Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1517/21 (H. B.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Materijalna šteta
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1517/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1517/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Hamida Bošnjaković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Hamida Bošnjaković protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 Mal 119894 20 Gž od 3. februara 2021.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hamida Bošnjaković (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Gornjeg Rahića, koju zastupa Osman Mulahalilović advokat iz Brčkog, podnijela je 30. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Mal 119894 20 Gž od 3. februara 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Apelacionog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje da se obaveže tuženi (Brčko Distrikt BiH) da joj, na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove isplati iznos od 910,00 KM, na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljeni strah da joj isplati iznos od 1.100,00 KM i na ime duševnih bolova zbog naruženosti u lakom stepenu da joj isplati iznos od 2.000,00 KM, što sveukupno iznosi 4.010,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da se obaveže tuženi da apelantkinji na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 31,60 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Obavezana je apelantkinja da tuženom na ime naknade troškova predmetnog postupka isplati određeni novčani iznos.
3. U obrazloženju osporene presude Apelacioni sud je naveo da je predmet konkretnog postupka zahtjev apelantkinje za naknadu nematerijalne i materijalne štete nastale usljed, kako tvrdi, napada psa lutalice, te da među parničnim strankama nije sporno da je apelantkinju 27. septembra 2018. godine u mjestu Gornji Rahić napao i ugrizao pas za desnu potkoljenicu, nego je sporno da li je pas koji je napao apelantkinju bio pas lutalica ili je bio nečije vlasništvo. Apelacioni sud je dalje naveo da nije ostvarena povreda postupka na koju se žalbom apelantkinje ukazuje (pogrešna ocjena iskaza apelantkinje), te da je prvostepeni sud u osporenoj odluci, u smislu odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZPP BDBiH) dao svoje razloge zašto nije prihvatio iskaz apelantkinje (jer se nije sjećala kako je pas izgledao i koje je boje bio, a sjećala se da nije imao ogrlicu). Apelacioni sud je u vezi s tim naveo da je, kod toga da je materijalna dokumentacija u spisu predmeta (nalaz ljekara specijaliste od 28. septembra 2018. godine, zaključak Inspektorata od 5. novembra 2018. godine, zapisnik o izvršenom inspekcijskom pregledu od 2. novembra 2018. godine i drugi materijalni dokazi) zasnovana na tvrdnji apelantkinje (da je pas koji je napao bio pas lutalica), a da pri tome ni izjava apelantkinje u tom smislu nije bila uvjerljiva, prvostepeni sud zaključio da apelantkinja nije dokazala da je kritične prilike napao pas lutalica, odnosno da apelantkinja nije dokazala činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Apelacioni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je, na podlozi utvrđenih činjenica, odbio tužbeni zahtjev apelantkinje jer nisu ispunjene pretpostavke za odgovornost tuženog u smislu odredbi čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, a konkretno relevantne odredbe ZOO i ZPP BDBiH. Apelantkinja ističe da je njen iskaz, u svojstvu parnične stranke, proizvoljno cijenjen.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić