Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3942/20 („Merkur“ d.o.o Banja Luka)

Odluka donesena 26. 05. 2021.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3942/20

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

26. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP 3942/20, rješavajući zahtjev Merkur“ d.o.o. Banja Luka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev „Merkur“ d.o.o. Banja Luka za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. „Merkur“ d.o.o Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanjin Kosić, advokat iz Banjaluke, podnio je 2. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 099349 20 Rev od 28. avgusta 2020. godine.

2. Podneskom od 11. marta 2021. godine apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se odložiti izvršenje Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 099349 12 Ps od 31. maja 2018.godine „do donošenja pravosnažne presude po protivtužbi apelanta ,,Merkur“ d.o.o. Banjaluka u predmetu Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 099349 12 Ps ili do donošenja odluke po apelaciji.“

3. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 099349 12 Ps od 31. maja 2018. godine, donesenoj po tužbi tužitelja ,,Euroline“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi raskida ugovora i po protivtužbi apelanta protiv tužitelja kao tuženog, također radi raskida ugovora, odbijen je kao neosnovan primarni tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se apelant obaveže da mu izda ovlašćenje sa ranijim sadržajem punomoći broj 25/04 od 22. januara 2004. godine, da radnici tužitelja u ime i za račun apelanta „mogu obavljati sve poslove vezane za obezbjeđenje građevinske dokumentacije, pribavi upotrebna dozvola i da preduzima druge potrebne radnje“ vezane za objekat RK „Centar“ Banjaluka, ulica Kralja Petra I Karađorđevića broj 15, kod svih nadležnih institucija organa uprave, sudova, katastra i zemljišne knjige kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Područna jedinica Banjaluka u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, a u protivnom da navedeno ovlašćenje zamjeni ova presuda pod prijetnjom izvršenja, zatim da se obaveže apelant da tužitelju na ime uplate dospjelog za vraćanje ortačkog uloga isplati iznos od 900.000. 00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana nastanka štete tj. od 21. februara 2007. godine, kao i da se apelant obaveže da tužitelju naknadi štetu u iznosu od 2.000. 000.00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od nastanka štete 21. februara 2007. godine pa do isplate.

4. Istovremeno je usvojen eventualni tužbeni zahtjev tužitelja tako što je utvrđen raskid Okvirnog ugovora o zajedničkoj prodaji zaključen između tužitelja i apelanta od 26. novembra 2001. godine, ugovora broj 942/01 o adaptaciji i zajedničkoj prodaji u RK „Centar" i ugovora o dugoročnom ujedinjavanju sredstava radi ulaganja u zajedničko poslovanje broj 265 od 29. aprila 2003.godine, te Aneksa 1 uz ugovor o dugoročnom ujedinjavanju sredstava radi ulaganja u zajedničko poslovanje broj 265/907 od 29. aprila 2003.godine. Apelant je obavezan da tužitelju na ime izvršenih ulaganja i troškova čuvanja objekta isplati iznos od 1.325.446,67 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. februara 2007.godine do isplate, te da na ime štete-izgubljene dobiti isplati iznos od 2.183.053,99 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. avgusta 2012. godine do isplate i naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 27.016,38 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. maja 2018.godine do isplate, dok je u preostalom dijelu kojim je tužitelj tražio da se obaveže da po naplati glavnog duga sa troškovima parničnog postupka i dospjelim kamatama tuženom preda u posjed poslovne prostorije u objektu RK ,,Centar“ Banjaluka u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

5. Istom presudom odbačena je protivtužba apelanta u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je ugovor o dugoročnom ujedinjavanju sredstava radi ulaganje u zajedničko poslovanje broj 265 od 29. aprila 2003. godine sa Aneksom I. broj 707-2/03 od 24. decembra 2003.godine raskinut, a usvojen je protivtužbeni zahtjev apelanta tako što je tužitelj obavezan da apelantu preda u posjed i raspolaganje slobodne od lice i stvari poslovne prostorije RK ,,Centar“ u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja i da na ime naknade štete zbog izmakle koristi nastale nekorišćenjem poslovnih prostorija RK ,,Centar“ u Banjaluci, u vremenskom periodu od 16. jula 2012. godine do 31. marta 2017. godine isplati apelantu iznos od 3.585.044,76 KM sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od 2.403.320,88 KM počev od 21. decembra 2015.godine isplate, a na iznos od 763.699,10 KM počev od 10. aprila 2017. godine do isplate, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tužitelj je obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 63.515,43 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 31. maja 2018. godine do isplate.

6. Presudom Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 099349 18 Pž od 25. marta 2019. godine, žalba tužitelja je djelimično usvojena i rješenje o troškovima postupka dosuđenim apelantu, sadržano u stavu III tačka 5. izreke prvostepene presude, je preinačeno tako što je tužitelj obavezan da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 41.509,43 KM, umjesto ranije dosuđenog iznosa od 63.515,43 KM, dok je u preostalom dijelu žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u pogledu odluke o glavnoj stvari u pobijanom odbijajućem dijelu po tužbi i usvajajućem dijelu po protivtužbi, potvrđena. Žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda, u pobijanom usvajajućem dijelu po tužbi i odbijajućem dijelu po protivtužbi, te u dijelu kojim je protivtužba odbačena, kao i u pogledu odluke o troškovima postupka, je potvrđena, dok su odbijeni zahtjevi obje parnične stranke za naknadu troškova žalbenog postupka.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 099349 20 Rev od 28. avgusta 2020. godine revizija tužitelja i revizija apelanta su djelimično usvojene, presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 099349 18 Pž od 25. marta 2019. godine je ukinuta i to: u dosuđujućem i odbijajućem dijelu kojim je odlučeno o eventualnom dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu izvršenih ulaganja i troškova čuvanja objekta u iznosu od 1.684.129,42 KM, u dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu i tužitelj obavezan da apelantu, na ime izmakle koristi zbog nekorištenja poslovnih prostorija, u periodu 16. jula 2012. do 31. marta 2017. godine, isplati iznos od 3.167.019,98 KM, u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, te je u označenom dijelu predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U ostalom dijelu revizije su odbijene.

8. U obrazloženju presude je navedeno da prema činjenicama koje su utvrdili nižestepeni sudovi, parnične stranke su bile u poslovnom odnosu po ugovoru o dugoročnom ujedinjavanju sredstava u zajedničko poslovanje broj 265 od 29. aprila 2003. godine, sa Aneksom 1 uz taj ugovor, zaključenim dana 24. decembra 2003. godine. Navedeni ugovor nižestepeni sudovi su kvalifikovali kao ugovor o ortakluku, koji je regulisan paragrafima 1175. do 1216. Opšteg građanskog zakonika (dalje: OGZ). Međutim, kako ovim ugovorom nije formirana imovina ortakluka odnosno „glavnica ili fond ortakluka“ (paragraf 1182. OGZ), da bi prema paragrafu 1192. OGZ „imovina koja preteče preko glavnice“, po odbijanju troškova i pretrpljene štete predstavljala dobitak, koji se dijeli između ortaka, ovaj sud cijeni da bi predmetni ugovor pravilnije bilo kvalifikovati kao ugovor o zajedničkom ulaganju i poslovnoj saradnji parničnih stranaka. Prema sadržaju navedenog ugovora, isti je zaključen u svrhu uspješnog i profitabilnog poslovanja u Poslovnom centru (RK ,,Centar“), uz podjelu zajedničke dobiti u procentu 50%:50%, u ugovorenom trajanju ugovora od 20 godina. Radi ostvarenja navedenog, prema odredbama ugovora, tuženi apelant ulaže poslovni prostor i zemljište, a tužitelj sredstva za rekonstrukciju i sanaciju poslovnog prostora RK „Centar“, u kojem poslovnom prostoru se imala obavljati zajednička djelatnost (davanje poslovnih prostora u zakup). Prema daljem utvrđenju nižestepenih sudova, tužitelj je pristupio realizaciji navedenog ugovora, te je angažovao razne izvođače radi izvođenja građevinskih radova, koji su obavljeni u periodu 22. jula 2003. do 22. oktobra 2004. godine i proveo brojne aktivnosti u cilju pribavljanja građevinske dokumentacije i upotrebne dozvole, te je iskazao volju da se ugovor održi na snazi. Nasuprot tome, apelant je (po promjeni rukovodeće strukture) preduzimao radnje koje nisu u prilog realizaciji ugovora. Tako je apelant protiv tužitelja vodio dvije prethodne parnice, u kojima je zahtjevom tražio poništenje predmetnog ugovora, te je u upravnim postupcima preduzimao radnje kojima je nastojao osujetiti pribavljanje upotrebne dozvole za predmetni objekat (koja ni dan danas nije pribavljena).

9. S obzirom da je tužitelj, kod takvog postupanja apelanta, dopisom od 16. jula 2012. godine, obavijestio apelanta da predmetni ugovor o zajedničkoj poslovnoj saradnji raskida, te kako se apelant nije protivio raskidu ugovora, Vrhovni sud je ocijenio da su pravilno sudovi u ovom dijelu usvojili eventualni tužbeni zahtjev tužitelja i utvrdili da je navedeni ugovor raskinut, kao i raniji ugovori zaključeni između stranaka (koji nisu predmet restitucije po zahtjevima stranaka, niti se u odnosu na ove ugovore traži naknada štete), za što su u svojim odlukama dali valjane razloge. Stoga ocijenjeno da nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su odbili primarni tužbeni zahtjev tužitelja, u dijelu zahtjeva da se apelantu naloži da tužitelju izda ovlaštenje sa ranijim sadržajem punomoći broj 25/04 od 22. januara 2004. godine, jer je ovaj dio zahtjeva usmjeren na ispunjenje ugovora koji je prestao postojati njegovim raskidom. Takođe je ocijenjeno da je pravilno odbijen i dio primarnog tužbenog zahtijeva, da se apelant obaveže da mu na ime ortačkog uloga isplati iznos od 900.000,00 KM i da se apelant obaveže da mu na ime naknade štete isplati iznos od 2.000.000,00 KM, kao i eventualni tužbeni zahtjev za zadržavanje u posjedu predmetnog poslovnog prostora (odredba člana

286. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO), dok tužitelj ne naplati potraživanja iz ove parnice, sa kamatom i troškovima postupka, s obzirom da obje ugovorne strane imaju međusobna potraživanja, te se vraćanje datog ima vršiti istovremeno (odredba člana 122. ZOO).

10. Kod utvrđenja nižestepenih sudova, da je tužitelj izveo ugovorene radove na dogradnji i sanaciji RK „Centar“, te da je preduzimao potrebne radnje za pribavljanje upotrebne dozvole, dok je apelant vodio parnice protiv tužitelja za poništenje predmetnog ugovora o poslovnoj saradnji (u kojima je njegov zahtjev pravosnažno odbijen kao neosnovan), te je svojim radnjama onemogućavao tehnički prijem objekta, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je apelant kriv za raskid navedenog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na izgubljenu zaradu (izgubljenu zakupninu) od 21. juna 2006. godine do dana raskida ugovora, odnosno do 16. jula 2012. godine, kada je tužitelj raskinuo ugovor i bio je dužan apelantu predati poslovne prostorije, imajući u vidu da u revizionim navodima tuženi ni ne spori namjeru stranaka da se poslovni prostori daju u zakup, niti utvrđenje nižestepenih sudova da je u tom periodu realno postojala potražnja za poslovnim prostorima. Kako visina izgubljene zakupnine utvrđena po cijenama Grada Banja Luka, po nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, iznosi 4.366.107,90 KM, a budući da je ugovoreno da tužitelj i apelant ostvaruju dobit u omjeru 50% prema 50 %, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da tužitelju po ovom osnovu pripada iznos od 2.183.053,99 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate. U tom smislu ocijenjeni su neosnovanim revizioni navodi apelanta (na čijoj je strani krivnja za raskid ugovora) da tužitelju ne pripada pravo na naknadu izgubljene dobiti (član 189. ZOO), niti su osnovani navodi kojima se prigovara periodu dosude zatezne kamate, jer je zatezna kamata dosuđena u skladu sa odredbom člana 279. stav 3. ZOO.

11. Nasuprot navedenom, Vrhovni sud je smatrao da je revizionim navodima stranaka dovedena u ozbiljnu sumnju pravilnost nižestepenih odluka u dijelu kojim je odlučeno o eventualnom zahtjevu tužitelja da se apelant obaveže da mu, na ime izvršenih ulaganja i troškova čuvanja objekta isplati iznos od 1.684.129,40 KM, kao i u dijelu u kojem je apelantu dosuđena naknada izgubljene zakupnine za period od 16. jula 2012. godine (datum raskida ugovora) pa do 31.marta 2017. godine (datum izrade nalaza) u iznosu 3.167.019,98 KM, te je u tom dijelu ukinuo drugostepenu presudu i vrati predmet Višem privrednom sudu na ponovno suđenje.

12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da redovni sudovi propustili dati ocjenu izvedenih dokaza, kao i ocjenu žalbenih navoda apelanta, što osporene odluke ovih sudova čini nezakonitim i nepravilnim, te je ovakvim proizvoljnim postupanjem povrijeđeno pravo apelanta na pravičan postupak i pravo na imovinu

13. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere apelant je naveo da je osporenom presudom Vrhovnog suda od 28. avgusta 2020.godine, koja je rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava od strane Vrhovnog suda, presuda Višeg privrednog suda od 25. marta 2019. godine ukinuta u pogledu protivtužbenog zahtjeva apelanta za isplatu iznosa od 3.167.019,98 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, dok je istovremeno navedena drugostepena presuda potvrđena u pogledu tužbenog zahtjeva tužitelja kojom je apelant obavezan da mu na ime naknade navodne štete isplati iznos od 2.183.053,99 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. avgusta 2012.godine do isplate. Na ovaj način apelant je došao u težak i diskriminirajući procesni i materijalni položaj jer mora platiti tužitelju iznos od preko četiri miliona konvertibilnih maraka, dok istovremeno ne može naplatiti od njega svoje potraživanje od preko pet miliona konvertibilnih maraka zbog nezakonitog i poizvoljnog postupanja Vrhovnog suda koji je nakon punih osam godina trajanja postupka ukinuo drugostepenu presudu Višeg privrednog suda i time onemogućio apelanta da kroz preboj međusobnih potraživanja sa tužiteljem realizuje bar djelimično svoje potraživanje, čime je pogodovao drugoj strani da naplati od apelanta višemilionski iznos, a da istovremeno izbjegne izvršenje svojih novčanih obaveza prema apelantu.

14. Apelant takođe napominje da je tužitelj u međuvremenu otuđio svu svoju nepokretnu i pokretnu imovinu i novčana sredstva i istu prenio na druga povezana pravna lica, pa je u tu svrhu osnovao više preduzeća, kao i da je pred Okružnim privrednim sudom pokrenuo dva izvršna postupka protiv apelanta radi izvršenja pravosnažne presude toga suda broj 57 0 Ps 099349 12 Ps od 31.maja 2018.godine, čime je potpuno blokiran rad i poslovanje apelanta i zbog čega ne može vršiti isplate plata radnicima i izmirivati poreske i druge obaveze, premda je apelant kao odgovorna firma odmah po pravosnažnosti sudske odluke u određenom paricionom roku isplatio tužitelju iznos od 1.565.634,64 KM na ime razlike potraživanja koja je preostala nakon preboja međusobnih potraživanja.

15. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

16. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

17. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP- 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelanta postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere traži od Ustavnog suda da odloži izvršenje pravosnažne presude do donošenja odluke o apelaciji koju je podnio protiv konačne presude Vrhovnog suda.

18. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere prvenstveno temelji na tvrdnjama o nezakonitosti presuda redovnih sudova, što je pitanje koje će Ustavni sud razmotriti prilikom rješavanja predmetne apelacije u kontekstu prigovora vezanih za kršenje ustavnih prava apelanta. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na princip iznesen u ovoj odluci prema kojima se razlozi i dokazi koje apelanti navedu u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Nadalje, apelant je takođe naveo da je tužitelj u međuvremenu otuđio svu svoju nepokretnu i pokretnu imovinu i novčana sredstva i istu prenio na druga povezana pravna lica, pa je u tu svrhu osnovao više preduzeća, kao i da je pred Okružnim privrednim sudom pokrenuo dva izvršna postupka protiv apelanta radi izvršenja pravosnažne presude toga suda broj 57 0 Ps 099349 12 Ps od 31.maja 2018. godine, čime je potpuno blokiran rad i poslovanje apelanta i zbog čega ne može vršiti isplate plata radnicima i izmirivati poreske i druge obaveze. Međutim, Ustavni sud ukazuje da navedena tvrdnja sama po sebi ne može biti dovoljan osnov za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere. Shodno tome, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio takve razloge, niti dokaze koji bi Ustavnom sudu u ovom trenutku bili dovoljni za donošenje privremene mjere kojom bi odložio izvršenje presude Okružnog privrednog suda u njenom pravosnažnom dijelu, odnosno koji bi ukazivali da je u takvim okolnostima donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovan.

19. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

20. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3942/20 („Merkur“ d.o.o Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio