Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4217/19 (Duvan a.d. Bijeljina)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Legitiman cilj
  • Proporcionalnost
  • Miješanje u imovinu
  • Obezbjeđivanje plaćanja poreza,doprinosa i kazni
  • Propisano zakonom
  • Javni interes
  • Upravni spor
  • Porez
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4217/19

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4217/19, rješavajući apelaciju koju je podnio Duvan a.d. Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Duvan a.d.

Bijeljina podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 028027 19 Uvp od 4. septembra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Duvan a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dejan Rakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 028027 19 Uvp od 4. septembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Uprave za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 18. novembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH i tužena su dostavili odgovor 26. novembra, odnosno 7. decembra 2020. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem tužene – Grupe za reviziju i kontrolu RC Tuzla broj 04/5-2/IV-17-1-38-3-1313/16 od 9. januara 2017. godine apelantu je utvrđen razrez PDV-a u iznosu od 243.000,00 KM za porezni period 1. august 2015. – 31. august 2018. godine.

6. Apelantova žalba protiv navedenog rješenja od 9. januara 2017. godine je odbijena kao neosnovana Rješenjem Odsjeka za poreze RC Tuzla broj 04/5/IV-17-1318-14-4/17 od 17. februara 2017. godine. Rješenjem tužene broj 01/4-2-UP/1I-91/17 od 20. decembra 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv rješenja Odsjeka za poreze od 17. februara 2017. godine.

7. Apelant je protiv rješenja tužene od 20. decembra 2017. godine tužbom pokrenuo upravni spor. Odlučujući u upravnom sporu, Sud BiH je u Vijeću za upravne sporove Presudom broj S1 3 U 028027 18 U od 17. aprila 2019. godine odbio apelantovu tužbu.

8. U obrazloženju odluke Vijeće za upravne sporove je istaklo da je ispitalo pravilnost i zakonitost osporenog rješenja u granicama odredbe člana 35. Zakona o upravnim sporovima, te je donijelo navedenu presudu. Vijeće za upravne sporove je utvrdilo da je osporenim rješenjem apelant konačno obavezan da izvrši uplatu dodatno utvrđenih obaveza po osnovu indirektnog poreza (u daljnjem tekstu: PDV) za porezni period 1. august 2015. – 31. august 2016. godine u ukupnom iznosu od 243.000,00 KM. Nadalje je utvrđeno da se porezna obaveza u označenom iznosu, kako to proizlazi iz podataka spisa, sastoji od razreza PDV-a u iznosu od 71.753,00 KM po osnovu isporučenog repromaterijala neobveznicima PDV-a, razreza PDV-a po osnovu neevidentiranog prometa za 2015. godinu u iznosu od 79.703,00 KM, razreza PDV-a po osnovu neprijavljene proizvodnje u poreznom periodu decembar 2015. godine u iznosu od 71.779,86 KM, te konačno razrez PDV-a po osnovu neotkupljenog duhana u iznosu od 19.417,56 KM.

9. Prema ocjeni Vijeća za upravne sporove, odluka poreznih organa je pravilna i zakonita. Vijeće se u obrazloženju odluke pozvalo na odredbu člana 3. Zakona o porezu na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV-u) kojom je određeno da se PDV plaća na promet dobara i usluga koje porezni obveznik u okviru obavljanja svojih djelatnosti izvrši na teritoriji BiH uz naknadu, kao i uvoz dobara. Nadalje, članom 4. stav 3. tačka 7. Zakona o PDV-u propisano je da se prometom dobara smatra i razmjena dobara za druga dobra ili usluge, a prema odredbi člana 17. stav 1. tačka

1. Zakona o PDV-u porezna obaveza nastaje u momentu kada se izvrši isporuka dobara ili vršenje usluga. Prema članu 55. stav 1. Zakona o PDV-u, obveznik je dužan klijentu izdati fakturu ili drugi dokument koji služi kao faktura za svaki promet dobara i usluga, izuzev onaj promet koji je oslobođen u svrhe PDV-a u smislu čl. 2. i 25. tog zakona. Također, Vijeće se pozvalo i na odredbe člana 20. stav 4, član 38. i član 39. stav 1. Zakona o PDV-u.

10. U konkretnom slučaju, kako je dalje utvrdilo Vijeće za upravne sporove, iz podataka spisa proizlazi da je apelant u kontroliranom periodu obavljao proizvodnju duhana kao samostalni proizvođač i kao organizator proizvodnje kod kooperanata. Utvrđeno je da je apelant kao organizator proizvodnje sklopio pisane tipske (jednoobrazne) ugovore sa kooperantima-proizvođačima duhana o proizvodnji, preuzimanju i isporuci duhana, kako sa proizvođačima koji su PDV obveznici tako i sa proizvođačima koji nisu PDV obveznici. Nadalje, prema odredbama zaključenih ugovora apelant kao organizator proizvodnje obavezao se da otkupi sve količine proizvedenog duhana po cijenama duhana po kilogramu, a da su se kooperanti proizvođači duhana obavezali da proizvode sadnice duhana isključivo od sjemena koje dobiju od apelanta. Također, prema odredbama zaključenih ugovora, apelant kao organizator proizvodnje svim kooperantima je davao repromaterijal (kontejneri sa sjemenom i bez sjemena duhana, folije, insekticide, herbicide, i dr.) i za vrijednost toga ih zaduživao u svojim poslovnim knjigama. Utvrđeno je da kooperantima koji su registrirani PDV obveznici za isporučeni i zaduženi repromaterijal apelant je izdavao porezne fakture sa obračunatim PDV-om prema članu 55. Zakona o PDV-u, s tim da je kooperante koji nisu registrirani PDV obveznici apelant samozaduživao (Kartica proizvoda materijala) i da pri tom nije izdavao porezne fakture i obračunavao PDV.

11. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, koje, po ocjeni Vijeća, navodima tužbe nije dovedeno u pitanje, Vijeće je smatralo da su porezni organi pravilno utvrdili da se između apelanta i njegovih kooperanata (proizvođača duhana) desio promet, na opisani način, koji ima obilježja razmjene dobara koja podliježe oporezivanju, i to tako što proizvođač duhana za isporučeni repromaterijal nije plaćao apelantu kao dobavljaču novac, već određenu količinu sirovog duhana iste vrijednosti. Po ocjeni Vijeća, prvostepeni organ je pravilno na utvrđenu vrijednost isporučenog repromaterijala licima koja nisu PDV obveznici izvršio obračun izlaznog PDV-a od 71.753,00 KM, primjenom čl. 3, 4, 17, 20. i 55. Zakona o PDV-u i člana 10, 106. i 120. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Pri razmjeni, shodno citiranim propisima, isporuka podliježe oporezivanju na obje strane, odnosno kod svakog isporučioca dobara ili usluga. Također, članom 106. stav 1. Pravilnika je propisano da je obveznik PDV-a dužan da svakom kupcu izda poreznu fakturu za svaki promet dobara i usluga, osim onog koji je oslobođen plaćanja PDV-a (čl. 24. i 25. Zakona o PDV-u), odnosno za usluge koje su u javnom interesu, finansijske i novčane usluge. Vijeće je utvrdilo da je apelantova porezna obaveza nastala u smislu člana 17. Zakona o PDV-u, u ukupnom iznosu od 71.753,00 KM, pri čemu je cijenilo da je neosnovano apelantovo pozivanje na odredbe člana 18. stav (1) Pravilnika jer se u konkretnom slučaju ne radi o isporukama pri kojima se ne vrši prijenos prava raspolaganja.

12. Nadalje, Vijeće za upravne sporove je utvrdilo da je pravilno tužena u osporenim aktima izvršila razrez PDV-a, po osnovu ne evidentiranog prometa za 2015. godinu u ukupnom iznosu od 79.703,00 KM. Utvrđeno je da iz podataka spisa, suprotno prigovorima tužbe, proizlazi da su porezni organi razrez PDV-a apelantu utvrdili na osnovu dokumentacije apelanta kao poreznog obveznika koja im je data na uvid u postupku kontrole iz koje nesporno proizlazi da je apelant u toku 2015. godine zaključio ugovore o proizvodnji, preuzimanju i isporuci duhana berbe 2015. godine sa poljoprivrednim proizvođačima na području Posavine („Posavina rod 2015“, kojim su definirane ugovorne strane, predmet ugovora, kao i obaveze apelanta i obaveze proizvođača. Imajući u vidu utvrđene činjenice, tj. prije svega zaključene ugovore između apelanta i poljoprivrednih proizvođača, te na osnovu blokova o otkupu duhana i činjenice da je otkupljeni duhan predat pravnom licu „Bosanac“ d. d. Orašje, Vijeće je smatralo da je pravilno utvrđeno da se u konkretnom slučaju ne radi o usluzi posredovanja nego o prometu dobara (duhana), zbog čega je shodno tome utvrđeno da apelant sa 31. decembrom 2015. godina na stanju zaliha nije imao otkupljene količine duhana po otkupnim blokovima koji su izdati poljoprivrednim proizvođačima sa područja Posavine, niti je izvršio fakturiranje otkupljenih količina duhana kupcu „Bosanac“ d.d. Orašje. Vijeće je zaključilo da je pravilnom primjenom čl. 3,17. i 55. Zakona o PDV-u utvrđena dodatna porezna obaveza u iznosu od 79.703,00 KM.

13. Prema ocjeni Vijeća za upravne sporove, apelant je tužbom neosnovano osporio razrez PDV-a po osnovu neprijavljene proizvodnje jer iz podataka spisa proizlazi da je prema zaključenim ugovorima apelant sa poljoprivrednim proizvođačima ugovorio određenu količinu sadnica, da je na osnovu podataka kartice materijala za svakog poljoprivrednog proizvođača utvrđeno da su im stavljene na raspolaganje veće količine sadnog materijala, te je u tabelama zapisnika o kontroli, u dijelu koji se odnosi na ovu obavezu dat prikaz utvrđenih razlika između broja sadnica koje su ugovorene i prijavljene nadležnom tijelu i broja sadnica koje je apelant stvarno dao proizvođačima. Dalje je utvrđeno da po navedenim neprijavljenim komadima sadnica apelant nije evidentirao otkup sirovog duhana, iako je prema odredbama Zakona o duhanu i prema ugovoru imao takvu obavezu i jedini pravo da izvrši otkup. Stoga je u postupku kontrole na razliku od 1.646.716 sadnica koje su evidentirane samo prilikom predaje zasada proizvođačima, a po osnovu kojih nije evidentiran otkup, niti su prijavljene nadležnom tijelu pri prijavi proizvodnje, kontrolom utvrđeno da se u konkretnom radi o neprijavljenoj proizvodnji, zbog čega je po navedenom osnovu apelantu izvršen razrez indirektnih poreza u poreznom periodu decembar 2015. godine u iznosu od 71.779,86 KM. U odnosu na apelantov prigovor da je nejasno na koji način je prvostepeni organ utvrdio da se razlika od 1.646.716 komada sadnica duhana, odnosno više evidentiranih sadnica kod kooperanata, odnosi upravo na njega kao kontroliranog obveznika Vijeće se u datom obrazloženju pozvalo na odredbe člana 71. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja (indirektni dokazi na osnovu kojih je moguće utvrditi obaveze indirektnih poreza, uključujući uz sve to i primjenu indirektne procjene porezne obaveze), te odredbe člana 93. stav 1. istog zakona.

