Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1650/21 (V. K.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1650/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1650/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Vahdina Kaknjo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Vahdina Kaknjo protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 130034 18 Gž od 4. marta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Mal 130034 15 Mal od 7. decembra 2018.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vahdina Kaknjo (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Zenice, koju zastupa Nermin Kovač advokat iz Zenice, podnijela je 12. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Mal 130034 19 Rev od 18. februara 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Mal 130034 18 Gž od 4. marta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Mal 130034 15 Mal od 7. decembra 2018. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2029/19 od 10. septembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantkinja podnijela protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 43 0 Mal 130034 19 Rev od 18. februara 2021. godine revizija apelantkinje odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda broj 43 0 Mal 130034 15 Mal od 7. decembra 2018. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje da joj tužena („Intesa Sanpaolo Banka“ d.d. BiH), na ime sticanja bez osnova, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezana apelantkinja da tuženoj naknadi troškove predmetnog postupka u iznosu od 995,40 KM.
4. U obrazloženju osporene presude Općinski sud je naveo da je iz dokaza izvedenih pred tim sudom (ugovor o stambenom kreditu od 23. aprila 2007. godine (u daljnjem tekstu: ugovor od 23. aprila 2007. godine) zaključen među parničnim strankama, čiji sastavni dio su Opšti uslovi poslovanja tužene sa građanima (u daljnjem tekstu: Opšti uslovi), obavijest tužene o promjeni kamatne stope od 3. oktobra 2008. godine, dopis apelantkinje od 27. avgusta 2015. godine i odgovor tužene od 28. avgusta 2015. godine, nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke D.S. i dopuna navedenog nalaza i mišljenja, te drugi materijalni dokazi) zaključio da tužbeni zahtjev apelantkinje (koji se zasniva na tvrdnji da je tužena bila dužna da, prema ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi, smanji kamatu na kredit apelantkinje kada je došlo do smanjenja Euribora) nije osnovan. Općinski sud je naveo da se, nasuprot tome, apelantkinja saglasila da koristi kreditna sredstva kod tužene pod ugovorenim uslovima, sa promjenjivom kamatnom stopom, pa je stoga i došla u situaciju da se u toku otplate kredita poveća kamatna stopa. Općinski sud je dalje naveo da je apelantkinja imala mogućnost da se, na tržištu velike ponude kredita kod banaka, opredijeli za kredit kod druge banke, po za nju povoljnijim uslovima, gdje nije ugovorom predviđena promjenjiva kamatna stopa. Općinski sud je takođe naveo da iz odredbi ugovora od 23. aprila 2007. godine ne proizlazi obaveza tužene da izvrši smanjenje kamatne stope, zavisno od promjenjivosti Euribora na tržištu, odnosno u situaciji kada je došlo do smanjenja Euribora, jer takva odredba nije sadržana niti u navedenom ugovoru, niti u Opštim uslovima, jer kretanje Euribora nije jedini parametar po kome banke određuju visinu kamatne stope, te takav način smanjenja kamatne stope nije ni ugovoren. Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju apelantkinja nije dokazala, u smislu odredbi čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da je tužena postupala protivno odredbama ugovora od 23. aprila 2007. godine, tako što nije izvršila smanjenje kamatne stope, tj. da nije ispunila svoju ugovornu obavezu, da se u okolnostima što je apelantkinja (nakon povećanja kamatne stope) isplatila tuženoj za cijelo preostalo vrijeme otplate kredita kamatu po povećanoj stopi, a bez smanjenja iste, te da se na taj način tužena neosnovano obogatila na štetu apelantkinje, jer nije dokazala da su se stekli uslovi propisani odredbama člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je regulisano sticanje bez osnova.
5. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 7. decembra 2018. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 43 0 Mal 130034 18 Gž od 4. marta 2019. godine predmetnu žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o troškovima postupka na način da je obavezao apelantkinju da tuženoj naknadi troškove predmetnog postupka u iznosu od 860,40 KM, dok je u preostalom dijelu žalbu apelantkinje odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
6. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da se ne mogu prihvatiti kao osnovani žalbeni navodi apelantkinje o pogrešnoj primjeni odredbi parničnog postupka, jer je prvostepeni sud izveo sve predložene dokaze, te svoju odluku zasnovao cijeneći sve dokaze posebno i sve dokaze zajedno, kako je to propisano odredbama člana 8. ZPP. Kantonalni sud je dalje naveo da da nije sporno da je tužena svojim odlukama povećala kamatnu stopu zbog povećanja Euribora, ali da ona po Opštim uslovima nije morala sniziti kamatnu stopu ukoliko se promijene uslovi, kako je to pravilno cijenio i prvostepeni sud. Kantonalni sud je naveo da, kako iz člana 1.3.5. Opštih uslova proizlazi da banka svojom odlukom može mijenjati kamatne stope na osnovu ponude i potražnje na finansijskom tržištu, stope inflacije, međuvalutnih kretanja, kao i drugih makroekonomskih parametara i rizika naplate, to je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužena povisila kamatnu stopu, između ostalog, u skladu sa odredbama čl. 4. i 11. tačka 8. ugovora od 23. aprila 2007. godine. Dalje, da ista nije imala obavezu smanjenja kamatne stope usljed smanjenja stope Euribora, s obzirom da je Opštim uslovima propisano da banka može, ali ne mora, mijenjati kamatnu stopu, te da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 210. ZOO jer je naplata veće kamatne stope izvršena, između ostalog, u skladu sa ugovorom od 23. aprila 2007. godine i Opštim uslovima zbog čega se ne mogu prihvatiti kao osnovani žalbeni navodi apelantkinje, niti njeno pozivanje da tužena nije dokazala razloge da kamatnu stopu ne smanji kada se smanjio Euribor, niti njeno pozivanje na odredbe člana 100. ZOO, jer se ne radi o nejasnoj odredbi Opštih uslova koja može ali ne mora smanjiti kamatu, a kako to proizlazi i iz tačke 1.3.5. navedenih uslova.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje, te prava na pristup sudu, kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelantkinja, između ostalog, navodi da „sud uopšte ne navodi da je tužena porastom Euribora povećala i kamatnu stopu apelantkinji, pa automatski povećala i ratu kredita“, te ističe da se onda „postavlja pitanje, ako tužena nije dužna da usklađuje svoju kamatnu stopu shodno kretanju Euribora, kako je onda mogla povećavati svoju kamatnu stopu, ako Euribor nema nikakve veze sa predmetnim ugovorom, kako to sudovi pogrešno zaključuju“? Apelantkinja takođe osporava ocjenu dokaza u predmetnom postupku, a naročito dokaz apelantkinje „dopis-Obavijest o promjeni kamatne stope od 3. oktobra 2008. godine“ navodeći, između ostalog, da se iz osporenih presuda „ne vidi na osnovu čega su sudovi stekli svoje uvjerenje“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud (u okviru svojih nadležnosti) povodom apelantkinjine žalbe protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Osim toga, nesporno je da je apelantkinji omogućeno da na dvije sudske instance ravnopravno učestvuje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene dvije meritorne presude, te su, stoga, neosnovani njeni navodi da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić