Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1211/21 (JZU "Gradske apoteke" Tuzla i drugi)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1211/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1211/21, rješavajući apelacije koje su podnijeli JZU "Gradske apoteke" Tuzla i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (1) i stavak (3) točka c), članka 57. stavak (2) točka

a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

JZU "Gradske apoteke" Tuzla protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 Rs 266239 16 Rsž od 15. lipnja 2020. godine;

Soko Zrakoplovstvo d.d. Mostar protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 P 131201 18 Gž od 16. rujna 2020. godine;

Fadil Mustafić protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 I 214543 18 Gž od 14. svibnja 2020. godine;

Sead Ćorsuljić protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 Mal 311011 19 Gž od 19. lipnja 2020. godine;

Milorad Bošnjak protiv Presude Kantonalnoga suda u Širokome Brijegu broj 63 0 P 032394 19 Gž 2 od 15. travnja 2020. godine;

zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1211/21

1. JZU "Gradske apoteke" Tuzla (u daljnjemu tekstu: apelantica), koju zastupa Mirjana Šarkinović, odvjetnica iz Tuzle, podnijela je 12. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 266239 20 Rev od 2. prosinca 2020. godine, kojim je revizija apelantice protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 Rs 266239 16 Rsž od 15. lipnja 2020. godine odbačena kao nedopuštena.

2. Presudom Općinskoga suda u Tuzli od 11. lipnja 2016. godine obvezana je apelantica da tužiteljici (A.M.) na ime razlike manje isplaćenih plaća za određeno vremensko razdoblje isplati iznos od 7.092,08 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, te da na ime tužiteljice uplati pripadajuće doprinose na ime mirovinskoga i invalidskoga osiguranja na ime razlike manje isplaćenih plaća tužiteljici u iznosu od 2.364,00 KM.

3. Presudom Kantonalnoga suda u Tuzli od 15. lipnja 2020. godine priziv apelantice je odbijen kao neutemeljen, te je prvostupanjska presuda potvrđena.

4. Rješenjem Vrhovnoga suda od 2. prosinca 2020. godine revizija apelantice je odbačena kao nedopuštena.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da prema odredbi čl. 237. st. 2. Zakona o parničnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP) revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM, te da se sukladno čl. 316. st. 2. ZPP kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnoga zahtjeva. Vrhovni je sud istakao da se u konkretnome slučaju radi o novčanome tužbenome zahtjevu, a vrijednost pobijanoga dijela kojega revidira apelantica predstavlja iznos od 9.456,70 KM, koji iznos ne doseže imovinski cenzus od 30.000,00 KM, zbog čega revizija nije dopuštena. Vrhovni je sud istakao da je apelantica izjavila reviziju i pozivom na odredbe čl. 237. st. 3. i 4. ZPP, međutim reviziju je sastavila kao redovitu reviziju podnesenu iz revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnoga prava, dakle nije postupila po odredbama čl. 237. st. 4. i 5. ZPP, odnosno nije precizno označila pravno pitanje zbog kojega se podnosi revizija i zašto je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa je reviziju primjenom odredbe čl. 247. st. 4. ZPP valjalo odbaciti.

6. Ustavni sud zapaža da je apelantica protiv drugostupanjske odluke izjavila reviziju Vrhovnome sudu, koja nije bila učinkovit pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska odluka, protiv koje je apelantica izjavila reviziju. Ustavni sud nije smatrao potrebitim utvrđivati nadnevak primitka drugostupanjske odluke, budući da je rješenje Vrhovnoga suda doneseno 2. prosinca 2020. godine, pa se stoga podrazumijeva da je apelantica drugostupanjsku odluku zaprimila prije toga nadnevka. Apelantica je 12. travnja 2021. godine podnijela apelaciju Ustavnome sudu.

2. AP-1220/21

7. Soko Zrakoplovstvo d.d. Mostar (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Zajednički odvjetnički ured Dušanka Šoljić-Ćorić i Dragan Pudar iz Mostara, podnio je 12. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Rješenja Vrhovnoga suda broj 58 0 P 131201 20 Rev od 22. siječnja 2021. godine, kojim je revizija apelanta protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 P 131201 18 Gž od 16. rujna 2020. godine odbačena kao nedopuštena.

8. Presudom zbog propuštanja Općinskoga suda u Mostaru od 4. svibnja 2018. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja (29 tužitelja, bliže označeno u prvostupanjskoj oduci; v. sp. 30.000,00 KM) kojim su tražili da se obvežu tuženici, između ostalih i apelant, da uklone prepreke, bliže označeno u izreci prvostupanjske odluke, postavljene na javnome putu Mostar – Rodoč, bliže označeno na skici vještaka geometra (K.B.) od 29. studenoga 2017. godine i napuste zauzeti dio navedenoga javnoga puta i predaju ga na slobodno korištenje.

9. Presudom Kantonalnoga suda u Mostaru od 16. rujna 2020. godine priziv apelanta je odbijen kao neutemeljen i prvostupanjska je presuda potvrđena.

10. Rješenjem Vrhovnoga suda od 22. siječnja 2021. godine revizija apelanta je odbačena kao n nedopuštena.

11. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je u konkretnome slučaju predmet revizije nenovčani zahtjev, te da je za ocjenu prava na izjavljivanje revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora kojega su tužitelji u svojoj tužbi označili sukladno čl. 53. st. 2. toč. 4. i čl. 316. st. 1. u svezi sa čl. 321. st. 2. ZPP. Vrhovni je sud istakao da su tužitelji u tužbi od 29. svibnja 2013. godine označili vrijednost predmeta spora od 30.000,00 KM, te da kako vrijednost pobijanoga dijela drugostupanjske presude u pravomoćno odbijajućem dijelu tužbenoga zahtjeva ne prelazi propisani iznos od 30.000,00 KM, to ukazuje da imovinski cenzus kao kriterij uvjeta za dopuštenost revizije iz čl. 237. st. 2. ZPP nije ostvaren, to revizija kao izvanredni pravni lijek nije dozvoljena.

12. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv drugostupanjske odluke izjavio reviziju Vrhovnome sudu, koja nije bila učinkovit pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska odluka, protiv koje je apelant izjavio reviziju. Ustavni sud nije smatrao potrebitim utvrđivati nadnevak primitka drugostupanjske odluke, budući da je rješenje Vrhovnoga suda doneseno 22. siječnja 2021. godine, pa se stoga podrazumijeva da je apelant drugostupanjsku odluku zaprimio prije toga nadnevka. Apelant je 12. travnja 2021. godine podnio apelaciju Ustavnome sudu.

3. AP-1232/21

13. Fadil Mustafić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Čelića, podnio je 14. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Rješenja Vrhovnoga suda broj 32 0 I 214543 20 Rev od 9. prosinca 2020. godine, kojim je revizija tuženika (uključujući apelanta) protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 I 214543 18 Gž od 14. svibnja 2020. godine odbačena kao nedopuštena.

14. Presudom Općinskoga suda u Tuzli od 6. travnja 2018. godine obvezan je apelant da na temelju mjeničnoga duga isplati tužiteljici („Addiko Banka“ a.d. Banjaluka) iznos od 25.314,20 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na ostale tuženike (A.N., Dž.T. i S.Ž.).

15. Presudom Kantonalnoga suda u Tuzli od 14. svibnja 2020. godine priziv apelanta je odbijen kao neutemeljen, dok je priziv tužiteljice djelomično uvažen, tako da je prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu preinačena tako što su pored apelanta obvezani i ostali tuženici da tužiteljici na ime mjeničnoga duga isplate iznos od 25.314,20 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.

16. Rješenjem Vrhovnoga suda od 9. prosinca 2020. godine revizija tuženika (apelant, A.N. i Dž.T.) je odbačena kao nedopuštena.

17. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je odredbom čl. 237. 2. ZPP propisano da revizija nije dopuštena ukoliko vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM. Vrhovni je sud istakao da u konkretnome slučaju vrijednost pobijanoga dijela drugostupanjske presude za svakoga od tuženika, kao formalnih suparničara, iznosi 25.314,20 KM, što ukazuje da imovinski cenzus iz potonje navedene odredbe, kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije nije ostvaren. Vrhovni je sud istakao da je odredbom čl. 237. st. 5. ZPP propisano da u izuzetnoj reviziji iz st. 3. toga članka, stranka treba označiti određeno pravno pitanje zbog kojega ju je podnijela, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Vrhovni je sud istakao da je pitanje kojega su revidenti u reviziji označili se odnosi na dospijeće mjeničnoga duga, i ne predstavlja sporno pravno pitanje, budući da je ovaj sud o istome zauzeo pravno shvaćanje u ranijim odlukama. Vrhovni je sud istakao i to da revidenti nisu podnijeli predmetnu reviziju putem punomoćnika koji je odvjetnik, niti su dostavili sudu dokaz o položenome pravosudnome ispitu, odnosno ispunjavanju uvjeta za dopuštenost revizije iz čl. 301b. st. 2. ZPP.

18. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv drugostupanjske odluke izjavio reviziju Vrhovnome sudu, koja nije bila učinkovit pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska odluka, protiv koje je apelant izjavio reviziju. Ustavni sud nije smatrao potrebitim utvrđivati nadnevak primitka drugostupanjske odluke, budući da je rješenje Vrhovnoga suda doneseno 9. prosinca 2020. godine, pa se stoga podrazumijeva da je apelant drugostupanjsku odluku zaprimio prije toga nadnevka. Apelant je 14. travnja 2021. godine podnio apelaciju Ustavnome sudu.

4. AP-1575/21

19. Sead Ćorsuljić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Tuzle, kojega zastupa Ismet Beganović, odvjetnik iz Tuzle, podnio je 7. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnoga suda 32 0 Mal 311011 20 Rev od 14. siječnja 2021. godine, kojim je revizija apelanta protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 Mal 311011 19 Gž od 19. lipnja 2020. godine odbačena kao nedopuštena.

20. Presudom Općinskoga suda u Tuzli od 7. lipnja 2019. godine obvezan je apelant da tužitelju („Bosna-lift“ d.o.o. Tuzla) na ime naknade za održavanje, korištenje i upravljanje zajedničkih dijelova i uređaja stambene zgrade isplati za određeno razdoblje iznos od 86,80 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.

21. Presudom Kantonalnoga suda u Tuzli od 19. lipnja 2020. godine priziv apelanta je odbijen kao neutemeljen i prvostupanjska je presuda potvrđena.

22. Rješenjem Vrhovnoga suda od 14. siječnja 2021. godine revizija apelanta je odbačena.

23. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da kako vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude iznosi 86,80 KM, te kako ta vrijednost ne prelazi graničnu vrijednost od 30.000,00 KM kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije iz čl. 237. st. 2. ZPP, revizija je nedopuštena. Vrhovni je sud istakao da u konkretnome slučaju iz sadržaja revizije proistječe da apelant ukazuje na pogrešnu primjenu procesnoga prava, kao i na pogrešnu primjenu materijalnoga prava, tj. Zakona o obligacionim odnosima. Vrhovni je sud istakao da apelant konkretno ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnoga prava od strane drugostupanjskoga suda na utvrđeno činjenično stanje. Vrhovni je sud istakao da, imajući u vidu navedeno, ovaj sud smatra da ne postoje uvjeti za dopuštanje izuzetne revizije iz čl. 237. st. 3. ZPP, jer označena pravna pitanja nisu od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, odnosno odluka o tomu pitanju nije značajna za osiguranje jedinstvene primjene prava, pa je slijedom toga reviziju valjalo odbaciti kao nedopuštenu primjenom odredbe čl. 247. st. 4. ZPP.

24. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv drugostupanjske odluke izjavio reviziju Vrhovnome sudu, koja nije bila učinkovit pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska odluka, protiv koje je apelant izjavio reviziju. Ustavni sud nije smatrao potrebitim utvrđivati nadnevak primitka drugostupanjske odluke, budući da je rješenje Vrhovnoga suda doneseno 14. siječnja 2021. godine, pa se stoga podrazumijeva da je apelant drugostupanjsku odluku zaprimio prije toga nadnevka. Apelant je 7. svibnja 2021. godine podnio apelaciju Ustavnome sudu.

5. AP-1616/21

25. Milorad Bošnjak (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Metkovića, Republika Hrvatska, kojega zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškoga, podnio je 10. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Rješenja Vrhovnoga suda broj 63 0 P 032394 20 Rev od 9. veljače 2021. godine, kojim je odbačena revizija apelanta protiv Presude Kantonalnoga suda u Širokome Brijegu broj 63 0 P 032394 19 Gž 2 od 15. travnja 2020. godine.

26. Presudom zbog propuštanja Općinskoga suda u Ljubuškome od 27. prosinca 2017. godine obvezan je apelant da na ime dijela zakupnine isplati tužiteljima (B.K., N.B. i V.B.) iznos od 4.400,00 KM.

27. Presudom Kantonalnoga suda u Širokome Brijegu od 15. travnja 2020. godine priziv apelanta je odbijen i prvostupanjska je presuda potvrđena.

28. Rješenjem Vrhovnoga suda od 9. veljače 2021. godine revizija apelanta je odbačena kao nedopuštena.

29. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da se u konkretnome slučaju radi o novčanome potraživanju, gdje označena vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude iznosi 4.400,00 KM, što ne prelazi imovinski cenzus od 30.000,00 KM, kao uvjet dopuštenosti revizije iz čl. 237. st. 2. ZPP. Vrhovni je sud istakao da ocjenjujući mogućnost izuzetne dopustivosti revizije u smislu čl. 237. st. 3. i 4. ZPP, ovaj je sud ocijenio da ne postoje uvjeti niti za izuzetnu reviziju u ovome slučaju, iz razloga što apelant nije postupio sukladno odredbi čl. 237. st. 5. ZPP, odnosno u reviziji nije naznačio pravno pitanje zbog kojega je revizija podnesena, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, kao i zato što u njoj nisu izloženi razlozi zbog kojih apelant smatra da je pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prave i ravnopravnosti svih u njegovoj primjenu. Vrhovni je sud istakao da navedeno pravno pitanje o tomu da li su suci Kantonalnoga suda u Širokome Brijegu koji su od strane Visokoga sudbenoga i tužiteljskoga vijeća BiH upućeni na rad u Kantonalni sud u Mostaru mogli sudjelovati u donošenju pobijane presude, nije po svojoj naravi pitanje kojega ima u vidu odredba čl. 237. st. 5. ZPP.

30. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv drugostupanjske odluke izjavio reviziju Vrhovnome sudu, koja nije bila učinkovit pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska odluka, protiv koje je apelant izjavio reviziju. Ustavni sud nije smatrao potrebitim utvrđivati nadnevak primitka drugostupanjske odluke, budući da je rješenje Vrhovnoga suda doneseno 9. veljače 2021. godine, pa se stoga podrazumijeva da je apelant drugostupanjsku odluku zaprimio prije toga nadnevka. Apelant je 10. svibnja 2021. godine podnio apelaciju Ustavnome sudu. Spajanje predmeta

31. Obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni je sud, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-1211/21. Apelacioni navodi

32. U svim predmetnim apelacijama, apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjemu tekstu: Europska konvencija). Apelanti u apelacijama br. AP-1211/21, AP-1220/21, AP-1575/21 i AP-1616/21 su se pozvali i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti u apelacijama br. AP-1211/21, AP-1220/21 su se pozvali na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant u apelaciji broj AP- 1211/21 smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant u apelaciji broj AP-1220/21 smatra da je došlo do kršenja zabrane zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije. Apelantica u apelaciji broj AP-1211/21 navela je da je tužbeni zahtjev tužiteljice usvojen kao posljedica sporne primjene odredaba Kolektivnoga ugovora o pravima i obvezana poslodavaca i djelatnika u oblasti zdravstva u F BiH i drugih akata. Apelant u apelaciji broj AP-1220/21, između ostaloga, istječe da je teret neažurnih zemljišnih knjiga prebačen na štetu tuženika, uključujući apelanta. Apelant u apelaciji broj AP-1232/21 istječe da je tijekom svih sudbenih postupaka istjecao prigovor zastare mjeničnoga duga, kojega redoviti sudovi nisu razmatrali. Apelant u apelaciji broj AP-1575/21 navodi da tužitelj nije aktivno legitimiran u predmetnoj pravnoj stvari, budući da je bio raskinut međuvlasnički ugovor sa tužiteljem kao upraviteljem stambene zgrade. Apelant u apelaciji broj AP-1616/21 istječe da su odluku u predmetnome postupku pred drugostupanjskim sudom donijeli suci koji to nisu mogli učiniti.

33. Pri ispitivanju dopustivosti predmetnih apelacija Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (1) i stavak (3) točka c) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojega drugoga suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (1), stavak (3) točka c) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glase: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitome pravnome lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

34. Ustavni sud ukazuje da su apelanti u svim predmetnim apelacijama protiv odluka drugostupanjskih sudova izjavili revizije, koje su rješenjima Vrhovnoga suda odbačene kao nedopuštene. Ustavni sud konstatira da su revizije kao izvanredni pravni lijekovi u ovim slučajevima bili neučinkoviti pravni lijekovi u smislu članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, proistječe da su konačne odluke u ovim predmetima odluke drugostupanjskih sudova, navedene u dispozitivu ove odluke. Budući da su predmetne apelacije podnesene nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, Ustavni je sud zaključio da su apelacije podnesene nepravovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti zaprimili osporene drugostupanjske odluke.

35. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka c) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacija, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1211/21 (JZU "Gradske apoteke" Tuzla i… | Sudska praksa | Aktio