Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3222/19 (B.D.L.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prekid postupka
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izmakla dobit(dobitak)
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3222/19
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3222/19, rješavajući apelaciju B. D. L., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija B. D. L. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 010049 19 Rev od 17. aprila 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 P 010049 18 Gž 2 od 23. avgusta 2018.
godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 P 010049 P 3 od 26. februara 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelantkinja B. D. L. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bijeljine podnijela je 7. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 P 010049 19 Rev od 17. aprila 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 010049 18 Gž 2 od 23. avgusta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 010049 P 3 od 26. februara 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tužene Opštine Šipovo (u daljnjem tekstu: tužena), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Banjoj Luci, zatraženo je 23. februara 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 25. februara do 2. marta 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
Tok postupka
5. Tužilac S. D. (u daljnjem tekstu: tužilac) i apelantkinja kao drugotužilac su 4. avgusta 2009. godine podnijeli tužbu protiv tužene radi „isplate naknade za izgubljenu korist za faktički zakup gradskog građevinskog zemljišta“ za period od 23. marta 1981. godine do 29. marta 2012. godine u iznosu od 800.000,00 KM.
6. Tužena je 16. marta 2010. godine dostavila odgovor na tužbu, a Osnovni sud je zakazao ročišta za 23. avgust, 25. oktobar i 25. novembar 2010. godine, koja nisu bila održana.
7. Na prijedlog tužilaca parnični postupak je prekinut rješenjem od 25. novembra 2010. godine i prekid je trajao do 22. januara 2014. godine kada su tužioci predložili nastavak postupka.
8. U nastavku postupka Osnovni sud je održao ročišta 4. aprila i 4. septembra 2014. godine, te 26. novembra 2015. godine, dok ročišta zakazana za 6. mart i 5. juni 2014. godine, te 18. mart, 27. april i 29. maj 2015. godine nisu bila održana zbog toga što nisu bili ispunjeni zakonski uslovi.
9. Osnovni sud je 28. januara 2016. godine donio prvostepenu presudu koja je ukinuta rješenjem Okružnog suda (nije precizirano kada) i predmet je vraćen na ponovni postupak i odlučivanje.
10. U ponovljenom postupku Osnovni sud je održao ročišta 16. oktobra 2017. godine i 9. februara 2018. godine.
Osporene presude
11. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 P 010049 P 3 od 26. februara 2018. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužilaca i apelantkinje kojim su tražili da se tužena obaveže da im na ime naknade za izgubljenu korist za faktički zakup gradskog građevinskog zemljišta za period od 23. marta 1981. godine do 29. marta 2012. godine isplati iznos od 800.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Takođe, navedenom presudom tužioci su obavezani da tuženoj nadoknade troškove postupka.
12. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je tužena rješenjem Skupštine opštine Šipovo od 23. marta 1981. godine od J. D., prednika tužilaca i apelantkinje (u daljnjem tekstu: prednik tužilaca), eksproprisala i izuzela određene nepokretnosti radi izgradnje dionice magistralnog puta Šipovo – Kupres i mosta na rijeci Plivi i da je odmah stupila u posjed spornog zemljišta. Međutim, u postupku izuzimanja sporne nepokretnosti nije bila plaćena naknada za izuzeto zemljište. Naknada je utvrđena tek u parničnom postupku koji je okončan presudom Okružnog suda koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 75 0 P 005848 12 Rev od 26. decembra 2013. godine, u ukupnom iznosu od 102.700,00 KM. Utvrđena naknada tužiocima je isplaćena 29. marta 2012. godine.
13. Razmatrajući tužbeni zahtjev, Osnovni sud je prvenstveno citirao odredbe člana 62 i člana 76 stav 2 Zakona o eksproprijaciji (u daljnjem tekstu: ZE). Zatim, Osnovni sud je istakao da kako iz nespornih izjava stranaka proizlazi da su predmetne nepokretnosti izuzete 1981. godine, a da je naknada isplaćena 2012. godine, to u skladu s odredbom člana 62 ZE tužiocima pripada i pravo na naknadu izgubljene koristi, i to one koju bi raniji vlasnik ostvario dotadašnjim načinom iskorišćavanja eksproprisane nepokretnosti, od dana izuzimanja do dana posljednje isplate. Međutim, tokom postupka tužioci su tvrdili da im u skladu sa članom 219 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) pripada pravo da od tužene zahtijevaju da im naknadi korist koju je imala od upotrebe nepokretnosti njihovog prednika, pa su u tom pogledu i predlagali izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku finansijske struke koji bi trebao utvrditi visinu koristi koju je tužena ostvarila izdavanjem u zakup izuzetih nepokretnosti. Takav stav tužioca je pogrešan jer se u konkretnoj situaciji primjenjuje ZE kao lex specialis, a ne ZOO.
14. U vezi sa navodima tužilaca da postupak eksproprijacije nije proveden jer rješenje nije pravosnažno, a njihov prednik je preminuo 1972. godine, odnosno devet godina prije donošenja rješenja, Osnovni sud je naveo da je sudska praksa zauzela stav i da faktička eksproprijacija, gdje su nepokretnosti oduzete od korisnika radi izgradnje objekata od javnog interesa, a bez provođenja zakonske procedure, predstavlja osnov za naknadu u skladu sa ZE pa je u svakom slučaju isključena primjena drugih zakonskih odredaba. Stoga, imajući u vidu da su tužioci tokom postupka tvrdili da su sporne nepokretnosti prije izuzimanja predstavljale poljoprivredno zemljište, te da su bile u naravi voćnjak i bašta i nisu korišćene za izdavanje u zakup, to iz tih razloga ne mogu tražiti da im se isplati naknada u visini zakupnine, zbog čega dokazivanje visine zakupnine nije relevantno za odlučivanje u ovom postupku. Zbog toga je i odbijen prijedlog za provođenje takvog vještačenja od vještaka jer nije bilo uslova da sud predloženom vještaku ekonomske struke odredi zadatak vještačenja s obzirom na to da nije kvalifikovan za utvrđivanje koristi koju je prednik tužilaca ostvarivao obradom zemljišta i uzgojem voća. Prema tome, kako su tužioci u smislu člana 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) pored pravnog osnova bili dužni dokazati i visinu tužbenog zahtjeva, a u tom pogledu nisu izveli niti jedan dokaz, to je primjenom pravila o teretu dokazivanja njihov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.
15. Presudom Okružnog suda broj 75 0 P 010049 18 Gž 2 od 23. avgusta 2018. godine žalbe tužilaca su odbijene i potvrđena je prvostepena presuda.
16. Okružni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenična utvrđenja i pravne zaključke Osnovnog suda. Naime, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji, te da je kod činjenice da su sporne nepokretnosti prije izuzimanja predstavljale poljoprivredno zemljište, pravilno odbio prijedlog tužilaca za provođenje vještačenja po vještaku ekonomske struke. U vezi s tim, Okružni sud je citirao odredbu člana 147 ZPP-a kojom je propisano da sud može odrediti izvođenje dokaza vještačenjem, te je istakao da prijedlog za vještačenje treba biti u skladu s materijalnim pravom, primjenom kojeg se traži zaštita u tom sporu, što znači da je prijedlog tužilaca trebao biti u skladu s odredbom člana 62 ZE, pa kako taj prijedlog nije pravilno postavljen, prvostepeni sud ga je pravilno odbio.
17. Presudom Vrhovnog suda broj 75 0 P 010049 19 Rev od 17. aprila 2019. godine odbijena je apelantkinjina revizija.
18. Vrhovni sud je naveo da su odluke nižestepenih sudova pravilne, ali ne iz razloga sadržanih u obrazloženjima tih odluka. Naime, Vrhovni sud je naveo da ti sudovi pogrešno zaključuju da je tužena stupila u posjed spornih nepokretnosti po osnovu faktičke eksproprijacije. U konkretnoj situaciji, tužena je preuzela sporne nepokretnosti u postupku izuzimanja gradskog građevinskog zemljišta po odredbi člana 12 Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini (u daljnjem tekstu: ZGZ), koji je bio na snazi u vrijeme izuzimanja 1981. godine. Naime, izuzimanje i eksproprijacija različiti su postupci sa različitim pravnim posljedicama koje su provodili različiti organi opštine, što ipak u konačnom nije od značaja za ishod ovog postupka. Međutim, prema odredbi člana 22 ZGZ-a, građaninu kome je izuzeto gradsko građevinsko zemljište prema članu 12 ZGZ-a visina naknade (ali ne i ostala prava i obaveze) utvrđuje se u postupku koji se provodi prema odredbama ZE. Prema stanju utvrđenih činjenica, visina naknade za sporne nepokretnosti nije bila utvrđena do stupanja na snagu ZE u kojem je odredbom člana 76 stav 2 propisano da će se postupak naknade za eksproprisane nepokretnosti, u kojem do dana stupanja na snagu ovog zakona nije zaključen sporazum o naknadi, odnosno nije donesena pravosnažna sudska odluka, završiti po odredbama ovog zakona. Upravo prema navedenoj odredbi sudovi su utvrdili naknadu u parničnom postupku koji je okončan donošenjem Presude Okružnog suda broj 75 0 P 005848 10 Gž 2 od 20. decembra 2010. godine protiv koje su tužioci izjavili reviziju koja je odbijana Presudom Vrhovnog suda broj 75 0 P 005848 12 Rev od 26. decembra 2013. godine. Prema sadržaju navedenih sudskih odluka, u postupku utvrđivanja naknade niko od tužilaca u tom postupku (bilo ih je ukupno osam), pa ni tužioci u ovom postupku, nije predlagao utvrđivanje naknade po odredbi člana 62 ZE 2006, prema kojoj raniji vlasnik ima pravo na naknadu izgubljene koristi koju bi ostvario dotadašnjim načinom iskorišćavanja eksproprisane nepokretnosti za vrijeme od dana predaje te nepokretnosti u posjed korisniku eksproprijacije do dana prijema u posjed nepokretnosti date u zamjenu ili do isteka rokova određenih za isplatu, odnosno deponiranje novčane naknade.
19. U odnosu na zahtjev tužilaca za utvrđivanje izgubljene koristi koju bi njihov prednik ostvarivao izdavanjem u zakup izuzetog zemljišta, Vrhovni sud je naveo da oni nisu ni tvrdili, a samim tim ni dokazivali da je predmetno zemljište korišćeno na taj način. Među strankama nije bilo ni sporno da je izuzeto zemljište u trenutku izuzimanja u naravi bilo poljoprivredno zemljište, a prednik tužilaca poljoprivredni proizvođač, pa se eventualna naknada po odredbi člana 62 ZE mogla ostvariti samo u vidu dobiti od poljoprivredne proizvodnje. Međutim, tužioci u prvostepenom postupku na okolnost izgubljene koristi od poljoprivredne proizvodnje nisu izveli dokaz vještačenjem po vještaku poljoprivredne struke, nego su insistirali na vještačenju po vještaku ekonomske struke, i to na okolnost izgubljenog zakupa, što je prvostepeni sud pravilno odbio. S obzirom na to, pravilan je zaključak da tužioci nisu dokazali visinu izgubljene koristi u smislu člana 62 ZE.
20. U odnosu na navode tužilaca kojima insistiraju na primjeni odredbe člana 219 ZOO-a, odnosno na isplati naknade po osnovu korišćenja tuđe stvari u svoju korist, Vrhovni sud je naveo da je navedenom odredbom propisano da kada je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati nezavisno od prava na naknadu štete ili u odsustvu štete da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe. Upotreba tuđe stvari u svoju korist je vid sticanja bez osnova (član 210 ZOO-a), što podrazumijeva upotrebu tuđe stvari u svoju korist, ali bez pravnog osnova ili po osnovu koji je naknadno otpao. U konkretnoj situaciji, držanje zemljišta u posjedu tužene ima pravni osnov u rješenju o izuzimanju od 23. marta 1981. godine čijom je tačkom 2 izreke određeno da je raniji vlasnik – posjednik (prednik tužilaca) dužan napustiti predmetno zemljište i predati ga na korišćenje. To rješenje je donijela Skupština opštine Šipovo, što znači da protiv tog rješenja, na osnovu odredbe člana 226 Zakona o opštem upravnom postupku, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja predmetnog rješenja, nije bila dozvoljena žalba, pa je to rješenje danom donošenja postalo konačno. Protiv takvog rješenja bilo je dozvoljeno pokretanje upravnog spora u roku od 30 dana od dana dostavljanja strankama. Tužioci su, prema sopstvenim izjavama datim tokom postupka i u reviziji, za rješenje saznali 2001. godine i do dana pokretanja ove parnice nisu pokrenuli upravni spor, pa je to rješenje postalo pravosnažno. Dakle, potpuno je bez značaja insistiranje tužilaca na nezakonitosti rješenja o izuzimanju od 23. marta 1981. godine budući da sud u parničnom postupku, pa ni u formi prethodnog pitanja u smislu odredbe člana 12 ZPP-a ne može odlučivati o njegovoj zakonitosti. Prema tome, takva pravosnažna odluka, čak i pod pretpostavkom njene nezakonitosti, pravno egzistira i do danas, te predstavlja validan pravni osnov za držanje izuzetog zemljišta u posjedu i njegovo korišćenje od tužene, čime se zahtjev tužilaca i po tom osnovu ukazuje neosnovanim.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
21. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
22. U vezi s navedenim, apelantkinja prvenstveno navodi da je u konkretnom slučaju tužena sve do isplate naknade neosnovano koristila sporne nepokretnosti, a što je ukupno 31 godina. U vezi s tim, ističe da su ZE propisana jasna pravila koja su morala biti poštovana u postupku eksproprijacije, i prema njima tužena nije mogla ući u posjed spornih nepokretnosti prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, što u konkretnom slučaju nije bilo poštovano jer rješenje nije bilo dostavljeno stranci, a u konkretnom slučaju to nije bilo moguće jer je rješenje glasilo na njihovog prednika koji je prije tog rješenja preminuo. Zbog toga, apelantkinja smatra da je tužena ušla u posjed i koristila sporne nepokretnosti bez valjanog pravnog osnova, pa kako je imovina tužilaca bila u nezakonitom posjedu tužene, apelantkinja smatra da je imala pravo zahtijevati isplatu zakupa u smislu člana 219 ZOO-a. Takođe, apelantkinja ističe da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud proizvoljno zaključio da im se kao strankama nije moralo dostaviti rješenje Skupštine opštine i da je ono postalo pravosnažno danom donošenja. Dalje, apelantkinja ističe da je zbog odbijanja prijedloga za vještačenje po vještaku financijske struke uskraćeno pravo na pravnu zaštitu u sudskom postupku, što je za posljedicu imalo kršenje prava na pravično suđenje. Pored toga, apelantkinja ukazuje da ni Vrhovni sud ne pruža jasne dokaze kada zaključuje zašto se u konkretnom slučaju ne radi o eksproprijaciji kada je čitav postupak proveden po pravilima ZE, niti obrazlaže zašto apelantkinja i tužilac nemaju pravo na naknadu za korišćenje i naknadu za izgubljenu korist. Na kraju, apelantkinja smatra da je predmetni postupak predugo trajao što je dovelo do povrede njenog prava na suđenje u razumnom roku.
b) Odgovori na apelaciju
23. Vrhovni sud je naveo da osporenom odlukom nisu povrijeđena prava na koja se apelantkinja poziva, te da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija.
24. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u drugostepenoj odluci i da odlukom tog suda nisu povrijeđena prava na koja se apelantkinja pozvala.
25. Osnovni sud je ukratko izložio hronologiju postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke, te je naveo da su neosnovani navodi da je apelantkinji povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku jer je postupao u okviru optimalnih rokova imajući u vidu složenost postupka i nedostupnost stranaka. Takođe, Osnovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u prvostepenoj presudi.
26. Tužena je navela da su neosnovani i ničim dokazani apelantkinjini navodi da je došlo do povrede njenih prava, te je paušalno njeno pozivanje na povrede važećih zakonskih propisa učinjenih od sudova prilikom donošenja osporenih odluka s obzirom na to da apelantkinja niti jednim argumentom zasnovanim na odgovarajućim zakonskim propisima ne dovodi u pitanje odluke, a kako su činjenice koje je ona navela bile cijenjene od suda prilikom donošenja odluke koju pobija predmetnom apelacijom, to proizlazi da je apelacija u cijelosti neosnovana.
V.Relevantni propisi
27. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09, 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 2. stav (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 7. stav (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 12. stav (1) Kad odluka suda zavisi od prethodnog rješenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
28. Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06, 37/07, 66/08 – ispravka, 110/08, 121/10 – odluka US, 2/15 – odluka US i 79/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 62.
Raniji vlasnik ima pravo i na naknadu izgubljene koristi koju bi ostvario dotadašnjim načinom iskorišćavanja eksproprisane nepokretnosti za vrijeme od dana predaje te nepokretnosti u posjed korisniku eksproprijacije do dana prijema u posjed nepokretnosti date u zamjenu ili do isteka rokova određenih za isplatu, odnosno deponovanje novčane naknade.
IX – PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Član 76. stav (2) (2) Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost, u kome do dana stupanja na snagu ovog zakona nije zaključen sporazum o naknadi, odnosno nije donesena pravosnažna sudska odluka završiće se po odredbama ovog zakona.
29. Zakon o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini („Službeni list SRBiH“ broj 13/74). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 12.
O izuzimanju neizgrađenog građevinskog zemljišta iz člana 6. ovog zakona od ranijih vlasnika ili korisnika, kao i o dodjeljivanju tog zemljišta na korišćenje građanima, društvenim, pravnim i građanskim pravnim licima radi izgradnje zgrade ili drugih objekata koje po zakonu mogu imati u svojini odnosno na korišćenju, odlučuje rješenjem opštinska skupština na sjednici, nakon prethodnog saslušanja ranijeg vlasnika odnosno korisnika.
Izuzimanje neizgrađenog građevinskog zemljišta može se vršiti i u svrhu uređivanja tog zemljišta, za izgradnju.
Rješenje o dodjeljivanju zemljišta na korišćenje u smislu stava 1. ovog člana nije upravni akt.
Član 22.
Građevinsko zemljište iz člana 6. ovog zakona, koje je potrebno radi izgradnje objekta ili za izvođenje drugih radova na susjednom zemljištu predviđenih regulacionim planom može se privremeno zauzeti.
Rješenjem opštinske skupštine o privremenom zauzimanju određuju se uslovi i rok trajanja privremenog zauzimanja.
30. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 210.
(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi.
(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrebio u svoju korist, imalac može zahtevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
31. Zakon o opštem upravnom postupku (,,Službeni glasnik SFRJ“ broj 32/78 – prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi:
Član 226.
Protiv rješenja skupštine društveno-političke zajednice ili kog njenog vijeća, donesenog u prvom stepenu, ne može se izjaviti žalba.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju apelantkinja osporava Presudu Vrhovnog suda broj 75 0 P 010049 19 Rev od 17. aprila 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda dostavljena apelantkinjinom punomoćniku 15. juna 2019. godine, a da je apelantkinja podnijela apelaciju 7. avgusta 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju
1. Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
38. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
39. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi isplate naknade za izgubljenu korist zbog korišćenja sporne nepokretnosti, dakle predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.
aU odnosu na osporene odluke
40. Apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo.
41. Razmatrajući apelantkinjine tvrdnje, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
42. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja problematizuje, ispitati je li tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
43. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom donošenja presude kojom je utvrdio da su nižestepene odluke pravilne, ali ne iz razloga sadržanih u obrazloženjima tih odluka, dovoljno jasno i argumentovano obrazložio osporenu odluku, dajući za svoje stavove jasne razloge koji se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom davanja drugačijih razloga od prvostepenog i drugostepenog suda o neosnovanosti apelantkinjinog tužbenog zahtjeva dao detaljno obrazloženje za svaki pojedini pravni osnov na osnovu kojeg bi se apelantkinjin tužbeni zahtjev mogao razmatrati, pri čemu se tumačenje relevantnih pravnih propisa i činjenica konkretnog predmeta ne može smatrati proizvoljnim. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi saglasno utvrdili da su apelantkinja i tužilac imali pravo u smislu člana 62 ZE zahtijevati isplatu koristi koju je njihov prednik ostvarivao izdavanjem u zakup izuzetog zemljišta, ali nisu ni tvrdili, a samim tim ni dokazivali da je predmetno zemljište korišćeno na taj način. S druge strane, u osporenoj odluci Vrhovnog suda razmotreno je i pitanje mogućnosti primjene člana 219 ZE, odnosno isplate naknade po osnovu korišćenja tuđe stvari u svoju korist, za što je dato jasno obrazloženje za zaključak da je korišćenje sporne nepokretnosti od tužene imalo pravni osnov u odluci o izuzimanju Skupštine opštine Šipovo, što taj zahtjev čini neosnovanim. Kod takvog stanja stvari Ustavni sud zapaža da nema ništa što ukazuje da je odbijanjem dokaznog prijedloga za vještačenje po vještaku finansijske struke bilo proizvoljno. Osim toga, u pogledu apelantkinjinih tvrdnji kojima ukazuje na nezakonitosti u postupku donošenja rješenja o izuzimanju sporne nepokretnosti, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao detaljno i jasno obrazloženje da se radi o postupku koji je pravosnažno okončan (apelantkinja nakon prijema odluke nije pokretala upravni spor protiv takve odluke) i da redovni sudovi u parničnom postupku u smislu člana 12 ZPP-a nisu mogli odlučivati o zakonitosti tog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da su zaključci Vrhovnog suda iz osporene odluke kao konačne odluke u konkretnoj pravnoj stvari proizvoljni, posebno ne u mjeri u mjeri u kojoj bi Ustavni sud svojim tumačenjem činjenica konkretnog predmeta i odredaba člana 219 ZOO-a i čl. 62 i 76 ZE zamijenio te zaključke. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantkinjini navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.
44. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporene presude nisu zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te da u skladu s tim nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
b) Pravo na suđenje u razumnom roku
45. Razmatrajući apelantkinjine tvrdnje da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
46. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da su apelantkinja i tužilac 4. avgusta 2009. godine podnijeli tužbu protiv tužene radi isplate naknade i da je postupak okončan donošenjem osporene presude Vrhovnog suda od 17. aprila 2019. godine. Prema tome, Ustavni sud će kao relevantan period pri ocjeni dužine trajanja predmetnog postupka razmatrati period od devet godina i osam mjeseci.
47. Ustavni sud dalje zapaža da je u konkretnom slučaju riječ o parničnom postupku pokrenutom radi utvrđenja, koji se ne smatra hitnim. Takođe, Ustavni sud, imajući u vidu pravna pitanja o kojima je u konkretnom slučaju odlučivano, smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu.
48. Razmatrajući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud najprije uočava da je nakon podnošenja tužbe i prijema odgovora na tužbu Osnovni sud zakazao ročišta koja nisu bila održana (v. tačku 6 ove odluke), kako to Osnovni sud u odgovoru tvrdi, zbog nedostupnosti stranaka. Ustavni sud dalje zapaža da je predmetni parnični postupak, na zahtjev tužilaca i apelantkinje, prekinut 25. novembra 2010. godine, te da je prekid trajao do 22. januara 2014. godine, odnosno nešto više od tri godine, uslijed čega Osnovni sud u tom periodu objektivno nije mogao preduzimati procesne radnje. Dalje, Ustavni sud uočava da je Osnovni sud prvostepenu presudu od 28. januara 2016. godine donio u roku od dvije godine od prijedloga apelanata za nastavak postupka, pri čemu iz stanja u spisu proizlazi da je taj sud u razumnim rokovima zakazivao ročišta, od kojih pojedina nisu bila održana, što se takođe nije moglo pripisati postupanju tog suda (vidjeti tačku 8 ove odluke). Ustavni sud dalje uočava da je prvostepena presuda ukinuta od Okružnog suda i predmet je vraćen radi ponovnog donošenja odluke, što ukazuje da postupanje tog suda nije bilo djelotvorno. Međutim, Ustavni sud zapaža da se u postupanju tog suda u ponovljenom postupku ne mogu uočiti značajniji periodi neaktivnosti. Pored navedenog, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoje značajniji periodi neaktivnosti u postupanju Okružnog i Vrhovnog suda prilikom odlučivanja o korišćenim pravnim lijekovima s obzirom na to da su ti sudovi o žalbi, odnosno o reviziji odlučili u periodu kraćem od jedne godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u postupanjima redovnih sudova ne postoje značajniji periodi neaktivnosti u postupanju redovnih sudova zbog kojih bi se dužina trajanja postupka mogla pripisati isključivo tim sudovima, pri čemu je takođe bitno naglasiti da ukidanje prvostepene presude i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje, u okolnostima konkretnog slučaja, nije značajnije doprinijelo ukupnoj dužini postupka. S druge strane, iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da je ukupnoj dužini postupka pretežno doprinio prekid postupka koji je trajao više od tri godine, te odgađanje zakazanih ročišta zbog nedostupnosti stranaka, što se nije moglo pripisati postupanju redovnih sudova.
49. Stoga, imajući u vidu navedene faktore, odnosno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku i nadležnih sudova, kao i činjenicu da Ustavni sud ocjenjuje dužinu postupka u cjelini, Ustavni sud smatra da u datim okolnostima ukupan period od devet godina i osam mjeseci nije prešao granice „razumnog roka“ u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije i da je dužina postupka srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja, zbog čega su ti apelantkinjini navodi neosnovani.
2. Pravo na imovinu
50. Apelantkinja smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud prilikom donošenja osporene presude dao jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih se ne može zaključiti da je ta odluka kojom su dati drugačiji razlozi za neosnovanost apelantkinjinog tužbenog zahtjeva zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava na koje je apelantkinja ukazivala. Takođe, Ustavni sud zapaža da ni dužina trajanja postupka ne ukazuje da je u okolnostima konkretnog slučaja u kojem je predmetni postupak okončan nakon proteka devet godina i osam mjeseci povrijeđeno apelantkinjino pravo na suđenje u razumnom roku s obzirom na to da iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da je ukupnoj dužini postupka pretežno doprinio prekid postupka koji je trajao više od tri godine te odgađanje zakazanih ročišta zbog nedostupnosti stranaka.
52. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelantkinja kršenje tog prava vezuje za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
53. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić