Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4514/19 (N. Č.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4514/19

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4514/19, rješavajući apelaciju Nebojše Čipčije, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nebojše Čipčije podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 1 P 003197 19 Rev 2 od 4. septembra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 P 003197 18 Gž Z od 28.

januara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju – Odjeljenje Nevesinje broj 95 1 P 003197 16 P 2 od 15. maja 2017.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nebojša Čipčija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa ZAK „Kremenović & Mikanović, Darko Kremenović i Bojan Mikanović“, advokati iz Banje Luke, podnio je 20. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 1 P 003197 19 Rev 2 od 4. septembra 2019. godine. Takođe, iz apelacije proizlazi da apelant osporava i Presudu Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 1 P 003197 18 Gž Z od 28. januara 2019. godine, kao i Presudu Osnovnog suda u Trebinju – Odjeljenje Nevesinje (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 1 P 003197 16 P 2 od 15. maja 2017. godine. Apelant je dopunio predmetnu apelaciju 12. oktobra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i AD ,,Agrohercegovina“ Nevesinje (koji je u osporenom parničnom postupku imao status tuženog, u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 20. i 21. januara 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju, dok je od H. D. (koji je u osporenom parničnom postupku imao status umješača, u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo 6. aprila 2021. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Osnovni sud, tuženi i umješač su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 4. februara do 15. aprila 2021. godine. Okružni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelant je 11. maja 2012. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi isplate duga.

6. Osnovni sud je 25. novembra 2015. godine donio prvostepenu presudu, koja je rješenjem Okružnog suda od 25. maja 2016. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

7. Presudom Osnovnog suda broj 95 1 P 003197 16 P 2 od 15. maja 2017. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati dug u iznosu od 615.032,68 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, te je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka (sve bliže precizirano u izreci navedene presude).

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao, između ostalog, da je apelant u tužbi naveo da je tuženom više puta pozajmio novac na osnovu zaključenih ugovora o zajmu, te da je pored više usmenih i pismenih urgencija tuženi apelantu vratio samo iznos od 39.000,00 KM, dok ostatak novca nije vratio. Zatim je istakao da je u odgovoru na tužbu tuženi naveo da novac koji mu je dat po osnovu navedenih ugovora o zajmu nije apelantov novac, nego glavnog investitora – umješača, odnosno njegove porodice. Naime, apelant je bio samo posrednik koji je za račun umješača ulagao u preduzeće. Nadalje je istakao da se u postupku kao zainteresovana strana na strani tuženog pojavio umješač (iz Njemačke). Zatim je naveo šta proizlazi iz dokaza koji su provedeni pred tim sudom (iskaza parničnih stranaka, svjedoka, advokata umješača iz Njemačke, materijalnih dokaza, kao i iz nalaza i dopune nalaza vještaka finansijske struke). Naime, između ostalog, tuženi je u svojstvu parnične stranke istakao da je sve predmetne ugovore o zajmu novca zaključio sa apelantom, da ga je umješač zamolio da potpiše pomenute ugovore (odnosno da je umješač izvršio ulaganja, tj. ukupan predmetni novčani iznos uložio u tuženog), te da je bio prisutan kad su umješač i apelant potpisali ugovor o ustupanju. Zatim je istakao da je umješač u svom iskazu naveo, pored ostalog, da ga je apelant kontaktirao, da mu je na njemačkom jeziku rekao da bi mogao pomoći u razvoju tuženog, te da je s apelantom komunicirao na engleskom i njemačkom jeziku.

9. Osnovni sud je naveo da je u provedenom dokaznom postupku utvrdio da je apelant sa tuženim zaključio pet ugovora o zajmu, na osnovu kojih je sa svog računa na račun tuženog uplatio ukupan iznos od 609.477,90 KM. Nadalje je naveo da se ugovorom o zajmu novca od 10. septembra 2010. godine u članu 4 tuženi (kao zajmoprimac) obavezao da će novčani iznos od 254.257,09 KM vratiti apelantu (kao zajmodavcu) uplatom primaocu „Rechtsamvalte Marzheuser, Noel und Waffenschmitt, Gabelsberger Straše 7-9“ na račun u banci u Njemačkoj (bliže precizirano u obrazloženju presude), a iznose navedene u ostalim ugovorima vratiće apelantu na njegov račun u ugovorenim rokovima. Zatim je naveo da su apelant i umješač zaključili ugovor o ustupanju potraživanja, koji je umješač potpisao 1. jula 2011. godine i njegov potpis je ovjeren od notara iz Duisburga, a apelant je potpisao 8. jula 2011. godine u Nevesinju (u daljnjem tekstu: ugovor o ustupanju). Pomenutim ugovorom je precizirano da sva potraživanja po osnovu ugovora o zajmu koji su zaključili apelant i tuženi, a koja iznose i preko 609.477,90 KM apelant ustupa u korist umješača. Takođe je naveo da su svi ugovori o zajmu zaključeni u skladu sa članom 557 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), međutim, kako vještak finansijske struke u svom nalazu navodi da su sva finansijska sredstva koja su uplaćena tuženom, po osnovu navedenih ugovora o zajmu (615.032,68 KM), ustupljena umješaču na osnovu ugovora o ustupanju, znači da tuženi nema finansijskih obaveza iz navedenih ugovora prema apelantu, nego prema umješaču kao primaocu ustupljenih potraživanja.

10. Osnovni sud je ukazao da su apelant i umješač ugovor o ustupanju zaključili u propisanoj zakonskoj formi u skladu sa čl. 436 stav 1, 438, 440 i 442 ZOO-a. Nadalje je istakao da nije prihvatio apelantovu tvrdnju da je potpisao ugovor o ustupanju ne znajući šta potpisuje s obzirom na to da dobro ne poznaje njemački jezik jer je u postupku utvrđeno da je apelant u više navrata komunicirao sa umješačem i njegovim advokatom na njemačkom jeziku. Naime, apelant je u potpunosti bio upoznat sa sadržajem ugovora o ustupanju prije nego što ga je potpisao s obzirom na to da se radi o poslovnim odnosima koji su duže trajali između njega, tuženog i umješača, a prije potpisivanja ugovora postignut je dogovor u vezi sa uplatama novca od umješača na apelantov račun, te da apelant na osnovu navedenih ugovora o zajmu dostavi novac na račun tuženog, koji ne čini spornim da se radi o novcu umješača. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je istakao da je neosnovano apelantovo potraživanje da mu tuženi vrati novčana sredstva koja je na račun tuženog doznačio po osnovu navedenih ugovora o zajmu jer je pomenuta sredstva apelant ustupio umješaču ugovorom o ustupanju.

11. Presudom Okružnog suda broj 95 1 P 003197 17 Gž2 od 13. marta 2018. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev djelimično usvojen i obavezan tuženi da apelantu isplati iznos od 570.361,30 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena, te je obavezan tuženi da apelantu naknadi troškove parničnog postupka.

12. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da se žalbom osnovano ukazuje na nespornu činjenicu da je u predmetu prvostepenog suda broj 95 1 P 004508 13 P (u daljnjem tekstu: drugi postupak) već pravosnažno odlučeno da se odbija tužbeni zahtjev umješača kojim je tražio da se utvrdi nosiocem potraživanja po osnovu ugovora o ustupanju, dok je usvojen apelantov protivtužbeni zahtjev i utvrđeno da je ništav ugovor o ustupanju. Zbog toga je činjenicu valjanosti ugovora o ustupanju, koju je prvostepeni sud cijenio kao prethodno pitanje, kao takvu morao prihvatiti i nije se mogao upuštati u sadržaj predmetnog ugovora o ustupanju, prihvatiti ga valjanim i na njemu zasnovati sudsku odluku o neosnovanosti apelantovog potraživanja. Zatim je istakao da tek ukoliko bi navedena presuda bila pravosnažno preinačena, ukinuta, odnosno poništena, da bi postojao razlog za ponavljanje konkretnog postupka. Naime, u konkretnom slučaju je jasno da između apelanta i tuženog postoji obligacionopravni odnos (zaključeno je pet ugovora o zajmu), da je apelant zajmodavac, odnosno da nema ulogu posrednika, kako tuženi smatra, a tuženi da je zajmoprimac i da je apelant na ime zaključenih ugovora o zajmu isplatio tuženom iznos od 609.477,90 KM, a tuženi izvršio samo povrat iznosa od 39.116,60 KM. Dakle, cijeneći da je u skladu sa zakonom i zaključenim ugovorima o zajmu obaveza tuženog da vrati istu količinu stvari (novca), da je tuženi djelimično svoju obavezu izvršio, Okružni sud je istakao da je valjalo djelimično preinačiti prvostepenu presudu i obavezati tuženog da apelantu vrati (isplati) iznos od 570.331,30 KM.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 95 1 P 003197 18 Rev od 13. novembra 2018. godine djelimično je usvojena revizija tuženog i umješača, te je drugostepena presuda ukinuta u dosuđujućem dijelu i predmet u tom dijelu vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu revizija odbačena.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da se drugostepeni u svojoj odluci pozivao na odluku Okružnog suda od 26. avgusta 2016. godine donesenu u drugom postupku. U vezi s tim je istakao da je u vrijeme donošenja pobijane drugostepene presude (13. marta 2018. godine) rješenjem Vrhovnog suda od 8. februara 2018. godine u tom drugom postupku (koje rješenje je zaprimljeno na Okružnom sudu 23. februara 2018. godine) ukinuta navedena presuda Okružnog suda od 26. avgusta 2016. godine i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da nema sumnje da se pobijana odluka drugostepenog suda zasniva na povredama odredaba parničnog postupka iz člana 209, a u vezi sa članom 191 stav 4 Zakona parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer je očito da se ona zasniva na nevaljanim razlozima, odnosno razlozima koji nisu u skladu sa stanjem stvari, relevantnim za odluku o zahtjevu iz tužbe.

15. Vrhovni sud je ukazao, s obzirom na to da se odluka drugostepenog suda zasniva na povredama odredaba parničnog postupka, da nije mogao ispitati zakonitost i pravilnost odluke drugostepenog suda u dosuđujućem dijelu, zbog čega je ukinuo odluku drugostepenog suda u dosuđujućem dijelu i predmet u tom dijelu vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Takođe je istakao da s obzirom na to da su revizijom tuženi i umješač pobijali odluku drugostepenog suda u cijelosti, pa i u dijelu kojim je potvrđen odbijajući dio prvostepene odluke, za šta nemaju interesa, primjenom člana 247 st. 1 i 2 ZPP-a, u tom dijelu je odbacio reviziju.

16. Presudom Okružnog suda broj 95 1 P 003197 18 Gž Z od 28. januara 2019. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda (od 15. maja 2017. godine) potvrđena u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se tuženi obaveže da mu isplati iznos od 570.361,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te potvrđena i u dijelu kojim je odlučeno o naknadi troškova parničnog postupka.

17. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi da je u drugom postupku pravosnažno odlučeno da se odbije tužbeni zahtjev umješača, dok je usvojen apelantov protivtužbeni zahtjev i utvrđeno da je ništav ugovor o ustupanju potraživanja. Naime, u drugom postupku je rješenjem Vrhovnog suda od 8. februara 2018. godine ukinuta presuda Okružnog suda i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje (koji je u ponovnom postupku rješenjem od 13. marta 2018. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio istom sudu na ponovno suđenje), tako da u tom postupku još uvijek nije pravosnažno odlučeno o apelantovom protivtužbenom zahtjevu (kojim je tražio da se utvrdi ništavim ugovor o ustupanju). Nadalje je istakao da je poštujući princip ekonomičnosti prvostepeni sud bio ovlašćen odredbom člana 379 stav 1 tačka 1 ZPP-a da prekine konkretni parnični postupak do okončanja drugog postupka. Međutim, taj sud nije odlučio da prekine konkretni parnični postupak, već je odlučio da sam riješi o ovom prethodnom pitanju. Naime, prvostepeni sud je obrazložio da su apelant i umješač predmetni ugovor o ustupanju zaključili u propisanoj zakonskoj formi saglasno odredbi člana 436 stav 1 ZOO-a, te čl. 438, 440 i 442 istog zakona. Prema odredbi člana 436 ZOO-a povjerilac može ugovorom zaključenim sa trećim licem prenijeti na ovoga svoje potraživanje, izuzev onoga čiji je prenos zabranjen zakonom, ili je vezano za ličnost povjerioca, ili koje se po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugoga. Predmetni ugovor o ustupanju zaključen je u pismenoj formi i za njega nije bila zakonom propisana posebna forma.

18. Okružni sud je istakao da zaključak prvostepenog suda o valjanosti ugovora o ustupanju apelant nije osporio provedenim dokazima, pa ni tvrdnjom da je potpisao ugovor ne znajući šta potpisuje, posebno što nije poznavao njemački jezik. Suprotno navodima žalbe, predmetni ugovor o ustupanju „može poslužiti“ kao dokazno sredstvo u ovom postupku. Nadalje je istakao da je bez uticaja na valjanost odluke žalbeno isticanje da prvostepeni sud nije uopšte ni pomenuo da li je ustupilac potraživanja (apelant) obavijestio tuženog (dužnika) o eventualno zaključenom ugovoru o ustupanju, kako to propisuje odredba člana 438 stav 1 ZOO-a, pa u vezi s tim, kako žalba smatra, apelant bi u svakom slučaju imao pravo da zahtijeva isplatu duga od tuženog (što bi tužbeni zahtjev činilo osnovanim). Međutim, činjenica da dužnik, kako tvrdi apelant, i nije obaviješten o izvršenom prenosu potraživanja ne utiče na pravnu valjanost tog prenosa, već ona može biti pravno relevantna samo u pogledu sadržaja odnosa između dužnika i ustupioca (član 438 stav 2 ZOO-a), što u konkretnom predmetu nije slučaj jer je tuženi najkasnije u toku ovog parničnog postupka saznao za ustupljeno potraživanje. Dužnik, nakon saznanja za ugovor o ustupanju, svoj dug više nije dužan niti ovlašćen ispuniti „starom“ povjeriocu (cedentu), nego ga je dužan ispuniti cesionaru kao svom novom povjeriocu.

19. Presudom Vrhovnog suda broj 95 1 P 003197 19 Rev2 od 4. septembra 2019. godine apelantova revizija je odbijena.

20. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo šta je propisano odredbama člana 436 ZOO-a, te je istakao da kada se ima u vidu da je pismenim ugovorom o ustupanju apelant prenio predmetno potraživanje na umješača, da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant više ne može s uspjehom isticati zahtjev u odnosu na tuženog da mu ovaj isplati predmetno potraživanje jer je na mjesto apelanta kao povjerioca došao umješač kao povjerilac. Zatim je istakao da na takav zaključak ne utiču revizioni prigovori da je sud trebao da prekine postupak u ovoj pravnoj stvari do okončanja parnice u drugom postupku. Naime, u ovlašćenju suda je da cijeni, s aspekta ekonomičnosti postupka, da li će postupak prekinuti ili će određeno pravno pitanje riješiti u predmetnoj parnici kao prethodno. Nadalje je ukazao kako je apelantovo potraživanje u odnosu na tuženog po osnovu navedenih ugovora o zajmu preneseno na umješača po osnovu ugovora o ustupanju, onda su neosnovani apelantovi prigovori da je zahtjev iz tužbe valjalo riješiti samo po osnovu navedenih ugovora o zajmu.

21. Vrhovni sud je istakao da su, s obzirom na to da je umješač bio osnivač i vlasnik tuženog, krajnje neosnovani revizioni prigovori da tuženi kao dužnik nije bio obaviješten o ugovoru o ustupanju. U vezi s tim je ukazao da nedostatak obavještenja dužnika o ugovoru o ustupanju, u smislu odredaba člana 438 ZOO-a, ne utiče na njegovu punovažnost, tim prije što je tuženi već podnošenjem tužbe u konkretnoj parnici imao saznanje o tome. Nadalje je istakao da kako je povodom revizije tuženog i umješača doneseno rješenje Vrhovnog suda od 13. novembra 2018. godine, kojim je revizija djelimično usvojena, te presuda Okružnog suda od 13. marta 2018. godine ukinuta u dosuđujućem dijelu (od 570.361,30 KM) i u tom dijelu vraćena na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu kojim je apelantu odbijen višak zahtjeva ostala neizmijenjena, onda se neosnovano revizijom ističe da nije jasno zašto je u ponovnom postupku drugostepeni sud odbio apelantov zahtjev od 570.361.30 KM, mada je postavio zahtjev za 615.032,68 KM. Pored navedenog je istakao da su, s obzirom na to da je drugostepeni sud dao razloge o svim žalbenim prigovorima, takođe neosnovani revizioni prigovori da se odluka drugostepenog suda zasniva na povredama odredaba parničnog postupka iz člana 231 ZPP-a.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

23. Apelant je istakao, između ostalog, da su u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi proizvoljno primijenili ZPP i ZOO. Nadalje je istakao da su nižestepeni sudovi vodili postupak i sudili kao da je predmet spora ugovor o ustupanju, odnosno da svoje presude baziraju na navedenom ugovoru, iako je taj ugovor predmet spora u drugoj parnici, dok se oni ne bave predmetom spora, a to je postojanje duga po osnovu ugovora o zajmu. Naime, nižestepeni sudovi su trebali predmetni parnični postupak prekinuti i sačekati odluku suda u drugom postupku kako bi se utvrdila pravna valjanost ugovora o ustupanju. Međutim, nižestepeni sudovi prejudiciraju postupak i odlučuju o njemu prostim navođenjem da je navedeni ugovor zaključen u zakonskoj formi, a da nije dozvoljeno apelantu da osporava taj ugovor. Takođe je istakao da se svi nižestepeni sudovi u svojim odlukama pozivaju na odredbe člana 436 ZOO-a, a da nijedan sud prvo ne citira zakonsku odredbu, a zatim da navedenu zakonsku odredbu podvede pod činjenice u predmetnom postupku. Naime, sudovi ne navode koje su odredbe materijalnog prava primijenili jer navođenje brojeva članova bilo kog zakona ne može se smatrati pravilnom primjenom materijalnog prava. U vezi s tim je istakao da na navedeni način nižestepeni sudovi ograničavaju apelantu pravično suđenje jer ne zna kako se zakonska odredba primjenjuje na njegov slučaj, a samim tim vrši se i povreda prava na pravni lijek jer apelant ne može u punom smislu iskoristiti svoje pravo na žalbu, odnosno na reviziju, a samim tim i na ovu apelaciju.

24. Apelant je ukazao da je odredbama člana 438 ZOO-a jasno propisano da za prenos potraživanja nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupilac dužan obavijestiti dužnika o izvršenom ustupanju, a što nižestepeni sudovi nisu obrazložili u svojim presudama, niti naveli. Takođe je istakao da je ugovor o ustupanju sačinjen na njemačkom jeziku, da su redovni sudovi u osporenim odlukama naveli kako su utvrdili da apelant poznaje njemački jezik, da je potpisao navedeni ugovor i znao šta potpisuje, a što baziraju samo na činjenici da je u postupku saslušan umješač i svjedok-advokat umješača. U vezi s tim je istakao da je nedopustivo da se u postupku utvrđuje da neko poznaje neki jezik po osnovu saslušanog svjedoka i protivne strane, a da se pri tom ne cijeni činjenica da je apelant jasno ukazao da nije znao njemački jezik. Zatim je istakao da je na ove okolnosti ukazao u svojoj reviziji i žalbi, međutim, navedeni prigovori nisu razmatrani, iako su od suštinskog značaja za predmetni postupak. Naime, sudovi prilikom odlučivanja o žalbi, odnosno reviziji nisu odlučivali o svim žalbenim i revizionim navodima. Nadalje je istakao da je ugovor o ustupanju apsolutno ništav, u smislu člana 103 ZOO-a zato što je apelant u konkretnom slučaju prevaren jer je potpisao ugovor na njemačkom jeziku koji ne razumije (niti je bio prisutan ovlašćeni prevodilac, niti je ugovor zaključen pred notarom). Takođe je istakao da je u svojoj reviziji posebno ukazao i na kontradiktornost drugostepene presude i prvostepene presude. Naime, prvostepenom presudom apelantov tužbeni zahtjev koji je postavljen na iznos od 615.032,68 KM se odbija, dok se drugostepenom presudom potvrđuje prvostepena presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužioca u iznosu od 570.361,30 KM. Međutim, ni o toj bitnoj činjenici revizioni sud ne odlučuje. Apelant je istakao da u konkretnom slučaju ne postoji ravnopravnost svih učesnika u predmetnom postupku, te da je posljedično navedenim povredama za apelanta nastala značajna imovinska šteta, odnosno donošenjem odluke kojom se odbija apelantov tužbeni zahtjev apelant je lišen svoje postojeće i očekivane imovine.

25. U vezi s dužinom trajanja postupka, apelant je naveo hronologiju predmetnog parničnog postupka, te je istakao da je pasivno držanje nižestepenih sudova, a posebno Osnovnog suda (kojem je trebalo skoro tri godine da donese prvostepenu presudu), u najvećem broju doprinijelo tome da postupak u ovom predmetu traje skoro cijelih 10 godina, pa da je evidentno da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.

