Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1606/21 (L. D.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Društveno vlasništvo
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1606/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Miodrag Simović i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1606/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Ljubica Dogančić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ljubica Dogančić protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 102844 21 Gž od 10. februara 2021. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 102844 17 P od 14.

oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljubica Dogančić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Živinica, koju zastupa Rusmir Tanović advokat iz Kladnja, podnijela je 11. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 102844 21 Gž od 10. februara 2021. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 102844 17 P od 14. oktobra 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Apelacionog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje da se utvrdi da apelantkinja, na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog 21. decembra 2009. godine (između L.Ž., prednika apelantkinje, kao kupca, i Ž.Š. kao prodavca) ima valjan pravni osnov za sticanje prava građenja sa dijelom 108/1000 na predmetnim nekretninama (pobliže označenim izrekom prvostepene presude) i pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru (preciziranom izrekom prvostepene presude), pa da je tuženi (Brčko Distrikt BiH) dužan priznati i trpjeti da se na osnovu predmetne presude izvrši upis prava građenja u korist apelantkinje na predmetnim nekretninama i pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru sa dijelom 1/1, te pravo suvlasništva na zajedničkim dijelovima zgrade. Obavezana je apelantkinja da tuženom naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da je odredbama člana 8. Zakona o nacionalizaciji propisano da zgrade, dijelovi zgrada i građevinska zemljišta, koji su nacionalizovani tim zakonom postaju društvena svojina danom stupanja na snagu tog zakona, dok je odredbama člana 35. Zakona o vlasništvu propisano da je osoba koja je pravo vlasništva na nekretnini stekla na osnovu zakona, nasljeđivanja, pravosnažne odluke suda ili drugog nadležnog organa ovlašćena da traži upis svog prava vlasništva u zemljišnu knjigu. Apelacioni sud je naveo da to znači da, za razliku od derivativnog sticanja stvarnih prava (pravnim poslom), upis u zemljišnu knjigu nije pretpostavka za sticanje stvarnih prava originarnim putem (u koji spada i sticanje na osnovu zakona), nego taj upis ima samo deklaratoran karakter, a da se pravo vlasništva na osnovu zakona stiče u trenutku kada se za to ispune zakonske pretpostavke. Apelacioni sud je u vezi s navedenim ukazao da je sporni poslovni prostor, dakle, postao društvena svojina stupanjem na snagu Zakona o nacionalizaciji, bez obzira kada je to pravo upisano u zemljišnu knjigu. Apelacioni sud je takođe naveo da je odredbama čl. 22. i 34. Zakona o vlasništvu propisano da se pravo vlasništva na nekretninama na osnovu pravnog posla stiče upisom u zemljišnu knjigu ako je sticalac savjestan (savjesnim se smatra onaj sticalac koji se pouzdao u sadržaj javnog registra nekretnina, koji nije znao, niti je mogao znati da lice sa kojim je zaključio ugovor nije vlasnik nekretnine), pa, dakle, kod derivativnog sticanja vlasništva i drugih stvarnih prava na nekretnini (na kojem osnovu apelantkinja zasniva svoj tužbeni zahtjev) sticalac svoje pravo izvodi iz prava prenosioca, što znači da je za sticanje vlasništva po tom osnovu pored valjanog pravnog posla, neophodno dokazati pravo vlasništva prenosioca, jer niko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što sam ima. Apelacioni sud je naveo da bi to značilo da je apelantkinja, da bi izdejstvovala presudu podobnu za upis svog prava u zemljišnu knjigu morala dokazati da je njen prednik (L.Ž.) imao pravo vlasništva koje je stekao od svog prednika (Ž.Š.). Apelacioni sud je naveo da, s obzirom da apelantkinja te činjenice nije dokazala, jer je poslovni prostor koji je bio predmet kupoprodajnih ugovora nacionalizovan 1960. godine, čime je po sili zakona postao društvena svojina, pa Ž.Š. (iako je ostao upisan u zemljišnoj knjizi) u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora sa prednikom apelantkinje L.Ž. nije bio vlasnik poslovnog prostora, zbog čega mu to pravo nije mogao ni prenijeti, onda je pravilno prvostepeni sud zaključio da apelantkinja na osnovu predmetnog ugovora o kupoprodaji ne može steći vlasništvo.

4. Apelacioni sud je naveo da se neosnovano apelantkinja u žalbi poziva na načelo zaštite povjerenja u javne knjige, odnosno da je prvi prenosilac nekretnine (Ž.Š.) u zemljišnoj knjizi bio upisan kao suvlasnik zgrade (u kojoj se nalazi sporni poslovni prostor) i da u zemljišno knjižnom izvodu koji je pribavio njen prednik (L.Ž.) nije bila upisana zabrana otuđenja jer je u vrijeme zaključenja predmetnog kupoprodajnog ugovora u B listu zemljišnoknjižnog uloška broj 1426 k.o. Brčko bila evidentirana zabilježba zabrane otuđenja predmetnog poslovnog dijela zgrade i jer je prednik apelantkinje od strane notara (članom 6. zaključenog ugovora) upozoren da „stiče posjed na predmetnoj nekretnini, nakon što se za to steknu uslovi, odnosno okončanjem restitucije“, što znači da je mogao znati da lice sa kojim zaključuje ugovor nije vlasnik nekretnine.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno ističe da je „zaključila kod ovlašćenog notara kupoprodajni ugovor, platila kupoprodajnu cijenu i da je u katastru nekretnina upisana kao posjednik predmetne nekretnine, te da nema niti jednog razloga da je oba suda odbiju sa upisom prava vlasništva“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o nacionalizaciji i Zakona o vlasništvu, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1606/21 (L. D.) | Sudska praksa | Aktio