Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1623/21 (S. Z.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1623/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1623/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Stipe Zovko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Stipe Zovko protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 574901 18 Rsž od 31. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 574901 16 Rs od 23. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stipe Zovko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 14. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 574901 18 Rsž od 31. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 574901 16 Rs od 23. aprila 2018. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 574901 16 Rs od 23. aprila 2018. godine obavezana je tužena (Federacija BiH, Sudska policija Federacije BiH Sarajevo) da apelantu, na ime manje isplaćene naknade za korišćenje godišnjeg odmora za 2013. godinu, isplati iznos od 444,89 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove predmetnog postupka u iznosu od 916,00 KM, dok je apelant odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova spora preko dosuđenog iznosa.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog u presudi Općinskog suda od 23. aprila 2018. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 574901 18 Rsž od 31. marta 2021. godine odbio žalbu apelanta kao neosnovanu i potvrdio odluku o troškovima postupka.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud odluku o troškovima postupka donio na osnovu člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i važeće Advokatske tarife, te obavezao tuženu da apelantu naknadi troškove postupka u ukupnom iznosu od 916,00 KM, dok je odbio zahtjev punomoćnika apelanta za naknadu troškova korišćenja ličnog automobila na relaciji Ljubuški-Sarajevo-Ljubuški u iznosu do 498,16 KM, te troškova odsustva iz kancelarije u iznosu od 960,00 KM, jer je na ročište pristupala advokatska pripravnica M.K., odnosno stručni suradnik K.R. (zbog čega je prvostepeni sud zaključio da punomoćniku apelanta ne pripadaju navedeni troškovi). Kantonalni sud je dalje naveo da je odredbama člana 26. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa) propisano da advokat ima pravo da obračuna nagradu po utrošenom vremenu i to po deset bodova za svako započeto pola sata, za čekanje na raspravu, za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja i slično, ali najviše osam sati dnevno. Dalje, da je odredbama člana 31. Tarife propisano pravo advokata na naknadu svih stvarnih izdataka koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu zadataka, te da advokatu, za obavljanje poslova izvan sjedišta advokatske kancelarije, pripada naknada putnih troškova za prevoz i dnevnice, a za upotrebu vlastitog automobila advokatu pripada nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju advokat apelanta ima sjedište kancelarije u Ljubuškom, a apelant je prema navodima tužbe obavljao rad službenika Sudske policije Federacije BiH u sudskoj policiji Hercegovačko-neretvanskog kantona, pa je u skladu sa odredbama člana 40. ZPP, u konkretnom sporu iz radnog odnosa, apelant imao mogućnost da podnese tužbu sudu na čijem se području rad obavlja, kako ne bi prouzrokovao dodatne troškove (koji su sporni) podnošenjem tužbe Općinskom sudu (koji je opće mjesno nadležan). Kantonalni sud je dalje naveo da u smislu odredbi člana 387. stav (1) ZPP troškovi advokata na ime naknade za troškove prijevoza na relaciji Ljubuški-Sarajevo-Ljubuški i odsustva advokata iz kancelarije za vrijeme putovanja, ne predstavljaju troškove koji su bili potrebni za vođenje predmetne parnice. Kantonalni sud je takođe naveo da je „u svom predmetu broj 65 0 Rs 237678 13 Rsž“ jasno obrazložio razloge zbog kojih ovi troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice, te da je apelaciju podnesenu protiv tog rješenja Ustavni sud svojom Odlukom o dopustivosti broj AP-4407/13od 15. septembra 2016. godine odbacio kao nedopuštenu, zbog toga što je očigledno neosnovana.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, kroz tvrdnje o pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa osporava odluku o troškovima postupka.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-5719/15 od 27. februara 2018. godine, AP-7243/18 od 23. juna 2020. godine, AP-6/21 od 17. februara 2021. godine i AP-570/21 od 7. aprila 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić