Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4363/19 (R. R.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Otkaz
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4363/19
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4363/19, rješavajući apelacije Radmile Reljić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3), člana 72 st. (4) i (5) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvajaju apelacije koje je podnijela Radmila Reljić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 Rs 024940 19 Rsž 3 od 13. septembra 2019. godine.
Na osnovu člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da Radmili Reljić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbijaju se kao neosnovane apelacije koje je podnijela Radmila Reljić protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 Rs 024940 19 Rsž 3 od 13. septembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 Rs 024940 17 Rs 2 od 28.
decembra 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Radmila Reljić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Prijedora podnijela je 11. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 Rs 024940 19 Rsž 3 od 13. septembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 Rs 024940 17 Rs 2 od 28. decembra 2018. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 4363/19.
2. Apelantkinja je 22. juna 2020. godine podnijela apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 Rs 024940 19 Rev 3 od 15. januara 2020. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2118/20.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da je navedene apelacije podnijelo isto lice i da se odnose na isti parnični postupak, Ustavni sud, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4363/19.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Arcelor Mittal d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 1. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 8. oktobra 2020. do 19. oktobra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Apelantkinja je 23. septembra 2010. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog, koju je podneskom od 18. aprila 2013. godine preinačila tražeći da se utvrdi da je apelantkinja donošenjem odluke o otkazu ugovora o radu tuženog od 17. avgusta 2010. godine bila izložena diskriminaciji i nefizičkom zlostavljanju od strane tuženog od 23. avgusta 2010. godine do dana presuđenja po osnovu njenog socijalnog porijekla, imovnog stanja i društvenog položaja i članstva u Udruženju za zaštitu prava u oblasti zaposlenja i socijalnog osiguranja „Diskriminacija je zabranjena“ Banjaluka u postupku ostvarivanja prava po osnovu zaposlenja, čime joj je tuženi nanio materijalnu i nematerijalnu štetu (tačka 1), da se poništi Odluka o otkazu ugovora o radu tuženog od 17. avgusta 2010. godine i naloži tuženom da apelantkinju vrati na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi (tačka 2), da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. marta 2009. godine (tačka 3), da se obaveže tuženi da apelantkinji isplati nematerijalnu štetu po osnovu pretrpljenog straha zbog umanjenja životne aktivnosti, zaustavljene mogućnosti profesionalnog napredovanja i životnog planiranja od 23. avgusta 2010. godine do povratka na posao u iznosu od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom (tačka 4), da se obaveže tuženi da apelantkinji isplati nematerijalnu štetu po osnovu duševnih boli zbog umanjenja životne aktivnosti, zaustavljene mogućnosti profesionalnog napredovanja i životnog planiranja od 23. avgusta 2010. godine do povratka na posao u iznosu od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom (tačka 5), da se obaveže tuženi da apelantkinji isplati platu za juli 2007. godine u iznosu od 452,99 KM sa zakonskom zateznom kamatom (tačka 6), da se obaveže tuženi da apelantkinji isplati razliku zatezne kamate u iznosu od 8.640,75 KM na ime isplaćenih plata za period od 16. avgusta 2004. do 30. juna 2007. godine (tačka 7), da se obaveže tuženi da apelantkinji isplati zakonsku zateznu kamatu u iznosu od 10.135,54 KM na ime isplaćenih plata za period od 1. avgusta 2007. do 1. marta 2009. godine (tačka 8), da se obaveže tuženi da apelantkinji isplati razlike plate po osnovu minulog rada za period od 1. marta 2009. do 23. avgusta 2010. godine iznos od po 20,00 KM mjesečno (tačka 9), da se obaveže tuženi da apelantkinji isplati materijalnu štetu zbog sticanja bez osnova i neosnovanog bogaćenja tuženog na njenu štetu na ime plata za period od 1. januara 1994. do 16. avgusta 2004. godine u iznosu precizno navedenom u izreci presude, na ime razlike plate od 1. aprila 2005. godine do vraćanja na posao u iznosu precizno navedenom u izreci presude sa zateznom kamatom, na ime naknade za neisplaćeni ogrjev i zimnicu za 1998, 1999, 2000, 2001. i 2002. godinu iznose koji su precizirani u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, da se obaveže tuženi da apelantkinji po osnovu neisplaćenog regresa za 1998, 1999, 2000, 2001, 2002, 2003. i 2004. godinu isplati iznose precizirane u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom (tačka 10), da se obaveže tuženi da apelantkinji na obračunati iznos plate i drugih davanja za period od 1. januara 1994. godine do povratka na posao uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje sa zakonskom zateznom kamatom (tačka 11), da se obaveže tuženi da iznos plata i drugih davanja u korist apelantkinje registruje u jedinstveni registar kontrole u Poreskoj upravi RS putem prijave podataka o ostvarenoj plati i drugim davanjima (tačka 12), te da se obaveže tuženi da apelantkinji isplati zakonsku zateznu kamatu na navedene iznose materijalne i nematerijalne štete i da joj naknadi troškove postupka (tačka 13).
