Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1544/21 (H. H.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pristup sudu
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1544/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1544/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Hata Huskić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Hata Huskić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 172689 20 Gž od 9. oktobra 2020. godine, Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 172689 19 P od 28. avgusta 2020. godine i Presude zbog propuštanja Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 172689 19 P od 7.

februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hata Huskić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Zenice, koju zastupa Nermin Kovač advokat iz Zenice, podnijela je 6. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 172689 20 Rev od 18. februara 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 172689 20 Gž od 9. oktobra 2020. godine, Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 172689 19 P od 28. avgusta 2020. godine i Presude zbog propuštanja Općinskog suda broj 43 0 P 172689 19 P od 7. februara 2020. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4233/20, u odnosu na AP-4248/20 od 22. decembra 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantkinja podnijela protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 43 0 P 172689 20 Rev od 18. februara 2021. godine revizija apelantkinje odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom zbog propuštanja Općinskog suda broj 43 0 P 172689 19 P od 7. februara 2020. godine obavezana je apelantkinja da tužiocu („EOS MATRIX“ d.o.o. za poslovne usluge Sarajevo) na ime glavnog duga isplati iznos od 9.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu na ime otkupljene kamate isplati iznos od 521,28 KM, te da mu naknadi troškove predmetnog postupka u iznosu od 225,00 KM.

4. Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 P 172689 19 P od 28. avgusta 2020. godine odbačen je kao nedopušten apelantkinjin prijedlog za povrat u pređašnje stanje.

5. Odlučujući o žalbama apelantkinje izjavljenim protiv presude Općinskog suda od 7. februara 2020. godine i rješenja tog suda od 28. avgusta 2020. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 43 0 P 172689 20 Gž od 9. oktobra 2020. godine predmetne žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu i prvostepeno rješenje.

6. Kantonalni sud je naveo, u odnosu na presudu zbog propuštanja Općinskog suda od 7. februara 2020. godine, da je odredbama člana 182. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da presudu zbog propuštanja sud donosi ako tuženi ne podnese odgovor na tužbu u zakonskom roku, te ako je tuženom tužba sa poukom o posljedicama propuštanja uredno dostavljena, ako činjenice na kojima je tužbeni zahtjev zasnovan nisu u suprotnosti sa dokazima koje je tužilac podnio ili činjenicama koje su opštepoznate, ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi i ako ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da se radi o zahtjevu ili dijelu zahtjeva kojim stranke ne mogu raspolagati. Kantonalni sud je naveo da su u konkretnom slučaju korisnici kredita, uključujući apelantkinju, obaviješteni putem dnevnih novina (Dnevnog avaza) 16. jula 2018. godine da je između MKF „Prizma-u stečaju“ i tužioca 20. juna 2018. godine zaključen Ugovor o prodaji i ustupanju potraživanja, te da je navedenim ugovorom predmetno potraživanje (kao i kompletan kreditni portfelj MKF Prizma-u stečaju) ustupljen tužiocu. Kantonalni sud je dalje naveo da je pravilno prvostepeni sud, imajući u vidu da apelantkinja u roku od 30 dana nije dostavila odgovor na tužbu, shodno navedenim odredbama člana 182. ZPP, donio presudu zbog propuštanja kojom je usvojio tužbeni zahtjev, te da je, osim toga, apelantkinja neosnovano osporila dostavljanje tužbe na odgovor navodeći da ne živi na adresi Krč broj 45 u Zenici (tužba na odgovor joj je dostavljena na adresu Prve zeničke brigade broj 13) i da je prvostepeni sud trebao pozvati tužioca da uredi tužbu, što je taj sud upravo uradio (kako to proizlazi iz rješenja prvostepenog suda od 5. septembra 2019. godine). Kantonalni sud je takođe naveo da ostali žalbeni prigovori apelantkinje o neosnovanom potraživanju tužioca tj. da apelantkinja nije upoznata sa bilo kakvom cesijom, niti da je u istoj učestvovala, niti da je istu potpisala, nisu od značaja za donošenje drugačije odluke u konkretnom predmetu, kada se imaju u vidu dokazi priloženi uz tužbu (ugovor o investicionom kreditu zaključen između apelantkinje i MKF „Prizma“ Sarajevo kao davaoca kredita i analitička kartica).

7. Kantonalni sud je naveo, u odnosu na rješenje Općinskog suda od 28. avgusta 2020. godine, da je pravilno prvostepeni sud svojim rješenjem od 28. avgusta 2020. godine odbacio kao nedopušten apelantkinjin prijedlog za povrat u pređašnje stanje. Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da iz odredbi člana 330. stav (2) ZPP proizlazi da povrat u pređašnje stanje nije dopušten ako se propuštanje stranke može pripisati povredi postupka zbog koje se može izjaviti pravni lijek. Kantonalni sud je naveo da je tužba, dakle, apelantkinji uredno dostavljena 27. novembra 2019. godine na adresu Prve zeničke brigade broj 13, te da apelantkinja na istu nije dala odgovor u roku od 30 dana, a niti do dana donošenja presude zbog propuštanja Općinskog suda od 7. februara 2020. godine protiv koje je (kako to proizlazi iz pravne pouke navedene presude) imala pravo žalbe. Kantonalni sud je naveo da, dakle, kako iz prijedloga za povrat u pređašnje stanje proizlazi da apelantkinja isti podnosi iz razloga što joj tužba navodno nije uručena, a koji razlozi ne predstavljaju razloge zbog kojih se može izjaviti prijedlog za povrat u pređašnje stanje (u smislu odredbi člana 328. stav (1) ZPP), nego razloge zbog kojih se može izjaviti pravni lijek, to je, shodno odredbama člana 330. stav (2) ZPP prvostepeni sud pravilno odbacio prijedlog apelantkinje za povrat u pređašnje stanje kao nedopušten.

Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje, te prava na pristup sudu, kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelantkinja navodi da „bez svoje krivice nije mogla učestvovati u postupku, onemogućen joj je pristup sudu radi utvrđivanja činjenica, a danas trpi štetu“. Navodi da je prvostepeni sud, prilikom odlučivanja o njenom prijedlogu za povrat u pređašnje stanje, trebao zakazati ročište (što nije učinio). Dalje ističe da nije primila tužbu, niti je znala za postojanje spora, sve dok nije primila presudu zbog propuštanja. Takođe smatra da je predmetno potraživanje bilo neosnovano, te ističe da „nije upoznata sa bilo kakvom cesijom, niti je učestvovala u istoj i istu nije ni potpisala“.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelantkinja u svojoj apelaciji ponavlja navode koje je isticala u toku postupka, u pogledu kojih navoda je Kantonalni sud dao detaljno i jasno obrazloženje zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantkinjinim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Osim toga, nesporno je da je apelantkinji omogućeno da protiv osporene presude zbog propuštanja Općinskog suda od 7. februara 2020. godine izjavi žalbu o kojoj je Kantonalni sud odlučivao meritornom odlukom (i za svoje odlučenje dao jasne i precizne razloge), te su, stoga, neosnovani njeni navodi da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani..

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1544/21 (H. H.) | Sudska praksa | Aktio