Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1460/21 (A. Š. i M. Š.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Izvršenje
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1460/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1460/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Aleksandar Škorić i Milan Škorić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Aleksandar Škorić i Milan Škorić protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 I 092855 20 Gž od 31. marta 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Aleksandar Škorić i Milan Škorić protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 I 092855 20 Gž od 31. marta 2021. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 I 092855 18 I od 15.

januara 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aleksandar Škorić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Milan Škorić (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Prijedora, podnijeli su 27. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 I 092855 20 Gž od 31. marta 2021. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 I 092855 18 I od 15. januara 2020. godine.

2. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda od 21. septembra 2018. godine, u izvršnom postupku tražioca izvršenja (S.E.) protiv apelanata kao izvršenikâ, određeno je izvršenje na osnovu izvršne isprave, rješenja Osnovnog suda od 13. septembra 2017. godine. Predmetnim rješenjem o izvršenju dozvoljeno je predloženo izvršenje koje će se sprovesti zapljenom ½ ličnog dohotka (plate) prvoapelanta i zapljenom imovine drugoapelanta, nekretnine pobliže označene prijedlogom za izvršenje koji je sastavni dio predmetnog rješenja o izvršenju (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), te procjenom i prodajom predmetne nekretnine i namirenjem tražioca izvršenja iz iznosa dobijenog na navedeni način.

3. Odlučujući o prigovoru apelanata izjavljenom protiv rješenja o izvršenju Osnovnog suda od 21. septembra 2018. godine, taj sud je Rješenjem broj 77 0 I 092855 18 I od 15. januara 2020. godine predmetni prigovor odbio kao neosnovan i rješenje o izvršenju od 21. septembra 2018. godine u cijelosti održao na snazi.

4. Odlučujući o žalbi apelanata izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda od 15. januara 2020. godine, Okružni sud je osporenim Rješenjem broj 77 0 I 092855 20 Gž od 31. marta 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

5. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da su odredbama člana 47. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisani razlozi za prigovor protiv rješenja o izvršenju, a koji sprječavaju izvršenje istog. Okružni sud je dalje naveo da, supsidijarnom primjenom odredbi o sadržaju žalbe iz Zakona o parničnom postupku, koje se primjenjuju u pogledu sadržaja prigovora, shodno odredbama člana 46. stav (2) ZIP, proizlazi da prigovor mora da sadrži razloge iz kojih se pobija rješenje o izvršenju, a čije bi postojanje sprječavalo izvršenje. Okružni sud je naveo da su apelanti u prigovoru isticali, a što ponavljaju i u žalbi, da izvršenje na lični dohodak prvoapelanta (budući da mu je isti već opterećen obustavom), odnosno izvršenje na nekretninama drugoapelanta (kojih je drugoapelant suvlasnik), nije dopušteno, međutim, navedeni razlozi nisu takve prirode da mogu uticati na tok izvršenja, pa je prvostepeni sud (odlučujući o prigovoru apelanata) na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno i procesno pravo, te stoga navodi žalbe ničim ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja. Okružni sud je takođe naveo da, kako je tražilac izvršenja prijedlog za izvršenje podnio na osnovu pravosnažnog sudskog rješenja, te kako sadržaj prigovora izjavljenog protiv rješenja o izvršenju nema uporište u odredbama člana

47. ZIP, to je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelanti u predmetnom prigovoru ne navode nijedan od razloga iz člana 47. ZIP, koji bi bio od uticaja na sam izvršni postupak, odnosno koji bi spriječio predmetno izvršenje.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Takođe ističu da im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

8. U odnosu na osporeno rješenje, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelanti imaju svojstvo izvršenikâ, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

9. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o žalbi apelanata podnesenoj u izvršnom postupku koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelanata na osnovu izvršne isprave, rješenja Osnovnog suda od 13. septembra 2017. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava ili obaveze“ apelanata, već da su ona utvrđena predmetnom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju, izvršni postupak ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, te su, stoga, i navodi o dužini trajanja predmetnog postupka ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, odnosno ne nalazi da je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo proizvoljno. Ovo naročito imajući u vidu da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u toku postupka, koje navode je Okružni sud, prilikom donošenja odluke o žalbi, razmotrio i jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1460/21 (A. Š. i M. Š.) | Sudska praksa | Aktio