Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3641/19 (A.S.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Pravo na odbranu
- Minimalna prava optuženog - adekvatno vrijeme za pripremu odbrane
- Krivični postupak
- Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3641/19
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3641/19, rješavajući apelacije A. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije A. S. podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 030774 19 Kž 6 od 12. jula 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 030774 18 K od 25. februara 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant A. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa advokatica Vasvija Vidović iz Sarajeva, podnio je 19. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 030774 19 Kž 6 od 12. jula 2019. godine. Ova apelacija je registrirana pod brojem AP 3641/19.
2. Apelant je posredstvom advokata Džemaila Bećirovića iz Sarajeva 20. septembra 2019. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 09 0 K 030774 19 Kž 6 od 12. jula 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 030774 18 K od 25. februara 2019. godine. Ova apelacija je registrirana pod brojem AP 3654/19.
3. Apelant je lično 28. oktobra 2020. godine jednim dopisom dopunio obje apelacije. II.Postupak pred Ustavnim sudom
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 16. novembra 2020. godine (AP 3641/19) i 11. maja 2021. godine (AP 3654/19) da dostave odgovor na apelaciju.
5. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo su u predmetu broj AP 3641/19 dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 20. novembra do 1. decembra 2020. godine.
6. Vrhovni sud i Kantonalno tužilaštvo su odgovore na apelaciju u predmetu broj AP 3645/19 dostavili 17. maja 2021. godine, dok je Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju od 19. maja 2021. godine naveo da se nije u mogućnosti izjasniti na navode apelacije jer mu ona nije dostavljena u dopisu Ustavnog suda od 11. maja 2021. godine, pritom navodeći da je taj sud dao odgovor na apelaciju broj AP 3641/19. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je 20. maja 2021. godine ponovo zatražio od Kantonalnog suda da dostavi odgovor na apelaciju broj AP 3654/19, koji je Ustavnom sudu dostavljen 28. maja 2021. godine.
7. S obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto i slično pitanje i podnio ih je isti apelant protiv, između ostalog, iste osporene drugostepene presude, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravila Ustavnog suda), donio odluku o spajanju apelacija br. AP 3641/19 i AP 3654/19 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3641/19.
III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
9. Kantonalno tužilaštvo je 21. juna 2018. godine optužilo apelanta zbog krivičnog djela spolnog odnošaja s djetetom iz člana 207. stav (4) u vezi sa stavom (2) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), a optužnica je potvrđena 27. juna 2018. godine.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 K 030774 K od 25. februara 2019. godine apelant je proglašen krivim da je „neutvrđenog dana u periodu od početka mjeseca januara 2017. godine pa do kraja mjeseca decembra 2017. godine“, a potom „neutvrđenog dana u toku mjeseca januara 2018. godine“ u označenom mjestu (na način pobliže opisan u izreci presude), u mjestima i na način pobliže opisan u izreci presude više puta u dužem periodu nasilno izvršio sa spolnim odnosom izjednačenu spolnu radnju s djetetom Dž. S. (u daljnjem tekstu: oštećena), iako svjestan da je oko 40 godina stariji od djeteta i da upotrebom sile prinuđava dijete tada starosti oko 13 godina na takvu radnju, a što je i htio. Presudom je dalje istaknuto da su navedeni događaji ostavili posljedice na duševno zdravlje oštećene, način formiranja njene ličnosti s visokim stepenom mogućnosti da se kod nje formira značajno patološka struktura ličnosti. Posljedično navedenom, presudom je odlučeno da je apelant počinio krivično djelo spolnog odnošaja s djetetom iz člana 207. stav (2) u vezi sa članom 55. KZFBiH, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina u koju mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru u označenom periodu pa do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Dalje je presudom odlučeno da se oštećena imovinskopravnim zahtjevom upućuje na parnicu, dok je istovremeno apelant obavezan da plati cjelokupne troškove krivičnog postupka u označenom iznosu, dok će o visini preostalih troškova biti odlučeno posebnim rješenjem nakon pribavljanja troškovnika.
11. U obrazloženju presude je prije svega ukazano na dokaze optužbe i odbrane koji su izvedeni na glavnom pretresu (pobliže opisano na str. 2. i 3. presude). Dalje je navedeno da je oštećena saslušana neposredno pred sudom tako da su joj pitanja postavljana posredstvom suda dok se nalazila u drugoj prostoriji uz pomoć psihologa. U vezi s tim je istaknuto da iz zaključka timskog psihijatrijsko-psihološkog vještačenja proizlazi da je oštećena sposobna da učestvuje u sudskom postupku, s tim što označeni vještaci preporučuju mjere zaštite u smislu neizlaganja oštećene neposrednom kontaktu s apelantom u toku rasprave, pripremu od psihologa, te selektiranje svih onih pitanja koja bi mogla na takav način biti sročena da predstavljaju dodatnu traumatizaciju. Zatim je ukazano i da je apelantova odbrana u toku postupka izvela dokaze timsko-psihijatrijskog vještačenja putem označenih vještaka, te saslušanjem označenih svjedoka, dok su uvedeni i označeni materijalni dokazi (pobliže opisano na stranici 4. presude). Pritom je ukazano i na razloge prihvatanja i odbijanja suda pojedinačno označenih dokaznih prijedloga kako apelantove odbrane tako i optužbe (pobliže opisano na str. 4–7. presude).
12. Nakon izvođenja označenih dokaza, a prije okončanja dokaznog postupka, Kantonalni sud je istakao da je kantonalna tužiteljica na pretresu održanom 11. februara 2019. godine djelimično izmijenila činjenični opis djela iz optužnice, ostavši pri pravnoj kvalifikaciji djela iz podnesene optužnice, u odnosu na vrijeme i mjesto izvršenja krivičnog djela, tako da se izmijenjenom optužnicom apelantu na teret stavlja da je „neutvrđenog dana u periodu od početka januara 2017. godine pa do kraja decembra 2017. godine“, a potom „neutvrđenog dana u toku mjeseca januara 2018. godine“ u označenom mjestu više puta u dužem periodu nasilno izvršio spolni odnošaj s oštećenom na način pobliže opisan na stranici 7. presude. U vezi s tim je navedeno da su, nakon izvršene izmjene činjeničnog opisa djela, apelant i njegov branilac izjavili da će se u završnom obraćanju očitovati o izmijenjenoj optužnici, a na čiji sadržaj je Kantonalni sud ukazao pobliže na str. 7–9. presude. U tom smislu je ukazano i na sadržaj završnog izlaganja zakonskog zastupnika oštećene.
13. Nakon savjesne ocjene svakog dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, a shodno odredbi člana 296. st. (1) i (2) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), Kantonalni sud je istakao da je apelant opisanim radnjama u izreci presude počinio krivično djelo spolnog odnošaja s djetetom iz člana 207. stav (2) KZFBiH u vezi sa članom 55. istog zakona. U vezi s tim je prije svega ukazano da je u vrijeme učinjenja predmetnog krivičnog djela oštećena bila mlađa od 14 godina, dakle dijete shodno odredbi člana 2. stav (12) KZFBiH, te su navedeni dokazi na osnovu čega je to utvrđeno (pobliže opisano na stranici 9. presude). Zatim je navedeno da je na osnovu iskaza oštećene, te iskaza svjedoka E. S. i H. S., kao i same teze odbrane utvrđeno da je apelant znao životnu dob oštećene, tj. da se radi o djevojčici, odnosno djetetu, te da je dobro poznavao njenu porodicu i njihove prilike (pobliže opisano na str. 9. i 10. presude).
14. Potom je Kantonalni sud, u kontekstu utvrđenja preduzimanja nasilnih radnji apelanta prema oštećenoj, ukazano prvenstveno na iskaz oštećene za koji je navedeno da je autentičan i potvrđen drugim izvedenim dokazima (uključujući i označene vještake) na koje je Kantonalni sud u nastavku obrazloženja presude ukazao na opširan način (sve pobliže opisano na str. 10–36. presude). U tom smislu je, između ostalog, navedeno da iz iskaza oštećene proizlaze utvrđenim činjenice, odnosno način, vremenski okvir, mjesto i ostale opisane okolnosti pod kojima je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, a koje je počinjeno na njenu štetu. Pri ocjeni njenog iskaza, Kantonalni sud je istakao da je, najprije, imao u vidu da je ona o odlučnim činjenicama u ovom krivičnopravnom predmetu, tj. u odnosu na ono što joj je apelant radio sažeto i jasno kazivala. Kantonalni sud je naveo da je pojednostavljeni prikaz predmetnih događaja u iskazu oštećene (vežući ih za određene njoj poznate događaje i vremensku povezanost), odraz odsustva njene namjere da nerealno opisuje predmetne događaje. Dalje je navedeno da je iskaz oštećene, u pogledu navedenih okolnosti koje je Kantonalni sud našao utvrđenim, koherentan i ne sadrži unutrašnje protivrječnosti, te predstavlja logičan prikaz dinamike događaja s prostornom i približnom vremenskom usklađenošću prikazanih dijelova događaja, te da njen iskaz ničim nije doveden u sumnju, a potkrijepljen je u odnosu na odlučne činjenice ostalim izvedenim dokazima. Dodatno je Kantonalni sud istakao da se prilikom saslušanja oštećene u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu uvjerio da je kod nje prisutan stid, da joj je neprijatno koristiti određene izraze, što također upućuje na vjerodostojnost iskaza budući da je očito bilo da svjedok-oštećena iznosi okolnosti koje nisu prijatne za nju samu. Dakle, Kantonalni sud je istakao da oštećena-djevojčica svoje sjećanje veže za važne događaje, odnosno da kroz epizodičko pamćenje navodi period kada je izašla iz doma, kada je bila peti razred, zimski raspust, za ljeto, za zimu itd. Pritom je Kantonalni sud naveo da se apelantu ne stavlja na teret da je sve vrijeme inkriminiranog perioda boravio s oštećenom djevojčicom, tačnije preduzimao radnje izvršenja krivičnog djela kako je to opisano u izreci presude. Naime, istaknuto je da su radnje za koje je taj sud utvrdio da je preduzimao apelant (u kojima se stječu obilježja krivičnog djela za koje je proglašen krivim) preduzimane unutar vremenskog okvira u 2017. godini, neutvrđenog dana, te u januaru 2018. godine, neutvrđenog dana.
15. U kontekstu osporavanja iskaza oštećene, Kantonalni sud je naveo da se odbrana bezuspješno pozivala na njene iskaze iz istrage. Ovo iz razloga, kako je to istakao Kantonalni sud, što je oštećena na glavnom pretresu neposredno ispitana, te da pri njenom ispitivanju, prilikom unakrsnog ispitivanja, apelantov branilac nije ukazivao na nesaglasnost njenog iskaza s glavnog pretresa s iskazom iz istrage, niti je oštećenoj predočavan njen iskaz iz istrage u smislu odredbe člana 288. stav (1) ZKPFBiH. Zatim je u nastavku obrazloženja ukazano na sadržaj iskaza svjedokinje E. G. (dipl. psihoterapeut, koja je ujedno i staratelj oštećene od maja 2018. godine, te zaposlena u Centru za socijalni rad Ilijaš) kojoj je oštećena ispričala šta joj se desilo i koja je sačinila službenu zabilješku, a čijim iskazom se potvrđuje u relevantnom dijelu iskaz oštećene koja je prilikom davanja iskaza na glavnom pretresu odgovarala i na pitanje odbrane. Dalje je ukazano i na sadržaj iskaza svjedoka H. S. (otac oštećene) koji je saslušan na okolnost mjesta i vremena izvršenja krivičnog predmetnog djela, kao i prirode apelantovog odnosa prema oštećenoj djevojčici. U vezi s tim je navedeno da je iskaz potonjeg svjedoka potvrđen i iskazom svjedokinje A. T. (njegova sadašnja supruga), a da je sud pri ocjeni vjerodostojnosti iskaza svjedokinje-oštećene cijenio i iskaz svjedokinje E. S. (majka oštećene) s prostorno-vremenskog aspekta samih događaja, okolnostima poznanstva s apelanta i njegovog boravka u Brezi. U prilog utvrđenju postojanja i sadržaja komunikacije – razgovora između apelanta i svjedokinja E. S. i A. K. (nana oštećene) u vezi s oštećenom je ukazano i na sadržaj CD (audio i fotozapisi) koji je dostavljen uz akt Federalne uprave policije s prilogom koverte s vještačenim mobilnim telefonskim aparatima (apelanta) u prisustvu vještaka Adnana Bešlića, kao i nalazom ovog vještaka.
16. Pritom je Kantonalni sud naveo i da se neposrednim saslušanjem i opažanjem svjedokinje E. S. te dovodeći u vezu s drugim dokazima kako je izloženo uvjerio da ona nastoji prije svega umanjiti svoju odgovornost i dužnost koju je trebala imati kao majka prema oštećenoj djevojčici, a kroz to i krivicu samog apelanta. Zatim je navedeno i da je iskaz oštećene potkrijepljen i iskazom svjedokinje A. S. B., zaposlenice u MUP-u Kantona Sarajevo, koja je u okviru svojih poslova i zadatak obavljala konkretne službene radnje u vezi s inkriminiranim događajem. Kantonalni sud je istakao da iskaz ove svjedokinje nalazi uvjerljivim, detaljnim, objektivnim, a koji apelantova odbrana nije ni osporavala u svjetlu preduzetih radnji ove svjedokinje kao ovlaštenog lica.
17. Nadalje, pri ocjeni vjerodostojnosti iskaza svjedoka-oštećene, Kantonalni sud je istakao da je cijenio i iskaz svjedokinje B. T, zaposlenice u Centru za socijalni rad Breza, a koja je sačinila socijalnu anamnezu za oštećenu, odnosno izvještaj o prvim saznanjima kako je navela u svom iskazu. Potom je Kantonalni sud istakao da je iskaz oštećene potvrđen i iskazom svjedokinje N. G., zaposlenice Službe socijalne zaštite Općine Ilijaš, koja je sačinila socijalnu anamnezu na osnovu zvaničnih akata njene službe i zvaničnih izvještaja kolegice E. R. Iskaze tih svjedoka kao ovlaštenih lica koja su u spornom periodu vršila nadzor nad porodicom oštećene Kantonalni sud je naveo da nalazi uvjerljivim, detaljnim, objektivnim, te da ih odbrana nije ni osporavala u svjetlu preduzetih radnji vršeći nadzor, njihovih saznanja, kao i podataka sadržanih u socijalnim anamnezama. Dakle, navedeno je da su iskazi ovih svjedoka, kao i socijalne anamneze sudu poslužili pri ocjeni vjerodostojnosti iskaza oštećene djevojčice kojem je sud u cijelosti poklonio vjeru.
18. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je prilikom ocjene iskaza oštećene imao u vidu i iskaze vještaka kako Tužilaštva tako i odbrane, a koji vještaci su prilikom davanja iskaza odgovarali i na pitanje odbrane. Što se tiče saslušanja označenih vještaka, kao i njihovog zajedničkog sudskog psihijatrijsko-psihološkog nalaza i mišljenja kao materijalnih dokaza iz spisa, Kantonalni sud je naveo da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao uvjerljive i argumentirane s obzirom na to da su dati u skladu s vještinom i pravilima struke, bazirani na dva iscrpna psihijatrijska intervjua s oštećenom djevojčicom, kao i uvidom u relevantnu dokumentaciju kako je to detaljno obrazloženo od vještaka na glavnom pretresu, a sve zajedno s iskazom oštećene (kao i ostalim izvedenim dokazima kako su ocjenjeni od Kantonalnog suda i naprijed izloženi) čini logičnu cjelinu i nijednim provedenim dokazom nisu dovedeni u sumnju. S druge strane, Kantonalni sud je naveo da je dokazu vještačenjem Tužilaštva odbrana suprotstavila svoj dokaz, također, timskog psihijatrijsko-psihološkog vještačenja, a koji je, kako je to naveo sud, potvrdio mišljenje vještaka Tužilaštva koji su obavili timsko psihijatrijsko-psihološko vještačenje oštećene djevojčice, tj. da nakon vrlo iscrpnog u dva navrata obavljenog razgovora s oštećenom vještaci smatraju da nema pokazatelja na osnovu kojih bi doveli u pitanje poklanjanje vjere u njen iskaz, odnosno da timskim intervjuom i psihološkom procjenom nisu pronađeni elementi u iskazu i ponašanju ispitanice koji bi mogli ukazivati na neautentičnost iskazanih sadržaja, da nisu stekli utisak da dijete (oštećena) govori neistinu, a njene psihološke reakcije i ponašanje za vrijeme procjene ne ukazuju na izmišljanje sadržaja iskaza, već govore u prilog autentičnosti opisa onoga što joj se događalo.
19. Također je navedeno da dokazi odbrane, tj. saslušani svjedoci nisu doveli u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedokinje-oštećene djevojčice (pobliže obrazloženo na str. 36–41. presude). U pogledu iskaza označenih svjedoka odbrane, Kantonalni sud je naveo da su oni u suprotnosti kako s dokazima kojima je sud poklonio punu vjeru tako i međusobno, nelogični su, kontradiktorni, nemaju cilj objektivno utvrđivanje činjenica i očito su sračunati s namjerom da se pokuša primamo osloboditi odgovornosti porodica oštećene djevojčice, tj. njena mama, nana, tetka (....), pa u vezi s tim osloboditi krivice i sam apelant (pobliže opisano na str. 41–47. presude). U tom smislu je, između ostalog, ukazano da je apelant bio u stalnoj komunikaciji s porodicom oštećene djevojčice poslije predmetnih događaja, a što proizlazi i iz vještačenja apelantovog mobitela. Dakle, Kantonalni sud je naveo da su iskazi označenih svjedoka odbrane nepouzdani budući da su uplašeni zbog vlastite odgovornosti zato što su znali za ova dešavanja, a nisu adekvatno reagirali i zaštitili oštećenu djevojčicu, već su svojim postupcima podržavali sve to. Isto tako je navedeno da se osobine oštećene djevojčice u iskazima ovih svjedoka prikazuju u puno lošijem svjetlu, nego što to proizlazi iz ranije navedenih dokaza, naročito timskog psihijatrijsko-psihološkog vještačenja kako vještaka Tužilaštva tako i odbrane, dovedeno u vezu sa socijalnim anamnezama Službe za socijalni rad Breza i svjedočenjem svjedokinje E. G. Kada je u pitanju priroda apelantovog odnosa prema oštećenoj, Kantonalni sud je naveo da ista proizlazi iz analize vještačenja mobilnog aparata i SIM kartice koje je koristila oštećena, a koji dokaz ne podržava tvrdnju odbrane da je apelant porodicu Spahić, uključujući i oštećenu djevojčicu, samo materijalno pomagao, te da s njom nije bio u bilo kakvoj vezi (pobliže opisano na str. 49–53. presude).
20. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja, Kantonalni sud je naveo da je izvršio manje korekcije činjeničnog opisa izmijenjene optužnice cijeneći da je riječ o dozvoljenoj intervenciji suda kojom se ne narušava identitet optužbe na način kako je i navedeno u izreci objavljene presude, odnosno umjesto spolni odnošaj navedeno je sa spolnim odnosom izjednačenu spolnu radnju; umjesto oko 12 godina navedeno je oko 13 godina, budući da je utvrđeno da je oštećena djevojčica u vremenu inkriminacije imala oko 13 godina; umjesto obljuba navedeno je „takvu radnju“; umjesto ukoliko to ikome kaže navedeno „ukoliko to ne uradi“, te u konačnici izostavljeno „dok je pri tome posjedovao predmet koji asocira na pištolj“. Ovo iz razloga, kako je to naveo Kantonalni sud, što je analizom dokaza utvrđeno da je apelant preduzeo sa spolnim odnosom izjednačenu spolnu radnju, a ne spolni odnošaj, također je utvrđeno da je apelant prijetio djevojčici da će je strpati u invalidska kolica pri tome je udarajući ako to ne uradi, a ne nekome kaže, te je izostavljen činjenični navod dok je pri tome posjedovao predmet koji asocira na pištolj, budući da nije dokazano da je apelant pri tome posjedovao predmet koji asocira na pištolj, dakle nije posjedovao pištolj pri izvršenju radnje krivičnog djela kako se to opisuje u optužnici (svjedok-oštećena je vidjela pištolj u džipu).
21. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je ukazao da su se u apelantovim radnjama kako u objektivnom tako i u subjektivnom smislu ostvarili svi bitni elementi krivičnog djela spolnog odnošaja s djetetom iz člana 207. stav (2) u vezi sa članom 55. KZFBiH, te da sud nije prihvatio pravnu kvalifikaciju izmijenjene optužnice, odnosno da je apelant opisanim radnjama učinio krivično djelo spolnog odnošaja s djetetom iz člana 207. stav (4) u vezi sa stavom (2) KZFBiH (pobliže opisano na str. 53. i 54. presude). Imajući u vidu prirodu radnji koje je apelant preduzeo i način počinjenja ovog krivičnog djela, Kantonalni sud je naveo da je apelant bio svjestan svojih radnji i da je htio njihovo izvršenje, dakle postupao je s direktnim umišljajem na izvršenje predmetnog krivičnog djela, što je naročito vidljivo iz činjenica da je apelant radnje izvršenja djela preduzimao u kontinuitetu, dužem periodu, u više navrata, dakle trajno usmjeren ka činjenju inkriminiranih radnji s ciljem zadovoljavanja svog seksualnog nagona.
22. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 K 030774 19 Kž 6 od 12. jula 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca i potvrđena prvostepena presuda.
23. U obrazloženju presude je, prije svega, navedeno da su neosnovani navodi da je Kantonalni sud u prvostepenoj presudi na nedozvoljen način izmijenio činjenični opis krivičnog djela, čime je prekoračio optužbu i povrijedio apelantovo pravo na odbranu (pobliže opisano na str. 2. i 3. presude). U vezi s tim je ukazano na sadržaj odredbe člana 295. ZKPFBiH. Izmjenom činjeničnog opisa krivičnog djela, kojom je prvostepeni sud umjesto navoda iz optužnice da je apelant s oštećenom „izvršio spolni odnošaj “ u izreci presude naveo da je s oštećenom „izvršio sa spolnim odnosom izjednačenu spolnu radnju “ , Vrhovni sud je naveo da time nije narušen identitet između optužnice i presude. Ukazano je da su u odredbi člana 207. stav (2) KZFBiH spolni odnošaj i s njim izjednačena spolna radnja alternativno postavljene kao radnje izvršenja tog krivičnog djela. S obzirom na to da optužnica i izreka prvostepene presude sadrže opis činjenica i okolnosti u kojima se konkretiziraju radnje izvršenja datog krivičnog djela (pobliže opisano na stranici 2. presude) koje prvostepeni sud nije mijenjao, Vrhovni sud je istakao da navedena izmjena optužnice ne dovodi do povrede objektivnog identiteta optužbe jer je sama radnja izvršenja predmetnog krivičnog djela ostala ista. Također je u obrazloženju presude, između ostalog, navedeno i da okolnost da je izrekom prvostepene presude apelant proglašen krivim da je, između ostalog, „nasilno izvršio sa spolnim odnosom izjednačenu spolnu radnju“ ne isključuje istovremeno postojanje „neprimjerene prirode odnosa u kojem se apelant nalazio s oštećenom“, zbog čega se u konkretnom slučaju ne radi o protivrječnosti.
24. Isto tako je navedeno i da izmjenom starosne dobi oštećene (tako što je umjesto u optužnici navedena njena starosna dob od oko 12 godina prvostepeni sud na osnovu rezultata dokaznog postupka u izreci presude naveo da je oštećena bila starosne dobi od oko 13 godina) nije narušen objektivni identitet između optužbe i presude jer ova izmjena ne čini predmetno djelo težim za apelanta s obzirom na to da granična dob do koje se osoba smatra djetetom je 14 godina, te se u tom pogledu može smatrati izmjenom na blaže za apelanta i ne dovodi do izmjene suštine krivičnog događaja opisanog u optužnici. Stoga je navedeno da se konkretnim izmjenama činjeničnog opisa krivičnog djela kojima se ne mijenja njegova suština sadržana u optužnici, a koje su rezultat ocjene izvedenih dokaza sa čijim sadržajem je apelant upoznat prvostepeni sud kretao u granicama dozvoljene intervencije suda koja ne dovodi do povrede objektivnog identiteta optužbe, zbog čega takve izmjene sadržane u izreci presude ne dovode do prekoračenja optužbe, niti do povrede apelantovog prava na odbranu.
25. Dalje je navedeno (pobliže opisano na str. 3. i 4. presude) i da su neosnovani navodi žalbe da je izreka prvostepene presude nerazumljiva u pogledu vremena izvršenja krivičnog djela, niti je uslijed određenja vremena izvršenja krivičnog djela (opisanog u izreci prvostepene presude) povrijeđeno apelantovo pravo da bude „detaljno obaviješten o prirodi i uzroku optužbe protiv njega“ u smislu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim je ukazano da je apelant proglašen krivim da je počinio produženo krivično djelo (član 55. KZFBiH), čiju radnju izvršenja je, prema navodima izreke prvostepene presude, ponovio više puta u označenom periodu, pri čemu okolnosti konkretnog slučaja (način izvršenja krivičnog djela, mladost i osjetljivost oštećene, kao i priroda krivičnog djela u pitanju) nisu omogućile precizno utvrđivanje vremena izvršenja svake pojedinačne radnje iz konstrukcije produženog krivičnog djela, nego je ona određena vremenskim periodom u kojem su se ponavljale takve radnje. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da je period u kojem se apelant tereti da je više puta ponovio radnju izvršenja krivičnog djela opisanu u optužnici (i izreci prvostepene presude) precizno određen i kao takvog ga ni žalba branioca nije uspjela dovesti u pitanje, dok je apelant od samog početka krivičnog postupka bio upoznat o spomenutom načinu određenja vremena izvršenja predmetnog krivičnog djela, koje tokom čitavog postupka nije mijenjano, zbog čega je apelant u ovom predmetu od samog početka imao mogućnost da koncipira svoju odbranu spram optužbi o kojima je obaviješten.
26. Zatim je navedeno i da su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju „pogrešno primijenio standard ocjene dokaza“ iz člana 296. stav (2) ZKPFBiH. U vezi s tim je istaknuto da je prvostepeni sud cijenio, kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, ne samo iskaz oštećene i svjedoka označenih uposlenika Službe socijalne zaštite Ilijaš i Centra za socijalni rad Breza, te označenih vještaka nego i ostale izvedene dokaze optužbe, kao i dokaze odbrane, te da je u obrazloženju prvostepene presude o tome dao jasne, određene i detaljne razloge (pobliže opisano na str. 4. i 5. presude). U tom smislu je navedeno (pobliže opisano na stranici 6. presude) da su neosnovani navodi žalbe da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, oslonivši se samo na iskaz oštećene, a pri tome zanemarivši dokaze in favorem apelanta, te pogrešno utvrdio činjenično stanje u pogledu vremena izvršenja predmetnog krivičnog djela. Što se tiče osporavanja iskaza svjedoka oštećene vezano za njeno svjedočenje na okolnosti kada je upoznala apelanta, zatim gdje je i kod koga boravila i gdje je za to vrijeme bio apelant, Vrhovni sud je istakao (pobliže opisano na str. 6–8. presude) da je prvostepeni sud pravilo ocijenio njen iskaz vjerodostojnim, imajući u vidu da se radi o sažetom i jasnom kazivanju koje u pojednostavljenom prikazu veže vremenski tok događaja za nju važne i poznate događaje (izlazak iz Doma, ljetni raspust, zimski raspust, ljeto...), što upravo odgovara epizodičkom pamćenju djeteta starosti 11–13 godina, koliko je oštećena imala godina od početka navedenih dešavanja, a što su u svome nalazu i mišljenju pojasnili označeni vještaci. Pri tome je navedeno i da vjerodostojnost iskaza svjedoka oštećene dodatno učvršćuje saglasnost njenog iskaza s iskazima označenih svjedoka (E. G., B. T. i N. G.) te saglasno mišljenje tima vještaka optužbe i tima vještaka odbrane da je kod svjedoka oštećene prisutna psihološka reakcija i traumatske posljedice u odnosu na inkriminirani događaj, te da oštećena nema pokazatelja koji bi doveli u pitanje poklanjanje vjere njenom iskazu, odnosno da njene psihološke reakcije i ponašanje za vrijeme intervjua govore u prilog autentičnosti njenog kazivanja, bez sklonosti za izmišljanje sadržaja. Isto tako je, između ostalog, navedeno i da nisu tačni žalbeni navodi odbrane da su naprijed označeni svjedoci „crpili informacije o kojima su svjedočili iz iskaza oštećene“ (pobliže opisano na str. 8. i 9. presude). Dalje je ukazano i da pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja ne dovode u pitanje niti žalbeni navodi o prirodi odnosa između apelanta i oštećene, koju oslikava njihova međusobna komunikacija putem SMS sadržaja i snimljene fotografije (pobliže opisano na stranici 9. presude). Pritom je Vrhovni sud obrazložio i neosnovanost navoda žalbe vezanih za „sklonost oštećene manipulacijama i lažima“ (pobliže opisano na stanici 10. presude).
27. Zatim je Vrhovni sud obrazložio (pobliže opisano na str. 10. i 11. presude) neosnovanost žalbenih navoda kojima se osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu apelantove svijesti o starosti oštećene u vrijeme izvršenja krivičnog. U vezi s tim je, između ostalog, navedeno da je prvostepeni sud postojanje apelantove svijesti o starosti oštećene u prvostepenoj presudi utvrdio oslanjajući se na iskaz oštećene i drugih svjedoka koji su saglasno svjedočili o okolnostima apelantovog poznanstva s oštećenom i njenom porodicom. U tom smislu je istaknuto da označeni izvedeni dokazi saglasno potvrđuju da je apelant dobro poznavao porodične prilike oštećene i njene porodice, da je dosta vremena proveo s oštećenom, te da je znao da pohađa osnovnu školu, pa je prvostepeni sud pravilno zaključio da je na osnovu takvih saznanja apelant bio svjestan životne dobi oštećene, tj. da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela imala 13 godina.
IV.Apelacije a)Navodi iz apelacija
28. Apelant u apelaciji broj AP 3641/19 smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda od 12. jula 2019. godine prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naime, apelant, prije svega, ukazuje da nije podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega. U vezi s tim se navodi da je vijeće (prvostepenog suda) korekcijama izmijenilo pravno relevantne činjenice koje obuhvataju objektivna i subjektivna konstitutivna obilježja krivičnog djela, o kojima je apelant morao biti informiran prije početka suđenja da bi se branio od tih optužbi. Tek je, kako to apelant navodi, osporenom prvostepenom presudom izmijenjen identitet radnje izvršenja i starosna dob oštećene (oko 13 godina, umjesto tužiočeve tvrdnje da je imala oko 12 godina), koja je imala direktnog odraza na umišljaj, tj. apelantovu svijest da se radi o djetetu. U svjetlu podrobnosti obavještavanja o prirodi i razlogu optužbe protiv apelanta problematizira se i vrijeme izvršenja krivičnog djela, navodeći da se apelant od „ovako vremenski široko postavljene optužbe nije mogao braniti“, dokazujući da je u vrijeme konkretnih radnji bio na drugom mjestu. Dalje se navodi da je do povrede prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo i kršenjem apelantovog prava na obrazloženu sudsku odluku uslijed pogrešne primjene standarda ocjene dokaza propisanog članom 296. stav (2) ZKPFBiH. U tom smislu se ističe da je osuđujuća presuda zasnovana na iskazu oštećene i/ili prepričavanju događaja te osobe uposlenicama Centra za socijalni rad i vještacima, a da osporene odluke ne obrazlažu kako su to iskazi ostalih svjedoka međusobno suprotni ili nelogični. Stoga se ukazuje da je pristup ocjeni dokaza u ovoj pravnoj stvari pogrešan i suprotan međunarodnom standardu dokazivanja.
29. Apelant u apelaciji broj AP 3645/19, prije svega, navodi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno što prvostepeni sud, a naročito Vrhovni sud, nije ispitao žalbene navode njegove odbrane u potpunosti, te da je „slijepo slijedio“ obrazloženje osporene prvostepene presude. Dalje se u svjetlu vezanosti presude za optužbu u smislu člana 295. ZKPFBiH navodi da se apelantu sve vrijeme sudilo za krivično djelo „spolnog odnošaja s djetetom iz člana 207. stav (4) u vezi sa stavom (2) KZFBiH, koja optužnica je ostala do kraja neizmijenjena, pa i završnoj riječi od 7. februara 2019. godine Tužilaštvo nije mijenjalo predmet optužbe“. U vezi s tim se ističe da je prvostepeni sud, umjesto da je oslobodio apelanta odgovornosti za krivično djelo iz optužnice, u osporenoj prvostepenoj odluci naveo da je apelant „izvršio sa spolnim odnosom izjednačenu spolnu radnju“. Na navedeni način, kako to smatra apelant, prvostepeni sud je izmijenio pravnu kvalifikaciju djela i time se u potpunosti stavio na stranu Tužilaštva, a što nije smio niti po zakonu mogao, čime je narušen identitet između optužnice i presude. Zatim apelant ističe da je izreka (osporene prvostepene) presude nerazumljiva u pogledu vremena izvršenja krivičnog djela, te je protivrječna razlozima presude, što je za posljedicu imalo povredu apelantovog prava da bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega. Dakle, apelant ukazuje da je u konkretnom slučaju došlo do prekoračenja optužbe i povrede njegovog prava na odbranu. Dalje se ističe i da u spisu predmeta ne postoji nijedan materijalni dokaz Tužilaštva da je apelant u toku cijele 2017. godine bio u bilo kakvoj vezi s oštećenom, posljedično čemu sud nije postupio u skladu s odredbom člana 296. stav (2) ZKPFBiH. Zatim se navodi da se ovdje radilo o montiranom suđenju, te se pod pretpostavkom da je Tužilaštvo dokazalo opisane radnje radilo o krivičnom djelu „bludne radnje“ ili „napastvovanje“ iz člana
208. KZFBiH. Negirajući izvršenje krivičnog djela za koje je osuđen (iz člana 207. stav (2) KZFBiH), apelant ističe da nije izvršio nijednu spolnu radnju nad oštećenom koja bi bila izjednačena sa spolnim odnosom, u prilog čemu ukazuje da je vještak medicinske struke ginekološkim pregledom utvrdio da je oštećena nevina i da na njenom tijelu nisu pronađeni nikakvi znaci i tragovi povređivanja, zbog čega ga je trebalo osloboditi odgovornosti. Također, apelant navodi i da „praktično“ osporena drugostepena presuda Vrhovnog suda direktno dovodi do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje zbog odbijanja kao neosnovane žalbe i potvrđivanja osporene prvostepene presude.
30. U dopuni navedenih apelacija od 28. oktobra 2020. godine dostavljena je označena dokumentacija u prilog, kako to smatra, navodima iz obje apelacije.
b)Odgovori na apelacije
31. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju broj AP 3641/19 naveo da su sva pitanja delegirana u apelaciji već razmotrena od Vrhovnog suda s aspekta žalbenih razloga u postupku ostvarivanja prava na žalbu. U tom smislu je Vrhovni sud ponovio obrazloženja tog suda iz osporene drugostepene presude u vezi s podrobnosti obavještavanja o prirodi i razlogu optužbe protiv apelanta koje se ogledaju u konkretizaciji apelantovih radnji i izmjeni dobi oštećene kroz intervenciju prvostepenog suda u kontekstu objektivnog identiteta optužbe, kao i vremena izvršenja predmetnog krivičnog djela u smislu osiguranja garancija prava na odbranu. Kada je u pitanju ocjena dokaza, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud to učinio i obrazložio na zadovoljavajući način. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da od redovnih sudova u konkretnom slučaju nisu povrijeđene konvencijske odredbe, a niti odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, te je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
32. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju broj AP 3654/19 istakao da ostaje pri svemu što je navedeno u odgovoru na apelaciju broj AP 3641/19 budući da su prigovori u značajnom dijelu identični, slijedom čega je predloženo da se apelacija broj AP 3654/19 odbije kao neosnovana.
33. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju broj AP 3641/19 naveo da obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka ovog suda zadovoljava zahtjeve člana 6. Evropske konvencije. Dalje je istaknuto da je apelant (tada optuženi) bio obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega, branio se uz stručnu pomoć branioca, imao dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje odbrane, pa činjenica da je Kantonalni sud izvršio dozvoljenu korekciju u odnosu na optužnicu ne može imati za posljedicu povredu prava na odbranu kako se to apelacijom navodi. Kada je riječ o ocjeni dokaza i kvaliteti zaključaka Kantonalnog suda, ocijenjeno je da nije proizvoljno utvrđeno činjenično stanje ili proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, niti je ocjenom dokaza dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
34. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju broj AP 3654/19 suštinski ponovio razloge navedene iz odgovora na apelaciju broj AP 3641/19.
35. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju broj AP 3641/19, prije svega, navelo da prema stanju predmeta i provedenog postupka kod apelanta nije došlo do povrede prava na koja se ukazuje predmetnom apelacijom. U vezi s tim je opisana hronologija pokretanja predmetnog krivičnog postupka, te je ukazano na sadržaj odgovora Kantonalnog tužilaštva na apelantovu žalbu protiv osporene prvostepene presude u odnosu na apelacioni navod koji se tiče prekoračenja optužbe u konkretnom slučaju. Također je istaknuto da apelant predmetnom apelacijom ističe iste navode i činjenice koje su ranije isticane u toku postupka, a koji navodi su neosnovani.
36. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju broj AP 3654/19 ponovilo stavove iz odgovora na apelaciju broj AP 3641/19.
V.Relevantni propisi
37. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17).
38. Za potrebe ove odluke koristi se Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17), koji je važio u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela (od januara 2017. godine do januara 2018. godine), koji u relevantnom dijelu glasi: Član 2. stav (12) (12) Dijete je, u smislu ovog zakona, osoba koja nije navršila četrnaest godina života.
Član 55.
Produženo krivično djelo (1) Odredbe ovog zakona o stjecaju krivičnih djela neće se primijeniti kad učinitelj učini produženo krivično djelo.
(2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinitelj s namjerom učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.
(3) Kad se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.
Član 207. st. (2) i (4) Spolni odnošaj s djetetom (2) Ko izvrši nasilni spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju s djetetom (član 203. Silovanje, stav 1.) ili s nemoćnim djetetom (član 204. Spolni odnošaj s nemoćnom osobom, stav 1.), kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
(4) Ko krivično djelo iz st. od 1. do 3. ovog člana učini na naročito okrutan ili naročito ponižavajući način, ili ako je istom prigodom prema istoj žrtvi učinjeno više spolnih odnošaja ili s njim izjednačenih spolnih radnji od više učinitelja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
39. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20).
40. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav (3) Pravo na odbranu (3) Osumnjičenom odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 295.
Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.
(2) Sud nije vezan za prijedloge tužitelja u pogledu pravne ocjene djela.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
Član 312. stav (1) tačka d) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu VI.Dopustivost
41. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
42. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
43. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 K 030774 19 Kž 6 od 12. jula 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu presudu apelantovi branioci su primili 23. i 24. jula 2019. godine, a apelacije su podnesene 19. i 20. septembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
44. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
45. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
46. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
47. Član 6. st. 1. i 3.a), b) i d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja [...] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu [...] pred [...] nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega; [...]
b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
48. Naime, predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
49. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
50. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno proveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. Također, apelant ukazuje i da je u predmetnom krivičnom postupku došlo do kršenja prava na obrazloženu sudsku odluku i prekoračenja optužbe, odnosno da nije imao dovoljno vremena da pripremi svoju odbranu. Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije.
51. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da u odgovarajućim slučajevima načelo pravičnog suđenja nalaže da se interesi odbrane dovedu u ravnotežu s interesima svjedoka ili žrtava koji su pozvani da svjedoče. U tom pogledu, Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) je uzeo u obzir posebne osobenosti krivičnog postupka koji se odnosi na seksualna krivična djela. Takav postupak žrtva često doživljava kao teško iskušenje, osobito ako se protiv svoje volje mora suočiti s optuženikom. Pri ocjeni pitanja da li je u takvom postupku okrivljenom osigurano pravično suđeno moraju se uzeti u obzir interesi žrtve. Evropski sud, stoga, prihvata da se u krivičnom postupku koji se odnosi na seksualno zlostavljanje mogu preduzeti određene mjere u svrhu zaštite žrtve uz uvjet da se takve mjere mogu uskladiti s odgovarajućim i djelotvornim ostvarivanjem prava na odbranu. U osiguravanju prava na odbranu od pravosudnih organa može da se zatraži da preduzmu mjere koje će kompenzirati teškoće s kojima se odbrana suočava (vidi Evropski sud, Kovač protiv Hrvatske, presuda od 12. jula 2007. godine, stav 27).
52. Isto tako, budući da su apelantu na teret stavljene inkriminirane radnje preduzete u kontinuitetu u dužem periodu u vrijeme kada je oštećena bila malodobna, Ustavni sud primjećuje da ne postoje precizno i uniformirano uspostavljeni standardi kada su u pitanju predmeti koji se tiču prava odbrane u krivičnim predmetima seksualnog nasilja nad djecom, već je nužno ispitati okolnosti svakog predmeta zasebno i na taj način, sagledavajući postupak u cjelini, dati odgovor da li su prava odbrane ispoštovana u smislu garancija koje pruža član 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije, imajući pritom u vidu posebne osobenosti takvih postupaka radi zaštite interesa žrtve i sprečavanja njene eventualne sekundarne viktimizacije.
53. Kada je u pitanju sama ocjena dokaza, Ustavni sud ističe da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Također, Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Isto tako, Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Dakle, redovni sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
54. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno primjećuje da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je apelantova osuda zasnovana prvenstveno na iskazu oštećene kao svjedoka, a da su ostali dokazi bili izvedeni s ciljem ocjene kredibiliteta oštećene i vjerodostojnosti njenog iskaza. U takvoj situaciji je od esencijalne važnosti osigurati u konvencijskom smislu da prava odbrane budu ispoštovana, a što se prvenstveno ogleda u tome da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči s takvim svjedokom i ispita ga bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124, i Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94). Imajući u vidu specifičnu narav predmetnog postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da u okolnostima konkretnog predmeta apelantova odbrana nije bila u konvencijskom smislu suštinski ograničena da unakrsno ispita oštećenu kao svjedoka tokom suđenja zbog činjenice da su joj prilikom neposrednog saslušanja pitanja postavljana posredstvom suda uz pomoć psihologa dok se ona nalazila u drugoj prostoriji, a zbog sprečavanja njene eventualne sekundarne viktimizacije, tj. traumatizacije na šta je ukazano u obrazloženju osporene prvostepene presude. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je na glavnom (usmenom) pretresu apelant saslušan u svojstvu svjedoka i gdje je sud imao mogućnost steći direktne impresije o njegovom kredibilitetu i vjerodostojnosti njegovog iskaza. Dalje, Ustavni sud konstatira da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su se u konkretnom predmetu redovni sudovi, uglavnom, usredotočili na pouzdanost iskaza oštećene (koja je u vrijeme preduzimanja inkriminiranih radnji bila malodobna), smatrajući da njen iskaz ima odlučnu važnost u utvrđivanju apelantove krivice. Prepoznajući bitnost vjerodostojnosti njenog iskaza oštećene, upravo je i sam Kantonalni sud u obrazloženju osporene prvostepene presude stavio naglasak na potrebu da se njen iskaz cijeni s posebnom pažnjom kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih protivrječnosti proizašlih iz sadržaja iskaza oštećene. U tom smislu su u toku dokaznog postupka provedena i timska (medicinsko-psihijatrijska) vještačenja oštećene, a sve s ciljem utvrđenja kredibiliteta oštećene i njenih iskaza u vezi s inkriminiranim radnjama. Također je prvostepeni sud pri ocjeni vjerodostojnosti iskaza oštećene izveo i dokaze saslušanjem svjedokinja-ovlaštenih profesionalnih lica (uposlenica označenog centra za socijalni rad i službe socijalne zaštite). Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da se radilo o licima koja su prije svega stekla prva i neposredna saznanja od oštećene u vezi s radnjama koje su apelantu stavljene na teret, te licima koja su potom sačinila socijalnu anamnezu oštećene i vršila nadzor nad porodicom oštećene. Isto tako su na okolnost apelantove svijesti o dobi (godinama) oštećene u inkriminirano vrijeme, kao i na samu prirodu odnosa između apelanta i oštećene izvedeni dokazi saslušanjem svjedoka i optužbe i odbrane, te je uzeta u obzir i materijalna dokumentacija (vještačeni mobilni aparati apelanta i oštećene), koji su primarno prvostepenom sudu poslužili prilikom donošenja zaključka o ispunjenosti bića predmetnog (produženog) krivičnog djela u konkretnom slučaju. Dalje, Ustavni sud ističe da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je apelantu bilo omogućeno da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, a da je Kantonalni sud dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega (ne)prihvata kao vjerodostojne dokaze koje je predložila apelantova odbrana na okolnost osporavanja kredibiliteta oštećene kao svjedokinje i istinitosti njenog iskaza. Prema tome, Kantonalni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Prema shvatanju Ustavnog suda, iz obrazloženja osporene prvostepene presude ne proizlazi da je Kantonalni sud stav o vjerodostojnosti iskaza saslušane svjedokinje-oštećene izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Stoga, analizom obrazloženja osporene prvostepene presude i cjelokupno provedenog dokaznog postupka, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da u obrazloženju osporene prvostepene odluke, u svjetlu utvrđivanja kredibiliteta oštećene kao svjedoka i vjerodostojnosti njenog iskaza, nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, odnosno da nema proizvoljnosti u zaključku iz obrazloženja osporene prvostepene presude da je dokazima potvrđen iskaz oštećene u svim činjenicama od odlučnog značaja, u onom obliku, te na način i u vrijeme kako je to činjenično opisano u izreci te presude, odnosno da je apelant počinio produženo krivično djelo spolnog odnošaja s djetetom iz člana 207. stav (2) u vezi sa članom 55. KZFBiH. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud svoj zaključak o postojanju predmetnog krivičnog djela u kontekstu apelantovih radnji izveo na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
55. Također, Ustavni sud ukazuje da su navodi u vezi s ocjenom dokaza u prvostepenom postupku i ostalim prigovorima bili predmet ispitivanja u žalbenom postupku, čime je apelantovoj odbrani pružena efektivna mogućnost da ih pobija, a nezadovoljstvo ishodom tog postupka i postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu. Pritom Ustavni sud ima u vidu i apelantovo ukazivanje da obrazloženje osporene drugostepene odluke navodno nije u skladu sa standardima prava na obrazloženu sudsku odluku uz argumentaciju da je Vrhovni sud suštinski samo potvrdio odlučenje Kantonalnog suda iz osporene prvostepene presude. U vezi s tim, Ustavni sud (u svjetlu principa prakse kako Evropskog suda tako i Ustavnog suda kada je u pitanju kvalitet i obim obrazloženja više sudske instance koja odlučuje po žalbi) podsjeća da čak i samo suštinsko potvrđivanje nižestepene odluke i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40. s ostalim referencama iz prakse Evropskog suda) kada ne postoje objektivne okolnosti koje ukazuju da je postupak pred prvostepenim – raspravnim sudom pune jurisdikcije ugrozio garancije apelantove odbrane, odnosno kada obrazloženje nižestepene sudske odluke (kao što je slučaj u konkretnom predmetu osporena prvostepena presuda Kantonalnog suda) zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Posljedično navedenom, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su prvenstveno Kantonalni sud, a potom i Vrhovni sud, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stava 1. Evropske konvencije.
56. Konačno, apelant navodi i da je u konkretnom slučaju prekoračena optužba, kao i da mu u vezi s tim nisu osigurani neophodni uvjeti (vrijeme) za pripremu odbrane. Kada je u pitanju prekoračenje optužbe, Ustavni sud podsjeća da se objektivni identitet optužbe i presude ogleda u tome što se presuda može odnositi samo na djelo koje je obuhvaćeno optužbom, tj. sud je vezan za činjenični opis djela izložen u optužbi koja je podnesena ili eventualno na glavnoj raspravi izmijenjena. Nadalje, o prekoračenju optužbe radi se samo onda kada se presuda odnosi na drugo ili drugačije djelo od onoga koje je predmet optužbe, dakle kada je izmijenjen objektivni identitet djela. Osim toga, ne može se govoriti o izmjeni objektivnog identiteta djela sadržanog u optužnici kada je optuženik proglašen krivim za onu djelatnost koju je u okviru optužnice utvrđeno da je i počinio. Također, Ustavni sud ukazuje da usklađivanje, odnosno preciziranje činjeničnog opisa u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem ne znači prekoračenje optužbe, niti da je povrijeđen objektivni identitet presude. U svjetlu navedenih stavova, Ustavni sud prvenstveno zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelantu (izmijenjenom) optužnicom bilo stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela iz člana 207. stav (4) u vezi sa stavom (2) KZFBiH. Međutim, Kantonalni sud u osporenoj prvostepenoj presudi nije prihvatio pravnu kvalifikaciju Kantonalnog tužilaštva, već je apelantove radnje opisane u (izmijenjenoj) optužnici okvalificirao kao krivično djelo iz člana 207. stav (2) u vezi sa članom 55. KZFBiH. U takvom postupanju Kantonalnog suda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost prvenstveno jer je ono u skladu sa zakonskim ovlaštenjem suda (član 295. stav (2) ZKPFBiH) u pogledu pravne ocjene djela. Zatim, u konkretnom slučaju apelant je osuđen upravo za djelo koje mu je, između ostalog, optužbom stavljeno na teret, tj. spolni odnošaj s djetetom iz člana 207. stav (2) KZFBiH za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje tri godine. S druge strane, (izmijenjena) optužnica je u konkretnom slučaju obuhvatala i optuženje za kvalifikacijski oblik predmetnog krivičnog djela za koje je bila zakonom propisana teža kazna (najmanje pet godina). Kako je (izmijenjenom) optužbom apelantu bilo stavljeno na teret preduzimanje istovrsnih krivičnopravnih radnji u dužem periodu, tj. kontinuitetu prema istoj osobi (oštećenoj), a što je potvrđeno provedenim dokazima u toku postupka, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u stavu prije svega Kantonalnog suda, a potom i Vrhovnog suda, da se u konkretnom slučaju radilo o produženom (predmetnom) krivičnom djelu u smislu člana 55. KZFBiH. Dakle, u konkretnom slučaju se radilo o stvarnim okolnostima koje čine jedinstvenu cjelinu i s kojima inkriminacijama je apelant bio (bez odgađanja i podrobno) upoznat od samog početka predmetnog krivičnog postupka u smislu obavještavanja o optužbama protiv njega, nezavisno od pravne kvalifikacije koju je Kantonalno tužilaštvo predložilo u (izmijenjenoj) optužnici.
57. Isto tako, prema ocjeni Ustavnog suda, pravna (pre)kvalifikacija izvršena od prvostepenog suda nije stavila apelanta u nepovoljniji položaj od one u kojoj se našao, odnosno nalazio u momentu optuženja, uslijed čega apelant nije bio onemogućen da na adekvatan način pripremi svoju odbranu kako lično tako i posredstvom svoga branioca. U tom smislu se, prema shvatanju Ustavnog suda, u kontekstu apelacionih navoda ne čini ni proizvoljnim prije svega obrazloženje redovnih sudova da intervencija Kantonalnog suda u pogledu pojedinih činjenica (iz optužnice) koje se tiču načina izvršenja predmetnog krivičnog djela (da je apelant s oštećenom „izvršio spolni odnošaj“ u izreci presude sud naveo da je s oštećenom „izvršio sa spolnim odnosom izjednačenu spolnu radnju“), te izmjena dobi oštećene (umjesto u optužnici „oko 12 godina“ navedeno u izreci presude „oko 13 godina“) predstavlja manje korekcije, tj. intervencije koje su rezultat provedenog dokaznog postupka i koje su dozvoljene, a kojima se ne narušava identitet optužbe u konkretnoj pravnoj stvari. Ovo iz razloga jer iz obrazloženja osporene drugostepene odluke proizlazi da je radnja izvršenja predmetnog krivičnog djela iz člana 207. stav (2) KZFBiH u konkretnom slučaju ostala ista, te da optužnica i izreka osporene prvostepene presude sadrže opis činjenica i okolnosti u kojima se konkretiziraju radnje izvršenja datog krivičnog djela, a koje prvostepeni sud nije mijenjao. Zatim, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u obrazloženju osporene drugostepene presude da navedenom izmjenom dobi oštećene od prvostepenog suda nije izmijenjena suština krivičnog događaja sadržana u optužnici, niti je zbog toga apelant doveden u teži položaj, odnosno da je tom intervencijom prvostepenog suda prekoračena optužba u smislu člana 295. stav (1) ZKPFBiH i apelantovo pravo na odbranu. Također, Ustavni sud u kontekstu navoda o prekoračenju optužbe ne nalazi ni proizvoljnost u obrazloženju redovnih sudova iz osporenih odluka da okolnosti konkretnog slučaja (način izvršenja krivičnog djela, mladost i osjetljivost oštećene, kao i priroda krivičnog djela u pitanju) nisu omogućile precizno utvrđivanje vremena izvršenja svake pojedinačne apelantove radnje iz konstrukcije produženog krivičnog djela, uslijed čega se neosnovanim čine navodi apelacije kako o nerazumljivosti izreke osporene prvostepene presude u pogledu vremena izvršenja krivičnog djela tako i u vezi s tim navodi o povredi apelantovog prava da bude na vrijeme i podrobno obaviješten o prirodi i uzroku optužbe protiv njega. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je neosnovan apelantov navod da je u predmetnoj krivičnoj stvari prekoračena optužba, odnosno da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili odredbe člana 295. ZKPFBiH kojima je propisana vezanost presude za optužbu.
58. Pritom, Ustavni napominje da su tačke a) i b) stava 3. člana 6. Evropske konvencije povezane, te da se pravo na obavještavanje o prirodi i uzroku optužbe mora razmatrati u svjetlu optuženog prava da priprema svoju odbranu (vidi Pélissier i Sassi protiv Francuske [GC], broj predstavke 25444/94, st. 52–54, ECHR 1999 II), kao i da se nedostaci u obavještavanju o optužbi mogu ispraviti i u žalbenom postupku ako optuženik ima priliku pred višim sudovima iznijeti svoju odbranu te pobijati svoju osudu u pogledu svih bitnih pravnih i činjeničnih aspekata (vidi Dallos protiv Mađarske, st. 49–52; Sipavieius protiv Litve, st. 30–33; Zhupnik protiv Ukrajine, st. 39–43.; I. H. i drugi protiv Austrije, st. 36–38). S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao i koristio mogućnost da u žalbenom postupku pred Vrhovnim sudom iznese svoju odbranu, odnosno da istakne sve prigovore u vezi s proceduralnim propustima, uključujući i prigovor prekoračenja „optužbe“, o čemu je u obrazloženju osporene drugostepene presude Vrhovnog suda posvećena pažnja i u čijem obrazloženju je Ustavni sud prethodno zaključio da ne nalazi proizvoljnost (tačke 55. i 56. odluke). Stoga, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog predmeta apelant, odnosno njegova odbrana imala dovoljno informacija koliko je to bilo potrebno, tj. neophodno radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega i pripreme odbrane. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi neosnovanim apelantove tvrdnje u smislu (ne)osiguranja garancija obuhvaćenih članom 6. stav 3.a) i b) Evropske konvencije. Isto tako, Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije.
59. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog predmeta redovni sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnog krivičnog djela spolnog odnošaja s djetetom iz člana 207. stav (2) KZFBiH u vezi sa članom 55. navedenog zakona donijeli isključivo u kontekstu apelantovih radnji u čijem tumačenju i primjeni Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Na navedeni način Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. Evropske konvencije. Isto tako, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta.
60. Posljedično navedenom, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini s aspekta primjene procesnog i materijalnog prava u odnosu na utvrđivanje apelantove krivičnopravne odgovornosti, nije bio pravičan u smislu poštovanja garancija člana 6. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
61. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.a), b) i d) Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz njihovu pojedinačnu i međusobnu ocjenu, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelant počinio inkriminirane radnje obuhvaćene krivičnim djelom spolnog odnošaja s djetetom iz člana 207. stav (2) KZFBiH, koje mu je optužnicom stavljeno na teret, u vezi sa članom 55. KZFBiH. Također, u konkretnom slučaju nije došlo do prekoračenja optužbe sve dok je apelant imao i odgovarajuće vrijeme za pripremu odbrane. Dakle, nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje na apelantovu štetu, uz navođenje jasnih i argumentiranih razloga, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu prava, odnosno povredu prava na obrazloženu odluku.
62. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić