Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1498/21 (M.S.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
  • Naknada štete
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1498/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1498/21, rješavajući apelaciju koju je podnio M. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. S.

protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 047014 19 Gž od 9. jula 2020. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 047014 18 P od 18. aprila 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 27. aprila 2021 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 047014 20 Rev od 26. januara 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 047014 19 Gž od 9. jula 2020. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 047014 18 P od 18. aprila 2019. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4204/20 od 10. decembra 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 64 0 P 047014 20 Rev od 26. januara 2021. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je tuženi („Croatia osiguranje“ d.d. Mostar) da apelantu, na ime nematerijalne štete u vidu fizičkog bola, isplati određeni iznos od 100,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva u iznosu preko dosuđenog, kao i ostali dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da mu tuženi isplati određene novčane iznose na ime duševne boli zbog umanjenja opšte životne aktivnosti, pretrpljenog straha i troškova liječenja. Određeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

4. U obrazloženu osporene presude Kantonalni sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod da je nalaz vještaka medicinske struke (A.H.) nepotpun i kontradiktoran. Kantonalni sud je ukazao da je, naime, vještak medicinske struke u svom nalazu i mišljenu utvrdio da je apelant trpio primarni strah jakog intenziteta i kratkog trajanja u trenutku ozljeđivanja, dok je sekundarni strah srednjeg intenziteta uslijed nastale tjelesne povrede i njenih posljedice trpio sedam dana, a sekundarni strah blagog intenziteta 21 dan. Dalje, da, što se tiče potresa mozga, po medicinskoj dokumentaciji taj potres nije ostavio posljedice, a nije obrađen ni radiološki ni klinički, te da apelantu nije urađen ni CT glave, ni MR glave, ni EEG, ni pregled očnog ljekara, a niti je kasnije urađeno testiranje psihologa, nisu rađene kontrole od strane neuropsihijatra, kao što nije ni inicijalno pregledan od strane neurohirurga, da bi se moglo ocijeniti postojanje postkomocijskog sindroma kao posljedice cerebralne traume budući da su izostale odgovarajuće pretrage. Kantonalni sud je dalje naveo da je vještak medicinske struke svoj nalaz i mišljenje obrazložio i strankama argumentovano odgovorio na primjedbe, shodno odredbama člana 154. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa je prvostepeni sud, shodno relevantnim odredbama ZPP, s pravom mogao (što je i učinio) prihvatiti tako postignute rezultate u odnosu na sporne i odlučne činjenice. Kantonalni sud je naveo da navedeno znači da za takav slučaj, pa ni u smislu odredbi člana 155 st. (2) i (3) ZPP, prvostepeni sud nije bio dužan da zatraži mišljenje drugog vještaka. Kantonalni sud je takođe naveo da je, naime, apelant predložio osobu vještaka koja će obaviti vještačenje kao i predmet i obim vještačenja, shodno odredbama člana 148. stav (1) ZPP, te da su navodi apelanta o nestručnosti navedenog vještaka proizvoljni. Kantonalni sud je naveo da, osim proizvoljnih tvrdnji, apelant ne pruža dokaze o bilo kakvoj posljedičnoj vezanosti njegovog liječenja kod psihijatra (kojem se apelant javio nakon više od četiri mjeseca nakon nezgode) uz konkretni štetni događaj. Kantonalni sud je takođe naveo da je pravilna i zakonita odluka o troškovima, jer, ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove, shodno odredbama člana 386 stav (2) ZPP, kako je to i odlučeno u konkretnom slučaju.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, te osporava i odluku o troškovima postupka. Apelant ističe da nije mogla biti donesena zakonita presuda „prvenstveno iz razloga što prvostepeni sud nije dozvolio dopunu vještačenja od strane vještaka medicinske struke, s obzirom da isti vještak u svom nalazu nije cijenio da je apelant u predmetnom događaju zadobio potres mozga“, te osporava nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke A.H.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1498/21 (M.S.) | Sudska praksa | Aktio