Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1531/21 (D. K.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1531/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1531/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Dušan Kuzmanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dušan Kuzmanović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 Rs 071443 20 Rev od 3. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušan Kuzmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Vladimir Cvijanović advokat iz Banjaluke, podnio je 4. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 Rs 071443 20 Rev od 3. februara 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je tužena („Željeznice Republike Srpske“ a.d. Doboj) povrijedila pravo apelanta na jednako postupanje, pa da se obaveže tužena da apelantu, na ime naknade troškova prijevoza kod dolaska na posao i povratka s posla isplati iznos od 381,00 KM za 2015. godinu i iznos od 402,00 KM za 2016. godinu, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da se za osnovanost tužbenog zahtjeva iz osnova diskriminacije mora utvrditi da je do stavljanja u nejednak položaj došlo zbog jednog od zabranjenih osnova, shodno odredbama člana 2. stav (1) i člana 5. Zakona o zabrani diskriminacije, te da zaštićeni osnovi, dakle, predstavljaju ključni element diskriminacije i različito tretiranje lica postaje diskriminacija samo ukoliko se zasniva na jednom od zaštićenih osnova ili ako se dokaže da je navodna žrtva diskriminacije, zbog neke svoje zaštićene karakteristike, morala biti drugačije tretirana kako ne bi bila dovedena u nepovoljan položaj. Dalje, da je odredbama člana 15. navedenog zakona propisano da u slučajevima kada lice ili grupa lica navode činjenice u postupku iz člana 12. tog zakona, potkrjepljujući navode o tome da je zabrana diskriminacije prekršena, navodni prekršilac dužan je da dokaže da nije prekršio princip jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije u predmetu rasprave. Vrhovni sud je naveo da je, stoga, za uspjeh u predmetnom postupku, apelant bio u obavezi da učini vjerovatnim tvrdnje da ga je tužena u pogledu prava na naknadu troškova prijevoza dovela u neravnopravan položaj na način propisan odredbama člana 2. u vezi sa članom 3. stav (1) Zakona o zabrani diskriminacije, a na tuženoj da dokaže da nije prekršila princip jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da tužena u konkretnom slučaju nije povrijedila princip jednakog postupanja prema apelantu. Vrhovni sud je naveo da okolnost da je tužena svojim internim aktima regulisala način isplate naknade troškova prijevoza radnicima za dolazak na posao i odlazak sa posla (tako da se, bez obzira na stvarne troškove, priznaje iznos do visine od 150,00 KM), koji su se odnosili i primjenjivali na sve radnike tužene, pa i na apelanta, ne znači da postoji nejednako postupanje prema apelantu (koji tvrdi da je imao stvarne troškove veće od 150,00 KM) u odnosu na radnike tužene kojima je puni iznos cijene karte manji od 150,00 KM. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da apelant nije učinio vjerovatnim da su nekim radnicima tužene koji su (kao što tvrdi da je i on) imali stvarne troškove prijevoza veće od 150,00 KM, u periodu za koji traži naknadu, isplaćivani iznosi naknade troškova prijevoza u većem iznosu od 150,00 KM. Vrhovni sud je takođe naveo da apelant nije podnosio inicijativu pred nadležnim ustavnim sudom za ocjenu ustavnosti i zakonitosti opštih akata tužene, pa su pravilno nižestepeni sudovi u okviru predmetnog parničnog postupka za zaštitu od diskriminacije cijenili činjenicu da li je neka od odredbi tih akata imala za posljedicu povredu principa nediskriminacije, te našli da nema nejednakog postupanja odnosno diskriminacije na koju se apelant poziva, jer je tužena dokazala da je prema svim radnicima koji su se u pogledu ostvarivanja prava na naknadu troškova prijevoza našli u istoj situaciji kao i apelant, jednako postupila.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Europske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te navodi da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant ističe da je Vrhovni sud „potpuno proizvoljno“ primijenio pozitivno-pravne propise, te „potpuno pogrešno izveo zaključak o tezi na kojoj se tužba zasniva“ smatrajući da apelant nije učinio vjerovatnim da postoje lica kojima su troškovi prijevoza kod tužene isplaćeni u iznosu većem od 150,00 KM mjesečno. Apelant smatra da „jedna neutralna i naizgled pravična odredba, koja naizgled radnike stavlja u jednak položaj, jeste diskriminatorna, odnosno u primjeni ima diskriminatorne posljedice“ (jer se radnicima čiji su troškovi prijevoza do 150,00 KM isti nadoknađuju u iznosu od 100%, a drugima u znatno manjem procentu).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić