Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1580/21 (JP „Elektroprivreda HZ HB“ d.d. Mostar)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1580/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1580/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela JP „Elektroprivreda HZ HB“ d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela JP „Elektroprivreda HZ HB“ d.d. Mostar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Ps 186297 20 Rev od 10. decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JP „Elektroprivreda HZ HB“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelantkinja), podnijela je 7. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 186297 20 Rev od 10. decembra 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 186297 17 Ps od 21. decembra 2018. godine obavezana je apelantkinja da tužiocu (Općina Čapljina) isplati naknadu u iznosu od 336.872,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen tužbeni zahtjev tužioca za isplatu u iznosu preko dosuđenog. Odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

3. Odlučujući o žalbama tužioca i apelantkinje izjavljenim protiv presude Općinskog suda od 21. decembra 2018. godine, Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 58 0 Ps 186297 19 Pž od 10. juna 2020. godine žalbu apelantkinje odbio kao neosnovanu, dok je žalbu tužioca uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način da je obavezao apelantkinju da tužiocu, za period od 1. maja 2015. godine do 30. aprila 2018. godine, isplati naknadu u iznosu od 3.559.198,57 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznose pobliže označene predmetnom presudom, te da mu isplati troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je neosnovan navod apelanta da je tužilac nepravilno zastupan u postupku pred sudom. Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 1. Zakona o javnom pravobranilaštvu Hercegovačko-neretvanskog kantona propisano da kanton i jedinice lokalne samouprave zastupa javno pravobranilaštvo kantona, odnosno jedinice lokalne samouprave, radi zaštite prava i interesa istih, dok je odredbama člana 12. navedenog zakona propisano da javno pravobranilaštvo, po punomoći, mogu zastupati druga pravna lica, ukoliko to ne utiče na blagovremenost i uspješno obavljanje njegovih funkcija određenih zakonom. Kantonalni sud je dalje naveo da ni jednom odredbom navedenog zakona nije određeno da kanton ili jedinicu lokalne samouprave, u postupcima pred sudom, ne može zastupati advokat, te da je, kako nema izričite zakonske zabrane u tom smislu, za zaključiti da je dopušteno da tužioca zastupa kvalifikovani punomoćnik, advokat. Kantonalni sud je takođe naveo da je odredbama člana 300. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) (kao opštim propisom koji reguliše zastupanje pred sudom) propisano da stranke u postupku mogu preduzimati radnje lično ili preko punomoćnika, te da je u konkretnom slučaju zakonski zastupnik tužioca, koristeći se navedenom mogućnošću, dao pismenu punomoć na osnovu koje ga u predmetnom postupku zastupaju iskazani punomoćnici.

5. Odlučujući o reviziji apelantkinje izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 Ps 186297 20 Rev od 10. decembra 2020. godine predmetnu reviziju odbio kao neosnovanu.

6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da apelantkinja prigovara da je učinjena povreda odredaba člana 209. stav (2) tačka 8) u vezi sa čl. 221., 300. stav (1) i 225. ZPP (u vezi zastupanja tužioca od strane imenovanih punomoćnika, advokata J. K. i B.K.), prigovarajući da ovi punomoćnici nisu mogli zastupati tužioca, nego da ga je mogao zastupati samo njen njegov zastupnik, odnosno Općinsko pravobranilaštvo. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da drugostepeni sud nije postupio protivno odredbama člana 221. ZPP, jer je navedenom odredbom određeno da drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede parničnog postupka iz člana 209. stav (2) tač. 2), 3), 8), 9), 12) i 13) ZPP koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje (a kako je u cijelosti pravilno i postupao drugostepeni sud), pa ne stoji suprotan prigovor. Vrhovni sud je takođe naveo da, prema od ranije opšteprihvaćenom stavu sudske prakse, prigovore koji se tiču parnične sposobnosti i nedostataka u zastupanju ne može isticati protivnik stranke koja je uspjela u postupku (kao što je slučaj u konkretnom postupku), nego samo stranka na koju se to zastupanje odnosi, što konkretno znači da prigovore koje se tiču zastupanja tužioca od strane punomoćnika ne može isticati apelantkinja, nego samo eventualno tužilac.

7. Vrhovni sud je dalje naveo da je pitanje plaćanja naknade za korišćenje hidroakumulacionih objekata izgrađenih na potopljenom području u svrhu proizvodnje električne energije, pitke i industrijske vode i visine naknade uređeno odredbama Zakona o izdvajanju i usmjeravanju dijela prihoda preduzeća ostvarenog korišćenjem hidroakumulacionih objekata (u daljnjem tekstu: Zakon) na način da su javna preduzeća i druga pravna lica koja ostvaruju prihod od tih objekata dužna plaćati naknadu po odredbama tog zakona, a navedenim zakonom određena i visina naknade. Dalje, da je odredbama člana 1. stav (2) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona dopunjen član 3. Zakona na način da se naknada iz stava (1) tog člana procentualno usklađuje sa svakim povećanjem, odnosno smanjenjem cijene električne energije koju utvrđuju Regulatorna komisija za električnu energiju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Regulatorna komisija) i primjenjuje se od dana povećanja odnosno smanjenja cijene električne energije. Vrhovni sud je naveo da apelantkinja ne osporava da je u utuženom periodu došlo do povećanja cijene električne energije, ali problematizuje pitanje koju cijenu električne energije utvrđuje Regulatorna komisija, kao i pitanje nadležnosti te komisije, po sada važećim Zakonu o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud je naveo da se u izreci rješenja Regulatorne komisije od 21. jula 2010. godine na više mjesta (tač. 2. i 3.) upotrebljava formulacija „na pragu hidroelektrana”, pa pravilno zaključuje drugostepeni sud da cijena električne energije, o kojoj govori novelirana odredba člana 3. Zakona može i treba biti samo proizvodna cijena električne energije (na pragu hidroelektrane), koju je prema ranijem Zakonu o električnoj energiji utvrđivala Regulatorna komisija. Vrhovni sud je naveo da na ovakav stav i zaključak ovog suda ni na koji način nije od uticaja činjenica da sada važećim Zakonom o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine navedenoj komisiji nije dato u nadležnost da utvrđuje cijenu električne energije, iz razloga što se zahtjev iz tužbe zasniva na rješenju Komisije od 21. jula 2010. godine (kada je Komisija bila nadležna za utvrđivanje cijene električne energije), te iz razloga što navedeno rješenje nije stavljeno van snage, a nije ni izmijenjeno, a parnični sud je, shodno odredbama člana 12. stav (1) ZPP vezan za odluke nadležnog organa, sve dok su one na snazi ili dok se ne izmijene. Vrhovni sud je naveo da, pri tome, apelantkinja tokom postupka nije tvrdila niti dokazivala da je protiv navedenog rješenja podnosila, odnosno ulagala pravne lijekove, odnosno da isto nije na pravnoj snazi. Vrhovni sud je takođe naveo da se o pitanjima koja su predmet konkretnog spora taj sud očitovao i ranije „u svojim odlukama broj 58 0 Ps 128413 15 Rev od 14. marta 2017. godine i broj 58 0 Ps 171128 19 Rev od 1 septembra 2020. godine“.

Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise kada su usvojili predmetni tužbeni zahtjev, te ističe da je pogrešan stav redovnih sudova da je u konkretnom slučaju tužioca mogao zastupati advokat jer je tužioca, „kao tijelo lokalne samouprave i pravnu osobu“ jedino moglo zastupati nadležno javno pravobranilaštvo, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. S obzirom na pravni status apelantkinje, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1580/21 (JP „Elektroprivreda HZ HB“ d.d… | Sudska praksa | Aktio