Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1146/21 (A. T.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1146/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1146/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Amir Topoljak, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Amir Topoljak protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 03 0 U 020056 20 U od 15. ožujka 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Amir Topoljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović iz Zenice, podnio je 7. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 020056 20 U od 15. ožujka 2021. godine. Apelant je od 21. travnja 2021. godine obavijestio Ustavni sud da je Presuda Općinskog suda u Zavidovićima od 18. veljače 2021. godine (na koju se apelant pozvao u apelaciji), kojom je apelant oslobođen od optužbe da je počinio kazneno djelo krivotvorenje isprave iz članka 373. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBIH), postala pravomoćna.

2. Rješenjem Ministarstva naobrazbe, znanosti, kulture i športa Tuzlanskog kantona od 7. travnja 2011. godine apelantu je priznata diploma doktora tjelesnih umjetnosti, stečena na Sveučilištu tjelesnih umjetnosti u Indiani, SAD, čime je apelant ispunio uvjete za stjecanje znanstvenog zvanja doktor društvenih znanosti iz oblasti tjelesne kulture, kao i ostala prava koja mu po zakonu pripadaju.

3. Rješenjem Ministarstva naobrazbe i znanosti Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi organ) od 23. siječnja 2020. godine, u upravnoj stvari obnove postupka po zahtjevu Kantonalnog tužiteljstva Zeničko-dobojskog kantona, poništeno je rješenje od 7. travnja 2011. godine.

4. Presudom Kantonalnoga suda od 15. ožujka 2021. godine odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog organa od 23. siječnja 2020. godine.

5. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da se Tužiteljstvo aktom iz 2019. godine obratilo tuženom organu sa zahtjevom za poništenje rješenja od 7. travnja 2011. godine, ističući da postoje osnovi sumnje da je apelant počinio kazneno djelo krivotvorenje isprave iz članka 373. stavak 1. KZ FBIH. Pri tome je naveo da je Tužiteljstvo u cilju provjere vjerodostojnosti diplome dobilo odgovor od NCB Interpola Washington da su organi SAD-a kontaktirali glavne univerzitete u državi Indiana i da su svi izjavili da nemaju diplomski program koji je naveden u diplomi, te da nijedno sveučilište nije imalo studenta pod apelantovim imenom, niti dr. N. D. H., kao predsjednika Upravnog odbora (koji je na spornoj diplomi naveden kao predsjednik Upravnog odbora). Imajući u vidu navedene činjenice Kantonalni sud je naveo da je tuženi organ u obnovi postupka, na temelju odredaba članka 246. točka 2. i članka 255. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), odlučio kao u izreci osporenog akta. S tim u svezi, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama članka 246. točka 2. ZUP, propisano da će se postupak koji je okončan rješenjem ili zaključkom protiv koga nema redovnog pravnog lijeka u upravnom postupku (konačno u upravnom postupku) obnoviti ako je rješenje doneseno na podlozi lažne isprave ili lažnog iskaza svjedoka ili vještaka, ili ako je došlo kao posljedica kakvog djela kažnjivog po kaznenom zakonu. Dalje je ukazao da je odredbama članka 247. stavak 1. i 4. ZUP propisano da organ koji je donio rješenje kojim je postupak okončan, može pokrenuti obnovu postupka i po službenoj dužnosti, i da Tužitelj može tražiti obnovu postupka pod istim uvjetima kao i stranka. U konkretnom slučaju, tuženi organ je obnovu postupka pokrenuo po prijedlogu Tužitelja, koji je, kako je naprijed navedeno, sukladno odredbama članka 247. stavak 4. ZUP, ovlašten za podnošenje prijedloga za obnovu. Nadalje, u pogledu roka za pokretanje obnove postupka, s obzirom da se postupak vodio iz razloga predviđenih odredbama članka 246. točka 2. ZUP, tj. iz razloga što je sporno rješenje doneseno na podlozi lažne isprave, Kantonalni sud je naveo da se predmetni postupak, sukladno odredbama članka 249. stavak 4. ZUP, mogao voditi i poslije roka od pet godina. Nadalje, vezano za prigovore iz tužbe u kojima se osporeno rješenje pobija iz razloga što još uvijek nije okončan kazneni postupak koji se protiv apelanta, vezano za predmetnu diplomu, Kantonalni sud je istakao da ta okolnost nije od utjecaja na mogućnost vođenja i ishod obnove postupka. Naime, naveo je da tuženi organ, kao organ nadležan za priznavanja predmetne diplome, između ostalog, dužan procjenjivati i validnost diplome, što, između ostalog, podrazumijeva ispitivati je li diploma eventualno krivotvorena, odnosno je li autentična ili lažna, i da je, u slučaju utvrđenja da se radi o krivotvorenoj ispravi, dužan odbiti njeno priznavanje. Kantonalni sud je ukazao da sukladno odredbama članka 142. stavak 1. ZUP, ako organ koji vodi postupak naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne može riješiti sama stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješenje nadležan sud ili koji drugi organ (prethodno pitanje), on može, pod uvjetima iz ovog Zakona, sam raspraviti to pitanje, ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi, s tim što je, sukladno odredbama stavka 3. istog članka, vezan pravomoćnom presudom kaznenog suda kojom je optuženi oglašen krivim, ali samo po pitanju postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja. U konkretnom slučaju tuženi organ je, s obzirom na novoutvrđene činjenice i nove dokaze, koje apelant ni u tijeku upravnog postupka, a ni predmetnom tužbom, ni na koji način nije doveo u sumnju, sam raspravio ovo pitanje i ocijenio da je sporno rješenje doneseno na podlozi lažne isprave. Također, naveo je da je za ovakvo rješenje tuženi organ imao dovoljno novih činjenica i novih dokaza iz kojih se može pouzdano zaključiti da se zaista radi o lažnoj, odnosno krivotvorenoj ispravi, a koje činjenice nisu bile uzete u obzir ni kod priznavanja predmetne diplome, ni kod donošenja poništenog rješenja. Kantonalni sud je naveo da na dokumentu priloženom uz zahtjev za priznavanje diplome naslovljenom kao "AKADEMSKI TRANSKRIPT", navodno izdanom od navodnog "Sveučilišta tjelesnih umjetnosti u Indiani", kao adresa tog "Sveučilišta" navedeno je: "302 Prince Street, Pineville Lousiana 71360", što je adresa koja pripada drugoj američkoj državi - Luizijani. Isto tako naveo je da je na spornoj diplomi kao godina osnivanja tog "Sveučilišta" navedena 2004. godina, a u programu studiranja priloženom uz zahtjev za priznavanje diplome, navedeno je da je, od akademske 2004/2005 godine, program studiranja organiziran na konceptu "3+2+2 što ukazuje da je studiranje do završetka doktorskog studija neophodno najmanje sedam godina. Kako je do stjecanja diplome proteklo samo pet godina, Kantonalni sud je naveo da objektivno, apelant u tom roku nije mogao obaviti predviđeni program studiranja, koji traje minimalno sedam godina. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da se predmetno prethodno pitanje moglo postaviti i u vrijeme donošenja rješenja kojim je apelantu priznata predmetna diploma, i da bi, i u tom slučaju, tj. ukoliko je došlo do sumnje u autentičnost, odnosno krivotvorenje predmetne diplome, tuženi organ bio ovlašten to pitanje riješiti kao prethodno pitanje, ne čekajući da se pokrene i okonča kazneni postupak u kome bi se odlučivalo je li apelant počinio kazneno djelo krivotvorenje isprave, zbog čega je logično da je isto takvo ovlaštenje tuženi organ imao i u obnovi postupka za izdavanje tog rješenja.

Apelacioni navodi

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant između ostalog navodi da je akt Interpola nepropisno sastavljen, te da nije primjenjiv u upravom postupku, zbog čega je mogao biti samo indicija tužiteljstvu da je diploma lažna. Pri tomu je istakao da samo pravomoćna presuda da je počinio kazneno djelo krivotvorenja isprave bila bi valjana osnova za poništenje rješenja, te je u dopuni apelacije je ukazao da je pravomoćno oslobođen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo krivotvorenje isprave iz članka 373. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije BiH. Također, apelant ističe da je njegovo pravo na učinkovit pravni lijek povrijeđeno budući da nije imao pravo na priziv protiv prvostupanjskog rješenja, nego je imao samo pravo na podnošenje tužbe. Na taj način je prema mišljenju apelanta povrijeđeno pravo dvostepenosti upravnog postupka.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnoga suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da činjenica da je nakon okončanja predmetnog postupka, presuda Općinskog suda u Zavidovićima (kojom je apelant oslobođen od optužbe da je počinio kazneno djelo krivotvorenje isprave) postala pravomoćna, ne dovodi u pitanje pravičnost predmetnog postupka. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje. Ustavni sud dalje zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Iako apelant nije izričito naveo, Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravni lijek propisan zakonom, budući da je tužbom pokretao upravni spor kod nadležnog suda. Odlučujući o pravnom lijeku sud je razmotrio apelantove navode i dao jasne razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao ishodom postupka u korist apelanta ne vodi zaključku da pravni lijek ne postoji ili da nije učinkovit. Stoga, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni i apelantovi navodi o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1146/21 (A. T.) | Sudska praksa | Aktio