Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1171/21 (Z.A.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1171/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1171/21, rješavajući apelaciju Z. A., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Z.A.

protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 30 0 K 102339 20 Kž od 20. siječnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Z. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, kojeg zastupa Ismet Beganović odvjetnik iz Tuzle, podnio je 8. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 30 0 K 102339 20 Kž od 20. siječnja 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, apelant je oglašen je krivim zbog kaznenog djela Laka tjelesna ozljeda iz članka 173. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (KZ FBiH), za koje mu je sud izrekao uvjetnu osudu, kojom mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca i istovremeno odredio da se kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od 1 (jedne) godine po pravomoćnosti presude, ne počini novo kazneno djelo.

3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je neutemeljen apelantov prigovor da je povrijeđen Kazneni zakon po pitanju navedenom u članku 313. točka b) Zakona o kaznenom postupku F BiH (postojanje okolnosti koje isključuju kaznenu odgovornost) i da je apelant kritične prilike postupao u nužnoj odbrani. S tim u svezi, naveo je da je prvostupanjski sud analizom iskaza saslušanih svjedoka i materijalnih dokaza, pravilno zaključio da se ponašanje apelanta nije moglo podvesti pod institut nužne odbrane. Naime, Kantonalni sud je naveo da je oštećeni A.B. napao apelanta dok se nalazio u kombiju (dakle u inferiornom položaju, jer je bio u zatvorenom i skučenom prostoru), ali da je apelant uspio izaći iz kombija, što je svojim iskazom potvrdila svjedokinja A.B.. Stoga, Kantonalni sud je naveo da je došlo do prekida uzročne veze i napada oštećenog, te više nije postojala odbrana apelanta, koja bi bila prijeko potrebna da apelant od sebe odbije istovremeni ili direktno predstojeći protupravni napad od strane oštećenog. Nadalje, naveo je da dinamika ponašanja i djelovanja apelanta nakon izlaska iz kombija, kada je prestao protupravni napad oštećenog, jasno ukazuje da se apelant želio fizički obračunati sa oštećenim, jer je po izlasku iz kombija uzeo metalnu šipku i trčao prema oštećenom 10 do 15 metara, kada ga je sustigao i udario metalnom šipkom po glavi (što su svojim iskazima potvrdili svjedoci E.M i E.Š.). U pogledu toga, naveo je da prema stajalištu sudske prakse, osoba koja pristaje i svjesno se upušta u fizički sukob, gubi pravo pozivanja na nužnu obranu, pa čak i u situaciji kada obje osobe u tom fizičkom sukobu zadobiju tjelesne ozljede, kao se dogodilo u konkretnoj situaciji. Dakle, prema mišljenju Kantonalnoga suda, radilo se o radnjama koje su aktivne i koje u svakom slučaju doprinose daljnjem fizičkom sukobu, a koje nisu inherentne obrambenim radnjama. Kantonalni sud je istakao da sama činjenica što je apelant prvi fizički napadnut, te što je oštećeni očigledno isprovocirao ovaj fizički sukob, ne opravdava radnje apelanta za dalji tijek događaja, te je ukazao da riječ „odbrana" predstavlja to da napadnuta osoba ima pravo od sebe ili drugog odbiti istovremeni ili direktno predstojeći protupravni napad. U konkretnom slučaju, to bi značilo da je apelant u početku događaja imao pravo poduzimati obrambene radnje za vrijeme dok je napadnut u kombiju i pripremiti se za eventualni nastavak napada od strane oštećenog nakon izlaska iz kombija, odnosno ostati na svom mjestu, zauzeti obrambeni stav i pripremiti se za eventualni nastavak napada oštećenog. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da u ovakvoj situaciji apelant nije imao pravo, usprkos prethodno pretrpljenom napadu, da poduzima aktivne napadačke radnje, koje su bile očigledno usmjerene ka daljem obračunavanju sa oštećenim tako da nije moglo biti govora o nužnoj odbrani, a ni o prekoračenju granica nužne odbrane.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je on postupao u nužnoj odbrani, te da su redoviti sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo kad su cijenili napad oštećenog.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnoga suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. .

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1171/21 (Z.A.) | Sudska praksa | Aktio