Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3289/19 (Ž. V.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Kleveta
- Miješanje
- Građanski postupak
- Proporcionalnost
- Naknada štete
- Aktivna legitimacija
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pasivna legitimacija
- Ograničenja prava iz čl. 10.
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3289/19
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3289/19, rješavajući apelaciju Željka Vukovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 9. lipnja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Željka Vukovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 028068 19 Gž od 29. svibnja 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj 94 0 P 028068 17 P od 28. siječnja 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Željko Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupaju Boris i Nada Mandić, odvjetnici iz Istočnog Sarajeva, podnio je 13. kolovoza 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 028068 19 Gž od 29. svibnja 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 028068 17 P od 28. siječnja 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tužitelja V.M. (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 25. veljače 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i punomoćnik tužitelja, odvjetnik Mile Čajević dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 4. do 8. ožujka 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 P 028068 17 P od 28. siječnja 2019. godine utvrđeno je da su apelant, koji je u navedenom postupku imao procesnu poziciju prvotuženog, Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugotužena), E.K. (u daljnjem tekstu: trećetužena), kao urednica političkog magazina „Mreža“, i M.D. (u daljnjem tekstu: četvrtotužena), kao novinar, u emisiji, odnosno političkom magazinu “Mreža”, koju je emitirala drugotužena 4. travnja 2017. godine, o temi “Stanje u zdravstvu u cjelini i potrebe u Univerzitetskoj bolnici Foča” (u daljnjem tekstu: bolnica) iznijeli neistine i oklevetali tužitelja nanoseći štetu njegovom ugledu, čime su zloupotrijebili pravo na slobodu izražavanja, zaštićeno člankom 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i Zakonom o zaštiti od klevete Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZZK) (stavak 1). Istom presudom apelant i tužene su obvezani da tužitelju solidarno na ime naknade nematerijalne štete, zbog povrede ugleda, isplate iznos od 5.000,00 KM, te da uvod i izreku presude o svom trošku objave u političkom magazinu “Mreža”, u roku od 30 dana računajući od dana pravomoćnosti te presude. Također, apelant i tužene su obvezani da tužitelju solidarno naknade troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu (st. 2-4. izreke).
6. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Osnovni sud je naveo da je na temelju provedenih materijalnih dokaza tužitelja, i to, prije svega, audio-vizualnog preslušavanja snimke sporne emisije drugotužene, utvrđeno da je u toj emisiji na račun tužitelja, pored ostalog (u dijelu koji se tiču apelantovih navoda) navedeno: „(…) Fočanska bolnica (…) sa izraženim oblicima mobinga.... Željko Vuković, magistar zdravstvenih nauka, zaposlenik UB Foča, na meti je direktora godinama već.... ne smije sa njim u bolnici u Foči niko da se pozdravi,... Vukovićevi problemi datiraju od 2008. godine, radio je posao laboranta... a u praksi su tražili od njega da obavlja posao i glavne laborantice i načelnice službe... Dobio sam otkaz, Veljko Marić mi je dao otkaz, odjavio me sa svih oblika zdravstvenog osiguranja 2008. godine,...fočanskom bolnicom suvereno vlada već 24 godine…, (…) Taj dan i skoro svakodnevno izložen je pritiscima, piše izjave na zahtjev direktora, često i ne znajući zbog čega...protiv njega se pokreću disciplinski postupci, čak i za vrijeme bolovanja. Javne opomene, dio su Marićeve sankcije i bez dokaza...Vuković tvrdi da je bio primoran i da sa operiranim prstom radi u dodiru sa potencijalno infektivnim materijalom. Bolovanje mu nisu smjeli odobriti. Ucjenjivao je direktor Marić, uposlenika Vukovića, bez pismene naredbe da mora izdavati nalaze bez prisustva ljekara mikrobiologa....prema odluci o preraspodjeli radnog vremena Vuković je bio primoran da 24 časa bude u pripravnosti i obavlja posao ljekara mikrobiologa, koja je u tom periodu bila na subspecijalizaciji. Izostala je reakcija na prigovore...pritisci su postali jači, Marić mu je prijetio otkazom telefonom, a po povratku sa subspecijalizacije, prijetnjama se pridružila i Ružica Lukić....koja mi je prijetila djeverom iz Haga...haškim optuženikom... zbog njenih prijetnji Vuković je ubrzo otvorio bolovanje. Razlog stres od mobinga....“ Nakon emitiranja navedene emisije tužitelj je uputio pismeni demanti kojim je osporio točnost izražavanja, a dio tog demantija je objavljen 18. travnja 2017. godine. Međutim, drugotužena navedenom demantiju nije dala isti značaj kao informaciji koja je sadržavala klevetničko izražavanje, jer je objavljen samo dio navoda, a ne demanti u cjelini.
7. U svezi sa apelantovim prigovorom nepostojanja pasivne legitimacije, Osnovni sud je naveo da je u bitnom utvrđeno da je u spornoj emisiji iznesen niz uvredljivih i neistinitih tvrdnji na račun tužitelja, a koje su kod njega izazvale duševne patnje i bol, te mu narušile ugled u sredini u kojoj živi. Navedene tvrdnje iznio je apelant, te ostali tuženi. Obzirom na to Osnovni sud je naveo da je neutemeljen apelantov navod da on kao fizička osoba nije autor klevetničkog izražavanja, pa samim tim nije pasivno legitimiran u ovoj parnici, te je odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani prvotuženog.
8. Osnovni sud je dalje naveo da je u spornoj emisiji primaran značaj dan apelantovim navodima, koji su imali negativan i uvredljiv odnos prema tužitelju, kao i ustanovi kojom on rukovodi. Iznesen je niz netočnih i uvredljivih tvrdnji, koje imaju elemente klevete i to kako od apelanta, tako i od treće i četvrtotužene, kao uposlenica drugotužene. Naime, na temelju provedenih materijalnih dokaza, kao i izjava saslušanih svjedoka tijekom postupka (R.O., SL.P., I.R., I.M., V.K., S.L. i V.B.) utvrđeno je da nisu točni apelantovi navodi izneseni u emisiji da je tužitelj, kao direktor bolnice, nad njime vršio mobing, da ga maltretira niz godina, da ga bez razloga premješta na drugo radno mjesto, da protiv njega vodi disciplinske postupke i bez razloga ga kažnjava. Također, iz provedenih dokaza proizlazi da nisu točni ni navodi da je sa operiranim prstom morao raditi sa potencijalno infektivnim materijalom, jer su saslušani svjedoci tijekom postupka, a koji su zaposleni u Mikrobiološkoj laboratoriji bolnice i koji su zajedno radili sa apelantom, te potvrdili da snimci prikazanih kadrova u emisiji drugotužene nisu sačinjeni u njihovoj laboratoriji i da radna površina, niti materijal koji je prikazan u kadru ne odgovaraju njihovim radnim površinama, ni materijalima u laboratoriji, te da im nije poznato da je apelant radio sa operiranim prstom. Navedeni svjedoci, također, izjavili su da apelant tijekom svog rada u Službi za medicinsku mikrobiologiju nije uredno izvršavao svoje radne zadatke, da je često bez upoznavanja svojih nadređenih, kao i kolega tijekom rada napuštao svoje radno mjesto po sat i više vremena, da je ostavljao nezavršene poslove i nesređeno radno mjesto na što su se njegove kolege stalno žalile, jer su procedure rada u laboratoriji povezane, nije uredno pripremao podloge za rad kolegama za sljedeći dan, kada je to trebalo da radi i sl. Navode da su se u njegovom radu dešavale i greške, npr. mijenjao je brojeve protokola i imena pacijenata, te za takve nalaze nisu mogli biti izdati validni rezultati i slično. Ukoliko bi od načelnika službe bio upozoren na navedene propuste u radu, reagirao bi burno, svađao se sa načelnicom i vrijeđao je, čemu su više puta pojedini svjedoci i bili prisutni, te su o takvim događajima pisali izjave upravi bolnice. Ovi navodi potkrijepljeni su i materijalnim dokazima, kopijom službenih zabilješki sačinjenih od dr. M.R. i dr. R.L., koje navode da je apelant odbio poslušnost, odnosno odbio da postupi po naređenju načelnice službe, kao i da se sa njom svađao i vrijeđao je. Svjedoci dalje navode da je rad sa apelantom u službi bio prilično otežan zbog kojih razloga su svi zaposleni iz njihove službe (navedeni svjedoci) pisali izjave o ponašanju apelanta i problemima koje im on pravi u Službi, te ih dostavili upravi bolnice radi eventualnog pokretanja disciplinskog postupka i normalizacije rada u službi. Navedeni svjedoci, također, tvrde da nisu točni ni apelantovi navodi da je morao biti u pripravnosti po 24 sata, jer je, prema odluci o preraspodjeli radnog vremena, takva obveza postojala za sve zaposlene u službi, a radno vrijeme radnika za vrijeme pripravnosti iznosilo je 2-3 sata dnevno, a ostatak dana bi proveli kući s tim što bi bili u obvezi doći na posao po pozivu, ukoliko bi nešto bilo hitno da se odradi.
9. Također iz dostavljene dokumentacije o prijemu apelanta u radni odnos u bolnicu vidi se da je više puta zasnivao radni odnos u navedenoj ustanovi. Najprije je zaključio Ugovor o radu od 1. rujna 2007. godine, a čiji potpisnik je uvijek bio tužitelj, da mu je radni odnos prestajao sporazumno radi prelaska na rad kod drugog poslodavca, da mu je tužitelj, kao direktor bolnice, odobravao korištenje plaćenog odsustva radi učešća na seminarima. Također, proizlazi i da su netočni apelantovi navodi da mu je tužitelj dao otkaz i odjavio ga sa svih vidova zdravstvenog osiguranja 2008. godine. Naime, apelantu je Rješenjem direktora Kliničkog centra Istočno Sarajevo od 22. rujna 2008. godine, u čijem sastavu se tada nalazila bolnica, utvrđena ništavost ugovora o radu od 1. rujna 2007. godine, koji je zaključen između apelanta i tužitelja, tadašnjeg pomoćnika direktora koji, prema statutu zdravstvene ustanove, nije bio osoba ovlaštena za zaključivanje ugovora o radu, što ukazuje da navedeni ugovor apelantu nije otkazan od tužitelja, već je poništen od direktora Kliničkog centra Istočno Sarajevo. Protiv navedenog rješenja apelant je vodio spor kod Osnovnog suda, a koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 4. listopada 2011. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se vrati na posao, uz obvezu naknade troškova postupka. Također se vidi da su točni navodi tužitelja da je prema apelantu imao “blagonaklon” odnos, da je točno da mu je dozvolio da dug po osnovu troškova postupka isplati u više mjesečnih rata. Također, iz provedenih dokaza proizlazi da je protiv apelanta vođen disciplinski postupak zbog razloga što su sa Odjeljenja pedijatrije prijavljeni slučajevi davanja netočnih podataka laboratorijskih nalaza koje je obrađivao apelant, a koji je okončan rješenjem Disciplinske komisije, izricanjem disciplinske mjere pismene opomene. Protiv toga rješenja apelant je uložio prigovor, koji je odbijen odlukom Upravnog odbora bolnice od 15. rujna 2015. godine.
10. U vezi sa apelantovim navodom da je morao raditi posao ljekara mikrobiologa, Osnovni sud je naveo da se uvjerio da je bolnica, u vrijeme kada su sa Odjeljenja mikrobiologije bile odsutne dr. R.M. i dr. R.L., angažirao dr. S.A., po osnovu ugovora o djelu i ugovora o povremenim poslovima, koja je bila zadužena da za potrebe bolnice obavlja poslove ljekara specijaliste medicinske mikrobiologije u Službi za medicinsku mikrobiologiju. Također, iz izjava saslušanih svjedoka utvrđeno je da od apelanta nitko nije tražio, niti je mogao tražiti da obavlja poslove ljekara mikrobiologa, jer on za to nije kvalificiran, a svjedoci su naveli da su laboranti nalaze potpisivali na obrascima gdje je predviđen potpis laboranta, dok se na mjesto gdje je predviđen potpis ljekara stavlja pečat službe, pa od apelanta nitko nije tražio da potpisuje nalaze u ime ljekara specijaliste mikrobiologije.
11. Dalje, Osnovni sud je naveo da su tuženi tijekom postupka proveli veliki broj materijalnih dokaza koji su predloženi i provedeni kako bi se potvrdila činjenica da je tužitelj prema apelantu provodio mobing, odnosno da ga je maltretirao i šikanirao niz godina, pa da je izražavanje apelanta bilo opravdano i da su u njemu iznesene istinite tvrdnje na račun tužitelja. Međutim, na temelju provedenih dokaza predloženih od tuženih nije utvrđeno da je izražavanje tuženih bilo opravdano, odnosno da su navodi izneseni o tužitelju bili istiniti. Kako predmet ovog postupka nije utvrđivanje postojanja mobinga prema apelantu, Osnovni sud je naveo da provedene dokaze, zbog njihove obimnosti, neće posebno obrazlagati. U svezi sa apelantovim tvrdnjama da je radio sa operiranim prstom, što potkrepljuje nalazom bolnice od 15. srpnja 2015. godine, potpisanim od dr. N.L., iz koga se vidi da je apelant u toj ustanovi imao intervenciju na prstu, te tvrdi da ga je tužitelj prisiljavao da radi sa operiranim prstom, jer mu nisu smjeli odobriti bolovanje, Osnovni sud je naveo da apelant nije pred sudom dokazao navedene tvrdnje, jer nije ponudio dokaze da se obiteljskom liječniku obraćao zahtjevom za korištenje odsustva sa rada zbog navodne povrede i operacije prsta, jer bi mu obiteljski liječnik mogao odobriti bolovanje. Vezano za apelantove navode da mu je bolnica pripisala dijagnozu koju nema, odnosno dijagnozu teškog psihičkog bolesnika, apelant je proveo dokaz saslušanjem svjedoka Lj.B., koji je izjavio da se radilo o slovnoj grešci, koja je nakon što su na nju upozoreni i ispravljena. Apelant je, također, proveo dokaz saslušanjem svjedoka dr. R.M., koja je u svom iskazu navela da je apelant u vrijeme dok je ona bila načelnik Službe za mikrobiologiju, bio uzoran radnik, da je kvalitetno odrađivao svoj posao, da je redovno dolazio na posao bez kašnjenja, da je imao dobar odnos prema kolegama. Međutim, iz materijalnih dokaza se vidi da je ona kao načelnica Službe imala zamjerki na njegov rad, te da ih je evidentirala u knjizi službenih zabilješki, gdje je navela da je odbio poslušnost.
12. Osnovni sud je naveo da je tijekom ovog postupka proveo dokaze predložene od parničnih stranaka, te da ih je brižljivo ocijenio kako svaki dokaz posebno, tako i u vezi sa ostalim dokazima, ali oni posebno nisu obrazlagani, ocjenjujući da je veći dio dokaza proveden u svrhu da se njima dokaže da je tužitelj nad prvotuženim vršio mobing, odnosno da on nije vršen. Iz navedenog razloga sud je odlučio da navedene dokaze posebno i detaljno ne obrazlaže, jer njihovo podrobno obrazlaganje svakako ne bi utjecalo na drugačiju odluku suda u ovoj pravnoj stvari, jer predmet ovog spora nije zahtjev za utvrđenje da je prema prvotuženom tužitelj vršio mobing, dok bi opteretilo samo obrazloženje ove presude.
13. Zatim, Osnovni sud je citirao odredbe ZZK, te čl. 154. i 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je naveo da je za odgovornost tuženog neophodno utvrditi da li je sporno izražavanje istinitog ili neistinitog sadržaja i da li se obzirom na to može definirati kao kleveta, te da li je pričinjena šteta tužitelju i u čemu se ta šteta sastoji.
14. U svezi sa time, Osnovni sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je apelant dostavio i iznio netočne informacije u emisiji drugotužene, koje je drugotužena objavila, a kojim informacijama je samim konceptom emisije i načinom vođenja dan veliki značaj, čime su iznijeli određene netočne informacije o tužitelju, a kojim su ga javnosti predstavili u veoma ružnom kontekstu, kao navodnog mobera, koji šikanira i maltretira zaposlene, a što tuženi provedenim dokazima tokom postupka nisu ni osporili. Navedenim tvrdnjama iznesenim u spornoj emisiji tužitelj je prikazan u jednom veoma ružnom svjetlu, što je sve za njega bilo veoma neugodno obzirom na činjenicu da je on ugledni ljekar kirurg i dugogodišnji direktor bolnice, da je bio dekan Medicinskog fakulteta, kao i poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Tvrdnje koje su iznesene na njegov račun svakako bi narušile ugled i čast i svakog prosječnog građanina, te bi mu izazvale neprijatna osjećanja u vidu duševnih patnji. Obzirom na to da su tuženi o tužitelju putem javne televizijske emisije iznijeli neistinito izražavanje, tuženi su takvim izražavanjem počinili klevetu prema tužitelju. Iznošenjem navedenih činjenica o tužitelju tuženi su namjerno prenijeli izražavanje neistinitih činjenica na račun tužitelja, odnosno u radnjama tuženih postojala je namjera da se tužitelj okleveće, a što proizlazi iz provedenih dokaza tijekom ovog postupka. Ovo zbog toga što su tuženi iznijeli netočne i neistinite informacije o tužitelju, koje su škodile njegovom ugledu u sredini u kojoj živi i znatno dalje, jer su navedene informacije objavljene putem javnog servisa, odnosno drugotužene, koji ima znatnu gledanost na području Republike Srpske, Bosne i Hercegovine i dalje u regiji.
15. U svezi sa odlukom o naknadi nematerijalne štete, Osnovni sud je naveo da čast, ugled i dostojanstvo svake osobe predstavlja njegovu moralnu vrijednost i sastavni su dio njegove ličnosti, te se, uslijed narušavanja časti i ugleda, može tražiti naknada nematerijalne štete koja se dosuđuje po istim principima po kojima se dosuđuje naknada za druge vidove nematerijalne štete iz članka 200. ZOO. U svezi sa odlukom o naknadi nematerijalne štete, Osnovni sud je naveo da je, ocjenjujući odredbu članka 200. ZOO, sud mišljenja da je naknada u iznosu od 5.000,00 KM adekvatna satisfakcija tužitelju za štetu koju je on pretrpio, odnosno za pretrpljene duševne bolove tužitelja, tegobe i teškoće koje je on proživio nakon objavljenih informacija o njemu. Ovo sve uzimajući u obzir okolnosti slučaja, a naročito da su navedene činjenice o tužitelju objavljene na osnovu apelantovog iskaza, da je ponašanje tuženih bilo usmjereno da se tužitelj okleveće, jer tuženi prethodno nisu učinili ni najmanji napor da provjere iznesene informacije. Osnovni sud je, također, naveo da je prilikom određivanja visine nematerijalne štete imao u vidu i činjenicu da je tužitelj čovjek koji uživa poseban ugled u sredini u kojoj živi i radi, jer se radi o licu koje obavlja značajne funkcije, da se radi o uglednom liječniku sa dugogodišnjim profesionalnim iskustvom, pa je time znatno nanesena šteta njegovoj časti i ugledu. Sud je posebno uzeo u obzir i činjenicu da su objavljene informacije koje su štetile ugledu tužitelja, te da su objavljene u veoma gledanoj političkoj emisiji. Sud je, također, smatrao i da je osnovan zahtjev tužitelja kojim je tražio da se tuženi obvežu da o svom trošku objave uvod i izreku ove presude u političkom magazinu “Mreža”, jer bi se time znatno popravila šteta koja je nanesena ugledu tužitelja obzirom na to da bi javnost bila informirana o činjenici da tužitelj nije nikakav mober, niti čovjek koji krši zakone i njihove norme.
16. Presudom Okružnog suda broj 94 0 P 028068 19 Gž od 29. svibnja 2019. godine žalbe tuženih su djelomično uvažene, presuda Osnovnog suda je preinačena na način da je dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete zbog povrede ugleda smanjen na iznos od 2.500,00 KM, te je prvostupanjska presuda preinačena u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati na način detaljnije naveden u izreci presude.
17. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je prvostupanjski sud pravilno presudio zaključivši da postoji odgovornost tuženih u ovoj parnici, te je za takav zaključak dao sasvim jasno i detaljno obrazloženje. Zatim, Okružni sud je citirao odredbe čl. 4, 5, i 6. ZZK, te je istakao da iz navedenih odredaba proizlazi da bi postojala odgovornost za štetu nanesenu klevetom neophodno je da su prenesene informacije (činjenice) neistinite. Konkretnije, iz odredbe članka
5. ZZK proizlazi da je za pravilnu odluku povodom zahtjeva za naknadu štete zbog učinjene klevete neophodno utvrditi je li sadržaj izražavanja bio neistinit, je li takvim neistinitim sadržajem izražavanja narušen ugled fizičke ili pravne osobe, te je li takvo izražavanje neistinitog sadržaja došlo od autora, urednika, izdavača izražavanja, ili bilo koje druge osobe koja na bilo koji način kontrolira sadržaj tog izražavanja. Pri tome treba voditi računa je li osoba koja je iznijela ili prenijela izražavanje nečeg neistinitog postupala namjerno ili uslijed nepažnje.
18. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je jasno i opširno obrazložio zašto smatra da je sporno izražavanje upravo ono izražavanje koje ima u vidu odredba članka 5. ZZK. Naime, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da nije dokazano da je tužitelj provodio mobing nad prvotuženim, te da to predstavlja iznošenje činjenice, a ne mišljenje. Tužitelj nije ni od jednog nadležnog organa proglašen odgovornim za mobing prema apelantu. Također je pravilno ocijenio činjenicu da je drugotužena poslala tužitelju upit sa naznačenim pitanjima o kojima bi se razgovaralo u televizijskoj emisiji, ali emisija nije imala sadržaj prema pitanjima o kojima je trebalo da se govori, nego je emisija u cjelini posvećena apelantu i njegovim navodnim problemima na poslu. Time je u potpunosti odstupljeno od označenih pitanja o kojima je trebalo da se razgovara i što je bio, prema označenom upitu, cilj emisije. Stoga su neutemeljeni navodi da je nezakonita prvostupanjska presuda u pogledu pravnog osnova odgovornosti tuženih. Također, Okružni sud je istakao da je tužitelj direktor bolnice, da je takva zdravstvena ustanova od velike važnosti za građane ne samo Foče nego i šire regije. Iznošenje ovakvih netočnih činjenica može da ima izuzetno negativan efekt i na građane koji zdravstvenu zaštitu očekuju upravo u ovoj zdravstvenoj ustanovi. Točno je da je tužitelj kao direktor navedene zdravstvene ustanove javna osoba i da je dužan da trpi veći stupanj kritike cjelokupne javnosti. Međutim, i samo navedeno izražavanje predstavlja iznošenje činjenica, a ne kritiku koja stvara izuzetno negativnu sliku o toj zdravstvenoj ustanovi, a direktno narušava ugled tužitelja kao rukovoditelja te ustanove. Samim tim, tužitelj koji je direktor te zdravstvene ustanove, a time i najodgovorniji za njen rad, iznošenjem takve neistinite činjenice oklevetan je u smislu citiranih odredaba ZZK.
19. U pogledu žalbenog navoda da je pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Okružni sud je naveo da valja, prije svega, ukazati da među strankama nije sporan sadržaj televizijske emisije emitirane od drugotužene 4. travnja 2017. godine. S tim u svezi, paušalni su prigovori da je prvostupanjski sud povrijedio pravila postupka ne ocijenivši izvedene dokaze. Naprotiv, prvostupanjski sud je jasno obrazložio zašto je smatrao da postoji pravni osnov odgovornosti tuženih, ocijenivši, prije svega, ključnu i nespornu činjenicu a to je sadržaj spornog izražavanja. Neutemeljen je i navod da u ovoj parnici nije bilo mjesta tužbenom zahtjevu za utvrđenje kako je formuliran u prvom stavku izreke presude, jer prema ZZK, po mišljenju iz žalbi, nije normiran ovakav vid podnošenja tužbe. Međutim, za dosuđenje naknade nematerijalne štete po ZZK mora se utvrditi da je postojala kleveta, pa tek onda dosuditi novčani iznos naknade.
20. Također, Okružni sud je zaključio da je neutemeljen i navod da je nematerijalnu štetu zbog povrede ugleda i časti moguće dokazati isključivo provođenjem odgovarajućeg sveobuhvatnog vještačenja. Kod dosuđivanja naknade štete zbog klevete, nije potrebno utvrđivati intenzitet i duljinu pretrpljenog duševnog bola oštećenog, već koliko iznesena kleveta može škoditi časti i ugledu te osobe po shvaćanju sredine u kojoj živi u općeusvojenim društvenim normama. Sasvim je razumno očekivati da je tužitelju, obzirom na to da je obavljao dužnost direktora bolnice, zbog iznesenih činjenica, opisanih u navedenoj spornoj televizijskoj emisiji, naškodilo njegovoj časti i ugledu. Za svakoga građanina zaštita zdravlja u zdravstvenoj ustanovi prema standardima vremena u kome živimo je od najvažnijeg značaja. Ako tako građanin sazna za činjenice da se jedan direktor koji rukovodi jednom bolnicom kakva je upravo zdravstvena ustanova kojom je rukovodio tužitelj tako ophodi, da se za "gaze za zaustavljanje krvarenja koriste sanitetska sredstva još iz 1987. godine, a da su ručni sastojci u mikrobiološkoj laboratoriji stari čak 25 godina", te da još uz to direktor koji rukovodi tom ustanovom provodi mobing nad radnicima-liječnicima, onda je to gubitak potpunog povjerenja u takvu zdravstvenu ustanovu i vrlo veliki gubitak ugleda onoga tko takvom zdravstvenom ustanovom rukovodi, a što je u konkretnom slučaju tužitelj.
21. Okružni sud je dalje naveo da su netočni navodi u žalbama da tužitelj nije poslao demanti. Istina, demanti je poslan u ime bolnice, ali ga je potpisao tužitelj. Osim toga, a što je prvostupanjski sud jasno obrazložio, taj demanti samo je djelomično objavljen. Također, neosnovan je navod u apelantovoj žalbi da on nije pasivno legitimiran, jer on nije autor teksta u smislu članka 5. ZZK. Naprotiv, apelant je u spornoj televizijskoj emisiji osobno iznio izražavanje o kome je riječ, a u citiranim odredbama ZZK propisana je odgovornost onoga tko prouzrokuje štetu ugledu fizičke ili pravne osobe.
22. Naposljetku, Okružni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 200. ZOO dosudivši tužitelju naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000,00 KM. Ovo zbog toga što je, prije svega, navedenom odredbom propisano da prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade sud mora voditi računa, pored ostalog, i o cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se tom naknadom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom. Naknada nematerijalne štete zbog klevete, prema odredbama ZZK, treba predstavljati samo satisfakciju, a ne da teži lukrativnom (dobitnom, unosnom) cilju. Sama sudska odluka koja utvrđuje odgovornost neke osobe za klevetu u neku ruku predstavlja satisfakciju osobi kojoj je kleveta nanesena. Prema tome, visina dosuđenog iznosa po ovoj presudi u iznosu od 2.500,00 KM, u smislu članka 200. stavak 1. ZOO, odgovara značaju povrijeđenog dobra i specifičnostima konkretnog slučaja, a prije svega, načinu na koji je povreda učinjena, funkciji i dužnosti tužitelja koje je obavljao, kao i prema njegovoj osobnosti sa aspekta subjektivnog doživljaja. Okružni sud je, također, istakao da je sud inače ovlašten odredbom članka 127. ZPP da po svojoj ocjeni odluči o visini štete ako bi se ta visina mogla utvrditi samo sa nerazmjernim teškoćama. Osim toga, naknada štete dosuđena je uzimajući u obzir odredbu članka 11. ZZK kojom je propisano da se obeštećenje vrši isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
24. Apelant prvenstveno tvrdi da redoviti sudovi nisu pravilno odlučili o njegovom prigovoru pasivne legitimacije, ističući da on kao fizička osoba nije autor klevetničkog izražavanja u smislu članka 5. ZZK, kao i da redoviti sudovi nisu odlučili o prigovoru aktivne legitimacije tužitelja, jer on nije spomenut u spornom prilogu. Dalje, apelant ističe da tužitelj nije podnio demanti, već bolnica, zbog čega nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje tužbe za klevetu u smislu članka 8. ZZK. Dalje, apelant smatra da prvostupanjski sud nije izvršio analizu relevantnih kriterija prilikom procjene kršenja prava na slobodu izražavanja kako bi na uvjerljiv način mogao izvesti zaključak da je izražavanje u konkretnom slučaju bilo klevetničko, odnosno nije uspostavio pravičnu ravnotežu između prava na slobodu izražavanja i prava na ugled tužitelja. U tom pogledu apelant navodi da teret dokaza u pogledu istinitosti tvrdnje od klevete leži na tuženom i da su tuženi predložili i izveli više od stotinu dokaza objektivne prirode, ali prvostupanjski sud njihove dokaze uopće nije ni interpretirao, niti je dao njihovu ocjenu, niti je sadržajno interpretirao izvedene dokaze parničnih stranaka, niti ih je uopće ocijenio, niti je argumentirao zbog čega ih nije ocijenio, a niti su u presudi navedeni propisi koji predstavljaju pravnu osnovu za donošenje presude. Taj sud se bavio samo dokazima tužitelja, te iako nije interpretirao izjave svjedoka, naveo je da je iz izjava svjedoka utvrdio da nisu točni apelantovi navodi, te da mu je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na obrazloženu odluku. Da je analizirao apelantove izjave date u spornoj emisiji, označene u tužbi kao kleveta, tek tada bi na uvjerljiv način mogao utvrditi radi li se o vjerodostojnom sudu ili činjenicama i je li tim izjavama tužitelju povrijeđen ugled. Apelant dalje navodi da tužitelj nije saslušan kao parnična stranka, pa kako se u predmetima klevete osnova i visina naknade štete ne pretpostavlja, već dokazuje, to je iznesena paušalna ocjena o tužiteljevom ugledu i duševnim patnjama, jer to nije bilo ničim dokazano. U tom smislu apelant smatra da je sud bio dužan utvrditi je li nematerijalna šteta zaista nastupila i dosuditi naknadu kad to okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje opravdavaju, nema dokaza da je tužitelj tražio pomoć liječnika, da je bio na bolovanju, da je koristio terapiju, pa čak nije ni dao izjavu pred sudom, a vezano za duševne bolove, sud mu je paušalno dosudio ovako enormno visok novčani iznos. Iz izjave apelanta date na zapisnik suda se jasno vidi da on nije imao namjeru da tužitelju povrijedi ugled - već opravdan cilj iznošenja problema na radnom mjestu kod poslodavca sa kojima se suočava, a koje su potvrdile činjenice. Apelant dalje ističe da Okružni sud opće nije ocijenio suštinske navode apelantove žalbe koji se odnose na prigovor aktivne legitimacije, te nije utvrdio relevantne činjenice za donošenje odluke o dosuđivanju naknade nematerijalne štete, već je proizvoljno primijenio materijalno pravo u segmentu članka 200. ZOO. Zaključak drugostupanjskog suda da tužitelj ni od jednog nadležnog organa nije proglašen odgovornim za mobing prema apelantu je posve pogrešno izveden, jer apelant nije izjavio da je mobingovan od tužitelja, već je govorio da se nad njim provodi mobing na radnom mjestu kod poslodavca, pa ovaj tužitelj ne bi ni mogao biti tužen, niti proglašen odgovornim.
b)Odgovori na apelaciju
25. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga u navedenoj presudi, te da osporenom presudom nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant pozvao.
26. Osnovni sud je naveo da je u obrazloženju svoje odluke dao valjane razloge koji su prihvaćeni od Okružnog suda, te da je apelacija neutemeljena obzirom na to da je prvostupanjska presuda donesena nakon zakonito provedenog postupka i u skladu sa zakonskim odredbama navedenim u obrazloženju te presude.
27. Tužitelj je naveo da je sporna emisija rezultat neprofesionalnog i nedobronamjernog rada njenih autora, realizirana isključivo s namjerom da se njegov rad kao direktora bolnice predstavi u najgorem mogućem izdanju, te se sporna emisija odnosila na priču o apelantu koji je predstavljen kao navodna žrtva mobinga. Nije sporno ni da se u debatama ove vrste iznose i negativne strane i propusti u radu takvih ustanova, ali zbog čega je za autore priloga (ako tvrde da su emisiju napravili u dobroj vjeri i poštenoj namjeri radi podsticanja javne debate o radu ove ustanove) bilo hitnije da u prvi plan stave navodno zavijen prst apelanta i potenciraju njegove tvrdnja kako je sa takvim prstom navodno morao obrađivati nalaze pacijenata, ili davati značaj njegovim tvrdnjama da se u bolnici sa njim nitko ne smije pozdraviti, ili da je dobio nezakonit otkaz. Apelant je kao navodna žrtva mobinga imao mogućnost da podnese tužbu i da u tom postupku štiti svoja prava, pa mobing nije mogla biti obrana od klevete. Imajući u vidu navedeno, tužitelj je predložio da se apelacija odbaci ili odbije kao neutemeljena. V.Relevantni propisi
28. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7 Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Član 8 Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 127 Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenljive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti, po svojoj ocjeni.
29. Zakon o zaštiti od klevete RS („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 1.
Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a)pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b)pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrede, šokiraju ili uznemire; v)sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdevači javnosti informacijama.
GRANICE DELOVANJA ZAKONA
Član 4.
1. Ovaj zakon se primenjuje na sve tužbe za naknadu štete, ukoliko su podnesene povodom nezakonite povrede ugleda izazvane iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog, bez obzira na vrstu tužbe.
2. Javnim organima nije dozvoljeno da podnose tužbe za klevetu. Javni službenici mogu da podnesu tužbu samo u ličnom svojstvu.
ODGOVORNOST ZA KLEVETU
Član 5. st. (1) do (3)
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
IZUZECI OD ODGOVORNOSTI
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
OBAVEZA UBLAŽAVANJA
Član 8.
Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtev za ispravku koju upućuje tuženom.
NAKNADA ŠTETE
Član 11. stav (1)
1. Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.
30. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI.Dopustivost
31. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
33. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Okružnog suda broj 94 0 P 028068 19 Gž od 29. svibnja 2019. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Okružnog suda dostavljena apelantovom punomoćniku 18. lipnja 2019. godine, a da je apelacija podnesena 13. kolovoza 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
36. Imajući u vidu suštinu apelacijskih navoda koji se odnose na apelantovo nezadovoljstvo stavom redovitih sudova da u konkretnom slučaju postoji odgovornost apelanta za klevetu, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta prvenstveno ispitati apelantove navode o navodnoj povredi prava iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije aPravo na slobodu izražavanja
37. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
h) Slobodu izražavanja.
38. Članak 10. Europske konvencije glasi:
1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i priopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih poduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprječavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.
39. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz članka 10. Europske konvencije spada u skupinu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavkom definiraju samo pravo, a drugim stavkom definiraju dopuštena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim drugim stavkom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz članka 10. stavak 2. Europske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi, Europski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. studenog 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stavak 46, i Odluka broj AP 1203/05 od 27. lipnja 2006. godine, točka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članku 10. stavak 2. Europske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak neovisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neko načelo potvrđuju kao pravilo, ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
40. Kada se radi o ograničenjima iz članka 10. stavak 2. Europske konvencije, Europski sud je u brojnim odlukama ukazao da se kod odlučivanja u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: postoji li miješanje u pravo na slobodu izražavanja, je li miješanje propisano zakonom, teži li ostvarenju legitimnog cilja i, na koncu, je li miješanje „nužno u demokratskom društvu“ (vidi, između ostalih, Europski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. lipnja 2017. godine, st. 66. i 67).
41. U svezi sa spornim pitanjima koja se pokreću ovom apelacijom, Ustavni sud najprije podsjeća da je u odnosu na iste odluke koje su predmet ove apelacije razmatrao apelaciju koju su podnijele drugotužena, trećetužena i četvrtotužena iz ovoga predmeta i o kojoj je donesena Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2788/19 od 3. ožujka 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), a kojom je navedena apelacija odbijena kao neutemeljena. U obrazloženju te odluke utvrđeno je da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije kada su sudovi za svoje odluke kojim su apelantice obvezane na naknadu nematerijalne štete tužitelju zbog kršenja njegovog privatnog i javnog (poslovnog) ugleda i časti dali argumentirana i jasna obrazloženja u situaciji kada tužene nisu dokazale istinitost informacija koje su objavile u spornoj emisiji prilogom kojim je tužitelj doveden u svezu sa učešćem u kriminalnim radnjama i kada nisu uložili razuman napor da potvrde činjenice koje su iznesene iz čega slijedi da nije postojala iskrena namjera da javnosti pruže točne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom.
42. Ustavni sud zapaža da je u navedenoj odluci zaključeno da je došlo do miješanja u pravo na slobodu izražavanja i da je to miješanje bilo „propisano zakonom“, jer se temeljilo na relevantnim odredbama ZZK i ZPP koje su objavljene i javnosti dostupne i da je miješanje imalo legitiman cilj, jer je bilo namijenjeno zaštiti ugleda ili prava drugih, konkretno tužitelja (vidi, već citiranu AP 2788/19, st. 37. i 38.), pa se stoga navedeni stavovi mogu u cijelosti primijeniti i u okolnostima konkretnog predmeta.
43. Obzirom na to da je, dakle, uplitanje u slobodu izražavanja apelanta bilo zakonito i da je slijedilo legitiman cilj, Ustavni sud, u smislu navedenog, treba ispitati je li i u konkretnom slučaju miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“, odnosno jesu li redoviti sudovi, u smislu stavova Europskog suda (op. cit., presuda Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, stavak 74), uspostavili pravičnu ravnotežu između apelantovog prava na slobodu izražavanja i tužiteljevog interesa za zaštitu ugleda. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Europski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterije koji se uzimaju u obzir prilikom ocjene postizanja ravnoteže između suprotstavljenih prava – prava na privatnost (ugled) i prava na slobodu izražavanja (vidi, Europski sud, Axel Springer AG protiv Njemačke, presuda od 7. veljače 2012. godine, st. 89-95). Prvi kriterij se odnosi na doprinos informacije (priopćenja, članka) debati od općeg interesa, što, prema praksi Europskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost s tim da definicija „teme“ od općeg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Drugi kriterij se tiče uloge i funkcije osobe o kojoj je riječ, kao i prirode aktivnosti o kojoj je riječ. S tog aspekta se mora napraviti razlika između privatnih osoba i osoba koje nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. Sukladno tome, dok privatna osoba, nepoznata javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javne osobe. Osnovna razlika se odnosi na izvještavanje o pitanjima koja mogu doprinijeti debati u javnom interesu u svezi s političarima koji obnašaju svoje zvanične funkcije od izvještavanja o pojedinostima iz privatnog života osobe koja ne obavlja takve funkcije. Sljedeći bitan kriterij koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije. To podrazumijeva da se jasno utvrdi je li novinar (ili onaj koji je objavio određenu informaciju) proveo vlastito nezavisno istraživanje pridržavajući se određenih profesionalnih standarda ili nije, da li je to istraživanje utemeljeno na određenoj činjeničnoj osnovi u relevantnom periodu, da li se izvor putem kojega je pribavljena informacija može smatrati pouzdanim u odnosu na sporne navode u relevantno vrijeme (ne u vrijeme naknadnih saznanja), te je li osobi koja je u pitanju omogućeno da odgovori na iznesene navode. Ostali faktori koji se, također, uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje osoba o kojima se piše (npr. da li je ta osoba već sama o sebi iznosila neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije.
44. Primjenjujući konkretne kriterije na predmetni slučaj, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je drugotužena emitirala spornu emisiju o temi “Stanje u zdravstvu u cjelini i potrebe u Univerzitetskoj bolnici Foča” u kojoj je, pored ostalog, bilo riječi o odnosu tužitelja kao direktora bolnice prema radnim uvjetima apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da je izvještavanje o navedenoj temi predstavljalo „temu“ od općeg interesa, te da je sporna emisija, kao takva, predstavljala doprinos „temi“, odnosno debati od općeg interesa (vidi, već citiranu, AP 2788/19). Ustavni sud, također, zapaža da su u spornoj emisiji u kojoj su prenesene tvrdnje apelanta u kojoj se spominje tužitelj, a koji je u vrijeme emitiranja navedene emisije bio direktor bolnice i poslanik u Narodnoj skupštini RS, dakle tužitelj je javna osoba (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3745/13 od 20. lipnja 2016. godine, točka 42, dostupna na www.ustavnisud.ba), te su, stoga, granice prihvatljivog kriticizma u odnosu na njega mnogo šire.
45. U pogledu sadržaja navoda iznesenih u spornoj emisiji, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redoviti sudovi ispitali sporna izražavanja apelanta u emisiji i na temelju provedenih dokaza utvrdili da navedeni tekstovi sadrže neistinite tvrdnje, jer apelant nije dokazao istinitost spornih tvrdnji koje predstavljaju klevetu, odnosno tvrdnji o navodnom mobingu nad apelantom, nezakonitom otkazu, tvrdnji da ga tužitelj maltretira niz godina, da ga bez razloga premješta na drugo radno mjesto, da protiv njega vodi disciplinske postupke i da ga bez razloga kažnjava, da je sa operiranim prstom morao raditi sa potencijalno infektivnim materijalom, da je morao raditi posao liječnika mikrobiologa iako za to nije stručan, te da mu je bolnica pripisala dijagnozu koju nema. Redoviti sudovi su navedena izražavanja, odnosno tvrdnje, jasno okarakterizirali kao činjenice koje apelant nije dokazao kao istinite zbog čega njihovo izražavanje ima karakter klevete. U svezi sa time, Ustavni sud smatra da se taj zaključak redovitih sudova ne može smatrati proizvoljnim, jer se, nesporno, istinitost navedenih apelantovih tvrdnji mogla dokazivati i provjeriti, pa se u tom pogledu ne mogu prihvatiti apelantove tvrdnje da se u konkretnom slučaju radi o iznošenju mišljenja. Također, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje da prvostupanjski i drugostupanjski sud nisu ocijenili sadržaj dokaza koje je prezentirao u tom pogledu iz kojih proizlazi da je sporno izražavanje u suštini istinito, ali pri tome konkretnije ne navodi koje su od njegovih tvrdnji imale utemeljenje u tim dokazima koje navodno redoviti sudovi nisu ocijenili, pa se stoga takve apelacijske tvrdnje i ne mogu prihvatiti kao utemeljene.
46. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redoviti sudovi imali u vidu dužnost koju je tužitelj obavljao u vrijeme objavljivanja spornih tekstova, ali isto tako i činjenicu da članak 10. Europske konvencije prihvaća ograničenja slobode izražavanja. U tom pogledu Ustavni sud nije mogao zaključiti da u okolnostima konkretnog predmeta postoji proizvoljnost u zaključku redovitih sudova kada su utvrdili da apelant i tužene koje su prenijele njegove tvrdnje nisu postupali u dobroj vjeri, jer je utvrđeno da je apelant postupao sa namjerom da tužitelju iznošenjem neistinitih činjenica nanese štetu. Pored toga, utvrđeno je da su tužene prenijele apelantove tvrdnje o tužitelju a da nisu pokušale provjeriti sporne informacije, te da su redoviti sudovi dali jasno obrazloženje da demantiju tužitelja nije dan isti značaj kao informaciji iznesenoj u spornoj emisiji (vidi AP 2788/19, već citirana, toč. 41. i 42).
47. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi u osporenim odlukama, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Europskog suda, na temelju analize i ocjene svih izvedenih dokaza utvrdili da je emitiranjem sporne emisije pretrpio nematerijalnu štetu u vidu duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti, te da postoji „hitna društvena potreba“ djelovanja da se na apelanta i tužene primijeni sankcija u vidu novčane naknade nematerijalne štete.
48. Glede načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja, Ustavni sud ukazuje na vlastiti stav (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. siječnja 2016. godine, stavak 47, dostupna na www.ustavnisud.ba,) prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je kao posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenih. Pri tome Ustavni sud naglašava da ne postoji „lista dokaza“ na temelju kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdili „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u smislu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“.
49. Dakle, prilikom odmjeravanja visine štete redoviti sudovi uzimaju u obzir niz čimbenika značajnih za konkretni predmet i na temelju slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih načela. U kontekstu navedenog, prema ocjeni Ustavnog suda, takva analiza nije izostala u konkretnom slučaju. Ustavni sud ukazuje da su Osnovni i Okružni sud dali dovoljne i relevantne razloge koji uvjerljivo pokazuju da je „sankcija“ u konkretnom slučaju proporcionalna zakonitom cilju koji se želi postići, pa se u tom pogledu ukazuju neutemeljenim apelantove tvrdnje da, zbog činjenice da tužitelj nije saslušan tijekom postupka, u konkretnom slučaju nije bilo moguće utvrditi da je šteta nastala (vidi, već citirana, AP 2788/19, st. 49. i 50). Ustavni sud zapaža da prilikom utvrđivanja štete i visine iznosa koji je određen kao naknada nije postupano pukim automatizmom, niti proizvoljno, već u skladu sa praksom i diskrecijskim ovlaštenjem u okviru slobodne procjene koja je ograničena isključivo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članku 10. Europske konvencije, pri čemu nije izostala prihvatljiva analiza svih relevantnih načela. Stoga, Ustavni sud smatra da je mjera koja je poduzeta radi zaštite ugleda i časti tužitelja donesena sukladno članku 10. Europske konvencije.
50. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, da „miješanje“ korespondira sa „hitnom društvenom potrebom“, da je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, kao i da su razlozi i opravdanja koje su dali redoviti sudovi u osporenim presudama za takvo miješanje relevantni i dovoljni, zbog čega nije prekršeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja.
51. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije.
c)Pravo na pravično suđenje
52. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
53. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
54. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog navodno učinjene klevete, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
55. Iz apelacijskih navoda proizlazi da apelant u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje ističe da su redoviti sudovi pogrešno odlučili o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije i da nisu dali obrazloženje o prigovoru nedostatka aktivne legitimacije, te da nisu ocijenili dokaze koje je proveo.
56. U tom pogledu Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna i diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima. Naime, ni Ustavni sud, kao ni Europski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Europski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. veljače 2015. godine, stavak 61).
57. Dovodeći u svezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redoviti sudovi prilikom odlučivanja o apelantovim prigovorima nedostatka aktivne i pasivne legitimacije postupili proizvoljno. U tom pogledu glede apelantovih tvrdnji da ne postoji aktivna legitimacija tužitelja, jer on nije spomenut u spornom prilogu, Ustavni sud zapaža da je iz sadržaja spornog priloga nedvojbeno na koga se sporno izražavanje odnosi, odnosno da se odnosi na tužitelja kao direktora bolnice, što mu je nesporno u smislu članka 5. stavak 1. ZZK davalo aktivnu legitimaciju za pokretanje predmetnog postupka. Pored toga, Ustavni sud zapaža da su se redoviti sudovi, odlučujući o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije, pozvali na relevantne odredbe članka 5. ZZK, navodeći da pasivna legitimacija na apelantovoj strani postoji, jer je apelant u spornoj emisiji osobno iznio niz uvredljivih i neistinitih tvrdnji na račun tužitelja, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, već smatra da je sukladno standardima prava na pravično suđenje. Naposljetku, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, zapaža da iz sadržaja članka 8. ZZK ne proizlazi da je upućivanje demantija uvjet za podnošenje tužbe, pa su stoga nerelevantni apelantovi navodi je li tužitelj demanti uputio u svoje ime ili u svojstvu direktora bolnice. Imajući u vidu obrazloženja redovitih sudova u kontekstu iznesenih prigovora, Ustavni sud iz danih obrazloženja ne uočava proizvoljnost u pogledu utvrđivanja relevantnih činjenica i primjene materijalnog prava zbog čega su neutemeljeni i apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje.
58. Također, glede apelantovih navoda kojima ukazuje da redoviti sudovi nisu ocijenili provedene dokaze, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi usvojili tužbeni zahtjev tužitelja, jer su utvrdili da navodi koje je apelant iznio u spornoj emisiji ne predstavljaju istinu, zbog čega u okolnostima konkretnog slučaja postoji njegova odgovornost za klevetu u smislu odredaba ZZK. U svezi sa time, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi dali prihvatljivo obrazloženje koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim točkama ove odluke. Naime, Ustavni sud zapaža da je u postupku proveden dokazni postupak u kojem je apelant ravnopravno sudjelovao i imao mogućnost iznijeti sve svoje dokaze i argumente u pogledu dokazivanja utemeljenosti svog tužbenog zahtjeva i u kojem su redoviti sudovi izvršili ocjenu provedenih dokaza, pa činjenica da se apelantov stav o pitanju utemeljenosti tužbenog zahtjeva tužitelja ne podudara sa stavom redovitih sudova per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje, niti ukazuje da redoviti sudovi nisu proveli ocjenu dokaza, odnosno da je ocjena dokaza bila proizvoljna i na apelantovu štetu. Pri tome Ustavni sud zapaža da u okolnostima konkretnog predmeta ništa ne ukazuje da je, uslijed činjenice da prvostupanjski sud nije prezentirao sadržaj, kako to apelant navodi, više od stotinu objektivnih dokaza, ne ukazuje da je time povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, posebno kod činjenice da apelant ne ukazuje koji bi od navedenih dokaza potvrđivao njegove tvrdnje da je izražavanje u spornoj emisiji u suštini istinito.
59. U odnosu na navode iz apelacije o povredi prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Europski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. travnja 1994. godine, stavak 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke prizivnih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Europsko povjerenstvo za ljudska prava, odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. srpnja 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih prizivnih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene drugostupanjske odluke proizlazi da je Okružni sud, suprotno navodima apelacije, u osporenoj odluci prihvatio zaključke Osnovnog suda u pogledu ocjene dokaza, utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, te je zaključio da postoji apelantova odgovornost za klevetu, pa Ustavni sud i te prigovore kojima ukazuje na nedostatak obrazloženja smatra neutemeljenim. Konačno, apelant identične prigovore iznosi i u apelaciji i oni, prema ocjeni Ustavnog suda, ne mogu dovesti do drugačije odluke o čemu se Ustavni sud prethodno već izjasnio.
60. Obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
d)Pravo na učinkovit pravni lijek
61. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u svezi s drugim pravom zaštićenim Europskom konvencijom. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u svezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz članka 13. Europske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u svezu s pravom na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud dalje zapaža da su u predmetnom postupku redoviti sudovi odlučivali o tužbenom zahtjevu tužitelja, da su apelant i tužene tijekom postupka protiv prvostupanjske presude izjavili prizive. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da apelant u suštini nije zadovoljan ishodom predmetnog postupka, što ne može voditi zaključku o nepostojanju ili neučinkovitosti pravnih lijekova koje je nesporno koristio. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje.
VIII.Zaključak
62. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije kada su sudovi za svoje odluke, kojima je apelant sa tuženima obvezan na naknadu nematerijalne štete tužitelju zbog kršenja njegovog ugleda i časti, dali argumentirana i jasna obrazloženja iz kojih proizlazi da su izvršili odgovarajuću analizu relevantnih kriterija u kontekstu specifičnih okolnosti konkretnog slučaja na način kako to zahtijevaju standardi Europskog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između prava iz članka 8. Europske konvencije i članka 10. Europske konvencije.
63. Dalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su sudovi osporenim odlukama dali jasna i razumna obrazloženja u kojima nema proizvoljnosti u pogledu ocjene dokaza i primjene materijalnog prava, na koje je apelant neutemeljeno ukazivao, niti bilo šta što ukazuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na obrazloženu presudu.
64. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede apelantovog prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je apelant u parničnom postupku imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio.
65. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
66. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić