navodi da je dao razloge za svoju odluku, koju je preinačio Vrhovni sud, pred kojim se postupak u konkretnom predmetu i završio.
19. Ministarstvo navodi da su sve činjenice navedene u apelaciji cijenjene od tog organa, pa pošto se u apelaciji ne navode nove činjenice, niti okolnosti, da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju rješenja, te smatra da je apelacija neosnovana i predlaže da se odbije.
20. Inspekcija rada smatra da je osporena presuda donesena u skladu sa zakonom, a da je apelacija neosnovana.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o radu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16 i 66/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu RS (1/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
1. Predmet Zakona Član 1.
(1) Ovim zakonom uređuju se radni odnosi, prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa i drugi odnosi po osnovu rada u Republici Srpskoj, ako posebnim zakonima nije drugačije određeno.
[…]
7. Radni odnos na određeno vrijeme Član 39.
(1)U cilju zasnivanja radnog odnosa čije je trajanje unaprijed određeno objektivnim razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem tačno određenog posla ili nastupanjem unaprijed određenog događaja, poslodavac i radnik mogu zaključiti ugovor o radu na određeno vrijeme.
(2)Poslodavac i radnik mogu zaključiti jedan ili više ugovora o radu iz stava 1. ovog člana za period koji sa prekidima ili bez prekida ne može biti duži od ukupno 24 mjeseca.
(3)Prekid kraći od 30 dana ne smatra se prekidom perioda iz stava 2.
ovog člana.
(4)Izuzetno od stava 2. ovog člana, ugovor o radu na određeno vrijeme može da se zaključi na period duži od 24 mjeseca:
1)ako je to potrebno zbog zamjene privremeno odsutnog radnika, do njegovog povratka, 2)za rad na projektu čije je trajanje unaprijed određeno, do završetka projekta, a najduže 60 mjeseci i 3)sa nezaposlenim kome do ispunjenja jednog od uvjeta za ostvarivanje prava na starosnu penziju nedostaje do pet godina, najduže do ispunjenja uvjeta, u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju.
(5)Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen suprotno odredbama ovog zakona ili ako radnik ostane da radi kod poslodavca najmanje pet radnih dana po isteku vremena za koje je ugovor zaključen, smatra se da je radni odnos zasnovan na neodređeno vrijeme.
(6)Radni odnos zasnovan na određeno vrijeme prestaje istekom roka određenog ugovorom.
22. Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 74/08, 71/09, 104/11, 33/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 114.
(1)Direktor raspisuje javni konkurs za upražnjeno mjesto nastavnika, stručnog saradnika i vaspitača obavezno posredstvom Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske. Oglas se objavljuje najmanje u jednim dnevnim novinama.
[…] VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 12 0 U 005963 17 Uvp od 23. maja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 4. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 27. avgusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelantkinja osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
29. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
30. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda apelantkinji kao poslodavcu naloženo da s ciljem otklanjanja povreda prava radnika i povrede zakonskih i drugih propisa s radnicom S. S. zaključi ugovor o radu u skladu sa odredbama Zakona o radu. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da je posljedica predmetne procedure bila odlučujuća za utvrđivanje apelantkinjinih građanskih prava i obaveza, te da, shodno tome, apelantkinja u navedenom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
31. Apelantkinja tvrdi da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, smatrajući da su u konkretnom slučaju zanemarene odredbe člana 114 Zakona o osnovnom obrazovanju kao lex specialis zakona, te zbog toga što obrazloženje osporene presude, po njenom mišljenju, nije u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i što je u konkretnom slučaju povrijeđen princip pravne sigurnosti.
32. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanje koje apelantkinja problematizuje, ispitati je li osporena presuda Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud preinačio presudu Okružnog suda tako što je odbio kao neosnovanu tužbu protiv rješenja organa uprave kojima je apelantkinji kao poslodavcu naloženo da s ciljem otklanjanja povreda prava radnika i povrede zakonskih i drugih propisa sa radnicom S. S. zaključi ugovor o radu u skladu sa odredbama Zakona o radu. Pri tome, Vrhovni sud je u osporenoj presudi ocijenio da su se u konkretnom slučaju ispunili uslovi iz člana 39 stav 5 Zakona o radu, prema kojem je radni odnos na određeno vrijeme prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme s obzirom na to da u konkretnom slučaju iz utvrđenog činjeničnog stanja (a koje ne osporava ni apelantkinja u apelaciji) proizlazi da je S. S. ostala da radi kod apelantkinje kao poslodavca i više od pet radnih dana po isteku vremena za koje je ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen (ugovor je istekao 31. avgusta 2016. godine, a inspekcijska kontrola, prilikom koje je utvrđeno da se S. S. i dalje nalazi na radu kod apelantkinje, izvršena je 4. oktobra 2016. godine).
35. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je zapravo ista činjenična i pravna pitanja razmatrao u predmetu broj AP 2516/18 (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2516/18 od 11. marta 2020. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenom predmetu S. S., radnica apelantkinje, podnijela je apelaciju Ustavnom sudu protiv precizirane presude Okružnog suda donesene u parničnom postupku po tužbi koju je S. S. podnijela protiv apelantkinje radi zaštite prava iz radnog odnosa. U tom postupku Osnovni sud u Bijeljini je donio prvostepenu presudu kojom je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev S. S., kojim je, između ostalog, tražila da se utvrdi da je 8. septembra 2016. godine po sili zakona zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme kod apelantkinje, te da se poništi apelantkinjino rješenje broj 1425/2016 od 19. oktobra 2016. godine i da se apelantkinja obaveže da S. S. vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljala prije 19. oktobra 2016. godine kao dana prestanka radnog odnosa S. S. određenog tim rješenjem ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i drugim radnim sposobnostima. Međutim, Okružni sud je presudom koju je S. S. osporavala navedenom apelacijom preinačio presudu Osnovnog suda i tužbeni zahtjev S. S. odbio kao neosnovan, ocijenivši da ugovori o radu nisu imali podlogu u konkursu kao zakonskom osnovu zasnivanja radnog odnosa nastavnika – S. S. propisanom članom 114 Zakona o osnovnom obrazovanju, zbog čega radni odnos S. S. kod apelantkinje koji je nesporno trajao duže od dvije godine nije mogao prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme na osnovu odredbe iz člana 39 stav 5 Zakona o radu kao lex generali zakona.
36. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 2516/18 od 11. marta 2020. godine usvojio apelaciju S. S., utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog proizvoljne primjene materijalnog prava od Okružnog suda, ukinuo preciziranu presudu Okružnog suda i predmet vratio tom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. U navedenoj odluci (vidi tačka 31 Odluke), Ustavni sud je, između ostalog, naveo: „Naime, odredbom člana 39 kojom je regulisan radni odnos na određeno vrijeme je u stavu 2 propisano: 'Poslodavac i radnik mogu zaključiti jedan ili više ugovora o radu iz stava 1 ovog člana za period koji sa prekidima ili bez prekida ne može biti duži od ukupno 24 mjeseca'. Nadalje je stavom 5. navedenog člana propisano: 'Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen suprotno odredbama ovog zakona ili ako radnik ostane da radi kod poslodavca najmanje pet radnih dana po isteku vremena za koje je ugovor zaključen, smatra se da je radni odnos zasnovan na neodređeno vrijeme'. Iz navedene odredbe, dakle, proizlazi da je za njenu primjenu ključno da je uposlenik radio kod poslodavca po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme duže od 24 mjeseca pri čemu je dakle irelevantno da li je radni odnos zasnovan na ugovoru o radu na određeno vrijeme zaključenom suprotno odredbama ZOR-a. S obzirom na navedeno, kod činjenice koju ne spori ni Okružni sud, da je apelantkinja kod tužene radila 'ukupno: 2 godine i 7 dana', Ustavni sud smatra da je Okružni sud u okolnostima apelantkinjinog slučaja proizvoljno primijenio odredbu člana 39 ZOR-a odbivši njen tužbeni zahtjev. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je proizvoljno pozivanje Okružnog suda na odredbu člana 114 Zakona o osnovnom obrazovanju budući da ova odredba, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev, nije relevantna za rješavanje konkretne pravne stvari. Ovo tim prije što član 1 ZOR-a eksplicitno propisuje: 'Ovim zakonom uređuju se radni odnosi, prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa i drugi odnosi po osnovu rada u Republici Srpskoj, ako posebnim zakonima nije drugačije određeno'. Iz navedenog proizlazi, imajući u vidu sadržaj odredbi Zakona o osnovnom obrazovanju, da se i na uposlenike tužene odnose odredbe ZOR-a kojim je regulisan radni odnos, prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa i drugi odnosi po osnovu rada. Uostalom, zato se i tužena pozivala na član 39 stav 6 ZOR-a.“
37. Dakle, imajući u vidu praksu iz navedene odluke Ustavnog suda, te uzimajući u obzir da je u konkretnom predmetu Vrhovni sud zaključio da je S. S. na osnovu istih ugovora o radu na određeno vrijeme zaključenih sa apelantkinjom, kao i u predmetu AP 2518/18, ispunjava uslove iz odredaba Zakona o radu, prema kojem je radni odnos na određeno vrijeme prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme, Ustavni sud smatra da se obrazloženje Ustavnog suda iz te odluke odnosi i na apelacione navode iznesene u apelaciji o kojoj Ustavni sud odlučuje ovom odlukom, odnosno da se stavovi iz te odluke odnose i na konkretan slučaj. Naime, evidentno je da se zapravo radi o istim strankama i istom činjeničnom stanju vezanom za status S. S. kao uposlenice, s tim što se o navedenim pitanjima raspravljalo u dva odvojena postupka (u prethodno citiranom predmetu u parničnom postupku povodom tužbe S. S., a u konkretnom slučaju u upravnom postupku/sporu vezano za postupanje apelantkinje u kontekstu obaveze postupanja po rješenju Inspekcije rada). Shodno svemu navedenom, a naročito stavovima Ustavnog suda u navedenom predmetu vezano za primjenu člana 114 Zakona o osnovnom obrazovanju, od koje prakse Ustavni sud ne nalazi razloge da odstupi, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, obrazloženje osporene odluke i odredbe relevantnih propisa na koje se Vrhovni sud pozvao u obrazloženju te odluke, Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnost pri donošenju osporene odluke, niti elemenata koji ukazuju na kršenje prava na pravično suđenje u segmentu prava na obrazloženu odluku. Pri tome, vezano za apelantkinjine navode o kršenju principa pravne sigurnosti, radi, kako apelantkinja smatra, postojanja različitih odluka u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je apelantkinja u prilog tim svojim navodima dostavila prvostepene odluke inspekcijskih organa, protiv kojih je dozvoljeno izjavljivanje redovnih pravnih lijekova, a ne konačne odluke redovnih sudova, tako da Ustavni sud u konkretnom predmetu iz dostavljene dokumentacije ne može naći elemente koji bi na bilo koji način pokretali povredu principa pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje.
38. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud za osporenu odluku dao jasne i logične razloge u pogledu primjene Zakona o radu kao relevantnog propisa u konkretnom slučaju u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, kao i kada u konkretnom slučaju nema elemenata koji bi pokretali pitanje povrede principa pravne sigurnosti.
40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić