Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1100/21 (A.H.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1100/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. lipnja 2021.godine, u predmetu broj AP-1100/21, rješavajući apelaciju A. H., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela A. H. protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 09 0 U 031162 18 U od 16. veljače 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. A. H. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Ešref Gracić odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 5. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 031162 18 U od 16. veljače 2021. godine.
2. Zaključkom o dozvoli izvršenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvostupanjski organ) od 9. travnja 2018. godine utvrđeno je da je rješenje prvostupanjskog organa od 17. prosinca 2010. godine, postalo izvršno 13. siječanja 2011. godine, pa je dozvoljeno izvršenje, naloženo je apelantici da u roku od 7 dana od dana prijema tog Zaključka iseli iz stana, te ako apelantica ne preduzme radnje odnosno ne iseli iz stana do navedenog roka obavit će se prisilno administrativno izvršenje od strane prvostupanjskog organa, uz prisustvo radnika policijske uprave, kada će se izvršiti pečaćenje stana na trošak apelantice.
3. Rješenjem Ministarstva prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi organ) od 3. svibnja 2018. godine, odbijen je apelantičin priziv protiv zaključka prvostupanjskog organa od 9. travnja 2018. godine.
4. Presudom Kantonalnoga suda od 16. veljače 2021. godine odbijena je apelantičina tužba protiv rješenja tuženog organa od 3. svibnja 2018. godine.
5. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je ukazao da je odredbom članka 274. stavak 1. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) propisano da administrativno izvršenje provodi organ uprave koji je o stvari rješavao u prvom stupnju ako posebnim propisom nije za to određen drugi organ. Dalje je ukazao da je odredbom članka 275. stavak
1. ZUP propisano da bi se moglo pristupiti izvršenju rješenja, potrebno je da organ nadležan za provođenje administrativnog izvršenja donese po službenoj dužnosti ili na zahtjev tražioca izvršenja zaključak o dozvoli izvršenja. Zaključkom se utvrđuje da je rješenje koje se ima izvršiti postalo izvršno i određuje način izvršenja. Protiv ovog zaključka dopuštena je žalba nadležnom drugostepenom organu. Kantonalni sud je naveo da nije sporno da je predmetni stan čiji je vlasnik Općina Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općina), aktom nadležnog organa proglašen trajno napuštenim i da je u skladu s člankom 18.d. Zakona o pretanku primjene Zakona o napuštenim stanovima predmetni stan stavljen pod upravu organa nadležnog za stambene poslove u svrhu dodjele stana na privremeno korištenje. Dalje je naveo da je u postupku raspolaganja predmetnim stanom prvostupanjski organ rješenjem od 14. travnja 2005. godine stan dodijelio apelantici na privremeno korištenje, dok je rješenjem od 5. siječanj 2006. godine, apelantici produžio rok privremenog korištenja predmetnog stana. Međutim, na temelju zahtjeva Općine od 4. kolovoza 2005. godine za vraćanje predmetnog stana na raspolaganje, prvostupanjski organ je donio rješenje od 17. prosinca 2010. godine, kojim je udovoljeno zahtjevu Općine i utvrđen prestanak prava privremenog korištenja stana apelantici, te je utvrđena obveza apelantice da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja stan napusti (rješenje prvostupanjskog potvrđeno rješenjem drugostupanjskog upravnog organa). Imajući u vidu naprijed navedeno, kao i citirane odredbe ZUP i nespornu činjenicu da je rješenje od 17. prosinca 2010. godine, koje je predmet izvršenja, postalo izvršno sa 13. siječnjem 2011. godine, Kantonalni sud je naveo da su organi uprave pravilno postupili kada su pozivom na odredbe članka 274. i 275. ZUP, odlučili kao u dispozitivu donesenih rješenja. Nadalje, naveo je da su bez utjecaja apelantičini prigovori iz tužbe jer se prigovori odnose na rješenje od 17. prosinca 2010. godine, koje je predmet izvršenja i čiju zakonitost upravni organi ne mogu ispitivati u postupku administrativnog izvršenja, kako je to i propisano odredbom članka 277. ZUP. Također, naveo je da je bez utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari apelantičino ukazivanje na zaključak Općinskog vijeća od 11. siječnja 2011. godine. Naime, iz tog akta proizlazi da je Općinsko vijeće donijelo zaključak kojim se odobrava preuzimanje stana od prvostupanjskog organa posredstvom Pravobraniteljstva Općine, zbog čega taj akt u smislu članka 1. ZUP i članka 8. Zakona o upravnim sporovima, predstavlja akt raspolaganja, a ne akt kojim taj organ odlučuje u vršenju javnih ovlaštenja u postupku rješavanja u upravnoj stvari.
Apelacioni navodi
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica, u suštini, da prvostupanjski organ nije nadležan za provođenje izvršenja, budući da je stan u vlasništvu Općine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni..
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić