Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-748/21 (J. Č.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Vanparnični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dijete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-748/21
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 748/21, rješavajući apelaciju Jove Čerovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jove Čerovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 V 064794 20 Gž od 21. decembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jovo Čerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Njemačke, kojeg zastupa Branislav Rakić, advokat iz Banje Luke, podnio je 5. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 V 064794 20 Gž od 21. decembra 2020. godine. Apelant je 15. aprila 2021. godine dopunio apelaciju tako što je obavijestio Ustavni sud da je u međuvremenu primio Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 V 064794 21 Rev od 10. marta 2021. godine kojim je njegova revizija odbačena kao nedozvoljena, te je istakao da ostaje pri podnesenoj apelaciji. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i protivnice predlagača Aleksandre Čerović (u daljnjem tekstu: protivnica predlagača) zatraženo je 22. aprila 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 28. aprila 2021. godine, a Osnovni sud 5. maja 2021. godine. Okružni sud i tužena nisu dostavili odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant se 17. aprila 2020. godine obratio zahtjevom Ministarstvu pravde Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde) radi vraćanja protivzakonito odvedene djece, koji zahtjev je Ministarstvo pravde dostavilo Osnovnom sudu 5. maja 2020. godine. Apelant je predmetnim zahtjevom zatražio povratak djece, mldb. A. Č. rođenog 9. oktobra 2013. godine i mldb. L. Č. rođenog 17. septembra 2019. godine, oba rođena u Njemačkoj, shodno odredbama Konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece – Hag od 25. oktobra 1980. godine. U zahtjevu je naveo da je majka mldb. djece bez njegove saglasnosti nezakonito odvela djecu iz Njemačke u Trebinje.
6. Prvobitno donesenim Rješenjem Osnovnog suda broj 95 0 P 064794 20 P od 10. jula 2020. godine, donesenim u parničnom postupku radi vraćanja nezakonito oduzete djece, usvojen je apelantov zahtjev te je tužena obavezana da mldb. djecu vrati apelantu u Njemačku. Međutim, Okružni sud je Rješenjem broj 95 0 P 064794 20 Gž od 1. septembra 2020. godine žalbu protivnika predlagača uvažio, rješenje Osnovnog suda od 10. jula 2020. godine ukinuo i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovi postupak, s uputom da se razmotre sve okolnosti konkretnog slučaja u smislu ponašanja stranaka i postojanja apelantove saglasnosti koju je dao protivnici predlagača s neograničenim trajanjem koja je služila za putovanje i prelazak granice, te je ukazano da će prvostepeni sud ponovni postupak voditi po pravilima vanparničnog postupka.
7. Postupajući u ponovnom postupku, Osnovni sud je, „rješavajući u vanparničnom postupku“ u pravnoj stvari apelanta kao predlagača protiv protivnice predlagača „radi vraćanja odvedene djece“, donio Rješenje broj 95 0 V 064794 20 V od 2. novembra 2020. godine kojim je stavom I izreke rješenja odbio kao neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio da protivnica predlagača, majka mldb. djece A. Č. i L. Č., odmah, a najkasnije u roku od 30 dana, vrati apelantu mldb. djecu u Republiku Njemačku, odnosno u mjesto njihovog posljednjeg boravišta, a koja se nalaze kod protivnice predlagača u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH) u Trebinju. Stavom II izreke rješenja apelant je obavezan da protivnici predlagača na ime troškova postupka isplati iznos od 2.722,30 KM.
8. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza (sadržaja pobliže preciziranog na str. 3 i 4 obrazloženja rješenja) utvrđeno da je predmet ovog postupka apelantov zahtjev da mu se vrate zajednička djeca stranaka u ovom postupku u Republiku Njemačku kao posljednje mjesto boravka stranaka – roditelja i njihove zajedničke mldb. djece, koju je protivnica predlagača nezakonito odvela i zadržala u BiH u Trebinju. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 3 Konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece – Hag (u daljnjem tekstu: Konvencija) od 25. oktobra 1980. godine propisano da se odvođenje ili zadržavanje djece smatra nezakonitim: a) ako predstavlja povredu prava na staranje, što ga je dobila osoba, institucija ili bilo koje drugo tijelo, kolektivno ili pojedinačno po zakonu države u kojoj je dijete imalo redovno boravište, neposredno prije odvođenja ili zadržavanja, i pod b) ako su se u vrijeme odvođenja ili zadržavanja ta prava ostvarivala kolektivno ili pojedinačno, ili bi se ostvarivala da nije došlo do odvođenja ili zadržavanja. Dovodeći u vezu navedene odredbe Konvencije s izvedenim dokazima, Osnovni sud smatra da se u predmetnoj pravnoj stvari kao osnovno pitanje postavlja da li su maloljetna djeca nezakonito odvedena, odnosno da li postoji apelantova saglasnost, odnosno pristanak za odvođenje djece od protivnice predlagača.
9. Razmatrajući navedeno pitanje, Osnovni sud je ocjenom provedenih dokaza kao nesporno utvrdio da su vanparnične stranke zaključile brak u Trebinju 25. jula 2013. godine, iz kojeg imaju dvoje zajedničke mldb. djece, sina A. Č. rođenog 9. oktobra 2013. godine i sina L. Č. rođenog 17. aprila 2019. godine. Brak vanparničnih stranaka nije razveden tako da oba roditelja imaju zajedničko staranje o djeci, koje su zajedno izvršavali u Republici Njemačkoj u gradu Moersu, gdje su oboje bili zaposleni u restoranu u svojini apelantovih roditelja. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da su stranke s djecom često boravile u Trebinju, više puta godišnje, u kući apelantovih roditelja, a da je protivnica predlagača uz apelantovu saglasnost tokom 2019. godine u više navrata počev od juna do oktobra zbog bolesti svog oca boravila u Trebinju, da joj je apelant dao saglasnost za putovanje mldb. A. Č. (uz pratnju majke) 17. septembra 2018. godine, koja ima neograničeno trajanje i koju apelant nije nikad opozvao. Dakle, tužena je 4. novembra 2019. godine kupila avionske karte i s djecom je 8. novembra 2019. godine avionom iz Republike Njemačke došla u Split, a potom u Trebinje gdje i danas boravi zajedno s djecom. Nakon dolaska u Trebinje protivnica predlagača je s djecom živjela u stanu u svojini apelantovih roditelja, a od 3. juna 2020. godine u zajedničkom domaćinstvu sa svojom majkom, takođe u Trebinju, nakon čega je 1. jula 2020. godine zasnovala radni odnos na određeno vrijeme u JU „Agencija za razvoj malih i srednjih preduzeća Grada Trebinje“. Osnovni sud je takođe utvrdio da je protivnica predlagača protiv apelanta Policijskoj stanici u Trebinju u više navrata (3. i 8. juna 2020. godine) podnosila prijave zbog nasilja u porodici.
10. Postupajući po apelantovom zahtjevu za vraćanje mldb. djece, Osnovni sud je, vodeći računa u najvećoj mjeri o zaštiti interesa djece, pribavio i pročitao mišljenje JU „Centar za socijalni rad“ u Trebinju (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) o uslovima u kojima djeca žive i trenutnoj brizi o mldb. djeci broj 04-54.01-11/20/20 od 25. juna 2020. godine, iz kojeg proizlazi da su stambeni uslovi u kojima djeca žive dobri, da apelant trenutno boravi u Trebinju u kući svog oca koja je uslovna za stanovanje, gdje provodi vrijeme s djecom kada su kod njega. U navedenom mišljenju Centra konstatovano je da oba roditelja imaju kapacitet da adekvatno odgovore roditeljskoj ulozi, da oboje žele da djeci pruže bezbjednost i ljubav i da aktivno učestvuju u brizi o njima u njihovom vaspitanju i odrastanju, da oboje prepoznaju potrebe djece i da na njih adekvatno odgovaraju. Opservacijom relacije mldb. djece s roditeljima Centar za socijalni rad je uočio upućenost i bezbjednost oba djeteta u relaciji s oba roditelja, s tim da malodobni L. Č., koji ima 14 mjeseci, od rođenja u kontinuitetu živi s majkom koja je njegov primarni njegovatelj, tako da je na nju dominantnije upućen. S obzirom na to da su djeca međusobno jako upućena, prema ocjeni Centra, ne preporučuje se razdvajanje djece u smislu da žive odvojeno.
11. Iz iskaza svjedoka Jelene Bošković, kojem je sud poklonio vjeru jer je u potpunosti saglasan s apelantovim iskazom, proizlazi da joj je protivnica predlagača kada je došla u Trebinje rekla da je zaboravila ključ od kuće Čerovića, te je u tom momentu u Njemačkoj bio njen kolega Ljubiša Bjelica kojem je apelant dao ključ od kuće, koji je protivnici predlagača predao ključ kada je došao u Trebinje. Osnovni sud je ocijenio da iskaz navedene svjedokinje ide u prilog zaključku da je apelant bio saglasan da djeca s majkom pređu granicu i da dođu u Trebinje, što, takođe, proizlazi iz iskaza svjedoka Ljubice Masleša iz kojeg proizlazi da je apelant nakon „otmice bio u Trebinju sa svojom suprugom i djecom u kući svojih roditelja“.
12. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju ne radi o otmici djece, kako je to propisano članom 3 Konvencije, jer protivnica predlagača djecu nije odvela preko granice Njemačke bez saglasnosti oca, apelanta, koji je znao za odvođenje djece. Protivnica predlagača je imala pisanu saglasnost koju joj je apelant dao za starijeg sina A. Č., koja je izdata 17. septembra 2018. godine, neograničenog trajanja i koja nije opozvana od apelanta. Dakle, s obzirom na to da postoji navedena saglasnost za mldb. A. Č., Osnovni sud ističe da se ne može smatrati da se radilo o nezakonitom odvođenju ili zadržavanju djece, iako protivnica predlagača nije imala saglasnost za odvođenje drugog sina, malodobnog L. Č., jer za prelazak granice u Njemačkoj nije imala problema od nadležnih organa navedene države i jer u navedenom slučaju nije bilo moguće narediti vraćanje djeteta za koje nema pisane saglasnosti jer bi razdvajanje djece za oboje djece predstavljalo psihičku traumu i dovelo u pitanje njihov emocionalni razvoj i psihičku stabilnost uopšte.
13. Osnovni sud je takođe ukazao da navedena konvencija predviđa i određene izuzetke sadržane u čl. 13 i 20, koje nadležnom tijelu omogućavaju da izbjegne donošenje odluke o povratku djece. To su: naknadni pristanak nosioca prava na starateljstvo, ozbiljna opasnost po dijete, protivljenje djeteta i situacija kada bi to predstavljalo kršenje osnovnih načela zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda države kojoj je zahtjev upućen, iz čega slijedi da sud nije dužan da naredi povratak djece, ukoliko je lice koje traži povratak djeteta pristalo na njegovo odvođenje ili zadržavanje. Iz navedenog slijedi da ponašanje podnosioca zahtjeva i imaoca prava na starateljstvo nad djetetom, prema mišljenju tog suda, može izmijeniti kvalifikaciju „otmičareva čina“, u smislu da nadležnom tijelu otvara prostor za donošenje eventualne odluke o nepovratku djeteta. Takođe, smatra da pored jasnog i nespornog pristanka koji se može sačiniti u pisanom obliku, postoji i prećutni pristanak koji se u praksi smatra situacijom kada se iz cjelokupnog ponašanja dotičnog lica, u konkretnom slučaju apelanta, može zaključiti da postoji njegov pristanak u kom slučaju nije ni potreban dokaz da je to lice dalo nedvosmislenu i jasnu izjavu, pristanak majci, protivnici predlagača za putovanje s djecom. U vezi s tim, Osnovni sud navodi da ukoliko je apelant imao razlog da zabrani protivnici predlagača, supruzi, da s djecom putuje u Trebinje, onda je to apelant, prema mišljenju suda, svakako mogao spriječiti ili pokušati spriječiti tako da svog rođaka spriječi da njegovu suprugu i djecu odveze na aerodrom, pri čemu to sprečavanje nije moralo biti nasilno, što znači da ga je mogao pozvati telefonom i zamoliti da ne vozi njegovu suprugu i djecu na aerodrom, ukoliko je eventualno sumnjao da će njegova supruga nezakonito i protivpravno odvesti ili zadržati njegovu djecu. Takođe je mogao pozvati i policiju, te preduzeti druge odgovarajuće radnje iz kojih bi proizlazila njegova namjera da spriječi odlazak djece.
14. Prema tome, Osnovni sud je ocijenio da iz apelantovog cjelokupnog ponašanja proizlazi da se radi o njegovom stvarnom pristanku, te da je, pored pisane, postojala i njegova prećutna saglasnost da njegovo dvoje mldb. djece putuju s majkom, protivnicom predlagača, i da pređu granicu Republike Njemačke. Osnovni sud je takođe prihvatio kao objektivan nalaz Centra za socijalni rad jer je sačinjen nakon obavljenog razgovora s oba roditelja u prisustvu djece, te nakon obavljenih kućnih posjeta apelantu i protivnici predlagača i jer se navedeni organ nije upuštao u pitanje merituma u ovoj pravnoj stvari, da li treba usvojiti ili odbiti apelantov zahtjev za vraćanje djece u Njemačku, na koji način nije prekoračio svoja ovlašćenja. Osnovni sud je ukazao da se, u smislu odredbe člana 19 Konvencije, odluka donesena u vezi s povratkom djece neće smatrati meritornom odlukom u bilo kojem pitanju u vezi s pravom na staranje o djeci jer će se o tom pitanju, prema mišljenju suda, odlučiti u drugom postupku primjenom nacionalnog porodičnog zakona. O odluci o troškovima postupka, Osnovni sud je odlučio primjenom odredbe člana 381 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
15. Rješenjem Okružnog suda broj 95 0 V 064794 20 Gž od 21. decembra 2020. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i rješenje Osnovnog suda od 2. novembra 2020. godine potvrđeno.
16. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev jer nisu ispunjeni uslovi iz člana 3 Konvencije, te zbog čega se ne može smatrati da se u konkretnom slučaju radi o nezakonitom odvođenju ili zadržavanju malodobne djece od protivnice predlagača. Smatra da su tačni apelantovi navodi da za mldb. L. Č. nije dao saglasnost za putovanje preko granice, međutim, prema ocjeni suda, nadležni državni organi su bez obzira na nedostatak saglasnosti dozvolili protivnici predlagača kao majci mldb. djece da napusti Republiku Njemačku. Apelantovu pismenu saglasnost za putovanje van Republike Njemačke je imao njihov stariji sin A. Č., koja je izdata bez ograničenja roka trajanja 17. septembra 2018. godine, koju apelant nikad nije opozvao, pa je protivnica predlagača s tim djetetom nesmetano mogla napustiti Republiku Njemačku.
17. U vezi s apelantovim navodom da se nije slagao s odlaskom protivnice predlagača, da je dva puta zvao telefonom i govorio da ne putuje, koje navode protivnica predlagača nije osporavala, ističući da je apelantu bilo poznato da je već bio rezervisan put za Trebinje i da je kupila avionske karte, što, prema ocjeni tog suda, govori u prilog činjenici da je navedeni put između bračnih supružnika već bio dogovoren. Ako je postojalo apelantovo očigledno protivljenje putovanju, prema ocjeni Okružnog suda, postavlja se pitanje „zašto bi protivnica predlagača budila apelanta po noći i pozivala djecu da ga poljube pred put“, iz čega slijedi da je postojao dogovor između bračnih supružnika za putovanje. Takođe, ukoliko je apelant imao razloga da protivnici predlagača zabrani putovanje s djecom, Okružni sud smatra da je apelant putovanje djece mogao spriječiti pozivajući svog rođaka koji je protivnicu predlagača, majku s djecom, odvezao na aerodrom, te ukoliko se zaista radilo o otmici djece, kako to apelant tvrdi, prema ocjeni tog suda, postavlja se pitanje da li bi protivnica predlagača u tom slučaju po dolasku u Trebinje živjela u porodičnoj kući apelantovih roditelja, umjesto da boravi u domaćinstvu svoje majke, što nije učinila. Dapače, i apelant je ubrzo nakon „otmice“, tj. dolaska protivnice predlagača i djece u Trebinje i sam došao u Trebinje i živio s protivnicom predlagača i djecom u kući svojih roditelja, sve do faktičkog prekida bračne zajednice u junu 2019. godine. Prema tome, Okružni sud je primjenom odredbe člana 235 tačka 2 ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
18. Apelant je 15. aprila 2021. godine dopunio apelaciju i dostavio Rješenje Vrhovnog suda broj 95 0 V 064794 21 Rev od 10. marta 2021. godine kojim je apelantova revizija odbačena kao nedozvoljena.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim je prije svega naveo da apelaciju podnosi „zbog proizvoljnog postupanja suda u postupku utvrđivanja činjenica i primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa.“ Povredu navedenog prava apelant obrazlaže proizvoljnom primjenom prava, odredbe člana 3 Konvencije, jer smatra da je odvođenje i zadržavanje njegove mldb. djece bilo nezakonito, zbog čega je sud bio dužan da naloži njihov hitan povratak u Republiku Njemačku.
20. U vezi s naprijed navedenim, apelant navodi da ako se uzme u obzir način na koji su djeca odvedena iz Njemačke, da je onda jasno da su ispunjeni uslovi iz odredbe člana 3 Konvencije, odnosno da se predmetno odvođenje i zadržavanje djece ima smatrati nezakonitim jer protivnici predlagača nije dao saglasnost za odvođenje djece. Ističe da čak i nije znao da je njegova supruga planirala put u BiH s djecom 8. novembra 2019. godine jer nije tražila njegovu saglasnost za putovanje djece. Kada je saznao za putovanje, mislio je da neće moći napustiti Njemačku, posebno cijeneći činjenicu da nije imala saglasnost za putovanje mldb. L. Č., a da je za mldb A. Č. nesporno iskoristila staru saglasnost na kojoj nije bilo vremensko ograničenje. Imajući u vidu navedeno, apelant ističe da je upravo cilj Konvencije da se obezbijedi hitni povratak nezakonito odvedene ili zadržane djece u nekoj drugoj državi primjenom člana 12 stav 1 Konvencije, posebno iz razloga što smatra da nije bilo uslova za primjenu izuzetaka propisanih članom 13 predmetne konvencije, tj. jer protivnica predlagača nije dokazala zbog čega njegovom zahtjevu nije trebalo udovoljiti. U vezi s navedenim, apelant je dalje ukazao da je Ustavni sud o identičnom činjeničnom i pravnom pitanju odlučio u Odluci broj AP 2784/15 od 14. oktobra 2015. godine kojom je usvojio apelantov zahtjev.
21. Takođe, traži da se Vlada Republike Srpske obaveže da mu isplati iznos od 10.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog odvojenog života od maloljetne djece za vrijeme trajanja postupka.
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelant predmetnom apelacijom ne osporava rješenje tog suda.
23. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri svom stavu da se u konkretnoj pravnoj stvari ne radi o otmici djece koju predviđa član 3 Konvencije jer protivnica predlagača djecu nije odvela preko granice Njemačke bez apelantove saglasnosti, koji je nesporno znao za odvođenje djece, jer upravo iz apelantovog ponašanja proizlazi njegov pristanak na odvođenje djece, što sve isključuje postojanje otmice. V.Relevantni propisi
24. Konvencija o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece – Hag od 25. oktobra 1980. godine („Službeni list SFRJ – Međunarodni ugovori“ broj 7/91), koja je u Bosni i Hercegovini preuzeta notifikacijom o sukcesiji međunarodnih ugovora SFRJ, u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ciljevi ove Konvencije su:
a) da osigura što hitniji povratak djece nezakonito odvedene ili zadržane u nekoj državi ugovornici;
b) da osigura da se prava na staranje i viđenje sa djetetom po zakonu jedne od država ugovornica stvarno poštuju u drugoj državi ugovornici.
Član 3.
Odvođenje ili zadržavanje djeteta će se smatrati nezakonitim:
a) ako predstavlja povredu prava na staranje koje je dobilo lice, institucija ili bilo koji drugi organ, kolektivno ili pojedinačno, po zakonu države u kojoj je dijete bilo stalno nastanjeno prije odvođenja ili zadržavanja;
b) ako su se u vrijeme odvođenja ili zadržavanja ta prava ostvarivala kolektivno ili pojedinačno, ili bi se bila ostvarivala da nije došlo do odvođenja ili zadržavanja;
[...] Član 6.
Država ugovornica će odrediti centralni izvršni organ koji će izvršavati obaveze koje Konvencija predviđa za takav organ.
[...] Član 12.
1) Ako je dijete nezakonito odvedeno ili zadržano u smislu člana 3, a na dan početka postupka pred sudskim ili upravnim organom države ugovornice u kojoj se dijete nalazi proteklo je manje od godinu dana od dana nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, odnosni nadležni organ će naložiti hitan povratak djeteta. 2) Sudski ili upravni organ, čak i ako je pravni postupak pokrenut nakon isteka roka od godinu dana spomenutog u prethodnom stavu, također će naložiti povratak djeteta ako se ne dokaže da se dijete prilagodilo novoj sredini. [...] Član 13.
1) Bez obzira na odredbe prethodnog člana, sudski ili upravni organ države kojoj se upućuje zahtjev nije dužan da naloži povratak djeteta ako lice, institucija ili drugi organ koji se suprotstavlja njegovom povratku dokaže:
a) da lice, institucija ili drugi organ koji se stara o ličnosti djeteta nije stvarno ostvarivao pravo na staranje u vrijeme odvođenja ili zadržavanja, ili da se bio saglasio ili naknadno pristao na odvođenje ili zadržavanje;
b) da postoji ozbiljna opasnost da bi povratak izložio dijete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi ili ga na drugi način doveo u nepovoljan položaj. [...] 3) Prilikom razmatranja okolnosti spomenutih u ovom članu, sudski i upravni organ će uzeti u obzir podatke koji se odnose na socijalno porijeklo djeteta dobijene od centralnog izvršnog organa ili nekog drugog nadležnog organa države u kojoj se nalazi mjesto djetetovog stalnog boravka.
Član 19.
Odluka na osnovu ove Konvencije u vezi sa povratkom djeteta neće se smatrati meritornom odlukom u bilo kojem pitanju u vezi sa pravom na staranje.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 95 0 V 064794 20 Gž od 21. decembar 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporeno rješenje Okružnog suda primio 8. januara 2021. godine, a apelacija je podnesena 5. marta 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
32. U konkretnom slučaju radi se o postupku građanskopravne prirode jer je u pitanju ostvarivanje apelantovog roditeljskog prava, zbog čega je tražio pomoć za vraćanje maloljetne djece koja su u vrijeme podnošenja zahtjeva boravila u BiH s majkom, pa Ustavni sud podržavajući sopstvenu praksu u sličnim predmetima (vidi, mutatis mutandis, AP 2784/15 od 14. oktobra 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) smatra da se u ovom postupku okončanom osporenim rješenjem odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama. S obzirom na navedeno, nesporno je da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
33. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, prije svega odredaba člana 3, 12 i 13 Konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li su Osnovni i Okružni sud svoje odluke obrazložili u skladu sa standardima prava na pravično suđenje ili je prilikom odlučenja o osnovanosti apelantovih navoda proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo.
35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, obrazlažući neosnovanost navoda apelantove žalbe izjavljene protiv odluke prvostepenog suda koji se tiču proizvoljne primjene člana 3 Konvencije, ocjenom izvedenih dokaza zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o otmici djece kako je to propisano citiranim članom jer protivnica predlagača djecu nije odvela preko granice Njemačke bez apelantove saglasnosti i apelant je znao za odvođenje djece. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje primjenom odredbe člana 13 stav 1 tačka a), kojom odredbom su propisani izuzeci od obaveze sudova i nadležnih organa da eventualno nalože povratak mldb. djece, ocijenivši da iz apelantovog ponašanja proizlazi da je i pored njegove pisane saglasnosti postojala i prećutna saglasnost za putovanje protivnice predlagača s djecom. Da je navedeni put između bračnih supružnika već bio dogovoren, prema ocjeni tog suda, proizlazi iz činjenice što je apelantu bilo poznato da je protivnica predlagača ranije rezervisala i kupila avionske karte jer je nju i djecu na aerodrom odvezao apelantov rođak i jer je protivnica predlagača budila apelanta po noći i pozivala djecu da ga poljube pred put. Dakle, Ustavni sud smatra da je Okružni sud jasno ukazao da ukoliko je apelant imao razloga da eventualno sumnja da će njegova supruga nezakonito i protivpravno odvesti ili zadržati njegovu djecu, putovanje je mogao spriječiti tako da nazove svog rođaka i od njega zatraži da majku s djecom ne odveze na aerodrom ili je mogao pozvati i policiju, te preduzeti druge odgovarajuće radnje iz kojih bi proizlazila njegova namjera da spriječi odlazak djece. Okružni sud je takođe naveo da u slučaju da se radilo o otmici djece, protivnica predlagača bi s djecom nesporno boravila u domaćinstvu svoje majke, a ne u kući apelantovih roditelja, s kojim je nastavila da živi s djecom nakon „otmice“, odnosno pošto je on nakon njihovog dolaska i sam došao u Trebinje, sve do faktičkog prekida bračne zajednice u junu 2019. godine. Okružni sud je potvrdio apelantove navode da protivnica predlagača nije imala apelantovu saglasnost za odvođenje drugog sina, malodobnog L. Č., kao što je imala za starijeg sina A. Č. koja je izdata 17. septembra 2018. godine, neograničenog trajanja i koju apelant nikad nije opozvao. U vezi s tim, Ustavni sud u datim okolnostima konkretnog slučaja, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova, prvenstveno u kontekstu ponašanja apelanta i protivnice predlagača u vezi s navedenim događajem, ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju Okružnog suda da se u navedenim okolnostima ne može smatrati da se radi o nezakonitom odvođenju ili zadržavanju djeteta jer nije bilo moguće narediti vraćanje djeteta za koje protivnica predlagača nije imala apelanatovu pisanu saglasnost jer bi to za oboje djece predstavljalo psihičku traumu i dovelo u pitanje njihov emocionalni razvoj i psihičku stabilnost uopšte i jer su nadležni državni organi bez obzira na nedostatak saglasnosti dozvolili protivnici predlagača kao majci mldb. djece da napusti Republiku Njemačku. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja odluke o apelantovom zahtjevu prvenstveno cijenili najbolji interes djece što u ovakvoj vrsti predmeta (međusobnih odnosa roditelja i djece) nesporno predstavlja ključno pitanje.
36. Stoga, uzimajući u obzir navedene standarde i navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporenog rješenja dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Konvencije, a dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost Okružnog suda prilikom donošenja osporene odluke, a koja bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje Okružnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje neosnovani.
37. Konačno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantovo pozivanje na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 2784/15 (vidi odluku od 14. oktobra 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud usvojio apelaciju apelanta G. Ö. i utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, konkretno odredbi člana 12 stav (1) Konvencije, a u vezi sa članom 3 Konvencije, ukinuo rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske od 12. februara 2015. godine i predmet vratio tom sudu uz obavezu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u tom postupku Ustavni sud ukazao „da je cijeli postupak koji se vodio po zahtjevu apelanta kao oca za hitno vraćanje otetog djeteta u Mađarsku kao mjesto djetetovog stalnog boravka i koji je trebalo primjenom Konvencije rezultirati prvenstveno nalogom suda da se dijete hitno vrati u Mađarsku pretvoren u postupak dokazivanja da je djetetu bolje u Trebinju i s majkom, što, prema mišljenju Ustavnog suda, nikako ne može voditi zaključku da su odredbe Konvencije pravilno primijenjene“. Dakle, u navedenoj odluci Ustavni sud je utvrdio da u okolnostima tog predmeta „redovni sudovi ne samo da nisu utvrdili niti jedan od razloga zbog kojih bi mogli primijeniti izuzetke propisane članom 13 stav (1) tačke a) i b) Konvencije i odbiti apelantov zahtjev za povratak otetog djeteta“. Međutim, u konkretnom slučaju su redovni sudovi, za razliku od navedenog predmeta, detaljno, polazeći od ponašanja apelanta i tužene (kako prije i u toku odlaska djece iz Njemačke tako i nakon njihovog dolaska u Trebinje), te cijeneći druge dokaze u kontekstu relevantnih odredbi Konvencije, upravo suprotno naprijed navedenom predmetu, utvrdili da se ne radi o nezakonitom odvođenju ili zadržavanju djece. Stoga, Ustavni sud smatra da praksa iz navedene odluke nije primjenjiva u predmetnom slučaju.
38. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjem nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
39. Apelant je u apelaciji zatražio da se Vlada Republike Srpske obaveže da mu isplati iznos od 10.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog odvojenog života od maloljetne djece za vrijeme trajanja postupka.
40. Ustavni sud u vezi s tim ukazuje da, u smislu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
41. S obzirom na odluku u predmetnom postupku, tj. činjenicu da je Ustavni sud zaključio da je apelantova apelacija neosnovana, apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.
VIII.Zaključak
42. Nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi utvrdili da se u datim okolnostima ne radi o nezakonitom odvođenju ili zadržavanju djece u smislu relevantnih odredbi Konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece, pri čemu je Okružni sud u obrazloženju osporenog rješenja dao detaljne razloge za svoje odlučenje u kojem Ustavni sud nije našao elemente proizvoljnost niti u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja niti u pogledu primjene relevantnih odredbi navedene konvencije.
43. Na osnovu člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.