26. U dopuni apelacije od 12. oktobra 2020. godine apelant je dostavio Ustavnom sudu presudu Vrhovnog suda od 20. avgusta 2020. godine kojom je okončan drugi postupak. Navedenom presudom Vrhovnog suda revizija umješača (u tom postupku tužilac) djelimično je usvojena, pa je drugostepena presuda preinačena u dijelu odluke o apelantovom protivtužbenom zahtjevu (tako što je utvrđeno da je djelimično ništav ugovor o ustupanju, i to u dijelu kojim je izvršen prenos potraživanja u iznosu od 254.257,09 KM), dok je u ostalom dijelu, kojim je odbijen tužbeni zahtjev umješača, revizija odbijena.

b) Odgovor na apelaciju

27. Vrhovni sud je istakao da se apelantovim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost odluke tog suda, pa samim tim da nisu povrijeđena apelantova prava garantovana zakonom, Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

28. Osnovni sud je naveo da je u skladu s planom rješavanja predmeta uzeo predmet u rad, tj. dostavio tužbu tuženom na odgovor 19. marta 2014. godine i postupao u kontinuitetu sve do završetka prvostepenog postupka. Takođe je istakao da je postupak u konkretnom predmetu duže trajao zato što je apelantov punomoćnik „tražio odlaganje ročišta zbog bolesti, kao i zbog toga što je spis dva puta po žalbi dostavljan Okružnom sudu Trebinje, te je po reviziji dostavljan dva puta Vrhovnom sudu Republike Srpske“.

29. Tuženi i umješač su u suštini naveli da je predmetna apelacija neosnovana, te su istakli, između ostalog, da apelant u vezu s ovim predmetom dovodi i drugi postupak, koji se nesporno i može dovesti u vezu s konkretnim predmetom. Međutim, apelant izostavlja navesti da je na pripremnom ročištu u konkretnom predmetu „ovaj učesnik“ postupka predlagao spajanje postupaka i vođenje jedinstvenog postupka, kao i njegov prekid, čemu se apelant protivio navodeći da ne postoje „uslovi i razlozi za vođenje jedinstvenog postupka” i njegov prekid. Naime, prijedlog za spajanje predmeta dat je u odgovoru na tužbu, te je naknadno u više navrata ponovo traženo jer su tuženi i umješač ukazivali da se očigledno radi o istim strankama i istom novcu, kao i iz razloga što tuženi nema šta da krije, niti je kalkulisao u pogledu jednog te istoga novca koji je predmet ova dva spora, što apelant čini sve vrijeme. Nadalje su istakli da uslijed apelantovog protivljenja sud donosi procesno rješenje kojim zahtjev tuženog, tj. umješača u postupku za spajanje predmeta i vođenje jedinstvenog postupka, kao i njegov prekid odbija (uz odgovor na apelaciju su priložene kopije odgovora na tužbu, te zapisnika sa održanih ročišta na kojima je traženo spajanje predmeta). Naime, upravo apelant hoće da se vode dva postupka pred istim sudom, istim sudijom i da vrijeme suđenja, u krajnjem, traje duže.

V.Relevantni propisi

30. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

USTUPANJE POTRAŽIVANJA UGOVOROM (CESIJA)

Odsek 1.

OPŠTE ODREDBE

Koja se potraživanja mogu preneti ugovorom Član 436. stav 1.

Poverilac može ugovorom zaključenim sa trećim preneti na ovoga svoje potraživanje, izuzev onog čiji je prenos zabranjen zakonom ili koje je vezano za ličnost poverioca, ili koje se po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugoga.

Obavještavanje dužnika Član 438.

(1) Za prenos potraživanja nije potrebna posebna saglasnost davaoca garancije, vlasnika garancije, kao ni bilo kog drugog nosioca garancije. (2) Prenosilac prava dužan je obavijestiti pismenim putem davaoca garancije, vlasnika garancije na sporednim pravima u roku od 30 dana od dana izvršenja procjene.

(3) Plaćanje izvršeno prije dostavljanja informacija iz prethodnog stava biće pravosnažno i oslobađa dužnika od svih obaveza plaćanja prijemniku. U suprotnom obaveza ostaje i on je obavezan da je ispuni prijemniku.

Odsek 2.

ODNOS PRIJEMNIKA I DUŽNIKA

Član 440.

(1)Prijemnik ima prema dužniku ista prava koja je ustupilac imao prema dužniku do ustupanja.

(2)Dužnik može istaći prijemniku pored prigovora koje ima prema njemu i one prigovore koje je mogao istaći ustupiocu do časa kad je saznao za ustupanje.

Odgovornost za postojanje potraživanja Član 442.

Kad je ustupanje izvršeno ugovorom sa naknadom, ustupilac odgovara za postojanje potraživanja u času kada je izvršeno ustupanje.

31. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS, 45/09 – OUS, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 12. st. 1. i 2.

Kad odluka suda zavisi od prethodnog rješenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravno dejstvo samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

Član 379. stav 1. tačka 1.

Osim slučajeva posebno predviđenih u ovom zakonu, prekid postupka sud će odrediti:

1) ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju, VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 95 1 P 003197 19 Rev 2 od 4. septembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 20. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelant smatra da mu je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

38. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

39. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uslov za primjenu člana 6 stav 1 Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku koji je vođen radi isplate duga, pa Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

U odnosu na osporene odluke

40. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, da nisu adekvatno obrazložili svoje odluke, odnosno odgovorili na sve njegove žalbene i revizione prigovore, kao i da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku.

41. Prije svega, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

42. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

43. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu protiv tuženog radi isplate duga, te da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev, u suštini, jer su zaključili da je apelant predmetna potraživanja ustupio/prenio na umješača. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud tokom predmetnog parničnog postupka izvršio uvid u materijalne dokaze predložene od parničnih stranaka, proveo vještačenje po vještaku finansijske struke, kao i da je saslušao parnične stranke i svjedoka (advokata umješača iz Njemačke), te na osnovu tako provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Za naprijed navedeno utvrđenje prvostepeni sud je dao detaljno i jasno obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Naime, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud jasno naveo šta proizlazi iz predmetnih ugovora o zajmu, kao i ugovora o ustupanju, kao i da je taj ugovor zaključen u propisanoj zakonskoj formi u skladu sa čl. 436 stav 1, 438. 440 i 442 ZOO-a, te je na osnovu provedenih dokaza zaključio da je neosnovano apelantovo potraživanje da mu tuženi vrati predmetna novčana sredstva jer je pomenuta sredstva apelant ustupio umješaču, ugovorom o ustupanju. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud u osporenoj drugostepenoj presudi, ocijenivši da je prvostepeni sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku, koju je razmatrao i ocijenio zakonitom Vrhovni sud prilikom odlučivanja o apelantovoj reviziji. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud odlučujući po žalbi u osporenoj odluci jasno obrazložio da predmetni ugovor o ustupanju „može poslužiti“ kao dokazno sredstvo u konkretnom parničnom postupku, te da valjanost tog ugovora apelant nije osporio provedenim dokazima. Takođe, Ustavni sud zapaža da su i Okružni sud i Vrhovni sud, u osporenim odlukama, odlučujući o apelantovim prigovorima obrazložili da je ovlašćenje suda da cijeni, s aspekta ekonomičnosti postupka, da li će postupak prekinuti ili će određeno pravno pitanje riješiti u predmetnoj parnici kao prethodno. Naime, Ustavni sud podsjeća da je članom 12 ZPP-a propisana mogućnost suda u parničnom postupku da sam riješi prethodno pitanje. Imajući u vidu sve navedeno, te dovodeći u vezu obrazloženja koje su dali redovni sudovi u osporenim odlukama sa odredbama čl. 436 stav 1, 438, 440 i 442 ZOO-a (koje regulišu ustupanje potraživanja ugovorom), kao i relevantnim odredbama ZPP-a, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova.

44. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao i u žalbi protiv prvostepene presude, kao i u reviziji protiv drugostepene presude (da tuženi nije obaviješten o zaključenom ugovoru o ustupanju, da mu nije jasno zašto je u ponovnom postupku drugostepeni sud odbio apelantov zahtjev od 570.361.30 KM, mada je postavio zahtjev za 615.032,68 KM), koje su prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji Okružni i Vrhovni sud razmotrili, te u osporenim presudama jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju (pogledaj tačke 18 i 21 ove odluke), u kojim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, vezano za apelantove navode da redovni sudovi nisu odgovorili na sve njegove žalbene i revizione navode, Ustavni sud smatra da u skladu sa standardima prava na pravično suđenje redovni sudovi nisu bili ni obavezni da iznesu sve detalje i da odgovore na sve iznesene apelantove prigovore, nego su bili dužni da odgovore na relevantne navode i obrazlože razloge za svoje odluke, što su i učinili. Dakle, redovni sudovi su u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke, pa Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu.

45. U vezi s prigovorima kojima apelant ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti strana, Ustavni sud primjećuje da apelant navedeni prigovor obrazlaže u kontekstu ocjene dokaza, primjene pozitivnopravnih propisa i neadekvatnog obrazloženja osporenih odluka, što je Ustavni sud već ispitao. Pored toga, Ustavni sud u vezu s ovim prigovorom može još dovesti apelacione navode da apelantu nije dozvoljeno da osporava ugovor o ustupanju, međutim, to iz apelacionog spisa ne proizlazi, odnosno ne proizlazi da je apelant onemogućen da izvodi i predlaže dokaze kojima bi osporio ugovor o ustupanju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nalazi da apelant nije ponudio bilo kakve druge argumente u tom pogledu, odnosno da nema dokaza koji bi ukazivali da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelantovim građanskim pravima prekršili načelo „jednakosti oružja“.

46. Takođe, Ustavni sud zapaža da je apelant 12. oktobra 2020. godine dostavio dopunu apelacije u kojoj je dostavio presudu Vrhovnog suda od 20. avgusta 2020. godine kojom je okončan predmet u drugom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 22 stav 3 Pravila Ustavnog suda propisano da se apelacija bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka iz člana 18 stav (1) ovih pravila (60 dana od dana prijema presude koja se osporava). Kako je navedena dopuna apelacije dostavljena 12. oktobra 2020. godine, a osporena presuda primljena 21. oktobra 2019. godine, dakle skoro jednu godinu prije dostave dopune apelacije, te kako Ustavni sud nije od apelanta zahtijevao navedenu dopunu, to se Ustavni sud ne može baviti razmatranjem predmetne dopune apelacije.

47. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

48. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

49. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak pokrenut tužbom od 11. maja 2012. godine, te da je okončan presudom Vrhovnog suda od 4. septembra 2019. godine. Dakle, u konkretnom slučaju relevantan period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja predmetnog postupka jeste period od sedam godina i oko tri mjeseca. Analiza razumnosti trajanja postupka

50. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o parničnom postupku koji je pokrenut radi isplate duga, koji nije hitne prirode. Takođe, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, odnosno da je u predmetnom parničnom postupku provedeno više materijalnih dokaza, vještačenje po vještaku finansijske struke, kao i dopuna tog vještačenja, te da su saslušane parnične stranke (uključujući i umješača iz Njemačke koji je učestvovao u osporenom postupku) i svjedok-advokat umješača iz Njemačke, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu.

51. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije u spisu ne proizlazi da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini trajanja postupka. U vezi s ponašanjem sudova, Ustavni sud uočava da je postupak pred Osnovnim sudom, u prvoj fazi, trajao tri godine i oko šest mjeseci, nakon čega je Okružni sud u roku od šest mjeseci donio rješenje kojim je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio prvostepenu presudu u roku od oko 11 mjeseci (računajući od dana donošenja rješenja Okružnog suda), dok je Okružni sud donio presudu u roku od oko 10 mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepene presude), koju je Vrhovni sud djelimično ukinuo rješenjem donesenim nakon osam mjeseci (računajući od dana donošenja drugostepene presude) i predmet u ukinutom dijelu vratio drugostepenom sudu. Zatim, Ustavni sud zapaža da je nakon toga drugostepeni postupak pred Okružnim sudom trajao oko dva i po mjeseca (računajući od dana donošenja rješenja Vrhovnog suda), dok je Vrhovni sud konačnu odluku donio nakon oko sedam mjeseci (računajući od dana donošenja drugostepene presude). Imajući u vidu da Ustavni sud ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, da su u složenijem predmetu u okviru analiziranog perioda (sedam godina i oko tri mjeseca) redovni sudovi donijeli sedam odluka, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

52. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi

53. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, kao i da nisu adekvatno obrazložene osporene odluke, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje zašto je u konkretnom slučaju apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, pri tom se pozivajući na relevantne odredbe ZOO-a, pri čemu je apelant imao i koristio raspoložive djelotvorne pravne lijekove čiji rezultat nije zadovoljio apelanta. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina postupka u okviru analiziranog perioda od sedam godina i oko tri mjeseca, u kom je doneseno sedam odluka redovnih sudova, prešla granice „razumnog roka“.

55. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4514/19 (N. Č.) | Sudska praksa | Aktio