8. Rješenjem Osnovnog suda broj 77 0 Rs 024940 10 Rs od 28. juna 2013. godine odbačena je apelantkinjina tužba u dijelu zahtjeva pod tač. 1, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12 i 13 jer po istoj pravnoj stvari već teče parnica u predmetu broj 77 0 Rs 028235 Rs 10, te je prekinut postupak po apelantkinjinoj tužbi u dijelu tužbenog zahtjeva pod tač. 2 i 3 do pravosnažnog okončanja postupka koji se vodi kod Osnovnog suda u predmetu broj 77 0 Rs 028235 10 Rs.
9. Rješenjem Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 Rs 024940 13 Rsž od 14. marta 2014. godine djelimično je uvažena apelantkinjina žalba i ukinuto prvostepeno rješenje u dijelu odluke kojim je prekinut parnični postupak do pravosnažnog okončanja postupka koji se vodi kod Osnovnog suda u predmetu broj 77 0 Rs 028235 10 Rs u odnosu na zahtjev da se poništi odluka o otkazu ugovora o radu od 17. avgusta 2010. godine, naloži tuženom da apelantkinju vrati na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi, te u dijelu da se utvrdi pravno valjanim ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. marta 2009. godine i predmet je u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno u dijelu kojim je odbačena tužba u odnosu na zahtjeve pod tač. 1, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12 i 13.
10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 77 0 Rs 024940 14 Rev od 10. februara 2016. godine odbijena je apelantkinjina revizija izjavljena protiv drugostepenog rješenja.
11. Apelantkinja je podneskom od 16. marta 2018. godine preinačila tužbu tako što je tražila da se poništi odluka o otkazu ugovora o radu od 17. avgusta 2010. godine kojom je otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. marta 2009. godine i odluka tuženog od 14. oktobra 2014. godine kojom je navedeni ugovor o radu prestao da važi 23. avgusta 2010. godine (tačka 1), da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. marta 2009. godine (tačka 2), da se obaveže tuženi da apelantkinji isplati naknadu štete u visini pripadajućih plata za period od 23. avgusta 2010. do 30. juna 2013. godine (tačka 3), naknadu štete po osnovu regresa za 2010, 2011. i 2012. godinu u precizno navedenim novčanim iznosima sa zakonskom zateznom kamatom (tačka 4) i naknade za Dan rudara za 2010, 2011. i 2012. godinu u precizno navedenim novčanim iznosima sa zakonskom zateznom kamatom (tačka 5), da se obaveže tuženi da na dosuđeni iznos plata i naknade za Dan rudara uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje sa zakonskom zateznom kamatom i dosuđene iznose evidentira u jedinstveni registar kontrole i naplate doprinosa u Poreskoj upravi RS putem prijave podataka po ostvarenoj plati (tačka 6), da se, u slučaju da tužbeni zahtjev za poništenje odluke tuženog od 17. avgusta 2010. godine i odluke tuženog od 14. oktobra 2014. godine bude odbijen, obaveže tuženi da apelantkinji isplati naknadu štete po osnovu otpremnine u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom (stav 7), te da se obaveže tuženi da apelantkinji isplati materijalnu štetu u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka (tačka 8).
12. Rješenjem Osnovnog suda od 18. aprila 2018. godine odbačena je apelantkinjina tužba u dijelu zahtjeva iz tačke 3, i to u dijelu koji se odnosi na isplatu naknade štete u visini pripadajućih plata za period od 23. avgusta 2010. do 31. decembra 2012. godine, zahtjeva iz tač. 4 i 5, te tačke 6 u dijelu kojim je traženo da se tuženi obaveže da na dosuđeni iznos naknade za Dan rudara uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje sa zakonskom zateznom kamatom i dosuđene iznose evidentira u jedinstveni registar kontrole i naplate doprinosa u Poreskoj upravi RS putem prijave podataka po ostvarenoj plati.
13. Rješenjem Okružnog suda od 21. septembra 2018. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje.
14. Rješenjem Vrhovnog suda od 23. januara 2019. godine odbijena je apelantkinjina revizija izjavljena protiv drugostepenog rješenja. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je pravosnažno presuđeno (Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 Rs 028235 13 Rev od 6. avgusta 2014. godine) za sva apelantkinjina potraživanja sadržana u izreci prvostepenog rješenja, osim za potraživanja na ime plate za novembar i decembar 2012. godine, ali da je tužbeni zahtjev za taj dio potraživanja (plate za novembar i decembar 2012. godine) postavljen tek u podnesku od 16. marta 2018. godine, po proteku rokova propisanih odredbom člana 118 Zakona o radu. Pri tome je istakao da Presudom Vrhovnog suda od 6. avgusta 2014. godine sud nije mogao davati uputstva za neke buduće postupke.
15. Apelantkinja je podneskom od 26. novembra 2018. godine preinačila tužbeni zahtjev postavljajući iste zahtjeve kao i u podnesku od 16. marta 2018. godine (izuzev što je u podnesku od 16. marta 2018. godine tražila i poništenje odluke tuženog od 14. oktobra 2014. godine).
16. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 Rs 024940 17 Rs 2 od 28. decembra 2018. godine odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se poništi odluka o otkazu ugovora o radu od 17. avgusta 2010. godine kojom je otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. marta 2009. godine i apelantkinji prestao radni odnos 23. avgusta 2010. godine (stav I), odbačena je apelantkinjina tužba u dijelu kojim je tražila da se poništi odluka tuženog od 14. oktobra 2014. godine (stav II tačka 1), da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. marta 2009. godine (stav II tačka 2), da se obaveže tuženi da apelantkinji isplati naknadu štete u visini pripadajućih plata od 23. avgusta 2010. do 30. juna 2013. godine (stav II tačka 3), naknadu štete po osnovu regresa za 2010, 2011. i 2012. godinu (stav II tačka 4) i naknadu štete po osnovu pripadajuće naknade za Dan rudara za 2010, 2011. i 2012. godinu (stav II tačka 5), u precizno navedenim iznosima sa zakonskom zateznom kamatom, te da se obaveže tuženi da na dosuđeni iznos plata i naknade za Dan rudara uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje sa zakonskom zateznom kamatom i dosuđene iznose evidentira u jedinstveni registar kontrole i naplate doprinosa u Poreskoj upravi RS putem prijave podataka po ostvarenoj plati (stav II tačka 6). Takođe je odlučeno da će o eventualnom tužbenom zahtjevu, kojim je apelantkinja tražila da se u slučaju da tužbeni zahtjev za poništenje odluke tuženog od 17. avgusta 2010. godine i odluke tuženog od 14. oktobra 2014. godine bude odbijen tuženi obaveže da apelantkinji isplati naknadu štete po osnovu otpremnine u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, sud odlučiti nakon pravosnažnosti odluke o primarnom tužbenom zahtjevu (stav III).
17. U obrazloženju osporene presude Osnovni sud je iznio hronologiju sudskog postupanja navedenu u uvodnim napomenama ove odluke, ukazao je da je odredbom člana 118 Zakona o radu propisano da tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede, te je istakao da se radi o prekluzivnom roku, odnosno da protekom navedenih rokova radnik gubi pravo na sudsku zaštitu. Osnovni sud je ocijenio neosnovanim apelantkinjin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se poništi odluka o otkazu ugovora o radu tuženog od 17. avgusta 2010. godine, kojom je otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. marta 2009. godine i apelantkinji prestao radni odnos 23. avgusta 2010. godine. U vezi s tim je istakao da je tuženi odlukom od 14. oktobra 2014. godine ukinuo odluku o otkazu ugovora o radu od 17. avgusta 2010. godine, te da sud ne može odlučivati o odluci koja ne postoji. Osnovni sud je dalje ocijenio da je apelantkinjina tužba neblagovremena u dijelu u kojem je tražila da sud poništi odluku tuženog od 14. oktobra 2014. godine s obzirom na to da je apelantkinja taj zahtjev prvi put postavila u podnesku od 16. marta 2018. godine, nakon proteka zakonom propisanog subjektivnog i objektivnog roka. Ukazao je da je odredbom člana 54 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, povredu prava ličnosti ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave (stav 1), da se ovakva tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kada tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa (stav 2). S obzirom na to da je tuženi odlukom od 14. oktobra 2014. godine ukinuo odluku o otkazu ugovora o radu od 17. avgusta 2010. godine, iz čega proizlazi da i dalje formalno egzistira ugovor o radu zaključen između parničnih stranaka 1. marta 2009. godine, Osnovni sud je zaključio da apelantkinja nema pravni interes, u smislu odredbe člana 54 ZPP, da zahtijeva da se utvrdi da je navedeni ugovor o radu na neodređeno vrijeme (od 1. marta 2009. godine) pravno valjan. Osnovni sud je dalje ocijenio da je apelantkinjina tužba neblagovremena u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tuženi da apelantkinji isplati naknadu štete u visini pripadajućih plata od 1. januara 2013. do 30. juna 2013. godine sa zakonskom zateznom kamatom. U vezi s tim je istakao da je apelantkinja, nakon što je donošenjem rješenja tog suda od 28. juna 2013. godine tužbeni zahtjev u dijelu koji je označen podneskom od 18. aprila 2013. godine tačkama 1, 4–13 odbačen (koja odluka je potvrđena rješenjem Okružnog suda u Banjaluci od 14. marta 2014. godine), zahtjev za isplatu plata za navedeni period postavila 16. marta 2018. godine, nakon proteka subjektivnog i objektivnog roka koji su propisani odredbom člana 118 Zakona o radu. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim je apelantkinja tražila naknadu plate za period od 23. avgusta 2010. do 31. decembra 2012. godine, naknadu na ime regresa i Dana rudara za 2010, 2011. i 2012. godinu, Osnovni sud je zauzeo stanovište da je o tim zahtjevima riješeno u predmetu broj 77 0 Rs 028235 10 Rs, kako je ukazano u rješenju tog suda od 18. aprila 2018. godine, te da se stoga radi o presuđenoj stvari, zbog čega je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbačen primjenom odredbe člana 67 stav 1 tačka 4 ZPP. Stoga je Osnovni sud odbacio i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantkinja tražila da se obaveže tuženi da joj uplati doprinose za taj period (od 23. avgusta 2010. do 31. decembra 2012. godine) zbog presuđene stvari, dok je u odnosu na zahtjev za uplatu doprinosa za period od 1. januara 2013. do 30. juna 2013. godine zaključio da je tužba neblagovremena jer je podnesena nakon isteka subjektivnog i objektivnog roka iz člana 118 Zakona o radu.
18. Presudom Okružnog suda broj 77 0 Rs 024940 19 Rsž 3 od 13. septembra 2019. godine djelimično je usvojena apelantkinjina žalba i ukinuta je prvostepena presuda u odbacujućem dijelu (stav II tač. 1 i 2) i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je u preostalom dijelu apelantkinjina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
19. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je podržao stanovište prvostepenog suda da odluka tuženog o otkazu ugovora o radu od 17. avgusta 2010. godine više ne postoji s obzirom na to da je ukinuta odlukom tuženog od 14. oktobra 2014. godine i da je stoga apelantkinjin tužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovan. Nadalje je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da je pravosnažno presuđeno o apelantkinjinom zahtjevu koji se odnosi na potraživanje naknade plate za period od 23. avgusta 2010. godine zaključno s oktobrom 2012. godine, na potraživanja na ime nagrade za Dan rudara i regresa za godišnji odmor za 2010, 2011. i 2012. godinu, kao i za uplatu doprinosa za navedeni period. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je presudom Osnovnog suda od 27. februara 2013. godine tuženi obavezan da apelantkinji isplati naknade plata za period od avgusta 2010. godine zaključno sa oktobrom 2012. godinu i nagradu za Dan rudara za 2011. i 2012. godinu, dok je odbijen zahtjev za nagradu za Dan rudara za 2010. godinu, kao i zahtjev za regres za godišnji odmor za 2010, 2011. i 2012. godinu, da je navedena presuda u cijelosti potvrđena presudom Okružnog suda u Banjaluci od 7. juna 2013. godine, te da su navedene presude preinačene Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 Rs 028235 13 Rev od 6. avgusta 2014. godine na način da je, između ostalog, odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila isplatu naknade plate za period od avgusta 2010. do oktobra 2012. godine i naknade nagrade za Dan rudara za 2011. i 2012. godinu. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da je pravosnažno presuđeno za sva apelantkinjina potraživanja sadržana u stavu II tač. 3, 4, 5 i 6 izreke prvostepene presude, osim potraživanja na ime plata za novembar i decembar 2012. godine, kao i za uplatu doprinosa za taj period, iz kojeg razloga je u tom dijelu apelantkinjina tužba odbačena primjenom odredbi člana 196 ZPP. Okružni sud je, međutim, istakao da nije pravilan zaključak prvostepenog suda da je pravosnažno presuđeno za apelantkinjina potraživanja koja se odnose na plate za novembar i decembar 2012. godine, kao i za uplatu doprinosa za taj period jer je tužiteljica takav zahtjev postavila tek u podnesku od 16. marta 2018. godine, a navedena potraživanja su dospjela u decembru 2012, odnosno u januaru 2013. godine, iz kojeg razloga je tužba u tom dijelu neblagovremena u smislu odredbi člana 118 Zakona o radu. Pri tome je istakao da je sve navedene apelantkinjine zahtjeve prvostepeni sud već odbacio rješenjem od 18. aprila 2018. godine, koje je potvrđeno rješenjima Okružnog suda od 21. septembra 2018. godine i Vrhovnog suda od 23. januara 2019. godine, te je zaključio da nije bilo mjesta da se o navedenim zahtjevima ponovo odlučuje uprkos činjenici da je apelantkinja te zahtjeve ponovo istakla u podnesku od 23. novembra 2018. godine. Okružni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je neblagovremena tužba u dijelu zahtjeva za isplatu plata u periodu od 1. januara 2013. od 30. juna 2013. godine, zajedno sa uplatom doprinosa za taj period, jer je apelantkinja takav zahtjev postavila tek podneskom od 16. marta 2018. godine. Nadalje je ocijenio osnovanim apelantkinjine žalbene navode da je prvostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev odlučujući o poništavanju odluke tuženog od 14. oktobra 2014. godine jer je apelantkinja podneskom od 26. novembra 2018. godine, kojim je konačno opredijelila tužbeni zahtjev, povukla tužbu u dijelu u kojem je tražila poništavanje navedene odluke tuženog, čemu se tuženi nije protivio jer se upustio u raspravljanje po ovako uređenoj tužbi. U konačnici, Okružni sud je ocijenio pogrešnim zaključak prvostepenog suda da ugovor o radu od 1. marta 2009. godine i dalje formalno egzistira, zbog čega apelantkinja nema pravni interes za utvrđenje da je navedeni ugovor pravno valjan. U vezi s tim je istakao da je tačno da je odlukom tuženog od 14. oktobra 2014. godine stavljena van snage odluka od 17. avgusta 2010. godine, kojom odlukom je otkazan ugovor o radu od 1. marta 2009. godine, ali je članom 2 navedene odluke određeno da sporni ugovor o radu prestaje da važi od 23. avgusta 2010. godine.
20. Rješenjem Vrhovnog suda broj 77 0 Rs 024940 19 Rev 3 od 15. januara 2020. godine odbačena je apelantkinjina revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
21. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 247 stav 2 ZPP, između ostalog, propisano da je revizija nedozvoljena ako nije izjavljena posredstvom punomoćnika iz člana 301b) ZPP, dok je odredbom člana 201b) ZPP propisano da u postupku po reviziji stranku mora, kao punomoćnik, zastupati advokat, osim ako je sama stranka advokat, a izuzetno od ovog stava, stranka može sama izjaviti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za stranku reviziju može izjaviti punomoćnik koji je, prema odredbama ovog ili drugog zakona ovlašćen da zastupa stranku, a koji ima položen pravosudni ispit (stav 2). S obzirom na to da je predmetnu reviziju izjavila apelantkinja koja nije pravnik i nema položen pravosudni ispit, Vrhovni sud je zaključio da revizija nije dozvoljena.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da je pogrešan zaključak suda da odluka tuženog o otkazu ugovora o radu od 17. avgusta 2010. godine više ne postoji jer je ukinuta odlukom tuženog od 14. oktobra 2014. godine. Navodi da je odlukom tuženog od 14. oktobra 2014. godine određeno da je apelantkinjin ugovor o radu na neodređeno vrijeme prestao sa 23. avgustom 2010. godine, iako Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 Rs 028235 13 Rev od 6. avgusta 2014. godine tako nije određeno, te da je ta odluka proizvela pravne posljedice dostavljanjem apelantkinji. U vezi s tim, navodi da ima pravni interes da se poništi odluka tuženog od 17. avgusta 2010. godine jer se ne zna da li je apelantkinja bila u radnom odnosu kod tuženog u periodu od 23. avgusta 2010. do 30. juna 2013. godine. Nadalje navodi da je pogrešan zaključak suda da je Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 Rs 028235 13 Rev od 6. avgusta 2014. godine odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila isplatu plate za period od avgusta 2010. do oktobra 2012. godine i naknadu za Dan rudara za 2011. i 2012. godinu jer je u obrazloženju navedene presude navedeno da su ta potraživanja predmet ovog parničnog postupka (77 0 Rs 024940 10 Rs). Apelantkinja navodi da je pogrešan i zaključak da je tek podneskom od 16. marta 2018. godine tražila naknadu štete po osnovu pripadajućih plata, regresa i naknade za Dan rudara za novembar i decembar 2012. godine i od 1. januara 2013. do 30. juna 2013. godine, s obzirom na to da je tužbom od 23. septembra 2010. godine apelantkinja tražila naknadu štete po osnovu pripadajućih plata, regresa i naknade za Dan rudara za period od 23. avgusta 2010. do povratka na posao jer je ugovorom o radu od 1. jula 2013. godine apelantkinja vraćena na posao s tim datumom. Navodi da tužba od 23. septembra 2010. godine nije neblagovremena jer je podnesena prije isteka roka od godinu dana od dana donošenja odluke tuženog o otkazu ugovora o radu od 17. avgusta 2010. godine, te da je podneskom o uređenju tužbe od 16. marta 2018. godine apelantkinja samo uredila tužbu u skladu s presudom Vrhovnog suda od 6. avgusta 2014. godine i okolnostima nastalim poslije podnošenja tužbe, čemu se tuženi ne može protiviti shodno odredbi člana 56 ZPP. Nadalje navodi da je u parnici broj 77 0 Rs 028235 Rs 10 uzalud tražila da se taj postupak spoji s predmetnim, te da podneskom o uređenju tužbe od 26. novembra 2018. godine u predmetnoj parnici nije tražila poništenje odluke tuženog od 14. oktobra 2014. godine zbog toga što je rješenjem s pripremnog ročišta od 2. aprila 2018. godine odbijen njen prijedlog za spajanje postupaka. Navodi da je to za posljedicu imalo da pred redovnim sudovima nije bilo suđenja i javne rasprave po apelantkinjinom tužbenom zahtjevu od 23. septembra 2010. godine kojim je tražila poništenje odluke o otkazu ugovora o radu od 17. avgusta 2010. godine, utvrđenje da je pravno valjan ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. marta 2009. godine, poništenje odluke tuženog od 14. oktobra 2014. godine i naknadu štete po osnovu pripadajućih plata, regresa i naknade za Dan rudara za period od 23. avgusta 2010. godine do povratka na posao. U konačnici navodi da predmetni postupak traje više od 15 godina, iako se radi o postupku koji je shodno odredbi člana 420 ZPP hitan, zbog čega smatra da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, te je zahtijevala naknadu nematerijalne štete zbog povrede navedenog prava.
b) Odgovori na apelaciju
23. Okružni sud je naveo da nije došlo do povrede apelantkinjinih prava na koja se poziva i predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
24. Osnovni sud je naveo da je apelacija neosnovana, da nije došlo do povrede apelantkinjinih prava na koja se poziva, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
25. Tuženi je naveo da je apelacija neosnovana i predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu. Takođe je naveo da je apelantkinja doprinijela dužini trajanja predmetnog postupka, zbog čega smatra da nije došlo do povrede njenog prava na suđenje u razumnom roku.
V.Relevantni propisi
26. Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 118.
Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.
Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.
27. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
2. Tužba za utvrđenje Član 54.
Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, povredu prava ličnosti ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.
Ovakva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.
Tužba za utvrđivanje može se podnijeti radi utvrđivanja postojanja, odnosno nepostojanja činjenice, ako je to predviđeno posebnim zakonom ili drugim propisom.
Tužba za utvrđivanje povreda prava ličnosti može se podnijeti bez obzira na to da li je postavljen zahtjev za naknadu štete ili drugi zahtjev, u skladu sa posebnim zakonom.
Ako odluka o sporu zavisi od toga da li postoji ili ne postoji neki pravni odnos koji je u toku parnice postao sporan, tužilac može pored postojećeg zahtjeva istaći i tužbeni zahtjev da sud utvrdi da takav odnos postoji, odnosno da ne postoji, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan za takav zahtjev.
Isticanje zahtjeva u smislu odredbe stava 5. ovog člana neće se smatrati kao preinačenje tužbe.
Član 67.
Po prethodnom ispitivanju tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:
[…] 2) da je tužba podnijeta neblagovremeno, ako je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe;
3) da o istom zahtjevu već teče parnica;
4) da je stvar pravosnažno presuđena;
[…] VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su Presuda Okružnog suda broj 77 0 Rs 024940 19 Rsž 3 od 13. septembra 2019. godine i Presuda Osnovnog suda broj 77 0 Rs 024940 17 Rs 2 od 28. decembra 2018. godine (AP 4363/19), te Rješenje Vrhovnog suda broj 77 0 Rs 024940 19 Rev 3 od 15. januara 2020. godine (AP 2118/20) kojim je apelantkinjina revizija izjavljena protiv drugostepene presude odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je, dakle, revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek jer je odbačena iz formalnih razloga, te da je konačna odluka u predmetnom parničnom postupku presuda Okružnog suda od 13. septembra 2019. godine. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već zaključio da zakonskim ograničenjem propisanim odredbom člana 247 stav (2) ZPP nije dovedeno u pitanje pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 382/17 od 10. maja 2017. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je osporena presuda Okružnog suda donesena 13. septembra 2019. godine, a apelacija u predmetu broj AP 4363/19 je podnesena 11. novembra 2019. godine proizlazi da je predmetna apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, uključujući i suđenje u razumnom roku, i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
34. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu, dakle, o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
a) U odnosu na osporene odluke
36. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelantkinja smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
38. Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Okružnog suda potvrđena prvostepena presuda u dijelu u kojem je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi odluka o otkazu ugovora o radu od 17. avgusta 2010. godine kojom je otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. marta 2009. godine i apelantkinji radni odnos prestao 23. avgusta 2010. godine (stav I). Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u vezi s tim istakao da odluka tuženog o otkazu ugovora o radu od 17. avgusta 2010. godine više ne postoji jer je ukinuta odlukom tuženog od 14. oktobra 2014. godine, u kojem zaključku Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
39. Ustavni sud, dalje, primjećuje da je Okružni sud potvrdio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odbačen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj isplati naknadu štete u visini pripadajućih plata od 23. avgusta 2010. do 30. juna 2013. godine (stav II tačka 3), naknadu štete po osnovu regresa za 2010, 2011. i 2012. godinu (stav II tačka 4) i naknadu štete po osnovu pripadajuće naknade za Dan rudara za 2010, 2011. i 2012. godinu (stav II tačka 5). U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj isplati naknadu štete u visini pripadajućih plata za period od 23. avgusta 2010. godine zaključno sa oktobrom 2012. godine, naknadu na ime nagrade za Dan rudara i regresa za godišnji odmor za 2010, 2011. i 2012. godinu, kao i za uplatu doprinosa za navedeni period, pravosnažno odlučeno u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 Rs 028235 13 Rev od 6. avgusta 2014. godine, te da su ti apelantkinjini tužbeni zahtjevi odbačeni rješenjem Osnovnog suda od 18. aprila 2018. godine (koje je potvrđeno rješenjima Okružnog suda od 21. septembra 2018. godine i Vrhovnog suda od 23. januara 2019. godine), slijedom čega je potvrdio prvostepenu presudu kojom je tužba u tom dijelu odbačena. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je navedenom presudom Vrhovnog suda (koja je dostavljena u prilogu apelacije) djelimično usvojena revizija tuženog i preinačena Presuda Okružnog suda broj 77 0 Rs 028235 13 Rsž od 7. juna 2013. godine (kojom je u cijelosti potvrđena presuda Osnovnog suda od 27. februara 2013. godine kojom je tuženi obavezan da apelantkinji isplati naknade plata za period od avgusta 2010. godine zaključno sa oktobrom 2012. godinu i nagradu za Dan rudara za 2011. i 2012. godinu, dok je odbijen zahtjev za nagradu za Dan rudara za 2010. godinu, kao i zahtjev za regres za godišnji odmor za 2010, 2011. i 2012. godinu) tako što je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila isplatu naknade plate za period od avgusta 2010. do oktobra 2012. godine i naknade nagrade za Dan rudara za 2011. i 2012. godinu. U obrazloženju presude Vrhovnog suda od 6. avgusta 2014. godine navedeno je da odluka o vraćanju apelantkinje na posao i priznanju drugih prava iz radnog odnosa u tom trenutku nije zavisila od poništenja odluke o otkazu od 29. oktobra 2004. godine (čije poništenje je bilo predmet tog postupka), već od zakonitosti odluke od 17. avgusta 2010. godine koja je predmet spora u predmetnom parničnom postupku. Iz navedenog, dakle, proizlazi da je Vrhovni sud navedenom presudom odbio taj dio apelantkinjinog tužbenog zahtjeva iako o njemu nije meritorno odlučivao, već je konstatovao da se o tom dijelu apelantkinjinog tužbenog zahtjeva vodi drugi parnični postupak, a koja presuda Vrhovnog suda je bila osnov za donošenje rješenja Osnovnog suda od 18. aprila 2018. godine u dijelu u kojem je odbačen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila naknadu štete u visini pripadajućih plata za period od 23. avgusta 2010. zaključno sa oktobrom 2012. godinu, naknadu štete po osnovu regresa i naknade za Dan rudara za 2010, 2011. i 2012. godinu (vidi tačku 14 ove odluke), na koje rješenje se poziva Okružni sud u obrazloženju osporene presude. Stoga, u situaciji kada je o dijelu apelantkinjinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila isplatu naknade plate za period od 23. avgusta 2010. godine zaključno sa oktobrom 2012. godine, naknade na ime nagrade za Dan rudara i regresa za godišnji odmor za 2010, 2011. i 2012. godinu, kao i za uplatu doprinosa za navedeni period, pravosnažno presuđeno presudom Vrhovnog suda od 6. avgusta 2014. godine (koja nije bila predmet osporavanja u apelacionom postupku pred Ustavnim sudom), Ustavni sud ne smatra proizvoljnim postupanje Okružnog suda koji je apelantkinjinu tužbu u tom dijelu odbacio zbog presuđene stvari, primjenom odredbi člana 196 ZPP. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja navedeni propust u Presudi Vrhovnog suda broj 77 0 Rs 028235 13 Rev od 6. avgusta 2014. godine (koji sud je, kako je već rečeno, odbio navedeni dio apelantkinjinog tužbenog zahtjeva iako o njemu nije meritorno odlučivao) ne može s uspjehom osporavati podnošenjem apelacije protiv odluka donesenih u predmetnom parničnom postupku.
40. Ustavni sud dalje primjećuje da je Okružni sud osporenom odlukom potvrdio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odbačen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je apelantkinja tražila isplatu plate za novembar i decembar 2012. godine i uplatu doprinosa za taj period, uz obrazloženje da je taj dio tužbenog zahtjeva odbačen rješenjem Osnovnog suda od 18. aprila 2018. godine (koje je potvrđeno rješenjima Okružnog suda od 21. septembra 2018. godine i Vrhovnog suda od 23. januara 2019. godine). S obzirom na to da je navedenim rješenjima odbačen taj dio apelantkinjinog tužbenog zahtjeva zbog toga što je postavljen po proteku rokova iz člana 118 Zakona o radu, Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u postupanju Okružnog suda koji je taj stav potvrdio.
41. U konačnici, Okružni sud je ukazao da je predmetna tužba neblagovremena, u smislu odredbe člana 118 Zakona o radu, u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je apelantkinja tražila isplatu plata za period od 1. januara 2013. od 30. juna 2013. godine, zajedno sa uplatom doprinosa za taj period, jer je apelantkinja takav zahtjev postavila tek podneskom od 16. marta 2018. godine, a navedena potraživanja su dospjela u decembru 2012, odnosno u januaru 2013. godine. S obzirom na to da je apelantkinja podneskom od 16. marta 2018. godine preinačila tužbu mijenjajući sadržaj tužbenih zahtjeva koje je postavila u tužbi od 23. septembra 2010. godine, usljed čega se tužba se od 23. septembra 2010. godine ipso facto smatra povučenom sa dejstvom kao da nije ni bila podnesena (član 59 stav 8 ZPP), Ustavni sud smatra neosnovanim apelantkinjine navode o proizvoljnosti zaključka redovnih sudova o neblagovremenosti predmetne tužbe u pogledu tog dijela tužbenog zahtjeva.
42. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
43. Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
44. Takođe, i Evropski i Ustavni sud u kontinuitetu ističu da je u određenim postupcima, u kojima je po domaćem zakonu propisano da su hitne prirode, potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti. Takav je slučaj npr. s predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva ili npr. u radnim sporovima (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18, Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51 i Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2310/06 od 27. februara 2008. godine, AP 1233/06 od 15. januara 2009. godine i dr.).
Period koji se uzima u obzir
45. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak započeo podnošenjem tužbe od 23. septembra 2010. godine, a da je Okružni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 13. septembra 2019. godine. Stoga će Ustavni sud kao relevantni period razmatrati period od devet godina.
Analiza dužine trajanja postupka
46. U konkretnom slučaju radi se o radnom sporu koji je po zakonu hitne prirode (član 420 ZPP), te s obzirom na veliki broj tužbenih zahtjeva koje je apelantkinja u toku osporenog postupka više puta preinačavala, kao i činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se radi o složenijem sudskom postupku. S obzirom na to da se predmetni parnični postupak odnosio na apelantkinjin radnopravni status i potraživanja iz radnog odnosa, Ustavni sud smatra da se radi o postupku koji je od značaja za apelantkinju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1884/19 od 27. novembra 2020. godine, tačka 54, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
47. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja redovnih sudova proizlazi da Osnovni sud nije preduzimao procesne radnje u periodu od podnošenja predmetne tužbe (23. septembra 2010. godine) do donošenja rješenja od 28. juna 2013. godine (dvije godine i devet mjeseci), niti u periodu od donošenja rješenja Vrhovnog suda od 10. februara 2016. godine do donošenja rješenja od 18. aprila 2018. godine (dvije godine i dva mjeseca), nakon čega je taj sud relativno ažurno postupao u predmetnom postupku i donio meritornu odluku 28. decembra 2018. godine, mjesec dana nakon što je apelantkinja podneskom od 26. novembra 2018. godine konačno opredijelila tužbene zahtjeve. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u predmetnom postupku donosio odluke o apelantkinjinim pravnim lijekovima u relativno kratkim rokovima i u radu tog suda ne nalazi periode pasivnosti. Analizirajući ponašanje Vrhovnog suda, Ustavni sud primjećuje da je odluku o apelantkinjinoj reviziji izjavljenoj protiv Rješenja Okružnog suda od 14. marta 2014. godine, Vrhovni sud donio 10. februara 2016. godine, nakon skoro dvije godine, dok je rješenje od 23. januara 2019. godine donio u kratkom roku, četiri mjeseca nakon donošenja rješenja Okružnog suda od 21. septembra 2018. godine. Iz navedenog, dakle, proizlazi da je Osnovni sud imao određene periode pasivnosti u svom radu, te da je pasivnost tog suda u odlučujućoj mjeri uticala na ukupno trajanje postupka, za koje nije dao nikakvo opravdanje. Analizirajući, s druge strane, apelantkinjino ponašanje Ustavni sud primjećuje da je apelantkinja u predmetnom parničnom postupku više puta preinačavala tužbene zahtjeve i da je koristila većinu raspoloživih pravnih lijekova, što nesporno predstavlja njeno procesno pravo, ali i produžava ukupno trajanje postupka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1884/19 od 27. novembra 2020. godine, tačka 55, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
48. Stoga, sagledavajući predmetni postupak u cjelini (vidi, mutatis mutandis, presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, paragraf 68, Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, stav 19) u situaciji kada se radi o hitnom postupku koji je od značaja za apelantkinju i koji je trajao devet godina, a Osnovni sud nije dao opravdanje za periode u kojima nije ažurno preduzimao raspoložive procesne radnje s ciljem okončanja predmetnog postupka, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantkinjinog prava na suđenje u razumnom roku.
Pitanje naknade nematerijalne štete
49. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
50. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. januara 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. maja 2019. godine i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. septembra 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja postupka apelantkinji treba isplatiti iznos od 500,00 KM.
51. Ovu naknadu dužna je platiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka apelantkinji plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
52. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
53. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje u odnosu na osporene odluke, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantkinjinog prava na suđenje u razumnom roku kada je predmetni parnični postupak, koji je po zakonu hitne prirode i od značaja za apelantkinju, trajao devet godina, a Osnovni sud, čija je pasivnost u odlučujućoj mjeri uticala na ukupno trajanje postupka, nije dao opravdanje za periode u kojima nije ažurno preduzimao raspoložive procesne radnje s ciljem okončanja predmetnog postupka.
55. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da je Okružni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom postupku, dao jasne i precizne razloge za svoju odluku, koje Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, ne smatra proizvoljnim.
56. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3), člana 72 st. (4) i (5) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić