Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1479/21 (M. H.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Smetanje posjeda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1479/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1479/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mersid Hadžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mersid Hadžić protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 080651 20 Gž od 17. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mersid Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Din Tešić advokat iz Banjaluke, podnio je 28. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 080651 20 Gž od 17. februara 2021. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 080651 19 P od 10. novembra 2020. godine utvrđeno je da je apelant smetao tužioce (I.M. i E.M.) u posljednjem mirnom posjedu dijela parcele precizirane predmetnim rješenjem, na način pobliže označen predmetnim rješenjem, te da je na taj način onemogućio tužioce u mirnom posjedu zemljišta i šahta za vodu na dijelu predmetne parcele, pa je naloženo apelantu da uspostavi prijašnje stanje i ukloni postavljenu ogradu, kao i da se ubuduće kloni takvog i sličnog ponašanja kojim bi onemogućio tužioce u mirnom posjedu zemljišta i šahta za vodu na dijelu predmetne parcele. Obavezan je apelant da tužiocima naknadi troškove predmetnog postupka u iznosu od 4.802,50 KM.

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda od 10. novembra 2020. godine, Okružni sud je Rješenjem broj 85 0 P 080651 20 Gž od 17. februara 2021. godine predmetnu žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepeno rješenje u odluci o troškovima postupka na način da je dosuđeni iznos od 4.802,50 KM snizio na iznos od 3.712,50 KM, dok je u preostalom dijelu žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

4. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu nalaza vještaka geodetske struke R.M., kao i dopune nalaza i mišljenja navedenog vještaka, te ostalih provedenih dokaza (materijalnih dokaza i iskaza svjedoka, a naročito iskaza svjedoka I.H. koja je prodala dio predmetne parcele tužiocima) utvrdio da su tužioci bili u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu spornih nepokretnosti, te da je apelant izvršio smetanje predmetnog dijela posjeda u vrijeme i na način pobliže označen prvostepenim rješenjem, pa je (shodno odredbama člana 313. Zakona o stvarnim pravima) usvojio predmetni tužbeni zahtjev. Okružni sud je dalje naveo da na pripremno ročište održano 9. septembra 2019. godine nije pristupio apelant, niti njegov punomoćnik, nakon čega je punomoćnik apelanta svojim podneskom od 10. septembra 2019. godine „zamolio prvostepeni sud da, iako je okončano pripremno ročište, ipak dozvoli izvođenje dokaza apelanta u smislu saslušanja parničnih stranaka i još tri svjedoka“. Okružni sud je dalje naveo da iz zapisnika sa uviđaja na licu mjesta od 13. decembra 2019. godine proizlazi da je prvostepeni sud prihvatio prijedlog apelanta, s obzirom da se istom tužilačka strana nije protivila. Takođe, da je uviđaju na licu mjesta održanom 28. februara 2020. godine apelant pristupio lično, ali nije saslušan, jer je njegov punomoćnik izjavio kako će se saslušanje apelanta u svojstvu parnične stranke izvesti kao dokaz na glavnoj raspravi, međutim iz zapisnika sa glavne rasprave od 14. septembra 2020. godine proizlazi da je apelant pristupio, ali da isti nije saslušan, pa je prvostepeni sud konstatujući da i dalje stoji prijedlog za saslušanje parničnih stranaka odredio nastavak glavne rasprave. Okružni sud je naveo da je, nadalje, apelant pristupio na glavnu raspravu održanu 6. oktobra 2020. godine, međutim, s obzirom da su tužioci precizirali tužbeni zahtjev, punomoćnik apelanta je zahtijevao od prvostepenog suda da se ostavi vrijeme radi davanja izjašnjenja na precizirani zahtjev, pa je taj sud odredio nastavak glavne rasprave za 15. oktobar 2020. godine, a na kojem ročištu se apelant lično nije pojavio. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, dakle, imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je punomoćnik apelanta u pismenom podnesku, naslovljenom kao „Završna riječ“ naveo: „Apelant, kao parnična stranka, te saslušani svjedoci apelanta, svojim iskazima su izjavili da je…“ omogućio i ostavio dovoljno vremena da se apelant sasluša u svojstvu parnične stranke, a da isti nije saslušan isključivo zbog propusta punomoćnika apelanta, pa je neosnovan žalbeni navod apelanta kako mu je prvostepeni sud onemogućio da bude saslušan kao parnična stranka. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Ističe da drugostepeni sud nije pravilno cijenio činjenicu da apelant „nije imao savjesnog branioca koji niti jedan dokaz nije predložio, pa tako ni saslušanje apelanta kao parnične stranke“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1479/21 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio