Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3615/19 (V. Đ. i O.Đ.)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Stanovi JNA
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3615/19

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3615/19, rješavajući apelacije Vanje Đurić i O.Đ., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Vanje Đurić i O. Đ.

podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 057937 19 Rev 2 od 12. juna 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 057937 18 Gž 3 od 14.

decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 057937 15 P 2 od 30. novembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vanja Đurić iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banje Luke, podnijela je 17. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 057937 19 Rev 2 od 12. juna 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 057937 18 Gž 3 od 14. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 057937 15 P 2 od 30. novembra 2017. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 3615/19.

2. Protiv istih presuda apelaciju je 20. septembra 2019. godine Ustavnom sudu podnio i O.Đ. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatska firma „Sajić“ iz Banje Luke. Apelacija je registrovana pod brojem AP 3663/19.

3. Apelantkinja je zatražila donošenje privremene mjere kojom će se odložiti izvršenje pravosnažne Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 057937 15 P 2 od 30. novembra 2017. godine i Presude Okružnog suda broj 71 0 P 057937 18 Gž 3 od 14. decembra 2018. godine do donošenja odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. Ustavni sud je, postupajući po apelaciji broj AP 3615/19 donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 3615/19 od 15. oktobra 2019. godine kojom je odbio apelantkinjin zahtjev za donošenje privremene mjere.

5. S obzirom na to da se apelacije br. AP 3615/19 i AP 3663/19 odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3615/19.

6. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te tužioca I. K. (u daljnjem tekstu: tužilac) i trećetužene Republike Srpske - Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju - Republička direkcija za obnovu i izgradnju, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: trećetužena) zatraženo je 10. februara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

7. Traženi odgovori su dostavljeni Ustavnom sudu u periodu od 16. februara 2021. godine do 26. marta 2021. godine.

III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

9. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 057937 15 P 2 od 30. novembra 2017. godine, donesenom po tužbi tužioca protiv apelanta kao prvotuženog, apelantkinje kao drugotužene, te trećetužene RS radi utvrđenja ništavosti ugovora, te po protivtužbi apelantkinje protiv tužioca i trećetužene poništeno je, kao nezakonito, rješenje Stambene komisije Komande Garnizona Banja Luka od 29. maja 2001. godine kojim je potvrđeno rješenje VP 4022 Banja Luka - Odsjek za garnizonske poslove od 8. maja 1993. godine, kojim je apelantu dodijeljen na korišćenje dvosoban stan u Banjoj Luci, pobliže označen u izreci presude, kao i rješenje organa za garnizonske poslove VP 4022 od 8. maja 1993. godine kojim je apelantu dodijeljen na korišćenje navedeni stan kao službeni stan (stav 1 izreke). Utvrđen je ništavim ugovor o korišćenju stana zaključen u Banjoj Luci 7. juna 2001. godine između Ministarstva odbrane Republike Srpske - Uprave za nekretnine, kao davaoca stana, i apelanta, kao nosioca stanarskog prava na dvosobnom stanu, opisanom u prethodnom stavu, (stav 2 izreke). Utvrđen je ništavim ugovor o otkupu stana, zaključen između Ministarstva odbrane Banja Luka, kao prodavca, i apelanta, kao kupca, koji je ovjeren kod Osnovnog suda 27. aprila 2004. godine, kojim je apelant, kao kupac, otkupio predmetni dvosoban stan, kao i aneks tog ugovora od 6. jula 2004. godine (stav 3 izreke). Stavom 4 iste presude utvrđen je ništavim ugovor o kupoprodaji stana, zaključen u Banjoj Luci 19. decembra 2005. godine između apelanta, kao prodavca, i apelantkinje, kao kupca, kojim je prodavac prodao, a kupac kupila stan, opisan u 1. stavu presude, za kupoprodajnu cijenu od 76.000,00 KM, koji je ovjeren kod Osnovnog suda 22. decembra 2005. godine, što su tuženi dužni priznati i trpjeti brisanje nastalog zemljišnog stanja sa imena tuženih u knjigama uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova kod Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove - Područna jedinica Banja Luka, a trećetužena je obavezana da omogući tužiocu zaključenje ugovora o zakupu i otkupu navedenog stana. Obavezana je apelantkinja da tužiocu preda u posjed predmetni stan, slobodan od svih trećih lica i njenih stvari (stav 5 izreke). Stavom 6 iste presude solidarno su obavezani tuženi da tužiocu nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 15.460,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, dok je zahtjev tužioca za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa odbijen (stav 7 izreke). Odbijen je apelantkinjin protivtužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se obavežu tužilac i trećetužena da joj istovremeno sa predajom u posjed predmetnog stana tužiocu solidarno isplate iznos od 27.281,40 KM, i to: tužilac po osnovu uvećane vrijednosti navedenog stana, a trećetužena po osnovu naknade štete sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja protivtužbe do konačne isplate (stav 8 izreke). Protivtužbeni zahtjev apelantkinje u dijelu kojim zahtijeva od apelanta (prvotuženog) vraćanje kupoprodajne cijene koju mu je ona isplatila za predmetni stan u iznosu od 46.000 evra (u protivvrijednosti 89.968,00 KM) je usvojen sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate (stav 9 izreke). Odbijen je, kao neosnovan, protivtužbeni zahtjev apelantkinje u odnosu na trećetuženu u dijelu kojim je zahtijevala da se solidarno obavežu apelant i trećetužena, po osnovu naknade štete, da joj isplate iznos od 46.000,00 evra (u protivvrijednosti 89.968,00 KM) na dan isplate sa pripadajućom zateznom kamatom od dana podnošenja protivtužbe do isplate (stav 10 izreke). Odbijen je apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova prvostepenog postupka u iznosu od 19.880,87 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate (stav 11 izreke).

10. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 057937 15 P 2 od 13. juna 2018. godine odbijen je kao neosnovan apelantkinjin prijedlog da se dopunskom presudom obaveže apelant da joj na ime vraćanja kupoprodajne cijene isplati iznos od 46.000,00 evra u protivvrijednosti KM na dan plaćanja sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

11. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 057937 18 Gž 3 od 14. decembra 2018. godine žalbe svih tuženih su odbijene i prvostepena presuda potvrđena u usvajajućem dijelu odluke o glavnom tužbenom zahtjevu i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka (st. 1, 2, 3, 4, 5 i 6 izreke). Apelantkinjina žalba je uvažena, a apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda u osporenom usvajajućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu apelantkinje preinačena tako da je obavezan apelant da apelantkinji, na ime vraćanja kupoprodajne cijene predmetnog stana, isplati iznos od 46.000,00 evra u protivvrijednosti KM na dan plaćanja, sa zakonskom zateznom kamatom od 30. novembra 2017. godine do konačne isplate. U ostalom dijelu apelantkinjinjina žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda u ostalom odbijajućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu i troškovima postupka u odnosu na tužioca preinačena tako što je obavezan tužilac da joj, istovremeno sa predajom u posjed predmetnog stana, isplati iznos od 8.800,00 KM na ime uvećane vrijednosti navedenog stana, sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja drugostepene odluke do isplate i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.886,40 KM. Apelantkinjina žalba je odbijena i presuda prvostepenog suda potvrđena u odbijajućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu u odnosu na trećetuženu. Apelantkinjina žalba je odbijena i potvrđeno prvostepeno rješenje kojim je odbijen njen zahtjev za donošenje dopunske presude. Odbijen je apelantkinjin zahtjev da joj tužilac i trećetužena nadoknade troškove sastavljanja žalbe u iznosu od 1.535,62 KM i takse na žalbu.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 057937 19 Rev 2 od 12. juna 2019. godine revizija tužioca je odbačena, a revizije tuženih (apelantkinje, apelanta i trećetužene) su odbijene. Zahtjev apelantkinje za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju tužioca je odbijen.

13. Iz osporenih presuda proizilazi da su predmet spora zahtjevi tužioca da se ponište akti organa trećetužene o dodjeli predmetnog dvosobnog stana na korišćenje apelantu, te utvrđenje da su ništavi - ugovor o korišćenju stana zaključen između trećetužene i apelanta, ugovor o otkupu tog stana zaključen između istih stranaka i ugovor o kupoprodaji istog stana zaključen između apelanta i apelantkinje uz nametanje obaveze apelantkinji da mu taj stan preda u posjed i zahtjev da se brišu upisi u odgovarajućim javnim evidencijama izvršeni na osnovu tih ugovora sa obavezivanjem trećetužene da omogući tužiocu da zaključi ugovor o zakupu i otkupu predmetnog stana. Predmet spora su i eventualni zahtjevi apelantkinje iz protivtužbe - da se obaveže tužilac da joj po osnovu ulaganja u predmetni stan i trećetužena po osnovu naknade štete solidarno isplate iznos od 27.281,40 KM, te da joj apelant na ime vraćanja kupoprodajne cijene predmetnog stana i trećetužena kao naknadu štete solidarno isplate iznos od 46.000,00 evra (protivvrijednost u valuti KM, prema kursu na dan plaćanja), sve sa pripadajućom zateznom kamatom i troškovima postupka.

14. Iz obrazloženja osporenih presuda dalje proizilazi da su na osnovu dokaza sprovedenih u postupku Osnovni i Okružni sud utvrdili da je tužilac 9. avgusta 1986. godine primljen u profesionalnu vojnu službu u činu poručnika, te da mu je rješenjem od 7. jula 1990. godine dodijeljen na korišćenje predmetni stan u koji se uselio i 13. jula 1990. godine zaključio ugovor o njegovom korišćenju sa Zajednicom stanovanja JNA. Dalje je utvrđeno da je tužilac predmetni stan prestao koristiti tokom 1992. godine, jer je iz Garnizona Banja Luka 8. avgusta 1992. godine prekomandovan u Garnizon Kikinda, da mu u Kikindi nije dodijeljen drugi stan na korišćenje, te da mu je vojska uz platu isplaćivala i sredstva za plaćanje zakupa za iznajmljeni stan u Kikindi. Nadalje, utvrđeno je da je tužiocu 1. januara 1993. godine prestala profesionalna vojna služba, kada je samovoljno napustio JNA i otišao u Njemačku, gdje i danas boravi, odnosno da nije ostao u profesionalnoj vojnoj službi u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, te da mu iz Stambenog fonda JNA ili ustanovljenih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ nije dodijeljen na korišćenje drugi stan sa stanarskim pravom i pravom koje odgovara tom pravu. Zatim, utvrđeno je da je tužilac blagovremeno, 29. jula 1999. godine, podnio zahtjev za povrat predmetnog stana i da mu on nije vraćen, jer je upravni postupak u kojem se rješava taj zahtjev prekinut do pravosnažnog okončanja parničnog postupka koji se vodi po tužbi trećetužene protiv tužioca radi otkaza ugovora o korišćenju predmetnog stana i do pravosnažnog okončanja ove parnice. U međuvremenu postupak po zahtjevu za otkaz ugovora o korišćenju stana je završen, tako što je pravosnažno odbijen, a predmetni stan je rješenjem od 8. maja 1993. godine trećetužena dodijelila na korišćenje apelantu, na osnovu kojeg je on zaključio ugovor o korišćenju stana 5. aprila 1994. godine i u njega se uselio. Rješenjem Komande Garnizona Banja Luka od 29. maja 2001. godine je potvrđeno rješenje od 8. maja 1993. godine o dodjeli stana na korišćenje apelantu, te je apelant 7. juna 2001. godine sa nadležnim organom ponovo zaključio ugovor o korišćenju stana, a taj ugovor je nadovjerila Komisija za nadovjeru odlukom od 13. februara 2004. godine. Konačno, utvrđeno je da je apelant predmetni stan otkupio na osnovu ugovora od 27. aprila 2004. godine i njegovog aneksa od 6. jula 2004. godine (za koje se traži utvrđenje ništavosti u ovom postupku) i upisao se kao vlasnik sa /1 dijela, te da je zatim, 19. decembra 2005. godine, sa apelantkinjom zaključio sporni ugovor o prodaji tog stana na osnovu kojeg je ona sada upisana kao vlasnik sa /1 i nalazi se u njegovom posjedu.

15. Dakle, iz činjeničnog utvrđenja Osnovnog i Okružnog suda, kako je to sumirao Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, proizilazi da je tužilac bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu 1. aprila 1992. godine, da je blagovremeno podnio zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, da je prekomandovan na dužnost u Kikindu, da nije ostao u vojnoj službi nakon 14. decembra 1995. godine, da je u Njemačkoj od 1. februara 1993. godine i da i danas tamo živi, da nije stekao novo stanarsko pravo, niti pravo koje odgovara tom pravu i da mu stanarsko pravo nije prestalo ni na jedan od zakonom propisanih načina (čl. 43 do 53 Zakona o stambenim odnosima), što upućuje na zaključak da trećetužena nije mogla raspolagati predmetnim stanom i zaključiti ugovor sa apelantom o korišćenju, a zatim i otkupu stana, jer u vrijeme donošenja spornih odluka i zaključivanja spornih ugovora predmetni stan bio je opterećen stanarskim pravom tužioca.

16. Kod ovakvog činjeničnog utvrđenja Osnovni i Okružni sud, a što je potvrdio i Vrhovni sud, utvrdili su da su ništave odluke i rješenja kojim je predmetni stan dodijeljen na korišćenje apelantu, a onda i ugovor o otkupu tog stana, koji je zaključen suprotno odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova, pa je ništav i u smislu odredbe člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Slijedom toga, kako apelant nije mogao na osnovu ništavog ugovora steći valjan pravni osnov za sticanje svojine na predmetnom stanu, bez obzira na upis tog prava u odgovarajućim javnim evidencijama, nije mogao njime dalje raspolagati, slijedom čega je utvrđena ništavost kupoprodajnog ugovora koji su 19. decembra 2005. godine zaključili apelant, kao prodavac, i apelantkinja, kao kupac predmetnog stana. Time je otpao pravni osnov za posjed apelantkinje na predmetnom stanu, pa posljedično tome se ukazao osnovanim i zahtjev tužioca za predaju u posjed predmetnog stana, kao i zahtjev za brisanje postojećeg upisa prava svojine u odgovarajućim javnim evidencijama koje je vršeno na osnovu ništavog ugovora.

17. Apelantkinja je tokom postupka isticala da je ona upisom prava svojine na predmetnom stanu u knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova stekla pravo svojine, bez obzira na eventualne ranije nepravilnosti u vezi sa prometovanjem ovog stana, jer da se smatra „da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nepokretnosti“ pri čemu se pozivala na odredbu čl. 55 i 56 Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 58/09, 95/11 i 60/15, u daljnjem tekstu: ZSP).

18. U vezi sa ovim navodima, Vrhovni sud je u osporenoj revizionoj odluci istakao da je sporni ugovor o kupoprodaji predmetnog stana zaključen 19. decembra 2005. godine, pa se, shodno odredbi člana 344 stav 2 ZSP, na razrješenje konkretne pravne stvari ne mogu primijeniti odredbe tog zakona, koji se primjenjuje od 1. januara 2010. godine, nego odredbe Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljem tekstu: ZOSPO). Odredbom člana 33 ZOSPO propisano je da se na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Drugačije rečeno, sam upis nepokretnosti u zemljišnu knjigu, bez valjanog pravnog osnova, suprotno tvrdnji apelantkinje nije dovoljan za sticanje prava svojine. Vrhovni sud je dalje istakao da je tačno da ne samo odredbe ZSP, na koje se poziva apelantkinja u svojoj reviziji, nego i odredbe drugih zakona (kao ZOSPO i ostali, koji se bave nepokretnostima i pravilima njihovog upisa u javne evidencije) sadrže načelo povjerenja u zemljišne knjige, ali ono nije apsolutnog karaktera. Načelo povjerenja sadržano u odredbama ZOSPO podrazumijeva pretpostavku tačnosti, ali ne i apsolutnu fikciju tačnosti. Činjenica da je neko upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik samo je pretpostavka svojine koja otpada ako se dokaže da je upis tog prava izvršen na osnovu ništavog pravnog posla. U konkretnoj situaciji tužilac je dokazao da je upis apelantkinje kao vlasnika predmetnog stana u odgovarajućim javnim evidencijama izvršen na osnovu ništavog pravnog posla, pa su apelantkinjini navodi istaknuti u ovom pravcu ocijenjeni neosnovanim.