14. Vijeće za upravne sporove je zaključilo da je tužena pravilno utvrdila razrez PDV-a po osnovu neotkupljenog duhana u iznosu od 19.417,56 KM, u poreznom periodu decembar 2015. godine s obzirom na to da je u postupku kontrole utvrđeno da je apelant izdavao znatno veće količine zasada duhana u odnosu na ugovorom predviđene količine sadnica i u odnosu na količine sadnica koje su prijavljene nadležnom ministarstvu kao posađene sadnice duhana. Imajući u vidu utvrđene činjenice, Vijeće je smatralo da je u konkretnom slučaju izvršen promet i da je apelant za izvršeni promet bio u obavezi da izda poreznu fakturu sa obračunatim PDV-om. Vijeće je smatralo da je pravilno utvrđen razrez izlaznog PDV-a, primjenom odredbi čl. 3, 17. i 20. Zakona o PDV-u i pravilnom primjenom Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja registara i evidencija u vezi sa proizvodnjom i obradom duhana i duhanskih proizvoda.

15. Vijeće za upravne sporove je zaključilo da je tužena u pobijanom rješenju dala detaljna i argumentirana obrazloženja apelantovih žalbenih razloga, koje prihvata i to Vijeće. Po ocjeni Vijeća, bez osnova su apelantovi tužbeni prigovori koji se odnose na povrede odredaba načela Zakona o upravnom postupku jer je tužena u konkretnoj upravnoj stvari provela zakonom propisan postupak i donijela zakonitu i pravilnu odluku. Vijeće je također smatralo da je neosnovan apelantov tužbeni prigovor da je u postupku počinjena povreda odredbi člana 174. u vezi sa povredom osnovnih načela iz Zakona o upravnom postupku jer nije prihvaćen njegov prijedlog da se izvrši dokaz vještačenjem na okolnosti korelacije između broja posijanih i izniklih biljaka u procesu proizvodnje rasada. Vijeće je istaklo da je odredbom člana 174. Zakona o upravnom postupku propisano da će se dokaz vještačenjem izvesti kada je za utvrđivanje ili ocjenu neke činjenice važne za rješavanje stvari potrebno stručno znanje kojim ne raspolaže službeno lice koje vodi postupak. Naime, u smislu odredbe člana 151. stav 1. istog zakona službeno lice koje vodi postupak odlučuje da li neku činjenicu treba dokazivati ili ne, zavisno od toga da li ta činjenica može imati utjecaj na rješavanje stvari. Zaključeno je da u konkretnom slučaju iz podataka spisa proizlazi da su organi tužene do zaključka u pogledu utvrđene razlike od 1.646.716 sadnica duhana (više evidentiranih sadnica kod kooperanta) došli, prije svega, na osnovu rezultata ispitnog postupka koji je proveden, te činjenica koje su utvrđene zapisnicima o preduzetim informativnim kontrolama kod proizvođača (apelantovih kooperanata). Također je utvrđeno da je apelant propustio da vodi posebne evidencije sa potrebnim podacima na osnovu kojih bi se nesporno utvrdila razlika broja sadnica koje su ugovorene i prijavljene nadležnom tijelu i broja presadnica koje je apelant stvarno dao proizvođačima. Vijeće se pozvalo na odredbe člana 56. Zakona o PDV-u, koja propisuje obavezu vođenja knjigovodstvene evidencije u skladu s propisima o računovodstvu. Također, prema članu 120. stav 2. Pravilnika, osnov za evidentiranje poreznih značajnih promjena, događaja i činjenica su odgovarajuće isprave kao što su obračun izvršenih i primljenih isporuka, izdate i primljene fakture, isprave o uvozu i izvozu, isprave o plaćanjima i naplatama, kao i sve druge isprave bitne za obračun i plaćanje PDV-a i korištenje prava na odbitak ulaznog poreza. Vijeće je zaključilo da se pobijano rješenje tužene zasniva na pravilnoj primjeni materijalnog prava, te je shodno odredbi člana 37. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima donijelo navedenu odluku.

16. Apelant je protiv Presude Vijeća za upravne sporove broj S1 3 U 028027 18 U od 17. aprila 2019. godine podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Presudom apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 3 U 028027 19 Uvp od 4. septembra 2019. godine je odbijen apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke.

17. U obrazloženju presude apelaciono vijeće je istaklo da je apelant protiv navedene presude Vijeća za upravne sporove blagovremeno podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke zbog povrede zakona Bosne i Hercegovine i povreda odredaba postupka koji je prethodio donošenju pobijane presude, kojim je predložio da se on uvaži i utvrdi da je prvostepena presuda u suprotnosti sa odredbama Zakona o upravnim sporovima, da nisu cijenjene bitne činjenice, da su pogrešno i selektivno cijenjeni podneseni dokazi iz čega je proizašla pogrešna primjena materijalnog propisa u dijelovima koji se odnose na sva pitanja istaknuta u tužbi i zahtjevu. Navedeno je da je, i po ocjeni apelacionog vijeća, Vijeće za upravne sporove pravilno ocijenilo da se konačno rješenje tužene zasniva na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni zakona o čemu je Vijeće za upravne sporove dalo jasne i valjane razloge, koje u cijelosti prihvata i apelaciono vijeće.

18. Apelaciono vijeće je, između ostalog, u pogledu zaključka Vijeća za upravne sporove da su neosnovani apelantovi navodi kojim je osporio razrez PDV-a po osnovu neevidentiranog prometa za 2015. godinu u iznosu od 79.703,00 KM, istaklo da se u pobijanoj presudi Vijeće pravilno pozvalo na odredbu člana 93. stav 1. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja. Naime, navedenom odredbom je propisano da se kontrola indirektnih poreza vrši provjerom knjiga, evidencija, spisa, faktura, vaučera, korespondencije od važnosti za indirektne poreze, računarskih baza podataka, programa, evidencija ili spisa koji se odnose na privredne djelatnosti, kao i provjerom dobara ili bilo kojih podataka koje bi tužena trebalo da zna ili koji bi bili potrebni za postupanje u skladu s obavezama plaćanja indirektnih poreza. Po ocjeni apelacionog vijeća, pravilno je istaknuto da je u postupcima kakav je konkretni predviđena mogućnost korištenja posrednih dokaza i prema odredbi člana 29. stav 2. Pravilnika o kontroli indirektnih poreza, ako se porezna obaveza ne može utvrditi na osnovu knjigovodstvene evidencije, što uključuje raspoloživu dokumentaciju u onoj mjeri u kojoj se ona smatra pouzdanom. Imajući u vidu da apelant, nesporno, nije vodio knjige sa dovoljno podataka kojim bi osigurao pravilnu primjenu PDV-a u skladu sa članom 56. Zakona o PDV-u, prvostepeni organ je, po ocjeni apelacionog vijeća, primjenom navedenih propisa i na osnovu posrednih dokaza utvrdio razrez PDV-a uključujući i raspoloživu dokumentaciju u mjeri u kojoj se ona smatra pouzdanom.

19. Apelaciono vijeće je ocijenilo da je pobijana presuda pravilna i zakonita, a zahtjev za njeno preispitivanje neosnovan, pa ga je odbilo primjenom odredbe člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Istakao je da su u provedenom upravnom postupku i postupku upravnog spora i postupka za preispitivanje sudske odluke porezni organi, odnosno Sud BiH (u Vijeću za upravne sporove i apelacionom vijeću) proizvoljno postupali u utvrđivanju činjenica predmeta i tumačenju i primjeni materijalnopravnih propisa, zbog čega mu je prekršeno pravo na imovinu. Po apelantovom mišljenju, u provedenom postupku pogrešno je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo kada je tužena izvršila oporezivanje kompletno izdatog repromaterijala kao promet dobara, zatim kada je utvrdila porez na ime neevidentiranog prometa u 2015. godine, te na ime neprijavljene proizvodnje, odnosno duhana koji nije proizveden. Istakao je da je osporena odluka zanemarila složenost procesa proizvodnje duhana, veliki broj faktora koji utječu na proizvodnju duhana, zbog čega je apelant predlagao izvođenje dokaza putem vještaka, a što je u predmetnom postupku odbijeno. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na imovinu i predmet vrati Sudu BiH na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

21. Sud BiH je naveo da ostaje u cijelosti pri navodima iz obrazloženja osporene konačne odluke apelacionog vijeća. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Tužena je u odgovoru na apelaciju istakla da apelant u apelaciji niti jednim argumentom nije potkrijepio svoje navode u čemu se sastoji povreda Ustavom utvrđenih prava na koje se pozvao, nego je iznio navode koji se odnose na utvrđivanje činjeničnog stanja. Naime, apelant u podnesenoj apelaciji navodi činjenice i okolnosti za koje smatra da su od značaja kod utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava u upravnom postupku. Navedeno je, kako je dalje istaknuto, apelant iznosio kao stranka koja je aktivno sudjelovala u upravnom postupku kroz izjavljivanje pravnih lijekova, tj. žalbi koje su odbijene kao neosnovane, te u podnesenoj tužbi Sudu BiH, koja je odbijena. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 9/05, 35/05, 100/08 i 33/17) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Predmet oporezivanja PDV se, u skladu s odredbama ovog zakona, plaća na:

1. promet dobara i usluga (u daljem tekstu: promet dobara i usluga) koje poreski obveznik, u okviru obavljanja svojih djelatnosti, izvrši na teritoriji Bosne i Hercegovine uz naknadu;

2. uvoz dobara u Bosnu i Hercegovinu.

Član 4. stav 1. i stav 3. tačka 7.

Promet dobara Promet dobara je, u smislu ovog zakona, prijenos prava raspolaganja na stvarima (u daljem tekstu: dobra) licu koje tim dobrima može raspolagati kao vlasnik.

(…).

Prometom dobara, u smislu ovog zakona, smatra se i:

(…) 7. razmjena dobara za druga dobra ili usluge.

Član 17. stav 1. tačka 1.

Poreska obaveza nastaje u momentu kada se izvrši jedna od sljedećih radnji, koja god bude najranija:

1. isporuka dobara ili vršenje usluga;

2. (…) Član 20. stav 4.

Pri razmjeni dobara i usluga, osnovicom se smatra vrijednost dobara ili usluga koje su predmet razmjene.

Član 38.

Period obračunavanja PDV-a Poreski period za koji se obračunava PDV je jedan kalendarski mjesec.

Obveznik je dužan obračunati PDV za odgovarajući poreski period na osnovu ukupnog prometa dobara ili usluga iskazanih u fakturama u tom poreskom periodu.

Član 39. stav 1.

Obveznici su dužni svoju PDV obavezu obračunatu za određeni poreski period navesti u mjesečnoj PDV prijavi.

Član 55. stav 1.

Poreske fakture Obveznik je dužan klijentu izdati fakturu ili drugi dokument koji služi kao faktura (u daljem tekstu: faktura) za svaki promet dobara i usluga, izuzev za onaj promet koji je oslobođen u svrhe PDV-a u smislu čl. 24. i 25. ovog zakona.

24. Zakon o postupku indirektnog oporezivanja („Službeni glasnik BiH“ br. 89/05 i 100/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 71.

(1)UIO provjerava i istražuje bilo koju činjenicu, radnju, dokaz, poslovanje, preduzeće, vrijednost i druge okolnosti, uključujući indirektne dokaze na osnovu kojih se mogu utvrditi obaveze indirektnih poreza, uključujući uz sve to i primjenu indirektne procjene poreske obaveze, s ciljem provjere tačnosti obaveze po osnovu indirektnih poreza.

(2) Izvršavanjem zadataka provjere i istraživanja, UIO će cijeniti bilo koju činjenicu, radnju ili djelatnost koju vrši lice koje ima obaveze indirektnih poreza, bez obaveza prema tvrdnjama koje sačini lice koje ima obaveze indirektnih poreza.

(3) UIO vrši daljnje provjere poštivanja propisa o indirektnom oporezivanju.

Član 93. stav 1.

(1) Kontrola indirektnih poreza vrši se provjerom knjiga, evidencija, spisa, faktura, vaučera, korespondencije od važnosti za indirektne poreze, računarskih baza podataka, programa, evidencija ili spisa koji se odnose na privredne djelatnosti, kao i provjerom dobara ili bilo kojih podataka koje bi UIO trebalo da zna ili koji bi bili potrebni za postupanje u skladu s obavezama plaćanja indirektnih poreza.

25. Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 93/05, 21/06, 60/06, 6/07, 100/07, 35/08, 65/10, 85/17 i 44/20) u relevantnom dijelu glasi: Član 10.

Razmjena (1) Ako pri isporuci dobara naknada nije novčana, već u isporuci drugog dobra ili usluge, radi se o razmjeni.

(2) Pri razmjeni, isporuka podliježe oporezivanju na obje strane, odnosno kod svakog isporučioca.

Član 106. stav 1.

(1) Obveznik PDV-a je dužan da svakom kupcu izda poreznu fakturu za svaki promet dobara i usluga, izuzev za onaj promet koji je oslobođen plaćanja PDV-a (član 24. i 25. Zakona), odnosno za usluge od javnog interesa, finansijske i novčane usluge.

Član 120. st. 1, 2. i 3.

(1) Porezni obveznik mora u svom knjigovodstvu obezbijediti sve podatke potrebne za tačno, pravilno i blagovremeno obračunavanje i plaćanje PDV-a.

(2) Osnov za knjigovodstveno evidentiranje porezni značajnih događaja, promjena i činjenica su odgovarajuće isprave, kao što su: obračuni izvršenih i primljenih isporuka, izdate i primljene fakture, isprave o uvozu i izvozu (carinske isprave), isprave o plaćanjima i naplati, kao i sve druge isprave bitne za obračun i plaćanje PDV-a i korištenje prava na odbitak ulaznog poreza.

(3) Knjigovodstvo poreznih obveznika, knjige izlaznih i ulaznih faktura i druge evidencije moraju se voditi prema Međunarodnim računovodstvenim načelima i računovodstvenim standardima i prema Zakonu o računovodstvu i reviziji Bosne i Hercegovine.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 028027 19 Uvp od 4. septembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. septembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 5. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant pobija osporenu odluku tvrdeći da su mu tom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

31. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

32. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, u suštini, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

33. Ustavni sud prvo mora ispitati da li apelant posjeduje imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud ističe da je u predmetnom postupku nespornim utvrđeno da je apelant obavezan kao porezni obveznik iz svojih sredstava isplatiti određeni novčani iznos dodatne porezne obaveze na odgovarajući račun javnih prihoda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o apelantovom pravu na imovinu zaštićenim članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 627/17 od 18. jula 2017. godine, stav 39).

34. Nakon što je utvrđeno da apelant posjeduje imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud mora ispitati da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, kao i da li je miješanje bilo predviđeno zakonom.

35. Svako miješanje u pravo na imovinu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili općeg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava kriterij „zakonitosti“ i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos „proporcionalnosti“ između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/04, tačka 49).

36. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovu imovinu jer je osporenom odlukom apelantu naloženo da plati određeni novčani iznos na ime dodatne porezne obaveze na račun javnih prihoda.

37. Miješanje je zakonito samo ako je zakon, koji je osnova miješanja, (a) dostupan građanima, (b) toliko precizan da omogućava građanima da odrede svoje postupke, (c) u skladu sa principom pravne države, što znači da sloboda odlučivanja koja je zakonom data izvršnoj vlasti ne smije biti neograničena jer zakon mora osigurati građanima adekvatnu zaštitu protiv proizvoljnog miješanja (vidi Evropski sud za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud, Sunday Times, presuda od 26. aprila 1979, serija A, broj 30, stav 49; vidi, također, Evropski sud, Malone, presuda od 2. augusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ističe da su predmetni zakoni, Zakon o PDV-u, Zakon o postupku indirektnog oporezivanja i Zakon o upravnom postupku javno objavljeni u službenom glasilu i da su njihove odredbe formulirane dovoljno jasno i precizno. Ustavni sud, također, zapaža da je Pravilnik kao podzakonski akt javno objavljen u „Službenom glasniku BiH“ i da su njegove odredbe dovoljno jasne i precizne. Ustavni sud zapaža da je apelantova predmetna porezna obaveza utvrđena na osnovu navedenih odredbi Zakona o PDV-u u vezi s navedenim odredbama Pravilnika i Zakona o postupku indirektnog oporezivanja. Imajući u vidu istaknuto, Ustavni sud zapaža da su navedeni zakoni i podzakonski akt javno objavljeni u „Službenom glasniku BiH“, da je time apelant bio upoznat s njima, te da je apelant u vezi s navedenim mogao odrediti svoje postupke. Ustavni sud zaključuje da predmetni „zakoni“ ispunjavaju navedene standarde u smislu Evropske konvencije.

38. Ustavni sud dalje nalazi da je miješanje u apelantovu imovinu bilo predviđeno zakonom jer je izvršeno na osnovu relevantnih odredaba zakona i pravilnika, čija primjena, prema mišljenju Ustavnog suda, nije bila proizvoljna. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u konačnici odlučujući u postupku preispitivanja odluke Vijeća za upravne sporove o zakonitosti pobijanog rješenja tužene ispitao navode zahtjeva za preispitivanje i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne upravne stvari. Ustavni sud zapaža da su se i apelaciono vijeće i Vijeće za upravne sporove Suda BiH, kao i organi uprave u svojim odlukama utvrđujući apelantovu obavezu na plaćanje dodatne porezne obaveze u kontroliranom poreznom periodu pozvali na relevantne odredbe Zakona o PDV-u i dali detaljna obrazloženja za svoje zaključke koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na navedene relevantne odredbe zakona i pravilnika, te činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih i podzakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno.

39. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u apelantovu imovinu u konkretnom slučaju bilo u javnom interesu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da se Zakonom o PDV-u uvodi obaveza plaćanja i regulira sistem plaćanja poreza na dodatu vrijednost, a porezi su osnovni prihodi svake države, te smatra da je pravilno i zakonito plaćanje poreza na dodatu vrijednost od izuzetnog značaja za ekonomsku politiku države, te da je korekcija, u konkretnom slučaju zapravo razrez poreza, u postupcima kontrole poreznih obaveza legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Hentrich protiv Francuske, presuda od 3. jula 1995. godine, serija A, broj 296-A, stav 39. i dalje). U konkretnom slučaju u postupku kontrole utvrđena je apelantova dodatna porezna obaveza po navedenim osnovama u određenom iznosu u skladu s relevantnim odredbama Zakona o PDV-u, Zakona o postupku indirektnog oporezivanja i Pravilnika. S obzirom na navedeno, proizlazi da miješanje u apelantovu imovinu služi zakonitom cilju u javnom interesu.

40. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste pitanje da li je u konkretnom slučaju održana pravična ravnoteža u potrebi zaštite interesa zajednice da se ostvari legitiman cilj u javnom interesu i sa druge strane potrebe da se zaštite apelantovog prava na imovinu. Dovodeći u vezu prethodne stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama, koje su u ovom slučaju osnov za miješanje u apelantovu imovinu, a kojima je apelantu utvrđena porezna obaveza u određenom novčanom iznosu nije narušen proporcionalan odnos u potrebi zaštite javnog interesa koji se ogleda u dosljednom poštovanju porezne discipline i procedura propisanih relevantnim odredbama navedenih propisa i potrebi zaštite apelantovih imovinskih prava, odnosno na apelanta nije stavljen pretjeran teret. Ustavni sud zaključuje da je izvršenim miješanjem održan razuman odnos „proporcionalnosti“ između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti.

41. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom kojom je utvrđena apelantova dodatna porezna obaveza nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom, nakon provedenog upravnog i sudskog postupka, slijedilo je legitiman cilj i razuman odnos „proporcionalnosti“ između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4217/19 (Duvan a.d. Bijeljina) | Sudska praksa | Aktio