Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4577/19 (V.V.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - nezavisan sud
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Stanarsko pravo
  • Povrat stana
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4577/19

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4577/19, rješavajući apelaciju V. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija V. V.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 010309 16 Uvp od 28. augusta 2019. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da apelantu V.

V. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija V. V. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 010309 16 Uvp od 28. augusta 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 010309 15 U od 16. juna 2016. godine, Rješenja Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoliša Unsko-sanskog kantona broj 11/2-23-127-UP-2/15 od 19. juna 2015.

godine i Rješenja Službe za prostorno uređenje, imovinsko-pravne i geodetske poslove Grada Bihaća broj 04/1-23-16-3739/07 od 22.

aprila 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. V. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 010309 16 Uvp od 28. augusta 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 010309 15 U od 16. juna 2016. godine, Rješenja Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoliša Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 11/2-23-127-UP-2/15 od 19. juna 2015. godine i Rješenja Službe za prostorno uređenje, imovinsko-pravne i geodetske poslove Grada Bihaća (u daljnjem tekstu: Služba) broj 04/1-23-16-3739/07 od 22. aprila 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 5344/10 od 21. decembra 2010. godine odbacio apelantovu apelaciju podnesenu protiv Rješenja Ministarstva broj 11/2-23-1071-UP-2/09 od 1. novembra 2010. godine i Rješenja Službe imovinsko-pravnih poslova i katastra nekretnina Općine Bihać broj 04/1-23-16-3739/07 od 16. novembra 2009. godine zato što je preuranjena.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Službe zatraženo je 1. februara 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Ministarstvo i Služba su u periodu od 3. do 10. februara 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Tok postupka

6. Apelant je 12. juna 2007. godine podnio zahtjev za ulazak u posjed stana u Bihaću (u daljnjem tekstu: predmetni stan) kao član porodičnog domaćinstva M. V. (u daljnjem tekstu: apelantova baka), a 3. augusta 2007. godine zahtjev za prenos stanarskog prava na preciziranom stanu u Bihaću (u daljnjem tekstu: predmetni stan) iza nosioca stanarskog prava – apelantove bake i nastavak korištenja predmetnog stana.

7. Rješenjem načelnika Općine Bihać – Službe imovinsko-pravnih poslova i katastra nekretnina od 4. jula 2007. godine odbijen je apelantov zahtjev za prenos stanarskog prava na predmetnom stanu, međutim, postupajući po apelantovoj žalbi, Ministarstvo je rješenjem od 8. jula 2009. godine poništilo prvostepeno rješenje i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak.

8. U ponovnom postupku, rješenjem načelnika Općine Bihać – Službe imovinsko-pravnih poslova i katastra nekretnina od 16. novembra 2009. godine odbijen je apelantov zahtjev za prenos stanarskog prava i nastavak korištenja predmetnog stana. Postupajući po apelantovoj žalbi, Ministarstvo je rješenjem od 1. novembra 2010. godine odbilo apelantovu žalbu, te je Kantonalni sud presudom od 31. maja 2013. godine odbio apelantovu tužbu protiv rješenja Ministarstva.

9. Presudom Vrhovnog suda od 23. januara 2014. godine uvažen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje i preinačena presuda Kantonalnog suda tako što je apelantova tužba uvažena, poništena nižestepena rješenja i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje. Osporene odluke

10. Postupajući u ponovnom postupku, Služba je donijela Rješenje broj 04/1-23-16-3739/07 od 22. aprila 2015. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za prenos stanarskog prava i vraćanje u posjed predmetnog stana iza smrti nosioca stanarskog prava – apelantove bake.

11. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je nesporno da je apelantova baka bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da joj je stanarsko pravo potvrđeno rješenjem Službe obnove i stambeno-komunalnih poslova od 22. marta 2000. godine i odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) od 28. oktobra 1999. godine. Dalje je navedeno da apelantova baka nije mogla ući u posjed predmetnog stana jer je preminula i prije podnošenja zahtjeva, koji je podnio njen sin D. V. (u daljnjem tekstu: apelantov otac). U prilog navedenom, Služba je navela da je apelant imao prijavljeno prebivalište na adresi stana svojih roditelja u Sarajevu do 1986. godine, da je i dalje prijavljen na istoj adresi, odnosno nije se ni odjavljivao iz Sarajeva, gdje je rođen i završio osnovno i srednje obrazovanje. Dalje je navela da je apelantov otac, podnoseći zahtjev za povrat stana u Sarajevu, naveo da se vraća sa četiri člana porodičnog domaćinstva, odnosno da se vraća sa sedam članova porodičnog domaćinstva, te da mu je izvršen povrat stana i da je uveden u posjed. Istakao je i da je apelant upisan na Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu školske 1985/86. i 1986/87. godine kao vanredan student, a od školske 1987/88. godine pohađao kao redovan student, iz čega proizlazi da je apelant i živio u Sarajevu gdje je bio prijavljen, a ne na adresi predmetnog stana.

12. Služba je ukazala da se apelant u svom izjašnjenju pozvao na dostavljenu potvrdu JKP ,,Komrad“ Bihać od 13. februara 2015. godine, ističući da je njegova baka plaćala usluge odvoza smeća i potrošnje vode za dva člana porodičnog domaćinstva, tj. za sebe i apelanta, s obzirom na to da je nesporna činjenica da je R. V. (u daljnjem tekstu: apelantov djed) preminuo 1. oktobra 1991. godine. U vezi s tim, Služba je obrazložila da je taj navod neosnovan jer je u navedenoj potvrdi naznačeno da je kao korisnik usluga 1992. evidentiran apelantov djed i da je on plaćao usluge za dva člana porodičnog domaćinstva, pa je očito da on nakon smrti nije „skinut“ sa evidencije JKP ,,Komrad“ Bihać, a kao drugi član mogla je biti samo apelantova baka. Služba je dalje navela da su u toku vođenja ovog postupka održane dvije usmene rasprave, te saslušani predloženi svjedoci i apelant, ali da izjave svjedoka sadržanih u ovoj upravnoj stvari nisu mogle bitno utjecati na donošenje drugačijeg rješenja s obzirom na to da su nepouzdane i kontradiktorne. Dalje je navela da je iz akta Federalnog zavoda za statistiku od 3. marta 2015. godine vidljivo da su prilikom popisa stanovništva u periodu od 1. do 15. aprila 1991. godine apelantovi djed i baka popisani u općini Bihać, dok je apelant popisan u općini Sarajevo – Novo Sarajevo. Slijedom navedenog, Služba je ocijenila da je nesporno utvrđeno da apelant nije živio u zajedničkom domaćinstvu sa svojom bakom, pa stoga nema pravo na prenos stanarskog prava, niti pravo da dalje trajno i nesmetano koristi predmetni stan, tj. pravo na uvođenje u posjed predmetnog stana. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, ocijenio je da nema osnova ni za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana u skladu s odredbama člana 28. Zakona o stambenim odnosima.

13. Rješenjem Ministarstva broj 11/2-23-127-UP-2/15 od 19. juna 2015. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja.

14. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je predstavnik vlasnika stana na usmenoj raspravi od 14. septembra 2007. godine izjavio da nema ništa protiv da se stanarsko pravo u skladu sa zakonskim propisima prenese sa apelantove bake na apelanta, dok je predstavnik vlasnika stana na usmenoj raspravi od 20. marta 2008. godine izjavio da je neosnovan zahtjev za prenos stanarskog prava. Dalje je navelo da je uvidom u spis predmeta, odnosno dokaze u spisu, zaključilo da je prvostepeni organ pravilno utvrdio da apelant nije trajno živio u predmetnom stanu zajedno sa svojom bakom, koja je preminula 21. marta 1998. godine. U vezi s tim, ukazalo je na dokaze navedene u prvostepenom rješenju, te je ukazalo i da je apelantov otac u zahtjevu za vraćanje u posjed predmetnog stana naveo da je nosilac stanarskog prava apelantova baka, a kao člana porodičnog domaćinstva naveo je samo sebe, tj. u predmetnom zahtjevu je naveo da se u stan vraćaju samo dva člana porodičnog domaćinstva. U pogledu provedenih dokaza, Ministarstvo je zaključilo da je prvostepeni organ pravilno ocijenio sve dokaze u postupku i da je iz provedenih dokaza pravilno utvrdio činjenično stanje u postupku, odnosno da je apelant kod bake i djeda dolazio i posjećivao ih povremeno, te da apelant nije trajno stanovao i živio s bakom i djedom, pa shodno tome nije 30. aprila 1991. godine bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava i nema pravo na prenos stanarskog prava u skladu sa zakonskim propisima. Također je ukazao da je u toku postupka utvrđeno da apelant od vlasnika predmetnog stana Subnora nije dobio saglasnost za zaključenje ugovora o korištenju predmetnog stana, kao i da je institut stanarskog prava prestao da važi 6. decembra 2000. godine.

15. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 010309 15 U od 16. juna 2016. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje tužbe i PDV.

16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, cijeneći sve izvedene dokaze, a posebno apelantovu izjavu da je do 1986. godine i poslije živio s roditeljima u njihovom stanu u Sarajevu, gdje je bio i prijavljen do 1986. godine i poslije, zaključio da je ovaj apelantov iskaz potpuno suprotan apelantovim navodima iz podnesenog zahtjeva i iskazima svih saslušanih svjedoka, uz ocjenu materijalnih dokaza, koje su potpuno i pravilno ocijenili organi uprave. Imajući u vidu apelantov iskaz, sadržaj apelantovog zahtjeva u kojem je naveo da je s bakom živio u zajedničkom domaćinstvu nakon smrti djeda, te cijeneći vremenski period od smrti djeda 1. oktobra 1991. godine i sam apelantov navod da je 1992. godine napustio Bosnu i Hercegovinu zbog rata i otišao u izbjeglištvo, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je trajno živio u predmetnom stanu zajedno sa svojom bakom koja je preminula 21. marta 1998. godine, već da je baki i djedu dolazio povremeno i posjećivao ih. Istakao je da je apelant bio prijavljen na adresi stana svojih roditelja u Sarajevu, gdje se školovao, završio osnovno i srednje obrazovanje i bio student Pravnog fakulteta. Kantonalni sud je ukazao da nije sporno da apelant nije zaključio nikakav ugovor sa svojom bakom, pa ni ugovor o doživotnom izdržavanju, da predmetni stan nije otkupljen i da apelant nije dokazao postojanje uvjeta za stjecanje stanarskog prava predviđene članom 6. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, kao ni odredbe člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Dalje je naveo da je prvostepeni organ u ponovnom postupku utvrdio da apelant nije tražio zaključenje ugovora o korištenju stana s vlasnikom stana jer je stanarsko pravo kao institut prestalo da važi 6. decembra 2000. godine, a on je zahtjev podnio 2007. godine, tako da je to tad postalo bespredmetno. Prema mišljenju Kantonalnog suda, apelant je na taj način preskočio jednu fazu u postupku, imajući u vidu odredbu člana 28. u vezi sa članom 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Pored toga, ukazao je da je utvrđeno da je SO Bihać dodijelila predmetni stan na korištenje, pa sada Općina Bihać raspolaže predmetnim stanom, a apelant se nije obraćao Općini Bihać sa zahtjevom za davanje saglasnosti o zaključenju ugovora o korištenju stana.

17. Prema mišljenju Kantonalnog suda, Ministarstvo je dalo ocjenu izvedenih dokaza koje je iznio prvostepeni organ i iznio valjane razloge o njima. Kantonalni sud je također ocijenio neosnovanim navod tužbe da je prvostepeni organ izvršio povredu postupka jer je prvostepeni organ pravilno ocijenio sve izvedene dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku. Prema mišljenju Kantonalnog suda, uz ocjenu materijalnih dokaza, nižestepeni organi su pravilno ocijenili iskaze saslušanih svjedoka. Također je ukazao da je neosnovan navod da su neki od svjedoka izjavili suprotno, pa da se morao postupak dopuniti saslušanjem novih svjedoka ili suočenjem, jer je prvostepeni organ proveo sve predložene dokaze ocijene i utvrdio bitne i odlučne činjenice. Istakao je da apelant nije predlagao nove dokaze, niti pak suočenje svjedoka, pa su organi uprave pravilno ocijenili navedene iskaze svjedoka. Kantonalni sud je naveo da je neosnovan navod tužbe da je Ministarstvo zanemarilo da je apelant s bakom i djedom živio u zajedničkom domaćinstvu do 1992. godine kada je zbog rata u Bosni i Hercegovini napustio stan i kao izbjeglica boravio u Beogradu, te kada se apelant poziva na član 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene i na Odluku Vrhovnog suda broj Rev-93/00 od 17. augusta 2000. godine. U vezi s tim, obrazložio je da su organi uprave provodili dokaze na osnovu kojih su utvrdili da apelant nije živio u zajedničkom domaćinstvu sa bakom i djedom do 1992. godine. Dalje je obrazložio da nema mjesta primjeni člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene jer apelant nije dokazao da je član porodičnog domaćinstva svoje bake, koja je kao izbjeglica i raseljeno lice ishodila povrat stana po odluci CPRC-a od 28. oktobra 1999. godine. Istakao je da kako apelant nije dokazao da je ispunio uvjete za stjecanje stanarskog prava na predmetnom stanu, to nije bilo mjesta primjeni stava izraženog u Presudi Vrhovnog suda Rev-93/00 od 17. augusta 2000. godine, a apelant svoj zahtjev i ne zasniva na okolnostima sadržanim u navedenoj zakonskoj odredbi. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i navod tužbe da je nesporno da je apelant u periodu od 1992. do 1998. godine, tj. do smrti svoje bake, imao status člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava i da po tom osnovu ima ista prava kao i nosilac stanarskog prava, pa i pravo na otkup stana. U vezi s tim, obrazložio je da je apelantova baka 1992. godine napustila predmetni stan i Bosnu i Hercegovinu zbog rata, a da apelant nije dokazao da je s njom živio u zajedničkom domaćinstvu do 1992. godine. Stoga je ocijenio da, iako su oboje bili u izbjeglištvu od 1992. do 1998. godine, a ne u predmetnom stanu, ta činjenica je irelevantna jer je apelantova baka predmetni stan napustila 1992. godine.

18. Presudom Vrhovnog suda broj 01 0 U 010309 16 Uvp od 28. augusta 2019. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda.

19. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su organi uprave pravilno proveli postupak i na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom materijalnog prava, odlučili o apelantovom zahtjevu. Dalje je naveo da su neosnovani navodi tužbe da sud nije odgovorio na sve navode iz tužbe jer je sud u obrazloženju presude detaljno obrazložio zašto smatra da su navodi iz tužbe neosnovani. Istakao je da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da je Kantonalni sud na osnovu provedene javne rasprave, bez prisustva uredno pozvanih stanaka, na osnovu provedenog upravnog postupka, uvidom u pismene dokaze i izjave saslušanih svjedoka koje su ocjenjene nepouzdanim, kontradiktornim i iskonstruiranim, zaključio da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima jer nije trajno živio i stanovao u zajedničkom domaćinstvu sa svojom bakom u predmetnom stanu i na dan 30. april 1991. godine i da nije nastavio koristiti predmetni stan i nakon njezine smrti (21. marta 1998. godine). Vrhovni sud je naveo da su, polazeći od tog utvrđenja, Kantonalni sud, kao i organi uprave ocijenili, a što prihvaća i Vrhovni sud, da apelantu u smislu člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima ne pripada pravo da trajno i nesmetano koristi predmetni stan poslije smrti nosioca stanarskog prava. Prema mišljenju Vrhovnog suda, Kantonalni sud je pravilno utvrdio da je u upravnom postupku potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, koje je odlučno za rješenje ove upravne stvari. Također je ukazao da su neosnovani navodi iz zahtjeva da je sud proizvoljno ocijenio utvrđene činjenice i izvedene dokaze i da je proizvoljno koristio apelantove izjave. U vezi s tim, istakao je da iako apelant smatra da se zahtjevom ne pobija utvrđeno činjenično stanje, iz navedenog proizlazi da se upravo povreda pravila postupka odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a koje povrede Vrhovni sud ne može cijeniti primjenom člana 41. stav 4. Zakona o upravnim sporovima. Vrhovni sud je naveo i da u konkretnom slučaju osnov za presuđenje da li je apelant bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava nije bila prijava boravka na koju se apelant poziva iz Odluke Ustavnog suda broj AP 2482/06 od 11. marta 2008. godine, imajući u vidu naprijed navedene druge materijalne dokaze i ocjenu saslušanih svjedoka.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

20. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i povredi prava na obrazloženu presudu. Apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, imajuću u vidu da je predmetni postupak trajao duže od 12 godina.

21. Apelant smatra da su dokazi u postupku pogrešno i arbitrarno cijenjeni, da prvostepeni organ nije postupio po rješenju Ministarstva od 8. jula 2009. godine, te da je prvostepeni organ trebalo da donese odluku u skladu s dokazima koji su izvedeni u cjelokupnom postupku. Ističe i da prvostepeni organ dokaze nije mogao rangirati kao dokaze sa slabijom i jačom dokaznom snagom jer su svi dokazi izjednačeni u pravnoj snazi. Također ističe da je prvostepeni organ propustio iznijeti razloge zbog kojih nije uvažio pojedine dokaze, što su podržali redovni sudovi, ne obrazlažući apelantove navode. Smatra da su ga time doveli u neravnopravan položaj u odnosu na drugu stranu, te su ga tretirali na način koji nije u skladu s načelom nepristrasnosti i nezavisnosti, imajući u vidu da su zaključili da nijedan apelantov dokaz nije od značaja za odlučivanje u postupku. U vezi s tim, apelant navodi da njegove materijalne dokaze i saslušane svjedoke, koji su njegovi komšije, organi uprave i redovni sudovi cijene arbitrarno nazivajući ih dokazima manje snage.

22. Apelant, također, navodi da su redovni sudovi zanemarili da je na usmenoj raspravi od 20. marta 2008. godine vlasnika stana zastupalo neovlašteno lice, čije izjave su bile u suprotnosti s ranijim izjavama vlasnika stana i koji nije dostavio ovlaštenje ili punomoć u ostavljenom roku, a prvostepeni sud je donio odluku u skladu s tim navodima. Apelant, također, detaljno iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza, te ističe da je predmetni stan napustio zbog ratnih dešavanja i nastavio živjeti u zajedničkom domaćinstvu sa svojom bakom. Također ističe da je Ustavni sud u Odluci broj AP 2482/06 utvrdio da je arbitrarno zaključiti da se određenim dokazima ne vjeruje samo zato što su u suprotnosti s drugim dokazima, što su u konkretnom slučaju organi i sudovi radili na apelantovu štetu. Apelant citira i Odluku Ustavnog suda broj AP 1603/05, te ukazuje na potpuni izostanak obrazloženja Kantonalnog suda u pogledu ocjene dokaza. Apelant ukazuje i da Vrhovni sud nije cijenio sve apelantove navode, odnosno nije obrazložio zašto ih smatra neosnovanim.

b)Odgovori na apelaciju

23. Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje pri svojoj presudi i razlozima datim u presudi. Dalje navodi da je osporena presuda donesena u skladu s procesnim i materijalnim zakonima na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja.

24. Kantonalni sud navodi da je odluku donio u razumnom roku, te da su o svim odlučnim tužbenim navodima dati valjani i argumentirani razlozi, koji imaju uporište u pravilnoj primjeni materijalnog prava i pravilnoj ocjeni dokaza.

25. Ministarstvo ističe da ostaje pri razlozima datim u osporenom rješenju, te predlaže da se apelacije odbije.

26. Služba navodi tok postupka kao što je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te da su prilikom donošenja prvostepenog rješenja cijenjeni svi dokazi i dokumentacija prikupljeni u toku postupka i činjenice utvrđene na održanim usmenim raspravama. Također ističe da je apelantu omogućeno učešće u postupku, odnosno omogućeno mu je predlaganje i dostavljanje dokaza i dokumentacije, kao i izjašnjenje o pojedinim dokazima i dokumentaciji.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

6. Načelo efikasnosti Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

9. Ocjena dokaza Član 9.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlašteno službeno lice po svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.

14. Ekonomičnost postupka Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

28. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

29. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

30. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89, „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada ja stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.

Član 28.

Ako jedna od ugovornih strana neće da zaključi ugovor o korišćenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan odnosno ako jedna od ugovornih strana u slučajevima iz čl. 21, 22, 32. stav 1. i člana 33. st 3. i 4. ovog zakona neće da zaključi ugovor o korišćenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana, donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ovog zakona.

31. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu:

nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 01 0 U 010309 16 Uvp od 28. augusta 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantova zastupnica je primila 2. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 29. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

39. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na apelantov zahtjev za prenos stanarskog prava i vraćanje u posjed predmetnog stana iza smrti nosioca stanarskog prava, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.

aU odnosu na osporene odluke

40. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i povredi prava na obrazloženu presudu, te ukazuje na kršenja načela ravnopravnosti u postupku i načela nepristrasnosti i nezavisnosti sudova.

41. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

42. Ustavni sud, također, naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očito proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).

43. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je Služba izvršila uvid u veliki broj materijalnih dokaza – dokumentacije, te saslušala svjedoke i apelanta. U vezi s tim, suprotno navodima apelacije, u obrazloženju odluke detaljno su opisani sadržaji izvedenih dokaza, te je obrazloženo zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je u upravnom sporu pred Kantonalnim sudom također održana rasprava, kojoj nije pristupila apelantova zastupnica iako je, kako proizlazi iz uvoda te presude, uredno pozvana. Imajući u vidu obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud smatra da su u postupku nesporno ocijenjeni svi dokazi koji su izvedeni u toku postupku, te je data ocjena dokaza koja se ne čini proizvoljnom, nego u skladu s izvedenim dokazima i relevantnim procesnim odredbama. Pri tome, u pogledu apelantovog pozivanja na praksu Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje da je sve navedeno imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali smatra da ni na koji način ne utječe na drugačiju odluku u apelantovom slučaju. U odnosu na apelantove navode da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, iz raspoloživih dokumenata ne uočava da je apelantu na bilo koji način bilo uskraćeno pravo da u postupku predlaže dokaza, niti da se izjašnjava na izvedene dokaze, pa se stoga i ovi apelantovi navodi pokazuju kao neosnovani.

44. Ustavni sud zapaža da je Služba, nakon što je provela dokazni postupak i utvrdila činjenično stanje, odbila apelantov zahtjev jer apelant nema pravo na prenos stanarskog prava, niti pravo da dalje trajno i nesmetano koristi predmetni stan, tj. pravo na uvođenje u posjed predmetnog stana, jer je, prema utvrđenju Službe, apelant živio u Sarajevu, a ne u predmetnom stanu. Također je ukazala da nema osnova ni za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana u skladu s odredbama člana 28. Zakona o stambenim odnosima. Navedenu odluku Službe potvrdilo je Ministarstvo u žalbenom postupku, kao i redovni sudovi u postupcima po pravnim lijekovima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi, na osnovu izvedenih dokaza, zauzeli isti stav – da apelant nije dokazao da je trajno živio u predmetnom stanu (dolazio samo u povremene posjete djedi i baki), odnosno da apelant nije dokazao da je bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, jer nije trajno živio i stanovao u zajedničkom domaćinstvu sa svojim bakom u predmetnom stanu. Osim toga, u postupku je utvrđeno i da apelant nije tražio zaključenje ugovora o korištenju stana s vlasnikom stana. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, u osporenim odlukama odgovorili na svaki apelantov navod koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje, te da su za svoje stavove dali valjane, jasne i logične razloge koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne nalazi elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih propisa na apelantovu štetu, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova u osporenim odlukama.

45. U pogledu apelacionih navoda o kršenju načela nepristrasnog i nezavisnog suda, Ustavni sud zapaža da apelant, osim ovog paušalnog navoda, nije obrazložio te navode, niti je ponudio dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu ili objektivnu pristrasnost organa uprave i redovnih sudova, niti u spisu apelacije postoje objektivni dokazi koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su organi uprave i redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelantovim građanskim pravima bili pristrasni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi, u nedostatku drugih argumenata i dokaza, sami po sebi ne dovode u pitanje poštovanje načela nepristrasnosti i nezavisnosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te smatra da su ti navodi neosnovani. c)U odnosu na navode o dužini trajanja postupka Relevantna načela

46. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

47. Osim navedenog, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

Period koji se uzima u obzir

48. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 12. juna 2007. godine, kada je apelant podnio zahtjev za ulazak u posjed predmetnog stana, pa do 28. augusta 2019. godine, kada je Vrhovni sud donio presudu kojom je okončao predmetni postupak. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste oko 12 godina i dva mjeseca.

Analiza dužine trajanja postupka

49. U konkretnom slučaju radi se o postupku koji je apelant pokrenuo radi prenosa stanarskog prava na predmetnom stanu iza nosioca stanarskog prava, ulaska u posjed i nastavka korištenja predmetnog stana. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant na bilo koji način utjecao na dužinu postupka.

50. U vezi s ponašanjem organa uprave i redovnih sudova, Ustavni sud u prvom redu zapaža da je prvostepeni organ uprave u kratkom roku donio rješenje o apelantovom zahtjevu, ali da je nakon nešto dužeg žalbenog postupka (oko dvije godine) Ministarstvo poništilo prvostepenog rješenje i predmet vratilo na ponovni postupak. Prvostepeni organ uprave je ponovo u relativno kratkom roku donio prvostepeno rješenje, kao i Ministarstvo u žalbenom postupku, dok je postupak upravnog spora pred Kantonalnim sudom trajao nešto duže (oko dvije i po godine). Međutim, u postupku po apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje pred Vrhovnim sudom, koji je trajao oko osam mjeseci, poništena su nižestepena rješenja i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili tijelu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.

51. Ustavni sud, također, primjećuje da je, nakon donošenja presude Vrhovnog suda od 23. januara 2014. godine, ponovni prvostepeni postupak trajao oko godinu i tri mjeseca, žalbeni postupak pred Ministarstvom oko dva mjeseca, postupak pred Kantonalnim sudom oko godinu dana, a postupak pred Vrhovnim sudom oko tri godine i dva mjeseca (sve računajući od dana donošenja prethodne odluke). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je vraćanje predmeta prvostepenom organu uprave na ponovni postupak u dva navrata i nešto duže trajanje postupka pred organima uprave i redovnim sudovima u pojedinim fazama postupka odlučujuće utjecalo na dužinu trajanja predmetnog postupka. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku koji je trajao oko 12 godina i dva mjeseca, dužini trajanja postupka doprinijela pasivnost organa uprave i redovnih sudova koji snose podjednaku odgovornost, a koji nisu dali objašnjenje u vezi s apelacionim navodima o dužini trajanja predmetnog postupka.

52. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve faktore, Ustavni sud zaključuje da, ocjenjujući postupak u cjelini, ukupna dužina predmetnog postupka od nešto više od 12 godina nije razmjerna okolnostima konkretnog slučaja i da ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

53. U smislu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Prema stavu (2) navedenog člana ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

54. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i AP 3313/17 od 17. jula 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

55. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

56. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i povredi prava na obrazloženu odluku, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, kao i na okolnost da je u postupku okončanom osporenim odlukama utvrđeno da apelant nije stanovao u predmetnom stanu, te da nema status nosioca stanarskog prava (već je u predmetnom postupku pokušao da ga stekne, pri čemu je zaključeno da nije ispunio uvjete propisane Zakonom o stambenim odnosima), Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak trajao 12 godina i dva mjeseca, pri čemu je dužini trajanja postupka doprinijela okolnost da je predmet dva puta vraćan na ponovni postupak prvostepenom organu uprave, kao i pasivnost organa uprave i redovnih sudova u pojedinim fazama postupka, koji za to nisu dali razloge koji bi mogli utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda.

58. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, kako u pogledu ocjene dokaza tako i u pogledu primjene relevantnih odredbi Zakona o stambenim odnosima, kada je apelant odbijen sa zahtjevom za prenos stanarskog prava na predmetnom stanu iza nosioca stanarskog prava, ulazak u posjed i nastavak korištenja predmetnog stana, a data obrazloženja, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe materijalnog prava, ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti.

59. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kad se navodi o povredi tih prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i povredi prava na obrazloženu odluku, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.

60. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4577/19 (V.V.) | Sudska praksa | Aktio