19. U postupku je utvrđeno da apelantkinji pripada naknada nužnih i korisnih troškova i pozivom na odredbu člana 38 ZOSPO obavezuje tužioca da joj, na ime ulaganja sredstava u predmetni stan, isplati iznos od 8.800,00 KM i to za: izvršene pokrivačke i limarske radove iznos od 3.370,00 KM i za zamjenu krovnih prozora i kompletne spoljne stolarije iznos od 5.430,00 KM, koji čine korisne troškove, čime je uvećana vrijednost predmetnog stana, a da ostala ulaganja (do zahtijevanog iznosa od 27.281,40 KM) nisu korisna u mjeri u kojoj bi vrijednost stana bila povećana. Osim toga, sudovi su imali u vidu i da apelantkinja predmetni stan koristi niz godina, a da je odredbom člana 38 stav 5 ZOSPO propisano da je nužne i korisne troškove vlasnik stvari dužan naknaditi savjesnom posjedniku samo u mjeri u kojoj ti troškovi nisu obuhvaćeni koristima koje je on dobio od stvari.

20. Sudovi su odbili apelantkinjin protivtužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženu za isplatu vrijednosti kupoprodajne cijene i vrijednosti izvedenih radova, koji zasniva na pravilima o naknadi štete, jer u konkretnom slučaju po ocjeni sudova, ne proizilazi zaključak da je trećetužena odgovorna za štetu koju trpi apelantkinja. Istaknuto je da su nadležni organi trećetužene u vezi sa predmetnim stanom (u postupku njegove dodjele na korišćenje - najprije tužiocu a zatim prvotuženom, u postupku vođenom za povrat predmetnog stana tužiocu u posjed i u postupku njegovog otkupa od apelanta, postupali u okviru svojih nadležnosti i zakonskih ovlašćenja i ne mogu biti odgovorni za eventualno pogrešno tumačenje pravne norme.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacija

21. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

22. U vezi s tim, apelantkinja navodi da su na sporni pravni odnos redovni sudovi Republike Srpske bili dužni primijeniti odredbe čl. 55 i 56 stav 1 ZSP i člana 9 Zakona o zemljišnim knjigama kojima je propisana zaštita povjerenja u javne evidencije, prema kojima je apelantkinja zakoniti sticalac prava svojine na predmetnom stanu koje je stekla upisom u javne evidencije o nepokretnostima kod Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove - Područna jedinica Banja Luka. Isto zakonsko rješenje je bilo i prema ranijem ZOSPO, i to članu 33 navedenog zakona kojim je propisano da se na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnosti stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Dakle, upisom prava svojine na predmetnom stanu u knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova apelantkinja je stekla pravo svojine bez obzira na eventualne ranije nepravilnosti u vezi sa prometovanjem predmetnog stana. Uknjižba prava svojine u korist tuženih, koja ima konstitutivni karakter, znači da uknjižena prava dobijaju značaj apsolutnog djelovanja (erga omnes), a ne relativnog (inter partes) koji bi postojao samo između ugovornih strana, što redovni sudovi zanemaruju, kao i druga djelovanja upisa u zvanične evidencije nepokretnosti, kao što su fikcija apsolutne tačnosti i pouzdanja, te drugi principi zemljišnog prava. S tim u vezi, ističe da postupanje redovnih sudova u ovom poredmetu ne korespondira sa stanovištem Ustavnog suda u predmetima koji su sa aspekta sticanja prava svojine na osnovu pravnog posla pokretali slična pravna pitanja (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2326/18 od 17. jula 2018. godine). Stoga, apelantkinja smatra da je osporenim odlukama došlo do miješanja u njenu imovinu koje nije bilo u skladu sa zakonom, niti u javnom interesu, a i da jeste, nije bilo proporcionalno legitimnom cilju jer nije uspostavljena pravična ravnoteža između apelantkinjinog prava i opšteg interesa, te ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj AP 2/18 od 10. septembra 2019. godine.

23. Apelant povredu prava na pravično suđene i prava na imovinu vidi u netačno i pogrešno utvrđenim činjenicama i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, navodi da se tužilac ne može smatrati izbjeglim ili raseljenim licem, pa su, shodno tome, redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo pozivajući se na odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine.

b) Odgovor na apelacije

24. Vrhovni, Okružni i Osnovni sud su naveli da su osporene presude donesene primjenom odgovarajućih materijalnih i procesnih zakona, te da nisu povrijeđena prava na koja su se apelanti pozvali.

25. Trećetužena u odgovoru na apelacije predlaže da „Ustavni sud, nakon sprovedenog postupka, donese odluku u skladu sa utvrđenim činjenicama i dokazima“.

26. Tužilac je u odgovoru na apelacije naveo da su apelacije neosnovane. Istaknuto je da je nakon izvršenja sudskih presuda trećetužena sa tužiocem zaključila ugovor o zakupu predmetnog stana, a potom je zaključen ugovor o otkupu stana, koji je ovjeren kod Osnovnog suda, pa je na ovaj način trećetužena potvrdila zakonitost sudskih presuda. U pogledu apelantkinjinih navoda istaknuto je da su nakon sticanja svojine na stanu na ime tužioca, tužilac kao prodavac i apelantkinja kao kupac zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, te da je na taj način i apelantkinja potvrdila zakonitost sudskih presuda, pa nema ni pravni interes za apelacijom. Uz zahtjev je dostavljeno i Rješenje Republičkog sekretarijata za raseljena lica i migracije od 6. aprila 2020. godine kojim se tužiocu dozvoljava vraćanje u posjed predmetnog stana.

V. Relevantni propisi

27. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

28. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16-OUS i 107/19) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09 95/11, 60/15, 18/16-OUS), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Sticanje svojine Član 23.

(1) Pravo svojine stiče se na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom. (...)

1.1. Sticanje na osnovu pravnog posla Sticanje uknjižbom Član 53.

(1) Pravo svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla stiče se uknjižbom u javnu evidenciju, ako zakonom nije drukčije određeno.

(...)

29. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i “Službeni glasnik Republike Srpske” broj 38/03) Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 057937 19 Rev 2 od 12. juna 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. jula 2020. godine, a apelantkinja 26. jula 2019. godine, a apelacije su podnesene 17. septembra 2019. godine (apelantkinja) i 20. septembra 2019. godine (apelant), tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

37. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđenja pravne valjanosti ugovora o otkupu predmetnog stana, zaključenog između apelanta i trećetužene, kao i pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora istog stana, zaključenog između apelanta i apelantkinje, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

38. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, dostupna na www.ustavnisud.ba, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizilazi da, suprotno navodima apelanata, osporene presude sadrže jasna i argumentovano obrazloženje zašto je trebalo usvojiti tužiočev tužbeni zahtjev i utvrditi da su ništave odluke i rješenja kojim je predmetni stan dodijeljen na korišćenje apelantu, a onda i ugovor o otkupu tog stana, koji je zaključen suprotno odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova s obzirom da je zaključen prije nego što je pravosnažno odlučeno o tužiočevom blagovremeno podnesenom zahtjevu za povrat predmetnog stana u posjed, pa je ništav i u smislu odredbe člana 103 ZOO, slijedom čega je utvrđena ništavost kupoprodajnog ugovora koji su 19. decembra 2005. godine zaključili apelant, kao prodavac, i apelantkinja, kao kupac predmetnog stana. Naime, kako su redovni sudovi obrazložili, apelant nije mogao na osnovu ništavog ugovora steći valjan pravni osnov za sticanje svojine na predmetnom stanu bez obzira na upis tog prava u odgovarajućim javnim evidencijama, nije mogao njime dalje raspolagati, pa je time otpao pravni osnov za posjed apelantkinje na predmetnom stanu, pa posljedično tome se ukazao osnovanim i zahtjev tužioca za predaju u posjed predmetnog stana, kao i zahtjev za brisanje postojećeg upisa prava svojine u odgovarajućim javnim evidencijama, koje je vršeno na osnovu ništavog ugovora. Ustavni sud dalje ne vidi proizvoljnost ni u obrazloženju Vrhovnog suda u vezi sa apelantkinjinim navodima da je ona upisom prava svojine na predmetnom stanu u knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova stekla pravo svojine bez obzira na eventualne ranije nepravilnosti u vezi sa prometovanjem ovog stana, jer se smatra „da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nepokretnosti“ pri čemu se pozivala na odredbu čl. 55 i 56 ZSP. Naime, Vrhovni sud je u osporenoj revizionoj odluci istakao da je sporni ugovor o kupoprodaji predmetnog stana zaključen 19. decembra 2005. godine, pa se, shodno odredbi člana 344 stav 2 ZSP, na razrješenje konkretne pravne stvari ne mogu primijeniti odredbe tog zakona, koji se primjenjuje od 1. januara 2010. godine, nego odredbe ZOSPO, te da iz odredbe člana 33 ZOSPO proizilazi da sam upis nepokretnosti u zemljišnu knjigu, bez valjanog pravnog osnova, suprotno tvrdnji apelantkinje, nije dovoljan za sticanje prava svojine. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da ne samo odredbe ZSP, na koje se poziva apelantkinja u svojoj reviziji, nego i odredbe drugih zakona (kao ZOSPO i ostali, koji se bave nepokretnostima i pravilima njihovog upisa u javne evidencije) sadrže načelo povjerenja u zemljišne knjige, ali ono nije apsolutnog karaktera, te da načelo povjerenja sadržano u odredbama ZOSPO podrazumijeva pretpostavku tačnosti, ali ne i apsolutnu fikciju tačnosti. Činjenica da je neko upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik samo je pretpostavka svojine koja otpada ako se dokaže da je upis tog prava izvršen na osnovu ništavog pravnog posla. U konkretnoj situaciji tužilac je dokazao da je upis apelantkinje kao vlasnika predmetnog stana u odgovarajućim javnim evidencijama izvršen na osnovu ništavog pravnog posla, pa je Vrhovni sud apelantkinjine navode, istaknute u ovom pravcu, ocijenio neosnovanim.

41. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na kojima su redovni sudovi zasnovali svoju odluku, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim i apelantkinjinim navodima, dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na štetu apelanata, pa samim tim nema uslova da Ustavni sud svojim tumačenjem, u smislu navedenih stavova, zamijeni dato tumačenje redovnih sudova u osporenim presudama.

42. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu

43. Apelanti smatraju da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k)Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti argumentaciju o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovali na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani.

44. Osim toga, u vezi sa apelantkinjinim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da su osporene odluke u skladu sa zakonom čija primjena (što je prethodno Ustavni sud zaključio) nije bila proizvoljna i koja je u javnom interesu, odnosno uspostavljena je pravična ravnoteža između apelantkinjinog prava na imovinu i opšteg interesa koji se ogleda u legitimnom cilju tužioca da ostvari povratak u svoj predratni stan, a apelantkinji su osporenim odlukama vraćeni kako iznos koji je platila apelantu na ime kupovine stana, tako i iznos koji je uložila u stan na ime naknade nužnih i korisnih troškova. U tom smislu, neosnovano je apelantkinjino pozivanje na praksu Ustavnog suda na koju je ukazala u apelaciji.

45. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za odluku, koje Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne smatra proizvoljnim.

47. Ustavni sud, takođe, zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede prava apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u situaciji kada su tvrdnje o povredi tog prava apelanti zasnovali na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

48. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3615/19 (V. Đ. i O.Đ.) | Sudska praksa | Aktio