Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3587/19 (Grad Široki Brijeg)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Državno vlasništvo
  • Uknjižba
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Građevinsko zemljište
  • Javna vlast
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3587/19

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3587/19, rješavajući apelaciju Grada Široki Brijeg, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 9. lipnja 2021. donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Grada Široki Brijeg podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 Dn 003997 19 Gž od 29. kolovoza 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu – Zemljišno-knjižni ured broj 064- 0-DN-18 000 292 od 22. veljače 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Grad Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Gradsko pravobraniteljstvo Široki Brijeg, podnio je 13. rujna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 08 0 Dn 003997 19 Gž od 29. kolovoza 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu – Zemljišno-knjižni ured (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 064-0-DN-18 000 292 od 22. veljače 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 21. studenog 2020. godine, a od Slavice Ćužić, Vladimira Ćužića, Slavka Ćužića i Kristine Kraljević (podnositelja zahtjeva u postupku u kojem su donesene osporene odluke; u daljnjem tekstu: podnositelji zahtjeva) 5. travnja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 4. prosinca 2020. godine, Općinski sud 11. prosinca 2020. godine, a podnositelji zahtjeva 19. travnja 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Općinskog suda broj 064-0-DN-18 000 292 od 22. veljače 2019. godine određeno je da se na temelju članka 338. stavak 1., a u svezi sa člankom 343. stavak 2. Zakona o stvarnim pravima FBiH („Službene novine FBiH“ br. 66/13 i 100/13; u daljnjem tekstu: Zakon o stvarnim pravima), dozvoljava brisanje upisa državnog vlasništva u koloni B upisi, vlasničkog lista preciziranog elektroničkog zemljišno-knjižnog uloška katastarske općine SP Mokro, te brisanje upisa prava sukorištenja podnositelja zahtjeva s dijelovima od po ¼ u C listu tog elektroničkog zk. ul. i uknjižba prava suvlasništva na nekretnini označenoj kao precizirana k. č. u naravi građevinski plac, zvani ,,Dubrava“, precizirane površine, upisana u tom elektroničkom zemljišnoknjižnom ulošku broj u B vlasničkom listu državnog vlasništva (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina ili predmetna parcela) u korist podnositelja zahtjeva s dijelovima od po ¼.

6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je konstatirao da su podnositelji zahtjeva 20. veljače 2018. godine podnijeli zahtjev za pretvorbu prava korištenja u pravo vlasništva, uz koji su dostavili dokumentaciju preciziranu u obrazloženju rješenja. U svezi s tim, Općinski sud je uvidom u zemljišno-knjižno stanje, i to u historijat zemljišne knjige predmetnog zk. ul. konstatirao da je u A popisnom listu upisana predmetna parcela, u naravi građevinski plac zvani Dubrava, precizirane površine, a da je u B vlasničkom listu navedenog zk. uloška upisano državno vlasništvo sa 1/1. Nadalje, uvidom u historijat vlasništva predmetne parcele, Općinski sud je zaključio da je vidljivo da je ona državno vlasništvo sa 1/1 (bosanskohercegovački zemaljski erar preko vlasništva NDH, do općenarodne imovine), što datira još od sastavljanja gruntovnice 1890. godine. Potom je Općinski sud konstatirao da je iz predmetnog zk. uloška vidljivo da ne postoje prava drugih osoba, tj. ranijih vlasnika koja bi istu ograničavala ili opterećivala ili bila smetnja za upis. Općinski sud je također utvrdio da je na temelju rješenja Općinskog vijeća Općine Široki Brijeg, precizirani broj od 11. travnja 2000. godine, izvršena uknjižba prava korištenja na predmetnoj nekretnini na ime Ivana Ćužića (u daljnjem tekstu: prednik podnositelja zahtjeva), a da je 11. siječnja 2001. godine po službenoj dužnosti primljeno rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda, precizirani broj od 18. prosinca 2000. godine, iza prednika podnositelja zahtjeva, po kojem je uknjiženo pravo korištenja na podnositelja zahtjeva s dijelom od po 1/4.

7. U svezi s tim, Općinski sud se pozvao na odredbu članka 338. stavak 1. i članka 343. stavak

2. Zakona o stvarnim pravima, pa je dovodeći utvrđeno činjenično stanje u vezu s citiranim zakonskim odredbama zaključio da je zahtjev podnositelja zahtjeva opravdan i na zakonu utemeljen, te je primjenom navedenih zakonskih odredbi u svezi sa člankom 43. stavak 1. Zakona o zemljišnim knjigama odlučio kao u izreci rješenja.

8. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Općinskog suda, koju je Kantonalni sud odbio Rješenjem broj 08 0 Dn 003997 19 Gž od 29. kolovoza 2019. godine.

9. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja ocijenio da navodi žalbe ničim ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja. U svezi s tim, Kantonalni sud je podsjetio da je iz spisa vidljivo da je rješenjem Općinskog vijeća Općine Široki Brijeg, precizirani broj od 11. travnja 2000. godine, predniku podnositelja zahtjeva dodijeljeno na korištenje građevinsko zemljište označeno kao predmetna parcela, te da je 11. siječnja 2001. godine u zemljišnoj knjizi izvršena uknjižba prava (su)korištenja na dodijeljenom zemljištu u korist podnositelja zahtjeva kao njegovih zakonskih nasljednika. Imajući u vidu naprijed istaknuto, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je donio prvostupanjsko rješenje, koje je, suprotno neutemeljenim navodima žalbe, u svemu pravilno i zakonito. Kantonalni sud je istaknuo da je to stoga što su se u svemu ispunili uvjeti iz članka 338. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima, kada nositelji prava (su)korištenja, upisanog u zemljišnoj knjizi prije stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima, tj. prije 5. rujna 2013. godine, kao što je to ovdje slučaj, stječu pravo (su)vlasništva. Pri tome je Kantonalni sud istaknuo da nije potrebno u ovakvim slučajevima, kako to bespotrebno čini prvostupanjski sud, pozivati se na odredbu članka 343. Zakona o stvarnim pravima jer se ta odredba odnosi na drugačiju pravnu situaciju nego što je ova. Pored toga, Kantonalni sud je ocijenio da nema mjesta ni primjeni članka 53. Zakona o građevinskom zemljištu s obzirom na to da je građevinsko zemljište dodijeljeno predniku podnositelja zahtjeva već 2000. godine, dakle, prije stupanja na snagu tog Zakona, tj. prije 16. ožujka 2003. godine.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine uslijed proizvoljne primjene materijalnog prava. Naime, tvrdi da nositelju prava korištenja zemljišta radi građenja, koji nije sagradio zgradu i kojem nije od nadležnog organa utvrđen gubitak tog prava stupanjem na snagu Zakona o stvarnim pravima, ne može pretvarati to pravo korištenja u pravo vlasništva, kako to, prema apelantovom mišljenju, proizvoljno zaključuju redovni sudovi u osporenim odlukama. Apelant smatra da prednik podnositelja zahtjeva nije mogao raspolagati predmetnom nekretninom kao dodijeljenim građevinskim zemljištem, niti je mogao bili upisan u vlasnički list, niti je to omogućeno njegovim nasljednicima. Naime, tvrdi da je pravnom predniku podnositelja zahtjeva dana mogućnost da stekne pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini kada se na njoj izgradi građevina u skladu s važećim zakonima, kako je to propisano odredbama Zakona o građevinskom zemljištu koje nisu stavljene izvan snage, niti su u suprotnosti sa Zakonom o stvarnim pravima. Naročito ukazuje da su osporene odluke suprotne Odluci Ustavnog suda AP 994/17 od 10. siječnja 2019. godine.

b)Odgovori na apelaciju

11. Kantonalni sud i Općinski sud smatraju da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine, na čiju povredu apelant ukazuje u apelaciji, i predlažu da se apelacija odbije.

12. Podnositelji zahtjeva smatraju da je Pravobraniteljstvo Grada Široki Brijeg trebalo imati suglasnost apelanta i Gradskog vijeća Grada Široki Brijeg za podnošenje apelacije, pogotovo zato što je pravobraniteljici Smilji Dujmović istekao mandat. Također smatra da je, imajući u vidu sadržaj odredbe članka 338. Zakona o stvarnim pravima, apelacija u potpunosti neutemeljena. V.Relevantni propisi

13. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH” br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH” br. 66/13 i 100/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

1. Pretvorba društvenog vlasništva Članak 338. st. (1) i (2) Pretvorba prava korištenja, ili upravljanja ili raspolaganja (1) Ako posebni zakonom nije određeno drugačije pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu ovog zakona pretvaraju se u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nositelja odnosno njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva.

(2) Za upise prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu, koji su provedeni u zemljišnim knjigama do dana stupanja na snagu ovoga zakona, smatra se da su upisi prava vlasništva, ako društveno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo druge osobe, koja je ovlaštena ishoditi uknjižbu svoga prava.

[…] Članak 343. stavak (2) Upis vlasništva u koje se pretvorilo pravo korištenja na građevinskom zemljištu. (2)Zemljišnoknjižni sud će na zahtjev osobe, koja za to ima pravni interes dopustiti brisanje društvenog, sada državnog vlasništva i prava korištenja, te će upisati pravo vlasništva u korist osobe, koja je kao nositelj prava korištenja bila upisana u zemljišnoj knjizi.

14. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 58/02, 19/03, 54/04, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 58/02, 19/03 i 54/04) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 43. stavak (1) Odlučivanje o upisu (1) Nakon provjere zahtjeva za upis, zemljišnoknjižni referent donosi rješenje o tomu da li će zahtjev potpuno ili djelomice prihvatiti.

15. Zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 25/03, 67/05, 94/18 – odluka USFBiH i 95/19 – rješenje USFBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 67/05) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 53.

Kada se na gradskom građevnom zemljištu, dodijeljenom po stupanju na snagu ovog zakona, izgradi građevina sukladno važećim zakonima, prestaje pravo korištenja zemljišta radi građenja i stiče se pravo vlasništva.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. Ustavni sud prvenstveno, u svezi s navodima podnositelja zahtjeva, koji se, u biti, svode na tvrdnje da apelaciju nije podnijela osoba ovlaštena za podnošenje apelacije, zapaža da podnositelji zahtjeva, izuzev paušalnih navoda, nisu dostavili nikakve dokaze za te svoje tvrdnje, pa, shodno tome, smatra da su ti navodi neutemeljeni. Ovo tim prije što je mjerodavnim propisima regulirano da je Pravobraniteljstvo samostalno tijelo koje u skladu s propisima poduzima mjere u svrhu pravne zaštite imovine i imovinskih interesa apelanta.

18. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 08 0 Dn 003997 19 Gž od 29. kolovoza 2019. godine, protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 13. rujna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu prema kojoj državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Europske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine i AP 3444/19 od 7. travnja 2021. godine, stavak 28., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

Pravo na pravično suđenje

22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

23. U konkretnom slučaju postupak u kojem su donesena osporena rješenja odnosi se na zemljišnoknjižni predmet, radi brisanja upisa državnog vlasništva i brisanja prava sukorištenja podnositelja zahtjeva, te uknjižbe suvlasništva podnositelja zahtjeva na predmetnoj nekretnini, u kojem je apelant sudjelovao u svojstvu stranke. Imajući u vidu navedeno, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

24. Iz apelacijskih navoda proizlazi da apelant, u biti, smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih rješenja proizvoljno primijenili materijalno pravo, konkretno odredbe Zakona o stvarnim pravima, pri čemu nisu vodili računa o odredbama Zakona o građevinskom zemljištu, shodno kojima, prema apelantovom mišljenju, podnositelji zahtjeva nisu mogli biti upisani kao suvlasnici na predmetnoj nekretnini koja u naravi predstavlja građevinsko zemljište, sve dok na njoj ne izgrade zgradu u skladu s važećim propisima.

25. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35.), zadaća ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stajalištu, može iznimno, kad ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao u utvrđivanju činjenica, ili u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka naglasio da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja na koja je apelant ukazao, ispitati jesu li pobijana rješenja utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnopravnih propisa.

27. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da su u konkretnom slučaju redovni sudovi osporenim odlukama, postupajući po zahtjevu podnositelja zahtjeva, dozvolili brisanje upisa državnog vlasništva i brisanje upisa prava sukorištenja podnositelja zahtjeva i uknjižbu prava suvlasništva u preciziranom elektroničkom zemljišno-knjižnom ulošku na predmetnoj nekretnini u korist podnositelja zahtjeva u konačnici s pozivanjem na odredbe članka 338. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima. Navedenim odredbama je propisano „(1) Ako posebni zakonom nije određeno drugačije pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu ovog zakona pretvaraju se u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nositelja odnosno njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva. (2) Za upise prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu, koji su provedeni u zemljišnim knjigama do dana stupanja na snagu ovoga zakona, smatra se da su upisi prava vlasništva, ako društveno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo druge osobe, koja je ovlaštena ishoditi uknjižbu svoga prava.“ Ustavni sud podsjeća da je Kantonalni sud u osporenoj odluci jasno obrazložio da su se u konkretnom slučaju ispunili uvjeti iz citiranih zakonskih odredbi kada nositelji prava sukorištenja upisanog u zemljišnoj knjizi prije stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima, tj. prije 5. rujna 2013. godine, stječu pravo suvlasništva. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud taj zaključak o ispunjenju uvjeta iz citiranih zakonskih odredbi utemeljio na utvrđenju Općinskog suda, koje nije ni dovedeno u pitanje apelantovim žalbenim navodima, da je predmetna nekretnina državno vlasništvo sa 1/1, što datira još od sastavljanja gruntovnice 1890. godine, te da ne postoje prava drugih osoba, tj. ranijih vlasnika koja bi istu ograničavala ili opterećivala ili bila smetnja za upis, da je na temelju rješenja Općinskog vijeća Općine Široki Brijeg, precizirani broj od 11. travnja 2000. godine, izvršena uknjižba prava korištenja na predmetnoj nekretnini u zemljišnoj knjizi na ime prednika podnositelja zahtjeva, te da je po rješenju o nasljeđivanju, precizirani broj od 18. prosinca 2000. godine, iza njihovog prednika 11. siječnja 2001. godine uknjiženo pravo korištenja u zemljišnoj knjizi na podnositelje zahtjeva s dijelom od po 1/4.

28. Pri tome, Ustavni zapaža da je Kantonalni sud, razmatrajući apelantove navode kakve apelant, u biti, ponavlja u apelaciji, jasno obrazložio da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni članka 53. Zakona o građevinskom zemljištu s obzirom na to da je građevinsko zemljište dodijeljeno predniku podnositelja zahtjeva već 2000. godine, dakle, prije stupanja na snagu tog Zakona, tj. prije 16. ožujka 2003. godine. Dakle, dovodeći naprijed navedeno u vezu s odredbama propisa na koje se Kantonalni sud pozvao u obrazloženju osporene odluke, Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava u konkretnom slučaju.

29. U svezi s apelantovim pozivanjem na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 994/17 od 10. siječnja 2019. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud, prije svega, napominje da je predmetnom odlukom odbijena kao neutemeljena apelacija koju je apelantica u tom predmetu (fizička osoba) podnijela zbog navodne proizvoljne primjene materijalnog prava protiv rješenja redovnih sudova kojima je u sličnoj činjeničnoj situaciji u cijelosti odbijen njezin zahtjev radi uknjižbe prava vlasništva na njezino ime na temelju članka 339. i članka 343. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima. U predmetnoj odluci (toč. 30. i 31.), između ostalog, navedeno je: „Obrazlažući rješenje o odbijanju upisa apelantice, Općinski sud je utvrdio da stranka ovim ne gubi pravo ponovnog podnošenja zahtjeva za uknjižbu onda kada izvrši uplanu izgrađenog objekta nakon dobivene uporabne dozvole i utvrdi zemljište koje služi redovnoj uporabi objekta, a na temelju članka 39. Zakona o građevinskom zemljištu u svezi sa čl. 345. i 346. Zakona o stvarnim pravima FBiH. Kantonalni sud navodi da se apelantica neutemeljeno poziva i na 343. ZSP-a, kojim je utvrđeno da će se upis prava vlasništva nekretnine, koje potječe od nekadašnjih prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom, sada državnom vlasništvu, provesti po pravilima zemljišnoknjižnog prava ako ovim zakonom nije nešto drugo propisano. Naime, odredbama čl. od 338. do 345. ZSP-a regulirana su ona prava što se u zemljišnoj knjizi upisuju u B list, prvenstveno pravo korištenja i prvenstveno pravo korištenja radi građenja, prema kojem raniji vlasnik kao nositelj prava korištenja po samom zakonu postaje vlasnik pod uvjetima određenim zakonom. Nadalje, od odredbe čl. 345. do 351. ZSP regulirana su prava korištenja na gradskom građevinskom zemljištu, to su ona prava što se upisuju u zemljišnoj knjizi u C list. Kako je zaključeno, apelantica je upisana s pravom korištenja u C list, što znači da njezin pravni prednik nije bio raniji vlasnik zemljišta, odnosno nositelj prvenstvenog prava korištenja radi građenja. Navedenim odredbama nije predviđena mogućnost stjecanja prava vlasništva u korist nositelja prava korištenja radi građenja ukoliko nositelj prava korištenja na dodijeljenoj nekretnini nije izgradio objekt.“ Ustavni sud je u predmetnoj odluci, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima, Zakona o zemljišnim knjigama, te Zakona o građevinskom zemljištu, na kojima su utemeljene osporene presude, zaključio da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi arbitrarnost u primjeni materijalnog prava, zbog koje bi Ustavni sud u zaštiti apelantičinih ustavnih prava trebalo da zamijeni tumačenje i primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova sa svojim.

30. Međutim, uzimajući u obzir obrazloženja osporenih odluka u konkretnom slučaju, te dovodeći ih u vezu s odredbama materijalnih propisa na kojima su te odluke utemeljene, kao i na odredbama propisa na koje su se redovni sudovi pozvali u predmetu broj AP 994/17, Ustavni sud ni u konkretnom slučaju, iako je odlučenje i obrazloženje osporenih odluka redovnih sudova drugačije nego obrazloženje i odlučenje u predmetu broj AP 994/17, ne nalazi da iz činjenica konkretnog predmeta i osporenih odluka sama po sebi proizlazi arbitrarnost u primjeni materijalnog prava, zbog koje bi Ustavni sud u zaštiti apelantovih ustavnih prava trebalo da zamijeni tumačenje i primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova svojim, iako je dakle to tumačenje i primjena materijalnog prava drugačija nego u navedenom predmetu. Naime, u konkretnoj situaciji osporene odluke nisu došle iz istog suda (odluku u predmetu broj AP 994/17 donio je Kantonalni sud u Mostaru, a u konkretnom slučaju osporeno je rješenje Kantonalnog suda u Širokom Brijegu), niti se radi o najvišoj sudskoj instanci, pa iako se radi o slučajevima koji se temelje na istoj ili sličnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, ne radi se o situaciji kada iz istog suda dolaze proturječne odluke u kojim su izostali obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse (a contrario AP 1076/09 od 26. siječnja 2012. godine, stavak 36., dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da praksa iz navedenog predmeta, u okolnostima kada nije utvrdio proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda, koji je donio osporenu odluku, nije primjenjiva u konkretnom slučaju i da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da obrazloženje Kantonalnog suda u konkretnom slučaju sadrži sve zahtjeve standarda obrazložene odluke iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno obrazloženje rješenja je jasno i ništa ne upućuje na proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da činjenica da redovni sudovi različito tumače određeno pravno pitanje sama po sebi ne dovodi u pitanje garancije prava na pravično suđenje, odnosno ne upućuje na proizvoljnost u obrazloženju, niti u takvim okolnostima postoji obveza Ustavnog suda da svojim tumačenjem ujednačava praksu redovnih sudova (mutatis mutandis, AP 3510/11 od 17. srpnja 2014. godine, stavak 39.). Ovo osobito kada obrazloženje osporenog rješenja, s obzirom na utvrđene činjenice i sadržaj odredbe članka 338. Zakona o stvarnim pravima, te Zakon o zemljišnim knjigama, ne ostavlja dojam očigledne proizvoljnosti u primjeni relevantnih odredbi na konkretnu situaciju.

31. Stoga, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

32. Glede apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da se argumentacija o kršenju ovog prava temelji na istim navodima koje je apelant istaknuo glede kršenja prava na pravično suđenje. Imajući u vidu da je Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke zaključio da su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine neutemeljeni.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine jer su redovni sudovi, odlučujući u zemljišnoknjižnom postupku, jasno i detaljno obrazložili svoje odluke glede primjene relevantnih zakonskih odredbi, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

34. Ne postoji povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i jer apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih odredbi, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

35. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3587/19 (Grad Široki Brijeg) | Sudska praksa | Aktio