Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-32/20 („ŠG-GORJE“ d.o.o. Žepče)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Nadležnost suda
- Pristup sudu
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o stvarnim pravima
- Zakon o cestama Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o cestama Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o cestama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-32/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 32/20, rješavajući apelaciju „ŠG-Gorje“ d.o.o. Žepče, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „ŠG-Gorje“ d.o.o.
Žepče podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 44 0 P 027195 19 Gž od 4. novembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „ŠG-Gorje“ d.o.o. Žepče (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slobodan Stanišić, advokat iz Banje Luke, podnio je 30. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 44 0 P 027195 19 Gž od 4. novembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i JP „Komunalno“ d.d. Žepče (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 16. aprila 2020. i 27. aprila 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju 23. aprila 2020. i 12. maja 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Opštinskog suda u Žepču (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 44 0 P 027195 18 P od 20. juna 2019. godine utvrđeno je da je tuženi smetao apelanta u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu šumskog kamionskog puta, precizno opisanog u izreci rješenja, na način što je srušio most koji je izgradio apelant i odvezao ga u nepoznatom pravcu, te iznad mosta cijelom širinom šumskog puta postavio betonsko-metalnu rampu, u vrijeme i na način koji je detaljno opisan u izreci rješenja, na koji način je u cijelosti onemogućio apelantu prolazak do odjela 176 i 178 PJ „Nemila- Bistričak" na kojima je apelant, u skladu sa ugovorom od 24. marta 2017. godine, izvodio radove, što je tuženi dužan priznati i uspostaviti ranije stanje posjeda apelanta na način što će sa navedenog puta ukloniti postavljenu metalno-betonsku rampu i ubuduće se kloniti ovakvog ili sličnog smetanja posjeda apelanta, te je tuženi obavezan da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka.
6. U obrazloženju rješenja Opštinski sud je naveo da je među parničnim strankama bilo nesporno da je apelant imao pravo korišćenja predmetnog puta, koji je koristio za prolaz, izvoz i iznos drvenih trupaca, a koje pravo je crpio kao izvođač radova iz ugovora od 12. oktobra 2017. godine, zaključenog između vlasnika puta JP ŠPD ZDK d.o.o. Zavidovići i korisnika puta JP „Šume Republike Srpske“ - ŠG „Borja“ Teslić, te da je sporan bio posljednji miran posjed apelanta, čin smetanja i aktivna i pasivna legitimacija. Ukazao je na sadržaj odredaba čl. 315, 326, 327, 331 i 333 Zakona o stvarnim pravima, te je utvrdio da je predmetna tužba blagovremena. Naveo je da je činjenicu smetanja predmetnog puta utvrdio na osnovu zapisnika o prijemu usmene prijave od 24. novembra 2017. godine (pogrešno navedeno 24. novembra 2016. godine), koji je sačinjen po prijavi A.G. (apelantov osnivač) zbog postojanja osnova sumnje da je 17. novembra 2017. godine sa lokaliteta Ravna Rijeka tuženi porušio postojeći most i otuđio ga, te time počinio krivično djelo krađa. S tim u vezi je istakao da navedeni zapisnik predstavlja javnu ispravu koju je sačinilo ovlašćeno službeno lice nadležnog organa, da na taj dokaz primjedbe nije imala niti jedna od stranaka i da je taj dokaz potkrijepljen apelantovim i navodima tuženog, koji nije osporavao ni da je 23. novembra 2017. godine postavio spornu betonsko-metalnu rampu. Opštinski sud je nadalje naveo da je apelant, kao izvođač usluga, sa Javnim preduzećem šumarstva „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac, kao naručiocem usluga, 24. marta 2017. godine zaključio ugovor o izvođenju radova sječe i izrade, izvoza i iznosa, popravke vlaka, izgradnje traktorskih vlaka i izgradnje premosnica na odjelima 176 i 178 PJ „Nemila-Bistričak“. Takođe je naveo da su 4. aprila 2017. godine vlasnik predmetnog puta JP ŠPD Zeničko-dobojskog kantona d.o.o Zavidovići i korisnik puta JP „Šume RS“ - ŠG „Borja“ Teslić zaključili ugovor kojim je vlasnik puta odobrio korisniku puta korišćenje postojećeg šumskog kamionskog puta u dužini od oko12 km, kao i tri mosta koja se nalaze na predmetnom putu (član 1), isključivo u svrhu izvoza drvnih sortimenata iz odjela 176, 178, 179, 180,182 i 184 GJ „Nemila-Bistričak“ (član 3). Opštinski sud je naveo da je prilikom uviđaja na licu mjesta konstatovano da se lice mjesta nalazi u mjestu Ravna Rijeka na koje se dolazi najvećim dijelom makadamskim šumskim putem, i to na način da se prelazi preko drvenog mosta, da se sa lijeve strane puta nalazi Planinarski - lovački dom, a da sa desne strane protiče Ravna rijeka koja se nastavlja na rijeku Papratnicu, te da se u neposrednoj blizini ovog lovačkog doma nalazi rampa postavljena na betonskim stubovima koja nije zaključana, ali da je na njoj postavljen znak „Zabranjen pristup, vodozaštitna zona“. Takođe je konstatovano da su prisutni apelantov punomoćnik i svjedok A.G. tom prilikom naveli da se apelantove radne mašine nalaze 2,3 km iza te rampe, ali sudija nije mogao doći do njih zbog oštećenja puta preko kojeg teče potok i ogromnog kamenja nastalog od odrona i kiše. Nadalje je ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta i prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog. S tim u vezi je istakao da tuženi nije sporio da je apelant koristio predmetni put od 24. marta 2017. godine, niti da je sporni most porušen- demontiran, a rampa zaključana. Takođe je ocijenio neosnovanim navode tuženog da se čin smetanja posjeda, demontažom mosta i zaključavanjem rampe može opravdati tvrdnjama da je ugovor o korišćenju šumskog kamionskog puta od 4. aprila 2017. godine jednostrano raskinut, niti tvrdnjom da je tuženi porušio most i postavio rampu po nalogu vlasnika puta JP ŠPD Zeničko-dobojskog kantona d.o.o. Zavidovići. Opštinski sud je zauzeo stanovište da predmetni put predstavlja šumski put, koji, shodno odredbi člana 3 tačka 26 Zakona o šumama, predstavlja sastavni dio šume, a izgrađen je na šumskom zemljištu sa pratećom infrastrukturom sa isključivom namjenom za prevoz šumskih proizvoda. Stoga je zaključio da put na kojem je izvršeno smetanje posjeda ne predstavlja javno dobro s obzirom na to da su šume u državnoj ili privatnoj svojini, zbog čega korisnici šumskih puteva uživaju posjedovnu zaštitu, ukoliko je na njih preneseno pravo korišćenja šumskog puta u svrhu izvoza drvnih proizvoda, što je u konkretnom slučaj. S tim u vezi je istakao da je apelant zaključenjem ugovora od 24. marta 2017. godine postao neposredni posjednik predmetnog šumskog kamionskog puta, te da je zbog tog razloga mogao biti lice prema kome je u konkretnom slučaju izvršen čin smetanja posjeda. Slijedom navedenog, Opštinski sud je zaključio da je apelant dokazao da je faktičku vlast na šumskom putu nesmetano vršio od 24. marta 2017. do 17. novembra 2017. godine, kada je tuženi izvršio smetanje posjeda na način da je između 18 i 20 časova prvo srušio most koji u svom nalazu opisuje geometar i odvezao ga teretnim motornim vozilom u nepoznatom pravcu, nakon čega je cijelom širinom šumskog kamionskog puta postavio metalno-betonsku rampu sa ključem. S obzirom na to da je apelant dokazao da je neposredni posjednik predmetnog šumskog kamionskog puta, u smislu odredbe člana 315 u vezi sa članom 319 Zakona o stvarnim pravima i da je tuženi izvršio smetanje posjeda na način kako je navedeno u preciziranom tužbenom zahtjevu, Opštinski sud je usvojio tužbeni zahtjev primjenom odredaba člana 327 u vezi sa članom 331 Zakona o stvarnim pravima.
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 44 0 P 027195 19 Gž od 4. novembra 2019. godine uvažena je žalba tuženog i prvostepeno rješenje je preinačeno na način da je tužba odbačena, te je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.
8. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje prvostepenog suda, te je ocijenio pogrešnim stav prvostepenog suda da predmetni put predstavlja šumski put, u smislu odredbe člana 3 stav 1 tačka 26 Zakona o šumama. S tim u vezi je istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka geometra i iz skice snimanja nalaza i mišljenja vještaka proizilazi da je sporni put upisan u posjedovnom listu kao posjed javno dobro putevi, što je vještak potvrdio na ročištu za glavnu raspravu na pitanje punomoćnika tuženog, kao i da se u neposrednoj blizini spornog puta nalazi Planinarski dom i vodozahvat Ravna rijeka - zaštitna zona JP „Komunalno“ d.o.o. Žepče, iz čega proizilazi da je predmetni put pristupačan većem broju korisnika, te da nije namijenjen samo za prevoz šumskih proizvoda. Pri tome je istakao da je, bez obzira na navedeno, u konkretnoj situaciji jedino pravno relevantna činjenica da je predmetni put u javnom registru upisan kao javno dobro putevi i da apelant nije dokazao da je javni put faktički izgubio svojstvo, značaj i svrhu javnog dobra. Ukazao je da je odredbom člana 7 stav 2 Zakona o stvarnim pravima propisano da su javna dobra stvari koje su po zakonu namijenjene da svima služe u podjednakim uslovima, kao što su: javni putevi, ulice, trgovi i sl. Takođe je ukazao da je odredbama Zakona o cestama Federacije BiH propisano da je cesta svaka površina na kojoj se odvija saobraćaj (član 2 stav 1), da se ceste dijele na javne i nerazvrstane (član 2 stav 2), da se na javnim cestama ne može sticati pravo svojine, niti druga prava po bilo kojoj osnovi osim prava određenih ovim zakonom (član 3 stav 2), da se, izuzetno, na javnim cestama mogu sticati prava služnosti samo za opšte potrebe s tim da korišćenje tog prava ne ometa saobraćaj i ne ugrožava bezbjednost saobraćaja i stabilnost ceste (član 3 stav 3), da je nekategorisana cesta površina koja se koristi za saobraćaj po bilo kojoj osnovi i koja je pristupačna većem broju korisnika (član 4 stav 1), te da se izgradnja, korišćenje, održavanje, zaštita i rekonstrukcija nekategorisanih cesta, kao i poslovi nadzora na tim cestama uređuju gradskim ili opštinskim propisom u skladu sa ovim zakonom (član 4 stav 2). Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da su sudovi apsolutno nenadležni da u parničnom postupku odlučuju o pravima koja se tiču korišćenja puta kao javnog dobra s obzirom na to da javno dobro po svojoj osobini ne može biti u vlasti, pa ni u mirnom posjedu jedne fizičke ili pravne osobe pojedinačno, nego je u upotrebi svih, zbog kog razloga se na javnom dobru ne može steći posjed prava služnosti, niti pružiti posjedovna zaštita. Pri tome je istakao da je sudska praksa u pogledu navedenog jedinstvena s tim da će sud pružiti posjedovnu zaštitu u parnici za smetanje posjeda ako je javni put faktički izgubio svojstvo, značaj i svrhu javnog dobra, te je naglasio da apelant u tom pravcu nije isticao nikakve navode, niti je predlagao bilo kakve dokaze, pa mu se u konkretnom slučaju ne može pružiti posjedovna zaštita. Stoga je odbacio tužbu pozivajući se na odredbe čl. 16, 227 stav 2 i 236 Zakona o parničnom postupku. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući pravo na pristup sudu i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je u toku cijelog postupka isticao da je predmetni put šumski put, jer predstavlja sastavni dio šume u smislu odredbe člana 2 tačka 26 Zakona o šumama i da je izgrađen na šumskom zemljištu sa pratećom infrastrukturom, te da je namijenjen za prevoz šumskih proizvoda, saobraćaj vezan za gospodarenje šumama i radi zaštite šuma od požara (za prolaz vatrogasnih vozila i tehnike), kao i za spajanje sa sistemom javnih puteva. Navodi da je u toku postupka isticao da se predmetni šumski put na kome je izvršeno smetanje posjeda ne smatra javnim dobrom, prvenstveno zbog činjenice što su šume i šumsko zemljište ili u državnoj ili privatnoj svojini, a predmetna šuma, čiji je sastavni dio šumski put na kome je izvršeno smetanje posjeda, predstavlja državnu svojinu zbog čega se predmetni put ne može smatrati javnim dobrom. Navodi da kao lice na koje je preneseno pravo korišćenja šumskog puta u svrhu izvoženja drvnih sortimenata uživa posjedovnu zaštitu. Nadalje, navodi da zaključak da predmetni put predstavlja šumski put u državnoj svojini proističe iz ugovora o korišćenju šumskog kamionskog puta od 4. aprila 2017. godine, kojim je JP ŠPD Zeničko-dobojski kanton Zavidovići u svojstvu vlasnika predmetnog puta odobrilo apelantu korišćenje postojećeg šumskog kamionskog puta u dužini od oko12 km, isključivo u svrhu izvoza drvnih sortimenata. Apelant navodi da sama činjenica što je predmetni put u katastarskom operatu upisan kao javno dobro putevi nije dovoljna za zaključak da se radi o javnom dobru u smislu odredbe člana 7 stav 2 Zakona o stvarnim pravima, pogotovo kod činjenice da se navedeni put koristi isključivo za pristup i izvoz drvnih sortimenata od pravnih subjekata kojima je to pravo preneseno na osnovu pravnog posla, što je u konkretnom slučaj. Takođe, navodi da se zaključak da je predmetni put javno dobro ne može izvesti iz posjedovnog lista, kao evidencije posjeda, a ne svojine, niti iz nalaza i mišljenja vještaka s obzirom na to da je očigledno da se ne radi o putu koji je svakome namijenjen da se njime služe pod jednakim uslovima, nego se radi o putu koji se može koristiti na način propisan odredbama člana 31 Zakona o šumama zbog kojih razloga su i zaključeni navedeni ugovori o korišćenju šumskog puta sa drugim pravnim subjektima u tačno određenu svrhu. Navodi da, u slučaju da se radi o javnom dobru, tuženi ne bi mogao na predmetnom putu preduzimati radnje rušenja mosta i postavljanja rampe sa ključem, niti sam, niti po nalogu trećeg lica, kako je to tuženi u toku postupka isticao. U konačnici, navodi da je drugostepeni sud proizvoljno poistovjetio šumski put iz člana 2 tačka 26 Zakona o šumama sa cestom iz člana 2 stav 1 Zakona o cestama.
b) Odgovor na apelaciju
10. Kantonalni sud je naveo da ostaje kod obrazloženja da se u konkretnom slučaju radi o javnom putu, što proizilazi iz posjedovnog lista i nalaza i mišljenja vještaka. Navodi da ostaje kod stava da se ne radi o šumskom putu s obzirom na to da se u neposrednoj blizini spornog puta nalaze Planinarski dom i vodozahvat Ravna rijeka - zaštitna zona JP „Komunalno“ d.o.o. Žepče, iz čega proizilazi da je predmetni put pristupačan većem broju korisnika, a to dalje znači da nije namijenjen samo za prevoz šumskih proizvoda. Pri tome je istakao da je, bez obzira na navedeno, jedina pravno relevantna činjenica da je predmetni put u javnom registru upisan kao javno dobro putevi, a apelant, izuzev pozivanja na ugovore o korišćenju šumskog kamionskog puta, nije dokazao da je javni put faktički izgubio svojstvo, značaj i svrhu javnog dobra. U konačnici, navodi da kako javni put nije prestao biti javno dobro odlukom nadležnog organa, kao i to da nije izgubio svojstvo i svrhu javnog dobra, isključeno je sticanje posjeda, a time i posjedovna zaštita na takvom javnom dobru (član 7 Zakona o stvarnim pravima).
11. Tuženi je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o šumskoj infrastrukturi namijenjenoj isključivo za prevoz šumskih proizvoda, nego o javnom putu namijenjenom za veći broj korisnika, među koje spada i tuženi koji istim putem dolazi do svog vodozahvata Ravna rijeka. Navodi da to područje predstavlja zaštitnu zonu sa posebnim režimom upravljanja, jer se radi o izvorištima pitke vode koju koristi grad Žepče i gdje svako narušavanje eko-strukture može dovesti do ugrožavanja zdravlja stanovništva koje koristi navedena izvorišta. Navodi da je činjenica da se radi o javnom putu u predmetnom postupku utvrđena na osnovu posjedovnog lista, kao javne isprave, i nalaza i mišljenja vještaka. Navodi da, s obzirom na to da se na javnim dobrima ne može steći posjed, samim tim nema niti njegove zaštite. U konačnici je naveo da apelant protiv tuženog vodi parnični postupak za naknadu štete pred Opštinskim sudom u predmetu broj 44 0 P 032471 20 P radi isplate iznosa od 355.784,24 KM, čime mu je u cijelosti omogućeno ostvarenje prava na imovinu, kao i prava na pristup nezavisnom i nepristrasnom sudu.
V.Relevantni propisi
12. Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH” br. 66/13, 100/13, 32/19 - OUSFBiH i 94/20 - Rješenje USFBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH” br. 66/13 i 100/13), a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 7.
[…] (2)Javna dobra su stvari koje su po zakonu namijenjene da služe svima pod jednakim uslovima, kao što su: javni putevi, ulice, trgovi i sl. Na javna dobra se primjenjuju pravila koja važe za opšte dobra, ako zakonom nije šta drugo određeno.
(3)O opštim i javnim dobrima vodi brigu i njima upravlja i za to odgovara određeni subjekt javnog prava (Federacija, kanton, grad ili opština) što se određuje posebnim zakonom.
(4)Posebnim zakonom se uređuje sticanje svojstva opšteg ili javnog dobra kao i prestanak tog svojstva, te način upisa ovih dobara u zemljišne knjige.
[…]
13. Zakon o cestama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 12/10, 16/10 – ispravka i 66/13) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o cestama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 12/10 i 16/10 – ispravka), a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Cesta je, prema ovom zakonu, svaka površina na kojoj se odvija saobraćaj. Ceste se dijele na javne i nerazvrstane.
Javne ceste, zavisno o njihovom društvenom, privrednom i teritorijalnom značaju mogu biti autoceste, brze, magistralne, regionalne i lokalne ceste, te saobraćajnice u naseljima.
Kolovoz ulica u naseljima i gradovima kroz koje prolaze javne ceste smatraju se dijelovima tih cesta.
Član 3.
Javna cesta koju je nadležni organ proglasio za javnu cestu u opštoj je upotrebi, u vlasništvu Federacije i od opšteg interesa za Federaciju.
Na javnim cestama se ne može sticati pravo vlasništva niti druga prava po bilo kojoj osnovi osim prava određenih ovim Zakonom.
Izuzetno, na javnim cestama mogu se sticati prava služnosti samo za opšte potrebe, s tim da korišćenje tog prava ne ometa saobraćaj i ne ugrožava bezbjednost saobraćaja i stabilnost ceste.
Član 4.
Nerazvrstana cesta je površina koja se koristi za saobraćaj po bilo kojoj osnovi i koja je pristupačna većem broju korisnika.
Izgradnja, korišćenje, održavanje, zaštita i rekonstrukcija nerazvrstanih cesta kao i poslovi nadzora na tim cestama uređuju se gradskim ili opštinskim propisom u skladu sa ovim Zakonom.
14. Zakon o šumama („Službene novine Zeničko - dobojskog kantona“ br. 8/13, 4/14 - OUS i 1/15) glasi:
Član 3.
(Definicija pojmova) (1) Pojmovi koji se koriste u ovom Zakonu imaju sljedeća značenja:
[…]
26. Šumski putevi su putevi izgrađeni na šumskom zemljištu, sa pratećom infrastrukturom, koji su namijenjeni za prijevoz šumskih proizvoda, te sav saobraćaj vezan za gospodarenje šumama i radi zaštite šuma od požara (za prolaz vatrogasnih vozila i tehnike) i za spajanje sa sistemom javnih puteva. Vlake nisu šumski putevi osim ako ne zadovoljavaju minimalne standarde određene za šumske puteve.
[…]
15. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 16.
(1) Sud do pravosnažnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost.
(2) Kada sud u toku postupka, do pravosnažnosti odluke, utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ vlasti oglasiće se nenadležnim, ukinuti sprovedene radnje u postupku i odbaciti tužbu.
(3) Kada sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Bosni i Hercegovini, po službenoj dužnosti proglasiće se nenadležnim, ukinuće sprovedene radnje u postupku i odbaciti tužbu.
Član 227. stav (2) (2) Ako drugostepeni sud utvrdi da je u prvostepenom postupku odlučeno o zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti ili o zahtjevu po tužbi koja je podnijeta poslije zakonom propisanog roka ili ako prije podnošenja tužbe nije sproveden zakonom predviđeni postupak mirnog ili drugačijeg ostvarivanja prava, a zbog toga je tužbu trebalo odbaciti, ili o kojem već teče parnica ili o kojem je već prije pravosnažno presuđeno ili kojeg se tužilac odrekao ili o kojem je već zaključena sudska nagodba, ukinuće prvostepenu presudu i odbaciti tužbu.
Član 236.
U postupku po žalbi protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona koje važe za žalbu protiv presude, osim odredaba o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 44 0 P 027195 19 Gž od 4. novembra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je osporeno rješenje doneseno 4. novembra 2019. godine a apelacija je podnesena 30. decembra 2019. godine, proizilazi da je apelacija podnesena blagovremeno, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, uključujući pravo na pristup sudu, i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
23. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na smetanje posjeda, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
24. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Kantonalni sud proizvoljno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, te da mu je povrijedio pravo na pristup sudu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.
25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
26. Ustavni sud podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6 stav 1 Evropske konvencije ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka već i pravo na "rješavanje" spora od suda. Dakle, da bi pravo na pristup sudu bilo djelotvorno, pojedinac mora imati jasnu i stvarnu mogućnost osporavanja akta kojim se narušavaju njegova prava. Zatim, Ustavni sud ističe da pravo na pristup sudu, garantovano u članu 6 stav 1 Evropske konvencije, nije, niti može biti apsolutno pravo i ono može biti predmet ograničenja. Stoga, zakonodavac u uređenju prava na pristup sudu ima izvjesnu slobodu procjene, naročito kad je riječ o pretpostavkama koje se tiču dopuštenosti ulaganja pravnih lijekova. Međutim, ta ograničenja ne mogu biti tolikog obima da je „sama suština prava umanjena“ (vidi, Evropski sud, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998, 1998-V). Dalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi, Evropski sud, Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995, Serija A, tom 333). Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je u konkretnom slučaju apelantu uskraćeno pravo na pristup sudu i, ukoliko jeste, da li je ograničenje pristupa sudu rezultat proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, te da li je ograničenje pristupa sudu bilo u tolikoj mjeri da narušava samu bit tog prava.
27. Ustavni sud in primo primjećuje da je osporenom odlukom apelantova tužba odbačena primjenom odredaba čl. 16, 227 stav 2 i 236 Zakona o parničnom postupku uz obrazloženje da su redovni sudovi apsolutno nenadležni da u parničnom postupku odlučuju o pravima koja se tiču korišćenja predmetnog puta (na kojem putu je učinjeno navodno smetanje apelantovog posjeda) kao javnog dobra, pa je nesporno da je apelantu u konkretnom slučaju uskraćeno pravo na pristup sudu. Naime, Ustavni sud primjećuje da je u postupku pred redovnim sudovima bilo sporno da li predmetni put predstavlja javni put u smislu odredaba Zakona o cestama, ili šumski put u smislu odredaba Zakona o šumama od koje odluke je zavisila mogućnost pružanja apelantu posjedovne zaštite koju je zahtijevao predmetnom tužbom. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je osporena odluka zasnovana na stanovištu Kantonalnog suda da predmetni put predstavlja javni put, u smislu odredbe člana 2 Zakona o cestama, koji kao javno dobro, u smislu odredbe člana 7 stav 2 Zakona o stvarnim pravima, ne može biti u posjedu jednog fizičkog ili pravnog lica, nego je u upotrebi svih zbog kog razloga se na predmetnom putu ne može steći posjed prava služnosti, niti pružiti posjedovna zaštita. Navedeno stanovište Kantonalni sud temelji na činjenici da je u katastarskoj evidenciji predmetni put upisan kao posjed javno dobro i zaključku da je predmetni put pristupačan većem broju korisnika, u smislu odredbe člana 4 stav 1 Zakona o cestama, te da nije namijenjen samo za prevoz šumskih proizvoda s obzirom na to da se u neposrednoj blizini spornog puta nalaze Planinarski dom i vodozahvat Ravna rijeka - zaštitna zona JP „Komunalno“ d.o.o. Žepče, pa se ne može raditi o šumskom putu u smislu odredbe člana 3 stav 1 tačka 26 Zakona o šumama. Pri tome je istakao da apelant u toku postupka nije dokazao da je predmetni put faktički izgubio svojstvo, značaj i svrhu javnog dobra. Dovodeći navedene zakonske odredbe u vezu sa odlučenjem Kantonalnog suda i obrazloženjem koje je u vezi sa tim dao, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti.
28. Ustavni sud primjećuje da je, kako je već rečeno, Kantonalni sud zaključak da predmetni put predstavlja javni put temeljio na javnoj ispravi-posjedovnom listu i činjenici da se u neposrednoj blizini spornog puta nalaze i drugi objekti, koju činjenicu je doveo u vezu sa odredbom člana 4 stav 1 Zakona o cestama kojom je propisano da je nekategorisana cesta površina koja se koristi za saobraćaj po bilo kojoj osnovi i koja je pristupačna većem broju korisnika, što ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenica da je predmetni put okarakterisan kao šumski put u državnoj svojini u ugovoru o korišćenju šumskog kamionskog puta od 4. aprila 2017. godine, suprotno apelantovim navodima, ne ukazuje na proizvoljnost zaključka Kantonalnog suda da se u konkretnom slučaju radi o javnom putu.
29. Ustavni sud nadalje treba ispitati da li je ograničenje pristupa sudu bilo u tolikoj mjeri da narušava samu bit apelantovog „prava na sud“, odnosno da li je onemogućilo apelanta da osporava akt kojim se narušavaju njegova prava. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelant podnio predmetnu tužbu zbog toga što je smatrao da mu je tuženi onemogućio prolazak do odjela 176 i 178 PJ „Nemila-Bistričak" na kojima je apelant, u skladu sa ugovorom od 24. marta 2017. godine, izvodio radove, koje postupanje tuženog je apelant kvalifikovao kao smetanje njegovog posjeda na predmetnom putu. Dakle, apelant je posjedovnom tužbom osporavao postupanje tuženog s ciljem da mu se omogući prolaz do navedenog područja kako bi mogao izvršavati svoje ugovorne obaveze, ali su redovni sudovi zaključili da apelant u konkretnom slučaju nije bio posjednik predmetnog puta zbog kog razloga mu se ne može pružiti posjedovna zaštita. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao i da i dalje ima mogućnost da pokrene druge vrste postupaka da zaštiti svoje pravo prolaza predmetnim putem (što je apelant, prema navodima iz odgovora tuženog na apelaciju, i učinio) za koji je u predmetnom postupku utvrđeno da predstavlja javni put, odnosno javno dobro u upotrebi svih, uključujući i apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da, u situaciji kada apelant ima mogućnost da zaštiti svoje građansko pravo, osporenom odlukom Kantonalnog suda nije došlo do ograničenja apelantovog prava na pristup sudu u mjeri koja bi onemogućavala samu bit apelantovog „prava na sud“.
30. Sublimirajući navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant argumentaciju o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u situaciji kada je Kantonalni sud dao jasne i precizne razloge za zaključak da se u konkretnom slučaju radi o javnom putu usljed čega su redovni sudovi apsolutno nenadležni da u parničnom postupku odlučuju o pravima koja se tiču korišćenja predmetnog puta, koje razloge Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim, a apelant ima mogućnost da pokretanjem druge vrste postupka zaštiti svoje pravo prolaza predmetnim putom.
33. Ustavni sud, takođe, zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić