Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1151/21 (S. A.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1151/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1151/21, rješavajući apelaciju Suade Alijagić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Suada Alijagić protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 392046 15 Rsž od 12. siječnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Suada Alijagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ilidže, koju zastupa Zijad Šušić odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 7. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 392046 15 Rsž od 12. siječnja 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je kao neutemeljen apelantičin tužbeni zahtjev da se obveže tuženik (Klinički centar Univerziteta u Sarajevu) da na ime „nezakonito umanjenih plaća“ za razdoblje od 2010. godine do 2013. godine isplati apelantici određeni novčani iznos, kao i da tuženik na ime doprinosa i poreza na plaće Fondu MIO uplati dužnu razliku.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da pravilnim tumačenjem članka 33. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) proizlazi da se grupe složenosti poslova određuju ne samo prema zanimanju, već i prema poslovima koje obavljaju zaposlenici. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelantica u skladu sa ugovorom o radu iz 2009. godine, u spornom razdoblju obavljala poslove višeg radiološkog tehničara. Pri tomu je naveo da je apelantica propustila dokazati (članak 7. stavak 1., članak 123. stavak 1. i članak 126. Zakona o parničnom postupku) svoje tvrdnje da je za te poslove propisana visoka školska sprema, odnosno da je tuženik internim aktima detaljnije razradio grupe složenosti poslova, te odredio školsku spremu potrebnu za obavljanje konkretnih poslova. S obzirom na to, naveo je da je pogrešna tvrdnja apelantice da je u spornom razdoblju obavljala poslove za koje je predviđena visoka školska sprema, „inženjer radiologije", jer to u prvostupanjskom postupku nije dokazano. Samim time, naveo je da nema temelja za primjenu koeficijenta 3,20 iz VII/2 grupe složenosti poslova, koja je regulirana odredbom članka 33. Kolektivnog ugovora. Kako su stranke 2009. godine, zaključile ugovor o radu na neodređeno vrijeme, prema kojem će apelantica obavljati poslove ,,viši radiološki tehničar“, za što će joj tuženik isplaćivati mjesečnu plaću koja se određuje množenjem najniže satnice i koeficijenta složenosti 2,75 uvećana za 10% otvoreni izvori ionizirajućeg zračenja, Kantonalni sud je naveo da okolnost da je apelantica u tijeku rada kod tuženika završila studij za stjecanje visoke stručne spreme 2010. godine i polaganjem stručnog ispita 2010. godine stekla stručnu osposobljenost za samostalan rad na poslovima diplomiranog inženjera medicinske radiologije, nije odlučna za presuđenje. Naime, istakao je da je apelantica potpisivanjem Ugovora o radu dala pismenu suglasnost da će obavljati poslove radnog mjesta „viši radiološki tehničar" za koje se traži viša školska sprema zdravstvenog smjera. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da je pravilan stav prvostupanjskog suda da je neutemeljen tužbeni zahtjev, kojim se traži razlika plaće između one obračunate po koeficijentu od 2,75 (isplaćivana apelantici) i one koju treba obračunati po koeficijentu 3,2 za koju apelantica smatra da joj pripada. U svezi s tim, Kantonalni sud je ukazao na Odluku o dopustivosti Ustavnoga suda broj AP 1759/20 od 2. srpnja 2020. godine. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je neutemeljen i zahtjev za uplatu doprinosa Federalnom zavodu MIO (primjenom odredbi članka 101. stavak 2. Zakona o MIO i Zakona o doprinosima), a koji je u direktnoj vezi sa prethodnim tužbenim zahtjevom, jer se doprinosi odnose na iznos potraživane razlike plaće.
Apelacioni navodi
4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivne propise. Apelantica je pri tomu ukazivala na različitu praksu Kantonalnoga suda koja se prema njenom mišljenju odnosila na istu činjenično pravnu situaciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- AP 1759/20 od 2. srpnja 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U pogledu navoda apelantice da su redoviti sudovi povodom identičnog pitanja donosili drugačije odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. .
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić