Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1612/21 (M.Z.)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1612/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1612/21, rješavajući apelaciju koju je podnio M. Z., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. Z.

protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 015395 20 Gž 2 od 16. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. Z. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca, kojeg zastupa Radivoje Lazarević advokat iz Zvornika, podnio je 10. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 P 015395 20 Gž 2 od 16. februara 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 82 0 P 015395 15 P 2 od 3. avgusta 2020. godine (ispravljena presudom tog suda od 25. septembra 2020. godine) obavezani su prvotuženi (AD „Krajina Osiguranje“ Banjaluka) i drugotuženi (DD „Grawe osiguranje“ Sarajevo) da apelantu solidarno, po osnovu štetnog događaja od 18. novembra 2014. godine, na ime naknade nematerijalne štete isplate iznos od 18.000,00 KM na ime naknade za umanjenje životne aktivnosti, iznos od 4.000,00 KM na ime naknade za pretrpljene fizičke bolove, iznos od 2.000,00 KM na ime naknade za pretrpljeni strah i iznos od 2.000,00 KM na ime naknade za duševne bolove zbog naruženosti (što sveukupno iznosi 26.000,00 KM) (stav I izreke prvostepene presude). Obavezani su tuženi da apelantu solidarno isplate, na ime naknade materijalne štete, iznos od 278,00 KM i iznos od 10,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je pobliže označeno izrekom predmetne presude, te da mu naknade troškove predmetnog postupka u iznosu od 12.735,85 KM (stav II izreke prvostepene presude), dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta za isplatu na ime naknade materijalne i nematerijalne štete preko dosuđenih iznosa (stav III izreke prvostepene presude).

3. Odlučujući o žalbama prvotuženog i drugotuženog izjavljenim protiv presude Osnovnog suda od 3. avgusta 2020. godine (ispravljena presudom tog suda od 25. septembra 2020. godine), Okružni sud je Presudom broj 82 0 P 015395 20 Gž 2 od 16. februara 2021. godine žalbu prvotuženog uvažio kao osnovanu i presudu Osnovnog suda od 3. avgusta 2020.godine preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na prvotuženog odbio (kako isti glasi), te apelanta obavezao da prvotuženom plati troškove postupka u iznosu od 9.547,00 KM. Žalbu drugotuženog je djelimično uvažio i presudu Osnovnog suda od 3. avgusta 2020. godine u stavu I izreke djelimično preinačio tako što je apelantu smanjio naknadu za pretrpljeni strah na iznos od 1.400,00 KM, te smanjio naknadu za fizičku bol na iznos od 2.200,00 KM, dok je u preostalom dijelu žalbu odbio i presudu u usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženog potvrdio. Po žalbi drugotuženog dosuđene troškove postupka apelantu iz stava II izreke prvostepene presude u iznosu od 12.735,85 KM je smanjio na iznos od 9.186,00 KM. Obavezao je apelanta da prvotuženom plati troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.278,00 KM, a drugotuženom da plati troškove žalbenog postupka u iznosu od 280,80 KM, dok je preko dosuđenih iznosa zahtjeve tuženih odbio kao neosnovane.

4. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je odredbama člana 178. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da za štetu koju pretrpe treća lica (u konkretnom slučaju apelant) imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno, što znači i njihovi osiguravaoci, te da apelantu, dakle, pripada pravo da traži naknadu štete od bilo kojeg imaoca motornog vozila, kao i osiguravalaca tih vozila koja su učestvovala u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi. Okružni sud je dalje naveo da se smatra da šteta potiče od opasne stvari (u konkretnom slučaju, automobila), izuzev ako se dokaže da opasna stvar nije bila uzrok štete, shodno odredbama čl. 173. i 177. ZOO. Okružni sud je naveo da je od svih mogućih uzroka koji su doveli do nastanka štete mjerodavan adekvatan uzrok, to jest onaj koji po redovnom toku stvari rezultira određenom posljedicom, te da je u konkretnom slučaju (kako to proizlazi i iz pravosnažne osuđujuće krivične presude Općinskog suda u Visokom od 21. oktobra 2015. godine) osnovni uzrok predmetne saobraćajne nezgode neprilagođena brzina putničkog motornog vozila „Ford fiesta“ kojim je upravljao vozač S.S.. Okružni sud je naveo da je predmetno vozilo bilo osigurano kod drugotuženog te da je, dakle, navedenom presudom od 21. oktobra 2015. godine utvrđena isključiva odgovornost S.S. za nastanak saobraćajne nezgode u kojoj je apelant, kao suvozač u motornom vozilu „Golf“, zadobio tešku tjelesnu povredu desne ruke u vidu preloma desne podlaktice, a koju naknadu štete potražuje u predmetnom postupku. Okružni sud je naveo da u spisu konkretnog predmeta nema dokaza (niti su stranke iznosile takve tvrdnje u toku postupka) da je vozač putničkog motornog vozila „Golf“ (ili apelant) doprinio nastanku predmetne saobraćajne nezgode, budući da se to vozilo kretalo svojom lijevom stranom kolovoza, a vozač putničkog motornog vozila „Ford Fiesta“ je, usljed neprilagođene brzine i krećući se iz suprotnog smjera, izgubio kontrolu nad svojim vozilom, te istim prešao na drugu stranu i udario u putničko motorno vozilo „Golf“ (uz nespornu činjenicu da je putničko motorno vozilo „Golf“ bilo osigurano kod prvotuženog). Okružni sud je naveo da naprijed navedeno ukazuje da je, dakle, osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije prvotuženog. Okružni sud je takođe naveo da je, protivno navodima žalbe drugotuženog, pravilno prvostepeni sud obavezao drugotuženog da apelantu nadoknadi pretrpljene vidove štete iz saobraćajne nezgode u kojoj ih je pretrpio, a koja je isključivo nastala propustima vozača putničkog motornog vozila „Ford Fiesta“ koji je u vrijeme štetnog događaja bio osiguran kod drugotuženog, u smislu relevantnih odredbi ZOO.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Okružni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno pravo, a konkretno relevantne odredbe ZOO. Apelant smatra da je pogrešan zaključak tog suda da prvotuženi nije pasivno legitimisan „iz razloga što u toku postupka nije dokazano da je vozač motornog vozila koje je osigurano kod prvotuženog, ili apelant, doprinio nastanku štete“. Apelant, naime, smatra da takav zaključak može biti značajan s aspekta regresnog zahtjeva osiguravajućeg društva prema krivcu za nastanak predmetne saobraćajne nezgode, dok se u konkretnom slučaju odgovornost tuženih zasniva na principu objektivne odgovornosti, pa je sporni zaključak Okružnog suda proizvoljan i nije zasnovan na zakonu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Okružni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1612/21 (M.Z.) | Sudska praksa | Aktio