Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-46/20 (F. Z.)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Dokaz
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-46/20

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-46/20, rješavajući apelaciju Fehima Zulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Fehima Zulića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 OK 016380 19 Kž 11 od 10. oktobra 2019. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 016380 18 K od 15. marta 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Fehim Zulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Bakir Hećimović advokat iz Tuzle, podnio je 6. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovni sud Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 016380 19 Kž 11 od 10. oktobar 2019. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 016380 18 K od 15. marta 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužilaštva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 18. maja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 24. maja 2021. godine, Kantonalni sud 1. juna 2021. godine a Kantonalno tužilaštvo 28. maja 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Kantonalni sud je presudom broj 03 0 K 016380 18 K od 15. marta 2019. godine apelanta oglasio krivim da je počinio: krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka a) u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi sa članom 31. istog zakona (tačka 1. izreke presude); krivično djelo oduzimanje tuđe pokretnine stvari iz člana 291. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH i članom 31. istog zakona (tačka 2. izreke presude); krivično djelo neovlašteno nabavljanje, držanje i prodaja oružja i bitnih dijelova za oružje iz člana 72. Zakona o oružju i municiji („Službene novine TK”, broj 17/15) (tačka 3. izreke presude) i krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja i municije iz člana 371. stav 1. KZ FBiH u vezi sa članom 31. istog zakona (tačka 4. izreke presude). Apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 31 godinu.

6. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizilazi da je Kantonalni sud pri ocjeni iskaza svjedoka N.M. prije svega cijenio apelantove prigovore o povredi prava na pravično suđenje. Naime, apelant je tvrdio da je svjedok N.M. zbog sporazuma o priznanju krivice sa tužiocem, kojim mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 19 godina, imao izražen lični interes, da svjedoči na apelantovu štetu i da se na ovom dokazu ne može zasnivati presuda. U prilog ove tvrdnje apelant je isticao i da ne postoji niti jedan drugi neposredni dokaz na okolnost dogovora između njega i svjedoka N.M. za izvršenje krivičnog djela, kao i da posredni dokazi, nisu takvi da bi predstavili sistem čvrsto i logički povezanih indicija koje bi upućivale na zaključak da je apelant počinio krivično djelo ubistva. S tim u vezi Kantonalni sud je istakao da je na temelju provedenih materijalnih dokaza - podnesak branioca u to vrijeme optuženog N.M. od 9. februara 2018. godine, utvrđeno da je branilac u to vrijeme optuženog N.M. nakon razgovora s njim, predložio tužilaštvu zaključenje sporazuma o priznanju krivnje, te da iz zaključenog sporazuma o priznanju krivnje od 27. marta 2018. godine, ne proizilazi da je uslov za njegovo zaključivanje bio da N.M. svjedoči u predmetu protiv apelanta u povodu istog spornog događaja-ubistva oštećenog S.H.. Nadalje ukazano je da je presudom tog suda od 4. aprila 2018. godine, koja je postala pravosnažna 11. aprila 2018. godine, prihvaćen sporazum o priznanju krivnje i N.M. oglašen krivim za krivično djelo iz člana 166. stav 2. tačka a) u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 31. KZ FBiH za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 18 godina i 11 mjeseci i za krivično djelo oduzimanje tuđe pokretnine iz člana 291. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBIH za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca i da je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 19 godina. Slijedom navedenog ukazano je da je N.M. u svojstvu svjedoka saslušan nakon što je potpisao sporazum o priznanju krivice i istog dana kada je presuda Kantonalnog suda postala pravosnažna a ne kada je donijeta, kako je apelant tvrdio. Kantonalni sud je dalje istakao da je za predmetno krivično djelo propisana kao minimalna kazna zatvora od deset godina ili dugotrajni zatvor, da dogovor tužioca i sada svjedoka N.M. u pogledu utvrđene kazne zatvora i izrečene jedinstvene kazne zatvora po sporazumu imaju utemeljenje i po međunarodnom i po domaćem pravu, da, slijedom navedenog, sud nije ovlašten da preispituje zakonitost tužiteljeve odluke u tom pravcu, te zaključio da nisu postojale procesne prepreke da N.M. na glavnom pretresu bude ispitan kao svjedok. Pri tom, ukazano je i da iskaz svjedoka N.M. nije autonomni dokaz, odnosno dokaz na kom se u pretežnom dijelu zasniva odluka jer uz njegov iskaz postoje i drugi dokazi, te da je presuda koja je donijeta po sporazumu o priznanju krivnje bila pravosnažna u trenutku kada je N.M. davao izjavu pa da zbog toga nije imao nikakvu obavezu prema tužilaštvu odnosno da se nije mogao nagovoriti da svjedoči.

6. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je svjedok N.M. na glavnom pretresu u direktnom ispitivanju od strane tužiteljice na pitanje šta zna o predmetnom događaju naveo da ne želi pričati, da neće pričati, a na upit suda zašto ne želi pričati, da li je imao prijetnji, svjedok je odgovorio da to ne želi komentarisati, da jednostavno ne želi pričati, da nema razloga što ne želi svjedočiti niti o ubistvu niti o apelantu. Svjedok N.M. je potvrdio da je priznao djelo, ali da ne želi da svjedoči jer ima na to pravo, navodeći da nema zdravstvenih problema, da je zdrav, da ne koristi ništa od lijekova i da se slabije javljao ljekaru u KPZ. Nije osporio da je potpisao zapisnik Kantonalnog tužilaštva od 11. aprila 2018. godine, navodeći da se ne sjeća šta je rekao, da je priznao sve to što je priznao i ako je to njegov potpis, znači to je to. Odgovarajući na pitanja vezano za prisustvo rekonstrukciji događaja, svjedok je izjavio da se sjeća da je bio prisutan rekonstrukciji i da je i tamo govorio ali ne zna šta, da je tužiteljica vodila zapisnik, a na pitanje tužiteljice da li je tačno ono što je rekao na rekonstrukciji, svjedok je odgovorio: „Pa najvjerovatnije je tačno čim sam reko“. Kantonalni sud nije prihvatio prijedlog tužilaštva da se odredi vještačenje ovog svjedoka po vještaku neuropsihijatru cijeneći, pored ostalog, i okolnost da se N.M. povremeno obraćao neuropsihijatru, koji ga je vodio pod dijagnozom „poremećaj ličnosti i anksiozno-depresivni poremećaj”. Pri tom sud je imao u vidu izjavu N.M. na glavnom pretresu kao i detaljno interpretiranu informaciju od KPZ Zenica o njegovom zdravstvenom stanju, te zaključio da ne postoje nikakve indicije da je psihičko stanje, odnosno zdravlje svjedoka ugroženo, pa da iz tih razloga svjedok nije htio dati svoj iskaz na glavnom pretresu. Na sljedećem ročištu nastavljeno je ispitivanje svjedoka N.M. koji je ponovio da se ničeg ne sjeća i da se nikog ne plaši. U nastavku ispitivanja ipak je djelimično odgovarao na pitanja apelantovog branioca, pitanja i odgovori su detaljno interpretirani u obrazloženju. Pored ostalog na izričito pitanje apelantovog branioca „Da li sam ja u pravu ako tvrdim da Zulić Fehim i nije bio s vama kritične prilike", svjedok je odgovorio: „Niste u pravu".

7. Imajući u vidu da je svjedok N.M. odbijao odgovarati na pitanja tužiteljice i suda tvrdeći da se ne sjeća predmetnog događaja, kantonalna tužiteljica je, uz saglasnost suda, svjedoku N.M. predočila iskaz sa zapisnika iz istrage i sa zapisnika sa rekonstrukcije. Kantonalni sud je istakao da je pri tom imao u vidu član 288. st. 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) kojim je propisano da su iskazi dati u istrazi dopušteni kao dokaz na glavnoj raspravi i da mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pitanje, odnosno da se zapisnici iz istrage mogu pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu, između ostalog, i u konkretnom slučaju tj. kada svjedok bez zakonskog razloga neće da da iskaz na glavnom pretresu. Nadalje, prema stavu Kantonalnog suda čitanjem navedenih izjava svjedoka N.M. nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu jer mu je pružena mogućnost da neposredno ispita svjedoka, pod jednakim uslovima kao i suprotnoj strani, a koju mogućnost je apelant koristio pa je postavio pitanja koja bi postavio svjedoku da je isti pristao da svjedoči a koja pitanja mogu da kompromituju njegov iskaz odnosno dovedu ga u sumnju, da je na neka od tih pitanja svjedok N.M. i odgovorio, te najzad da je apelant imao i koristio mogućnost da predlaže i provodi dokaze kojim je osporavao iskaze svjedoka N.M..

8. Kantonalni sud je neosnovanom ocijenio i apelantovu tvrdnju da su zapisnik sa rekonstrukcije spornog događaja i tom prilikom sačinjena fotodokumentacija nezakoniti dokazi. S tim u vezi je ukazano da je naredba tužilaštva o provođenju rekonstrukcije donesena prije pravosnažnosti presude protiv svjedoka N.M. ali da je sama rekonstrukcija provedena nakon pravosnažnosti iste pa proizilazi da svjedoka N.M. niko nije mogao privoliti da svjedoči ako to nije htio. Nadalje, ukazano je da je u obrazloženju fotografija iz fotodokumentacije navedeno da su sačinjene na osnovu iskaza osumnjičenog N.M. Međutim, kako je u zapisniku o rekonstrukciji od 12. aprila 2018. godine jasno navedeno da je izvršena po kazivanju svjedoka N.M. koji je upozoren na dužnosti svjedočenja, da apelant i njegov branilac nisu imali primjedbi na provedenu rekonstrukciju i da su joj prisustvovali cijelo vrijeme i potpisali zapisnik, te da je u vrijeme provođenja rekonstrukcije N.M. imao status osuđene osobe u svom krivičnom predmetu, Kantonalni sud je zaključio da nedostaci iz fotodokumentacije koja se koristi kao dokaz, ne utiču na zakonitost zapisnika o rekonstrukciji.

9. Neosnovanim su ocijenjene i apelantove tvrdnje da je upitan kredibilitet svjedoka N.M. jer se, pored ličnog interesa, radi o osobi koja je višestruko osuđivana (deset puta), pa kada se saberu njegove zatvorske kazne koje su mu izrečene proizlazi da je svjedok svojim iskazom pogodovao sebi, a pri tom je i njegov iskaz protivrječan provedenim objektivnim i subjektivnim dokazima. S tim u vezi je ukazano da je analizom iskaza svjedoka N.M. pojedinačno i u međusobnoj vezi sa ostalim provedenim dokazima u skladu sa članom 296. stav 2. ZKP FBiH, a imajući u vidu prigovore odbrane optuženog apelanta, sud zaključio da je iskaz ovog svjedoka u odlučnim činjenicama, u odnosu na sve događaje koji su prethodili ubistvu oštećenog S.H., samog ubistva i njihovog djela nakon izvršenog ubistva potvrđeni materijalnim dokazima i iskazima svjedoka te vještaka, a u saglasnosti su i sa provedenom rekonstrukcijom na licu mjesta. Stoga, samo činjenica da je svjedok N.M. ranije osuđivan ne može biti razlog da se njegov iskaz dovede u sumnju. Kantonalni sud je detaljno interpretirao sadržaj pojedinačnih dokaza (iskaze svjedoka, nalaze i mišljenja vještaka, zapisnike o uviđaju, zapisnike o rekonstrukciji, materijalne dokaze), te ih doveo u vezu sa konkretnim dijelovima iskaza svjedoka N.M. u prilog zaključka zbog čega je iskaz prihvaćen odnosno potvrđen svakim od pojedinih dokaza. Tako iz obrazloženja presude, pored ostalog proizilazi da su na licu mjesta pronađeni opisani dijelovi pištolja i ispaljeni metak označenog kalibra a svjedok N.M. je u svojoj izjavi naveo da je apelant od svoje kuće donio označeni pištolj koji su i koristili (ispalili metak) u oštećenog S.H.. Nadalje, analizom DNK tragova pronađenih na licu mjesta utvrđeno je da oni pripadaju oštećenom S.H., da su pronađeni tragovi vunenih rukavica, kao i da nije bilo DNK tragova apelanta ili svjedoka N.M.. Slijedom navedenog prihvaćen je iskaz svjedoka N.M. koji je potvrdio da je nosio vunene rukavice dok je apelant nosio gumene rukavice, za koje je vještak potvrdio da ne upijaju krv i ne ostavljaju trag a zbog čega nije ni bilo DNK tragova apelanta i svjedoka N.M. u kući oštećenog. Nadalje, svjedok N.M. je potvrdio da je apelant pištolj sakrio u označenoj napuštenoj kući. Pištolj nije pronađen ali su pronađeni označeni mobilni telefoni za koje je apelant izjavio da su njegovi, te fantom kapa za koju je svjedok N.M. naveo da je apelant koristio a DNK analizom na navedenim predmetima su pronađeni apelantovi tragovi. Također, prilikom pretresa kuće svjedoka N.M. oduzeta je, pored ostalog i jedna dukserica, a DNK analizom tragova koji su asocirali na krv utvrđeno je da oni pripadaju apelantu. Nadalje, svjedok N.M. je izjavio da su pješke otišli do apelantove kuće a svjedok A.Z., apelantov brat, da N.M. nikad nije dolazio u njihovu kuću. Kako je svjedok N.M. detaljno opisao raspored prostorija u kući i kako su opremljene, te da A.Z. voli muziku i ima dosta zvučnika, a što je sve potvrđeno fotodokumentacijom i zapisnikom sačinjenim prilikom pretresa kuće koju apelant koristi sud nije poklonio vjeru iskazu svjedoka A.Z..

10. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da su se stekli uslovi za primjenu načela in dubio pro reo, Kantonalni sud je najprije istakao da ovo načelo podrazumijeva primarnu obavezu suda da izvrši savjesnu ocjenu svakog dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi sa ostalim dokazima i da ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, te na osnovu takve ocjene dokaza izvede zaključak o dokazanosti ili nedokazanosti određenih odlučnih činjenica. Kako u konkretnom slučaju na osnovu provedenih dokaza nije bilo sumnje o postojanju odlučnih činjenica, koje se odnose na počinjenje krivičnog djela iz tačke 1) izreke presude (a time i krivičnih djela iz tačke 2 i 3 izreke presude) od strane apelanta, njegov prijedlog da treba primijeniti člana 3. stav 2. ZKP FBiH, ocijenjen je neosnovanim.

11. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je na osnovu iskaza svjedoka N.M., te svjedoka M.V., L.S. i D.S., materijalnih dokaza vezanih za vlasništvo označenog putničkog vozila, te pronalaska vozila u označenom mjestu, utvrđeno da je apelant, nakon što je zajedno sa svjedokom N.M. počinio krivično djelo ubojstvo oštećenog S.H. uzeo ključeve od njegovog automobila iz kog su uzeli nekoliko mobilnih telefona i odvezli se do označenog mjesta, gdje su automobil i ostavili i gdje je i kasnije pronađen. Svjedok N.M. je potvrdio da ni on kao ni apelant nemaju položen vozački ispit ali da apelant zna upravljati vozilom. Kantonalni sud je zaključio da je iskaz svjedoka N.M. potvrđen materijalnim dokazima-izvodom iz prekršajne evidencije iz kog proizilazi da je apelant prekršajno kažnjavan zbog označenog prekršaja iz Zakona o bezbjednosti saobraćaja, te da na ime novčane kazne duguje iznos naveden u presudi. Slijedom navedenog zaključeno je da se u apelantovim radnjama stiču obilježja krivičnog djela oduzimanje tuđe pokretnine iz člana 291. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 31. KZ FBiH,

12. Kantonalni sud je na osnovu iskaza svjedoka N.M., materijalnih dokaza pronađenih u kući oštećenog S.H. prilikom vršenja uviđaja, vještačenja od strane Centra za forenzička ispitivanja o kojem je svjedočio vještak A.K., te iskaza vještaka sudske medicine Z.C., utvrdio da su neke od povreda oštećenom S.H. nanesene pištoljem označenih karakteristika u kom se nalazila municija, budući da je svjedok N.M. pucao u pravcu oštećenog. Na osnovu iskaza svjedoka N.M. utvrđeno je da je apelant označeni pištolj imao kod sebe i donio ga kritične prilike u kuću oštećenog S.H.. S obzirom da je apelant bez odobrenja nadležnog organa za nabavljanje, držanje, vatrenog oružja i municije, držao predmetni pištolj u kojem se nalazila municija, a čega je bio svjestan i što je htio, zaključeno je da se u njegovim radnjama stiču obilježja krivičnog djela iz člana 72. Zakona o oružju i municiji. Činjenica da pištolj nije pronađen, po ocjeni suda, ne isključuje apelantovu krivicu jer su sve činjenice vezane za predmetni pištolj potvrđene ne samo iskazom svjedoka N.M. nego i objektivnim dokazima koji su nađeni na licu mjesta, te naprijed navedenim provedenim vještačenjima.

13. Iz obrazloženja presude dalje proizilazi da je na osnovu iskaza svjedoka H.R., predmeta koji su pronađeni pretresom stana koji je koristio apelant i pretresa apelanta, utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja i municije iz člana 371. stav 1. u vezi sa članom 31. KZ FBiH. Kantonalni sud je neosnovanim ocijenio apelantov prijedlog da bude oslobođen od optužbi u ovom dijelu jer je automatska puška i municija pronađena van prostora koji je on koristio odnosno kod svjedoka H.R. u čijem posjedu je bila u trenutku oduzimanja. Iz obrazloženja presude proizilazi da je svjedok H.R. u svom iskazu naveo da ga je apelant pozvao da zajedno odu do napuštene kuće kako bi uzeli automatsku pušku koju treba očistiti, da su tako i uradili i donijeli je u stan koji je koristio apelant, te očistili pušku. Nadalje, pretresom stana koji je apelant privremeno koristio pronađen je označeni alat za koji je apelant potvrdio da je njegov. Kantonalni sud je dalje ukazao da je apelanta brat putem telefona upozorio da ga traže policijski inspektori nakon čega je on od svjedoka R.H. zatražio da odmah ide iz stana i ponese pušku i da će on doći za njim. Svjedok R.H. je lišen slobode ispred stana koji je koristio apelant sa torbom u kojoj je pronađena označena puška i municija a nakon toga slobode je lišen i apelant koji je izlazio iz stana.

14. Vrhovni sud je presudom broj 03 0 K 016380 19 Kž 11 od 10. oktobar 2019. godine apelantovu žalbu protiv prvostepene presude odbio kao neosnovanu te povodom te žalbe, a po službenoj dužnosti, preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni tako da se apelantu u izrečenu kaznu dugotrajnog zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru označeno u izreci presude. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

15. Iz obrazloženja presude proizilazi da su neosnovanim ocijenjene apelantove tvrdnje da je naredba za rekonstrukciju događaja od 10. aprila 2018. godine, nezakonita, jer N.M. nije, kako je u naredbi navedeno, bio svjedok, nego i dalje optuženi, da jedno lice ne može biti istovremeno i svjedok i optuženi, da je naredba nezakonita, da su, u skladu sa doktrinom plodova otrovne voćke, nezakoniti i svi drugi dokazi, koji su proizašli iz takve naredbe i to, zapisnik o rekonstrukciji događaja i fotodokumentacija. Vrhovni sud je, referirajući se na razloge i obrazloženja iz prvostepene presude u ovom dijelu ukazao da je u vrijeme obavljanja rekonstrukcije događaja N.M. imao svojstvo svjedoka odnosno da je presuda kojom je oglašen krivim postala pravosnažna 11. aprila 2018. godine čime je on izgubio svojstvo optuženog a rekonstrukcija kojoj je prisustvovao je obavljena 12. aprila 2018. godine. Najzad, Vrhovni sud je pojasnio da se zaključak o nezakonitosti određenog dokaza ne može zasnivati isključivo na činjenici da je prilikom njegovog pribavljanja povrijeđena neka odredba procesnog zakona (osim ukoliko je to izričito propisano, kao što je npr. u članu 97. stav 4. ZKP FBiH), već se u tim situacijama mora cijeniti cilj odredbe (koja nije primijenjena ili je prekršena), značaj propusta da se postupi u skladu s njom za osnovna prava i slobode (optuženog ili svjedoka), kao i značaj tog propusta u odnosu na osnovna načela krivičnog postupka, pa se tek tada može izvesti zaključak o zakonitosti ili nezakonitosti određenog dokaza. Svako suprotno postupanje značilo bi da bilo koja povreda odredbi procesnog zakona prilikom pribavljanja dokaza, automatski ima za posljedicu nezakonitost tog dokaza.

16. Prema stavu Vrhovnog suda a suprotno apelantovim žalbenim navodima, prvostepeni sud nije ni trebao donijeti odluku o čitanju iskaza svjedoka N.M. datog pred kantonalnim tužilaštvom, već je pravilno postupio kada mu je na glavnom pretresu predočio njegov iskaz, obzirom da je svjedok pristupio na glavni pretres pred prvostepenim sudom u dva navrata, kada je direktno i unakrsno ispitan. Tačnim je ocijenjen apelantov navod da je svjedok N.M. na glavnom pretresu izjavio da se pojedinih dijelova predmetnog dešavanja ne sjeća, niti svih navoda iz ranijeg iskaza, te kao razlog tome naveo, da zbog kazne zatvora „gubi razum", iako je tu kaznu prihvatio po sporazumu, ali da je također na glavnom pretresu, nakon što su mu predočeni raniji iskazi, potvrdio da je on potpisao zapisnik o njegovom saslušanju, kojim potpisom je potvrdio tačnost svojih navoda, a što proizilazi i iz odgovora datih prilikom njegovog ispitivanja.

17. Neosnovanim je ocijenjena i apelantova tvrdnja da se prvostepena presuda u odnosu na tačku 1. izreke (ubistvo oštećenog S.H) zasniva isključivo odnosno u najvećoj mjeri na iskazu svjedoka N.M. S tim u vezi je ukazano da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je sud odlučne činjenice iz iskaza svjedoka N.M. svestrano cijenio i razmatrao dovođenjem u vezu sa odlučnim činjenicama iz iskaza svjedoka D.S., A.Z., M.V., L.S., kao i sa utvrđenjima iz nalaza i mišljenja te iskaza vještaka mehanoskopske struke A.K., medicinske struke Z.C., vještaka za biološke tragove E.K., te u presudi naveo određene razloge šta prihvata, odnosno ne prihvata i zašto. S tim u vezi ukazano je na dio obrazloženja iz prvostepene presude u kom je prvostepeni sud naveo razloge zbog kojih u kući oštećenog S.H. nisu nađeni apelantovi tragovi, dio iskaza svjedoka N.M., rezultat DNK analize (pronađeni tragovi apelanta na označenim predmetima). Nadalje, ukazano je da je iskaz svjedoka N.M. potkrijepljen i obavljenom rekonstrukcijom događaja jer dinamika radnji izvršenja prema njegovom iskazu i onome kako su se izjašnjavali vještaci ukazuje da se radilo o dvojici izvršilaca, što je utvrđeno po osnovu dvije vrste tragova stopala obuće koji su konstatovani u zapisniku o uviđaju, te po brojnosti povreda nanesenih oštećenom S.H. (vezanja oštećenog kaišem i telefonskim kablom, što nikako nije mogla učiniti jedna osoba, posebno kada se ima u vidu da se radilo o krupnijem i jakom čovjeku, koji se sa napadačima borio nakon što su ga napali, koji su udarcima u glavu savladali njegov otpor tako da je pao, pa ga i u tom položaju udarali i vezali za ruke i noge). U vezi sa apelantovom tvrdnjom da je svjedok N.M. izjavio da se ne sjeća da li je krivične prilike s njim bio i apelant, ukazano je da je svjedok na jasan i nedvosmislen način izjavio da to nije tačno.

18. Prema stavu Vrhovnog suda a suprotno apelantovim tvrdnjama prvostepeni sud je pravilno postupio kada je iskazu svjedoka N.M. poklonio vjeru. S tim u vezi je ukazano da je prvostepeni sud detaljno provjeravao iskaz ovog svjedoka i dovodio ga u vezu sa drugim izvedenim dokazima, te zaključio da se izvedenim dokazima iskaz navedenog svjedoka potkrjepljuje. Slijedom navedenog irelevantnim su ocijenjeni apelantovi navodi kojim je komentarisao zaključeni sporazum o priznanju krivnje i izrečenu kazna zatvora po osnovu tog sporazuma, te ukazivanje na višestruku osuđivanost svjedoka, i da se svjedok liječio od depresivno-kompulzivnog poremećaja. Bez značaja je ocijenjena i apelantova tvrdnja da svjedok N.M. pred prvostepenim vijećem nije interpretirao sadržaj svog ranijeg iskaza, s obzirom da je svjedok odgovarao na postavljena pitanja, a raniji iskaz mu je predočavan na glavnom pretresu, za koji je pored ostalog naveo i da je tačno sve što je ranije iskazao, što je potvrdio svojim potpisom i niti jednog momenta nije isključio apelanta kao saizvršioca predmetnog krivičnog djela. Najzad, ukazano je da na strani svjedoka N.M. nije postojao niti jedan razlog zbog kojeg bi on apelantu stavljao na teret nešto što nije učinio.

19. Vrhovni sud je, referirajući se na razloge i obrazloženja iz prvostepene presude, koje je ocijenio jasnim i određenim neosnovanim ocijenio apelantove žalbene navode da prvostepena presuda nema razloga o odlučnim činjenicama u odnosu na tačku 2. izreke presude (krivično djelo oduzimanje tuđe pokretne stvari). S tim u vezi je ukazano i da nije bilo sporno da je vozilo oštećenog S.H. pronađeno na mjestu kako je i naveo svjedok N.M. odnosno da su pronađeni i predmeti koje je ovaj svjedok naveo u svom iskazu.

20. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi žalbeni navodi kojim je osporavao izvršenje krivičnog djela neovlašteno nabavljanje, držanje i prodaja oružja i bitnih dijelova za oružje iz člana 72. Zakona o oružju i municiji (tačka 3. izreke prvostepene presude). S tim u vezi je ukazano da je tačno da pištolj nije pronađen, ali da je prvostepeni sud ovu okolnost cijenio, te naveo jasne i određene razloge zbog kojih je prihvatio utvrđenim da je apelant učinio i ovo krivično djelo a koji apelantovom žalbom i nisu osporeni. Stoga, samo činjenica da pištolj nije pronađen, ni po ocjeni Vrhovnog suda, ne isključuje apelantovu krivicu. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da nije proveden niti jedan dokaz da je pištolj bio u njegovom posjedu odnosno da ga je donio iz svoje kuće, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud prihvatio vjerodostojnim iskaz svjedoka N.M. koji je određeno naveo da je apelant, pored ostalog, ponio i pištolj, koji je u hodniku kuće oštećenog S.H. dao svjedoku, iz kojeg pištolja je svjedok ispalio jedan metak, a zatim je apelant zatražio da mu svjedok N.M. preda pištolj, kojim je apelant udarao u glavu oštećenog S.H., te da su dijelovi pištolja pronađeni prilikom obavljanja uviđaja na licu mjesta, kao i da je iskaz svjedoka N.M. potkrijepljen i nalazom i mišljenjem vještaka za balističko i mehanoskopsko vještačenje, te vještaka sudske medicine. Najzad, Vrhovni sud je istakao i da iz stanja spisa predmeta proizilazi da se apelant dobro pripremio za učinjenje krivičnog djela ubistva, počev od fantom kape, građevinskih radnih rukavica koje ne ostavljaju tragove, te stare odjeće i obuće-cipela, koje je nakon izvršenog ubistva bacio u rijeku, te je ponio kaiš i pištolj, kao sredstva izvršenja djela, a koji je ostavio u napuštenu kuću i koji pretresom nije pronađen.

21. U vezi sa osudom za radnje iz tačke 4. Izreke prvostepene presude (krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja i municije iz člana 371. stav 1. KZ FBiH Vrhovni sud je ocijenio neosnovnim apelantove tvrdnje da ne postoje jasni dokazi da je on čuvao automatsku pušku i da je ona bila u njegovom posjedu, te da je prvostepeni sud u ovom dijelu isključivo poklonio vjeru iskazu svjedoka H.R.. S tim u vezi ukazano je na dijelove prvostepene presude u kojim su navedeni jasni razlozi u prilog zaključka o apelantovoj krivici, te je detaljno interpretiran iskaz svjedoka H.R. koji je i po stavu Vrhovnog suda ocijenjen vjerodostojnim i potkrijepljen je i objektivnim dokazima.

22. Najzad, Vrhovni sud se u cjelini saglasio sa razlozima i obrazloženjima prvostepenog suda na kojim je zasnovana odluka o kazni. Pri tom, ukazano je da je neprihvatljivo poređanje kazni i to kazne dobivene po osnovu sporazuma o priznanju krivnje i kazne izrečene nakon provedenog glavnog pretresa, tako da poređenje sa kaznom zatvora izrečenom N.M., nije od uticaja na kaznu zatvora koja je izrečena apelantu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

23. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

24. U opširnim apelacionim navodima, iznoseći sadržaj brojnih dokaza koje je prvostepeni sud proveo i cijenio, po apelantovom mišljenju, ne proizilazi bilo kakva poveznica s njim, kao izvršiocem krivičnog djela. Po njegovom mišljenju iz pobrojanih dokaza samo proizilaze okolnosti izvršenja krivičnog djela ubistva a koje on ni u postupku pred redovnim sudovima nije ni osporavao. Slijedom navedenog apelant smatra da je njegovo učešće u izvršenju krivičnog djela ubistvo zasnovano na iskazu N.M. koji je, u istom predmetu, sa tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivnje, pa ja nakon pravosnažnosti presude kojom je sporazum prihvaćen i N.M. oglašen krivim (11. april 2018. godina), “preveden” u ulogu svjedoka i čiji iskaz nije potkrepljen niti jednim od brojnih provedenih dokaza (koji su se odnosili na razne kriminalističke radnje, vještačenja, uloženu materijalnu dokumentaciju, kao i saslušane svjedoke). U prilog ove tvrdnje apelant je opširnim navodima interpretirao i iznio vlastitu ocjenu dokaza provedenih u postupku dovodeći u pitanje i njihovu zakonitost (jer je N.M. saslušan u svojstvu svjedoka prije nego je takvo svojstvo mogao imati, da je na temelju ovakvog njegovog iskaza obavljena rekonstrukcija, da iz dokumentacije u vezi sa ovim dokazom proizilazi da je N.M. označen kao osumnjičeni a imao je svojstvo optuženog, odnosno da je istovremeno označavan i kao svjedok) te iznio tvrdnju da su dokazi proistekli iz iskaza N.M. plodovi otrovne voćke. Također, ističe i da je u dva navrata pred sudskim vijećem svjedok N.M. izjavio da se ne sjeća spornog događaja odnosno da je, nakon što mu je pročitan iskaz koji je dao u istrazi izjavio da se ne sjeća da je bilo šta od navedenog izjavio, a na pitanje branioca da li ostavlja mogućnost da apelant nije bio sa njim tokom izvršenja ovog krivičnog djela, da ne zna. Slijedom navedenog smatra i da u takvoj situaciji sud nije mogao postupati kao da se radi o svjedoku kog nije moguće saslušati već da je trebalo prihvatiti okolnost da se svjedok na glavnom pretresu nije mogao sjetiti onoga što je izjavio u istrazi. Dovodeći u sumnju pouzdanost svjedoka N.M. odnosno vjerodostojnost njegovih iskaza i kako tvrdi, okolnost da je zaključak o njegovom učešću u izvršenju krivičnog djela ubistvo zasnovan samo na iskazu ovog svjedoka, apelant je istakao: da se radi o dokazu subjektivne prirode; da se radi o svjedoku koji je, na osnovu sporazuma o priznanju krivnje, dobio beneficiju u vidu blažeg kažnjavanja (kazna zatvora od 19 godine a ne kazna dugotrajnog zatvora kako je određeno za navodno krivično djelo); da je sam izjavio da je u trenutku iznošenja svoje verzije događaja znao da će svjedočiti protiv apelanta; pored toga da se radi o svjedoku koji je imao lični interes apelant ističe i da je upitan njegov kredibilitet jer je osuđivan deset puta (izrečene kazne zatvora prelaze 37 godina); da je liječen od depresivno - kompulzivnog poremećaja; da se radi o svjedoku koji je odbio da da svoj iskaz na glavnom pretresu. Na drugoj strani apelant je ukazao da na osnovu DNK vještačenja nisu pronađeni njegovi tragovi u kući odnosno oko kuće oštećenog S.H., da nema DNK tragova oštećenog S.H. niti na jednom predmetu koji je od njega oduzet; da ne postoji niti jedan svjedok koji u bilo kom dijelu potvrđuje iskaz svjedoka N.M., da nalaz vještačenja mobitela ne upućuje na postojanje bilo kakve veze između njega i oštećenog S.H.. Slijedom navedenog apelant smatra da je uz dosljednu primjenu načela in dubio pro reo trebao biti oslobođen od optužbi jer je njegova idnetifikacija u ubistvu oštećenog S.H, zasnovana jedno na iskazu svjedoka N.M. koji nije potkrepljen niti jednim dokazom i kom, po njegovom mišljenju, iz naprijed pobrojanih razloga nije mogla biti poklonjena vjera.

25. U odnosu na osudu za krivično djelo oduzimanje tuđe pokretne stvari apelant tvrdi da se ona također zasniva i na iskazu svjedoka N.M. koji, po njegovom mišljenju ne može biti potkrepljen izvodom kojim je potvrđeno da se nalazi u evidenciji vozača i da je prekršajno kažnjavan u periodu od 2008. do 2016. godine odnosno da evidencija o prekršajnom kažnjavanju ni na koji način ne govori o identifikaciji njega kao počinioca navedenog krivičnog djela.

26. Nadalje, u odnosu na osudu za krivično djelo neovlašteno nabavljanje, držanje i predaja oružja – pištolja označene marke, koji je, prema izjavi svjedoka N.M. on donio iz svoje kuće i iz kog je svjedok N.M. pucao u oštećenog S.H. apelant je istakao da takav pištolj nikad nije pronađen niti u kući oštećenog S.H., niti prilikom obilaska terena, niti pretresa njega kao i stvari i objekata koje je koristio. Apelant dalje ističe da je iz tragova na licu mjesta, utvrđeno je da se radi upravo o označenom pištolju, ali da nije proveden niti jedan dokaz da je pištolj bio u njegovom posjedu odnosno da ga je on donio iz svoje kuće. Stoga je i u ovom slučaju jednini dokaz izjava svjedoka N.M. (da je pištolj njegov i da ga je on donio) jer iz nalaza i mišljenja vještaka A.K. i Z.C. jedino proizilazi da se radilo o marki pištolja koju je naveo svjedok N.M. odnosno da sui stim nonsense povrede oštećenom S.H.

27. U vezi sa osudom zbog posjedovanja automatske puške apelant je istakao da iz provedenih materijalnih dokaza proizilazi da je predmetna puška pronađena i oduzeta od R.M. odnosno van prostorija stana koji je on koristio, da se on ne može dovesti u vezu sa izvršenjem ovog krivičnog djela, odnosno ne postoje jasni dokazi koji ukazuju da je upravo on čuvao automatsku pušku, te da je ista bila u njegovom posjedu. Također, ističe i da je u ovom dijelu sud cijenio i iskaz svjedoka N.M. koji je potvrdio da nije imao nikakvih saznanja o automatskoj pušci, te da je u ovom dijelu sud odluku zasnovao isključivo na osnovu iskaza svjedoka R.M..

28. Najzad, apelant ukazuje i na postupanje suda prilikom odmjeravanja kazne ističući da je svjedok N.M. za isto krivično djelo blaže kažnjen odnosno da u njegovom slučaju nije bilo od značaja da se radi o teškom ubistvu i da je djelo izvršeno na naročito okrutan način. Po njegovom mišljenju proizilazi da je izricanje sankcija manje za 12 godina N.M. opravdano činjenicom da je on doprinio efikasnosti vođenja krivičnog postupka iako je, kako tvrdi, N.M. specijalni povratnik u krivično djelo ubistvo.

b)Odgovor na apelaciju

29. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju opširno referirao kakao na razloge i obrazloženja iz svoje odluke tako i odluke prvostepenog suda zbog kojih su, u suštini identični apelantovi žalbeni navodi ocijenjeni neosnovanim. Vrhovni sud je zaključio da detaljno ponovljeni razlozi i obrazloženja iz osporenih odluka upućuju na zaključak da su apelantove tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje neosnovane.

30. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u krivičnom postupku protiv apelanta nije došlo do povrede na koja u apelaciji odnosno da nije bilo nepravilne primjene ZKP FBiH na koje apelant ukazuje.

31. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su redovni sudovi dali kvalitetnu ocjenu svih provedenih dokaza cijeneći svaku dokaz pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je van razumne sumnje utvrđeno da je apelant počinio krivična djela za koja je oglašen krivim a zbog čega nije bilo mjesta primjeni principa in dubio pro reo.

V.Relevantni propisi

32. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 3. stav (2) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 11. stav (2) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 246. stav (3) i stav (6) tač. a), b) i c) Pregovaranje o krivici (3) Prilikom pregovaranja sa osumnjičenim, odnosno optuženim i braniteljem o priznanju krivnje u skladu sa stavom (1) ovog člana, tužitelj može predložiti izricanje kazne ispod zakonom određenog minimuma kazne zatvora za to krivično djelo, odnosno blažu sankciju za osumnjičenog, odnosno optuženog u skladu sa krivičnim zakonom.

(6) Prilikom razmatranja sporazuma o priznanju krivnje sud provjerava:

a) da li je do sporazuma o priznanju krivnje došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem, kao i nakon upoznavanja sa mogućim posljedicama, uključujući i posljedice vezane uz imovinsko-pravni zahtjev, oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom i troškove krivičnog postupka,

b) da li postoji dovoljno dokaza o krivnji optuženog,

c) da li optuženi razumije da se sporazumom o priznanju krivnje odriče prava na suđenje i da ne može uložiti žalbu na krivičnopravnu sankciju koja će mu se izreći, Član 288. st. (1) i (2) Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnoj raspravi i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal ili za dodatno ispitivanje. U ovom slučaju osobi će se dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla, psihički oboljela, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je značajno otežan iz važnih uzroka ili ako bez zakonskih razloga neće da daju iskaz na glavnoj raspravi.

Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 03 OK 016380 19 Kž 11 od 10. oktobra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 11. novembra 2019. godine a apelacija je podnesena 6. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

40. Apelant u suštini tvrdi da postupak protiv njega nije bio pravičan jer se osporene odluke u odlučujućoj mjeri zasnivaju na iskazu samo jednog svjedoka N.M. koji je zaključio sporazum o priznanju krivnje (osuda za krivična djela iz tač. 1. do 3. izreke prvostepene presude) odnosno samo na iskazu svjedoka R.H. (tačka 4. izreke prvostepene presude), pa da su redovni sudovi u takvoj situaciji potpuno zanemarili i prekršili princip in dubio pro reo jer, po njegovom mišljenju, iskazi ovih svjedoka nisu potkrepljeni ostalim provedenim dokazima. Također, tvrdi i da se osporene presude zasnivaju na nezakonitom dokazu (rekonstrukcija spornog događaja) odnosno na dokazima koji prestavljaju „plod otrovne voćke“.

41. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34).

42. U konkretnom slučaju apelant pokreće pitanja u vezi sa garancijama ustanovljenim članom 6. st. 1 i 2. koje se, u suštini, odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud ispitati njegove navode u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. Osporavajući iskaz svjedoka N.M. apelant je istakao da je N.M. zaključio sporazum o priznanju krivnje i da je za svjedočenje protiv njega kao posebnu beneficiju dobio kaznu zatvora od 19 godina mada je oglašen krivim za učešće u krivičnom djelu ubistva i krivičnom djelu oduzimanje tuđe pokretne stvari. Nadalje, istakao je da je ovaj svjedok na glavnom pretresu u dva navrata izjavio da se ne sjeća spornog događaja pa da je trebalo prihvatiti okolnost da se mogao sjetiti onoga što je izjavio u istrazi. Također, smatra i da su redovni sudovi pri ocjeni vjerodostojnosti iskaza i kredibiliteta ovog svjedoka, zanemarili i nisu cijenili raniju višestruku osuđivanost kao i njegove zdravstvene prilike. Najzad, iskaz svjedoka N.M. kao i iskaz svjedoka R.H. po apelantovom mišljenju nisu potkrepljeni niti jednim drugim dokazom odnosno svi ostali provedeni dokazi upućuju na okolnosti pod kojim su krivična djela za koja je oglašen krivim počinjena ali ne upućuju na zaključak da se on dovodi u vezu sa njihovim izvršenjem. Slijedom navedenog smatra da je uz dosljednu primjenu principa in dubio pro reo trebao biti oslobođen od optužbi.

44. U prilog tvrdnji o nezakonitim dokazima apelant je istakao da je u naredbi o rekonstrukciji spornog događaja N.M. označavan i kao svjedok i kao osumnjičeni, iako je u trenutku njenog izdavanja već imao svojstvo optuženog, a zbog čega smatra da je ova naredba nezakonita kao i dokazi proistekli iz nje odnosno da ovi dokazi predstavljaju „plod otrovne voćke“ jer su istražne radnje prema njemu preduzimane, kako tvrdi, po smjernicama koje je tom prilikom dao N.M..

45. Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. jul 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugalije, 9. jun 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je apelant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).

46. Nadalje, Ustavni sud podsjeća kako je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati ni u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakoga dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Potom, prema stajalištu Evropskog suda mora se utvrditi je li osobi koja je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se cijeniti kvaliteta dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine; već citirani Bykov protiv Rusije [GC], stav 90). U ovome kontekstu zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li dokazi u korist i protiv osobe koja je u pitanju prezentirani tako da osiguraju pravičan postupak (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Barım protiv Turske (dec.), aplikacija broj 34536/97 od 12. januara 1999.godine).

47. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su redovni sudovi posebnu pažnju poklonili ocjeni iskaza svjedoka N.M. upravo imajući u vidu da se radi o saizvršiocu u izvršenju dva krivična djela za koja je apelant oglašen krivim. U tom smislu, redovni sudovi su najprije utvrdili da sporazum o priznanju krivnje koji je N.M. zaključio sa tužilaštvom nije podrazumijevao i njegovu obavezu da svjedoči u krivičnom predmetu protiv apelanta. Imajući u vidu ovlaštenje tužioca da prilikom pregovaranja o krivnji (član 246. ZKP FBiH) predloži izricanje blaže kazne koja je određena zakonom, da je u konkretnom slučaju sporazum o priznanju krivnje prihvaćen i od strane suda, okolnost da je N.M. izrečena kazna zatvora ispod zakonskog minimuma, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne upućuje na zaključak da je svjedok N.M. imao lični motiv da svjedoči protiv apelanta. Također, redovni sudovi su zaključili i da na strani N.M. nisu postojale bilo kakve okolnosti koje bi uputile na zaključak da je imao bilo kakav motiv da bez razloga tereti apelanta. S tim u vezi Ustavni sud zapaža i da iz interpretiranih iskaza drugih saslušanih svjedoka proizilazi da su apelant i svjedok N.M. bili u prijateljskim odnosima i da su se družili a što ni apelant nije doveo u pitanje. Nadalje, svjedok N.M. je na glavnom pretresu izjavio da se ne sjeća spornog događaja odnosno da neće da odgovara na pitanja međutim potvrdio je da ono što je konstatovano u zapisniku tužilaštva pred kojim je dao iskaz u svojstvu svjedoka odnosno u zapisniku o rekonstrukciji kada su mu predočeni na glavnom pretresu tačno i da je to potvrdio svojim potpisom. Imajući u vidu da je članom 288. stav 2. ZKP FBiH određeno da se zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu po odluci sudije odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu i u slučaju kada ispitana lica bez zakonskog razloga neće da daju iskaz na glavnom pretresu, Ustavni sud smatra da je neosnovana apelantova tvrdnja da su redovni sudovi trebali prihvatiti da se svjedok N.M. nije sjećao onog što je izjavio u istrazi. Pri tom, Ustavni sud zapaža i da je apelant imao mogućost da ispita ovog svjedoka i da tako dovede u sumnju njegov iskaz najprije tako što je sudu predočio pitanja koja bi mu postavio odnosno kako proizilazi iz osporene prvostepene presude, da je svjedok N.M. djelimično i odgovorio na neka od ovih pitanja. Pri tom, Ustavni sud zapaža da je svjedok N.M. na pitanje apelantovog branioca da li je u pravu kad smatra da apelant nije bio s njim u kući oštećenog S.H. izjavio da nije u pravu a ne, kako apelant tvrdi, da se ne sjeća. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su redovni sudovi iskaz svjedoka N.M. doveli u vezu sa pojedinačno pobrojanim objektivnim dokazima koji su cijenili i koje apelant ni na koji način nije doveo u pitanje ni u postupku pred redovnim sudovima kao ni u apelaciji, te dali detaljne razloge i obrazloženja zbog čega pojedinačno svaki od ovih dokaza potkrepljuje iskaz svjedoka N.M.: kako u pogledu krivičnog djela ubistva oštećenog S.H. (iako nisu pronađeni DNK tragovi apelanta u kući oštećenog niti na predmetima koji su iz kuće izuzeti a na čemu apelant posebno insistira, imajući u vidu da je svjedok N.M. izjavio da su obojica nosili rukavice, da su odjeću i obuću koju su tom prilikom imali na sebi bacili); krivičnog djela oduzimanja tuđe pokretne stvari-automobila oštećenog S.H. (u kom kontekstu je cijenjen i izvod iz prekršajne evidencije za apelanta jer je svjedok izjavio da on, za razliku od apelanta nije znao upravljati vozilom); krivičnog djela neovlašteno nabavljanje, držanje i prodaja oružja i bitnih dijelova za oružje (a zbog čega je bez značaja za postojanje krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti ocijenjena činjenica da označeni pištolj, čiji dijelovi su pronađeni u kući oštećenog S.H. a koji nije pronađen i koji je, prema izjavi svjedoka N.M., apelant donio od svoje kuće). Najzad, redovni sudovi su ponudili relevantne i dovoljne razloge zbog čega su zaključili da kredibilitet svjedoka N.M. nije doveden u pitanje samo zbog njegove ranije osuđivanosti odnosno da zdravstvene prilike svjedoka N.M. nisu prepreka da se pojavi u svojstvu svjedoka.

48. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu propustili da podvrgnu brižljivoj i savjesnoj ocjeni i iskaz svjedoka R.H. kog su doveli u vezu sa dokazima objektivne prirode koje apelant također ničim nije doveo u pitanje. Činjenica da je automatska puška pronađena i oduzeta od svjedoka R.H. suprotno apelantovim tvrdnjama, u datim okolnostima konkretnog slučaja na način kako su one prezentirane u činjeničnom dijelu ove odluke, ne oslobađa apelanta od odgovornosti i ne isključuje postojanje krivičnog djela nedozvoljeno držanje oružja i municije iz člana 371. stav 1. KZ FBiH. Naime, automatska puška je od R.H. oduzeta ispred stana koji je privremeno koristio apelant, kada je pokušao da je, nakon što je apelant upozoren od svog brata da ga traže inspektori, po apelantovim uputama odnese iz stana. Nadalje, po iskazu ovog svjedoka apelant je pušku čuvao u napuštenoj kući do koje su zajedno otišli i donijeli je u apelantov stan kako bi je očistili i sredili, a prilikom pretresa stana pronađen je alat za koji je apelant potvrdio da je njegov.

49. Najzad, u vezi sa apelantovim tvrdnjama da se osporene presude zasnivaju samo na iskazima navedenih svjedoka, Ustavni sud zapaža da se i u jednom i u drugom slučaju radi o jedinim očevicima spornog događaja. Ova okolnost nesumnjivo upućuje na zaključak da su njihovi iskazi imali značajnu težinu i bili od odlučujućeg značaja za utvrđivanje postojanja krivičnih djela i apelantove krivične odgovornosti. Međutim, iskazi ovih svjedoka nisu bili i jedini dokazi na kojim su odluke zasnovane i redovni sudovi su ih cijenili u vezi sa ostalim provedenim dokazima, dajući detaljne razloge i obrazloženja zbog čega ih prihvaćaju kao potkrijepljene i poklanjaju im vjeru u prilog zaključka o postojanju neke odlučne činjenice. U tom smislu, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti da je pri utvrđivanju odlučnih činjenica ostala sumnja koju su redovni sudovi, u skladu sa načelom in dubio pro reo trebali cijeniti u njegovu korist i osloboditi ga od optužbi.

50. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da je naredba o rekonstrukciji nezakonita, jer je svjedok N.M. označen kao osumnjičeni odnosno svjedok mada je jedino mogao imati svojstvo optuženog, Ustavni sud zapaža da se prvostepeni sud iscrpno bavio u suštini identičnim navodima, te s tim u vezi ponudio detaljne razloge i obrazloženja. Stoga proizilazi da je apelant imao i koristio mogućnost da ovu okolnost osporava, redovni sudovi su s tim u vezi ponudili detaljne razloge i obrazloženja zbog čega su ove tvrdnje ocijenili neosnovanim (ukazujući u kom trenutku je presuda protiv svjedoka N.M. postala pravosnažna, da je rekonstrukcija obavljena nakon toga, da su apelant i njegov branilac prisustvovali rekonstrukciji). U ovom dijelu redovni sudovi su i posebno istakli i da nesporna činjenica da je rekonstrukcija obavljena nakon što je presuda protiv N.M. postala pravosnažna upućuje na zaključak da nije postojala mogućnost da zbog vlastite pozicije svjedok N.M. bude privoljen da svjedoči. Nadalje, apelant ni u apelaciji kao ni u postupku pred redovnim sudovima ničim nije doveo u pitanje sadržaj provedene rekonstrukcije kojoj su prisustvovali i označeni vještaci prezentirajući i svoje nalaze. Slijedom navedenog, ne može se prihvatiti osnovanom apelantova tvrdnja da je greška u označavanju svojstva N.M. u naredbi o provođenju rekonstrukcije bila od odlučnog značaja za njenu zakonitost odnosno da su dokazi proistekli iz provedene rekonstrukcije plodovi otrovne voćke na kojim redovni sudovi nisu mogli zasnivati svoje odluke.

51. Stoga, imajući u vidu sve prethodno navedene razloge, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.

52. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.

54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-46/20 (F. Z.) | Sudska praksa | Aktio