Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1620/21 (Narodna knjižnica, Javna ustanova za knjižničnu djelatnost Grude)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1620/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1620/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Narodna knjižnica, Javna ustanova za knjižničnu djelatnost Grude, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Narodna knjižnica, Javna ustanova za knjižničnu djelatnost Grude protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 63 0 Rs 028363 19 Rev od 20. siječnja 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokome Brijegu broj 63 0 Rs 028363 18 Rsž 2 od 7. siječnja 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Ljubuškome broj 63 0 Rs 028363 17 Rs 2 od 7. studenoga 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Narodna knjižnica, Javna ustanova za knjižničnu djelatnost Grude (u daljnjemu tekstu: apelantica), koju zastupa Mladen Šimić, odvjetnik iz Ljubuškoga, podnijela je 8. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 Rs 028363 19 Rev od 20. siječnja 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokome Brijegu broj 63 0 Rs 028363 18 Rsž 2 od 7. siječnja 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Ljubuškome broj 63 0 Rs 028363 17 Rs 2 od 7. studenoga 2018. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, poništeno je kao nezakonito rješenje apelantice od 13. kolovoza 2015. godine i utvrđeno da se tužiteljica (Lj.Š.) nalazi u stalnome radnome odnosu na neodređeno vrijeme na radnome mjestu knjižničar, sa punim radnim vremenom, uz obvezu apelantice da je vrati na navedeno radno mjesto ili drugo odgovarajuće radno mjesto, regulira joj radnopravni status, isplati plaće i naknade plaća za određena vremenska razdoblja u određenim iznosima, sa zakonskom zateznom kamatom, uplati pripadajuće doprinose na ime mirovinskoga i invalidskoga osiguranja. Nadalje, odbijen je protutužbeni zahtjev apelantice da se utvrdi da je ništavan ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 9. prosinca 2014. godine i rješenje o prijemu u radni odnos od 30. prosinca 2014. godine, kao i svi pravni poslovi i akti koji su proistekli iz navedenoga ugovora i rješenja, te da tužiteljica isplati apelantici na ime neutemeljeno isplaćene plaće za određeno vremensko razdoblje određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proistječe da je tužiteljica primljena u radni odnos rješenjem apelantice od 30. prosinca 2014. godine, te da je zaključen ugovor o radu od 9. prosinca 2014. godine, sa početkom rada od 5. siječnja 2015. godine. Vrhovni je sud istakao da je u vrijeme donošenja rješenja i zaključenja ugovora svekrva tužiteljice bila ravnateljicom apelantice. Vrhovni je sud istakao da je nakon odlaska navedene ravnateljice u mirovinu 1. siječnja 2015. godine imenovana v.d. ravnateljice koja je donijela rješenje od 13. kolovoza 2015. godine, kojim je poništeno po pravu nadzora iz čl. 260. i 261. Zakona o upravnome postupku, kao nezakonito rješenje apelantice o prijemu u radni odnos tužiteljice. Vrhovni je sud istakao da je tužiteljica ispunjavala uvjete za obavljanje navedenih poslova, a njezinim prijemom nije došlo do povećanja broja djelatnika po usvojenoj sistematizaciji radnih mjesta, te da protiv rješenja o prijemu tužiteljice u radni odnos nije bilo prigovora. Vrhovni je sud istakao da su na temelju tako utvrđenoga činjeničnoga stanja nižestupanjski sudovi usvojili tužbeni zahtjev tužiteljice, cijeneći da apelantica nije mogla po pravu nadzora poništiti navedeno rješenje, jer je tužiteljica na temelju rješenja o prijemu u radni odnos i ugovora o radu utemeljila radni odnos i ostvarila određena prava, koja joj samo mogu prestati temeljem odredbi Zakona o radu (u daljnjemu tekstu: ZOR). Vrhovni je sud istakao da apelantica nije mogla jednostrano svojim rješenjem poništiti navedeno rješenje u prijemu u radni odnos, jer za to ne postoji zakonom predviđeno ovlaštenje. Vrhovni je sud istakao da su bez značaja revizijski prigovori da je apelantica imala ovlaštenje donijeti rješenje o poništenju navedenih akata, jer je cilj njegova donošenja bila uspostava zakonitoga stanja. Vrhovni je sud istakao da okolnost da bi okolnost prijama u radni odnos suprotno zakonskim odredbama bila od značaja samo da je rješenje pobijala treća zainteresirana osoba, dok se sama apelantica kao donositelj ovoga akta na nju ne može pozivati. Vrhovni je sud istakao da je pravilno odbijen i protutužbeni zahtjev apelantice, jer je rješenje o prijemu tužiteljice odnio ovlašteni organ apelantice, tj. ravnateljica, shodno čl. 22. Statuta apelantice, a tužiteljica je ispunjavala sve uvjete radnoga mjesta na koje je primljena. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući, između ostaloga, da u situaciji kada ravnatelj može, sukladno zakonskim propisima, izvršiti prijam djelatnika u radni odnos, logično i zakonito proistječe da je ravnatelj javne ustanove ovlašten donijeti i rješenje o prestanku radnoga odnosa s ciljem uspostave zakonitoga stanja.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojega drugoga suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Obzirom na to da je apelantica javna ustanova, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zajamčenih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Europska konvencija pruža minimum zaštite glede ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stanovište da, prema članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako tko je bio stranka u određenome postupku i tko ima presudu bilo kojega suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnome sudu. Sukladno tomu, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudbenih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1620/21 (Narodna knjižnica, Javna ustanova… | Sudska praksa | Aktio