Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-441/21 (Centar za socijalni rad Livno)
Odluka donesena 19. 05. 2021.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-441/21
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
19. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-441/21, rješavajući zahtjev Centra za socijalni rad Livno za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Centra za socijalni rad Livno za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Centar za socijalni rad Livno (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Marko Pravdić, zaposlenik apelanta, podnio je 8. februara 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 033589 20 Rev od 24. novembra 2020. godine.
2. Apelant je podneskom od 8. marta 2021. godine zatražio donošenje privremene mjere kojom će se odložiti izvršenje osporene presude Vrhovnog suda navedene u prethodnoj tački do donošenja odluke o apelaciji, te zabraniti tuženom raspolaganje imovinom označenom u zahtjevu za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud)broj 68 0 P 033589 18 P 4 od 19. februara 2019. godine je utvrđeno da je iza umrle M.M., nasljednik tuženi T.Š. (u daljnjem tekstu: tuženi), dužnik prema apelantu, za dugove ostaviteljice do visine vrijednosti cjelokupnog nasljedstva, te je obavezan da apelantu isplati iznos od 44.738,15 KM radi izmirenja dugova ostaviteljice, na ime apelantovog uzdržavanja ostaviteljice, koji se sastoje od plaćanja smještaja u Staračkom domu Tomislavgrad i troškova ukopa. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev apelanta, za izmirenje dugova ostaviteljice za iznos od 15.684,55 KM, odbijen je kao neosnovan, a tuženi je obavezan naknaditi apelantu troškove parničnog postupka u iznosu od 370,00 KM.
4. Iz obrazloženja presude proizlazi da je u postupku utvrđeno, a što nije ni bilo sporno među strankama da je pravna prednica tuženog, kao štićenica Centra za socijalni rad Livno, 1. septembra 2000. godine smještena u Starački dom Tomislavgrad, gdje je bila sve do svoje smrti 6. avgusta 2010. godine, te da je apelant 5. novembra 2009. godine donio zaključak i rješenje od 25. januara 2010. godine, kojim se obvezao da snosi cijene smještaja M. M. u Staračkom domu Tomislavgrad, u visini razlike iznosa njezinih ličnih primanja do iznosa računa koji budu ispostavljeni od strane Doma. Za života M.M je dala izjave kojim pristaje da učestvuje u troškovima svog smještaja u novčanim iznosima koje je ostvarivala po osnovu penzije u visini od 296,36 KM i iz osnova dodatka zbog invaliditeta od 330,15 KM. Rješenjem Općinskog suda broj 68 0 O 022306 14 O 2 od 2. maja 2015. godine je utvrđena zaostavština ostaviteljice ( /8 i /16 dijela nekretnina označenih u izreci rješenja i novčana sredstva na računima kod Intesa Sanpaolo banke d.d. BiH) i kao nasljednik je proglašen njen nećak, tuženi T. Š. Iz nalaza vještaka finansijske struke Općinski sud je utvrdio da je apelant za vrijeme smještaja M. M. u starački dom od 1. septembra 2000. godine do 6. septembra 2010. godine, izvršio uplatu iznosa od 54.191,50 KM, u koju kalkulaciju su ušli i troškovi njezinoga ukopa, ali kako je ukupna vrijednost naslijeđene imovine procijenjena na iznos od 44.738,15 KM, na temelju odredaba čl. 142. i 143. Zakona o nasljeđivanju obavezao je tuženog na plaćanje tog iznosa sa sporednim potraživanjem - kamatama i troškovima postupka
5. Presudom Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj: 68 0 P 033589 19 Rsž 3 od 26. juna 2020. godine žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Drugostepeni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravno shvatanje prvostepenog suda
6. Odlučujući o reviziji tuženog, Vrhovni sud je Presudom broj 68 0 P 033589 20 Rev od 24. novembra 2020. godine usvojio reviziju i preinačio nižestepene presude tako što je tužbeni zahtjev apelanta u cjelosti odbio kao neosnovan te je obavezao apelanta da tuženom naknadi troškove parničnog postupka.
7. Po shvatanju Vrhovnog suda, odluke nižestepenih sudova su donesene pogrešnom primjenom materijalnog prava. S tim u vezi je istaknuto da prema odredbi člana 143. Zakona o nasljeđivanju, koji se primjenjivao u vrijeme smrti ostaviteljice, nasljednici odgovaraju za dugove ostavitelja do visine vrijednosti naslijeđene imovine (stav 1.), a kada ima više nasljednika oni odgovaraju solidarno i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog dijela, bez obzira da li je izvršena dioba nasljedstva (stav 3.). Prema opšte prihvaćenom stavu sudske prakse, dugovima ostavioca se mogu smatrati samo lični dugovi i oni se namiruju iz zaostavštine tj. oni dugovi koje je ostavilac po osnovu nekog pravnog posla ili zakona, bio u obavezi da plati za života. Apelant je ostaviteljicu svojim rješenjem od 28. avgusta 2010. godine, na temelju odredaba čl. 86. i 87. Zakona o socijalnoj skrbi u vezi sa članom 161. istog zakona, smjestio u Starački dom Tomislavgrad i obavezao da će plaćati troškove njenog smještaja „prema kalkulaciji doma“. Navedeno rješenje je mijenjano shodno ovjerenim izjavama M. M., kojim se ona obavezala na davanje ,,u cijelom iznosu mirovine“ i „svih primanja ostvarenih na osnovu 100% oštećenja...“, dok je stavom III alineja 3. rješenja apelanta od 25. januara 2010. godine konstatovano da „ostatak plaća Centar za socijalni rad Livno prema kalkulaciji Staračkog doma Tomislavgrad“. Dakle, nijednom odredbom M.M. se nije obavezala na plaćanje iz nepokretne imovine bilo za života ili u slučaju njene smrti, zbog čega, po ocjeni Vrhovnog suda nije bilo osnova niti za obavezivanje tuženog, kao njenog nasljednika, na plaćanje dosuđenog iznosa.
8. U tom smislu je ukazano da je Vrhovni sud Bosne i Hercegovine još 1989. godine u svojoj odluci broj: Rev 636/88 od 8. juna 1989. godine donio i objavio pravni stav da „Troškovi koje je neko lice imalo radi izdržavanja ostavioca ne odbijaju se od vrijednosti zaostavštine, ako se ostavilac nije obavezao ugovorom da ih naknadi, već to lice može tražiti naknadu ovih troškova ako su bili opravdani od lica koje je po zakonu bilo dužno da izdržava ostavioca.“
9. Dovodeći navedeno u vezu sa konkretnim slučajem, Vrhovni sud je istakao da je apelant pravno lice koje je po zakonu dužno da se stara o određenim licima prema čl. 86. stav 1. i 87. Zakona o socijalnoj skrbi (skrb izvan vlastite obitelji osigurava se odrasloj i starijoj osobi kojoj je zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju i nemoći prijeko potrebna stalna pomoć i njega druge osobe...) i obavezao se na plaćanje troškova smještaja M. M. u starački dom, uz njenu participaciju u troškovima (penzija i invalidnina), pa je reviziju tuženog usvojio i obje nižestepene presude preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan.
10. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
11. Zahtjev za donošenje privremene mjere nije posebno obrazlagao.
12. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.“
13. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
14. Dalje, Ustavni sud naglašava da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine..
15. Ustavni sud zapaža da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere zapravo veže za kršenje njegovih ustavnih prava u kontekstu osporene odluke Vrhovnog suda, dakle za meritum apelacije, što per se ne može biti opravdan razlog za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na princip iznesen u ovoj odluci prema kojima se razlozi i dokazi koje apelanti navedu u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da donese traženu privremenu mjeru.
16. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti odluku o privremenoj mjeri koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
17. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević