Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4773/19 (N.K.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Povreda
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Miješanje u pravo na dom
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Doživotno izdržavanje
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4773/19

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4773/19, rješavajući apelaciju N.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija N.K.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 079216 18 Gž od 2. oktobra 2019. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Bihaću, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da, u skladu s članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. N.K. (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 9. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 079216 18 Gž od 2. oktobra 2019. godina i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud).

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog Grada Bihaća (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. decembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i zakonski zastupnik tuženog su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 10. do 17. decembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 18. augusta 2016. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi utvrđenja da je stekao stanarsko pravo i pravnu osnovu za zakonito useljenje u stan koji se nalazi u Bihaću, Ulica Bedem broj 10, površine 35 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), i time pravnu osnovu za otkup predmetnog stana, što je tuženi dužan priznati i trpjeti. Apelant je istovremeno podnio i alternativni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je predmetni stan apelantova imovina i dom i da je kao takav zaštićen članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odnosno članom 8. Evropske konvencije, te da tuženom ne pripada pravo da zahtijeva predaju u posjed predmetnog stana, niti iseljenje apelanta iz njega uslijed prekluzije uz naknadnu troškova postupka.

6. Presudom Općinskog suda broj 17 0 P 079216 16 P od 17. maja 2018. godine odbijen je apelantov i primarni i alternativni tužbeni zahtjev (sve preciznije u izreci presude).

7. Iz provedenih dokaza, između ostalog, proizlazi da je apelant živio na adresi predmetnog stana u zajedničkom domaćinstvu sa Z.D.(potvrda Mjesne zajednice broj M-860/97), da je Z.D. u periodu 1992. godine bila korisnik usluga odvoza smeća i potrošnje vode na ime dva člana domaćinstva, da apelant ima prijavljeno prebivalište na adresi predmetnog stana, te da iz popisnog lista korisnika predmetnog stana proizlazi da su apelant i članovi njegove porodice evidentirani kao korisnici predmetnog stana.

8. Iz iskaza apelanta saslušanog u svojstvu parnične stranke proizašlo je da u predmetnom stanu živi od 1990. godine, kada je krenuo u srednju školu, te da su on i njegova porodica pomagali očevu tetku Z.D., zbog njenog lošeg zdravstvenog stanja, sve do njene smrti (3. novembra 1996. godine). Iz iskaza saslušanih svjedoka Općinski sud je zaključio da su tačni apelantovi navodi vezani za vrijeme useljenja u predmetni stan, te period njegovog života sa očevom tetkom, kao i činjenica da joj je zajedno sa svojom porodicom pomagao, te da apelant zajedno sa svojom porodicom i danas živi u predmetnom stanu.

9. Ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je utvrdio da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu na temelju ugovora o korištenju od 13. jula 1983. godine bila tetka apelantovog oca Z.D., da je apelant od početka srednje škole, odnosno 1990. godine u predmetnom stanu živio sa očevom tetkom Z.D. sa kojom je zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju 4. oktobra 1996. godine. Tokom postupka je, također, utvrđeno da je nositeljica stanarskog prava Z.D. umrla 3. novembra 1996. godine, da je apelant sa svojom porodicom nastavio da živi u predmetnom stanu sve do danas.

10. Međutim, Općinski sud je utvrdio da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da su prvobitni, odnosno alternativni tužbeni zahtjevi osnovani. Općinski sud je u tom pravcu naveo da apelant nije stekao stanarsko pravo i pravni osnov za zakonito useljenje u predmetni stan, shodno odredbama Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO). Prema ocjeni Općinskog suda, neosnovani su apelantovi navodi da je na temelju odredaba člana 6. stav 2. i člana 30. ZOSO stekao stanarsko pravo. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da se, shodno odredbama člana 6. stav 2. ZOSO, apelant ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva u smislu tog zakona, pa se, shodno tome, ne može smatrati ni korisnikom stana, niti licem koje može na bilo koji način postati nosilac stanarskog prava. Tačno je, kako to pojašnjava Općinski sud, da je apelant od 1990. godine stanovao sa tetkom u predmetnom stanu, ali činjenica samog stanovanja, bez postojanja ekonomske zajednice sa tetkom, apelantu ne daje pravo za stjecanje stanarskog prava. Apelant tokom postupka nije dokazao da je sa tetkom, koja je bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, živio u stanu duže od 10 godina u ekonomskoj zajednici, pa stoga nisu ispunjeni uvjeti predviđeni ZOSO da se udovolji tužbenom zahtjevu. Osim toga, apelant, shodno odredbama člana 21. stav 2. ZOSO, nema osnov da trajno i nesmetano koristi stan i poslije smrti nosioca stanarskog prava, pa stoga, shodno članu 11. ZOSO, nema osnov za zakonito useljenje u predmetni stan, jer ne raspolaže ugovorom o korištenju stana, odnosno rješenjem za prenošenje stanarskog prava.

11. Potom je Općinski sud naveo da je u identičnom predmetu između istih parničnih stranaka u kom je apelant tražio „da je nosilac stanarskog prava“ pravosnažnom odlukom Kantonalnog suda odbačen tužbeni zahtjev zbog toga što spor te vrste ne spada u sudsku nadležnost. U obrazloženju te odluke je navedeno da, „kada nakon smrti nosioca stanarskog prava davalac stana na korištenje odbije zaključiti ugovor o korištenju stana sa članom porodičnog domaćinstva, isti nema pravo nastaviti sa korištenjem stana, a za rješavanje spornog odnosa ne postoji sudska nadležnost, shodno članu 28. ZOSO“. Prema ocjeni Općinskog suda, navedeni stav Kantonalnog suda i činjenično stanje utvrđeno u predmetnom slučaju ukazuju da nije osnovan ni alternativno postavljeni tužbeni zahtjev. Naime, kako je istakao Općinski sud, pošto apelant nema valjan pravni osnov za boravak u predmetnom stanu, koji je vlasništvo tuženog, sud ne može udovoljiti ni alternativnom zahtjevu, jer tuženom, kao vlasniku stana, ne može se ograničiti pravo da traži povrat predmetnog stana ukoliko to bude zahtijevao od apelanta, jer tuženi to pravo crpi iz Zakona o stvarnim pravima, a istim zakonom su regulirani rokovi za povrat individualno određene stvari. Alternativni tužbeni zahtjev odbijen je posebno imajući u vidu da apelant predmetni stan drži u posjedu nezakonito, jer nema stanarsko pravo, pa takav stan ne može predstavljati ni njegov dom ni imovinu.

12. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je Presudom broj 17 0 P 079216 18 Gž od 2. oktobra 2019. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je nakon ispitivanja osporene presude u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti zaključio da je prvostepeni sud ocjenom izvedenih dokaza utvrdio relevantne činjenice koje ni žalbom nisu sa uspjehom dovedene u sumnju, pa se, shodno tome, prihvata da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredbe ZOSO. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je ocjenom provedenih dokaza pravilno zaključio da na osnovu utvrđenih činjenica apelant nije imao uvjete za stjecanje stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu čl. 6. i 30. ZOSO, što je pravilno obrazložio prvostepeni sud.

13. Neosnovan je i alternativno postavljeni tužbeni zahtjev za šta je prvostepeni sud dao jasno i pravilno obrazloženje, koje i taj sud u potpunosti prihvata. Naime, kako je tuženi vlasnik predmetnog stana, to po propisima o vlasništvu vlasnik ima pravo tražiti predaju u posjed nekretnina čiji je vlasnik od onoga ko je u posjedu ili drži stvar bez pravnog osnova, što pokazuje neosnovanost zahtjeva za utvrđenje da tuženi to pravo nema.

14. Osim toga, prvostepeni sud je jasno obrazložio, a što u potpunosti prihvata i žalbeni sud, da predmetni stan nije apelantova imovina, niti dom s obzirom na sve utvrđene činjenice o osnovu po kojem apelant živi u predmetnom stanu niz godina. Neosnovan je i apelantov žalbeni navod o povredama postupka, ukazujući da sud nije jasno obrazložio presudu jer, suprotno žalbenim tvrdnjama, prvostepeni sud je upravo zauzeo jasan stav o svim relevantnim pitanjima da li je apelant mogao steći stanarsko pravo sa pozivom na relevantne odredbe ZOSO.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da je osporenim presudama redovnih sudova povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, zatim, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenog prava apelant dovodi u vezu sa proizvoljnom primjenom ZOSO i izostankom jasnog obrazloženja koje zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Prije svega, apelant ukazuje na izostanak obrazloženja o isteku prekluzivnog roka za zahtijevanje iseljenja iz predmetnog stana, shodno članu 30. ZOSO. Iz člana 30. ZOSO, na kojem je utemeljen alternativni zahtjev, proizlazi da je prekluzivni rok za iseljenje lica koja bez pravnog osnova koriste stan osam godina od nezakonitog useljenja, a apelant je dokazao da tuženi nije ispoštovao taj rok, odnosno da nikada nije tražio iseljenje iz stana, pa je, uslijed toga, izgubio pravo da to zahtijeva. Iako je apelant to tokom postupka isticao i na tome temeljio alternativni zahtjev, o tome se sudovi uopće nisu očitovali. Pri tome redovni sudovi su se pozvali na Zakon o stvarnim pravima iako taj zakon nije primjenjiv. U tom pravcu apelant se poziva na praksu Ustavnog suda zauzetu u predmetu broj AP 2184/13. U žalbi je apelant istakao propust prvostepenog suda da u obrazloženju ispita alternativni zahtjev, u smislu člana 30. ZOSO u vezi sa protekom prekluzivnog roka za zahtjev za predaju u posjed, ali ni Kantonalni sud se ovim prigovorom nije bavio, niti je obrazložio propust u primjeni člana 30. ZOSO. Apelant smatra da nije dovoljno pozvati se na član 30. ZOSO i zaključiti da nije primjenjiv, bez ikakvog dodatnog obrazloženja. Proizvoljnim i suprotno praksi Ustavnog suda je i obrazloženje i tumačenje redovnih sudova pojmova „dom“ i „imovina“. U tom pravcu apelant ističe da je dokazao da predmetni stan koristi niz godina, te se u tom pravcu poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u kojoj je jasno ukazano šta se podrazumijeva pod pojmom „dom“, navodeći da „dom čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu povezanost, bez obzira na to da li ih koristi zakonito ili bez ovlaštenja“ (vidi, Bjedov protiv Hrvatske), odnosno „dom nije ograničen na prostorije koje su u zakonitom posjedu i koje su zakonito nastanjene“ (vidi, Orlić protiv Hrvatske). Apelant se, također, u tom pravcu pozvao i na praksu Ustavnog suda zauzetu u predmetima br. AP 663/04, AP 323/04 i AP 45/02. Iako je apelant dokazao da predmetni stan predstavlja njegov dom i da zbog proteka prekluzivnog roka iz člana 30. ZOSO tuženom ne pripada pravo da traži iseljenje apelanta iz predmetnog stana, redovni sudovi apelantu nisu pružili zaštitu, niti su ispitali ove navode sa dovoljnom brižljivošću, niti su ispitali sve okolnosti iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije koje bi dozvoljavale miješanje u apelantovo pravo na dom. Istovremeno, apelant smatra proizvoljnim i primjenu člana 6. stav 2. ZOSO jer je apelant dokazao da su u njegovom slučaju ispunjena oba uvjeta, odnosno da je ekonomska zajednica trajala duže od pet godina, te da je sa tetkom zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju. Smatra da je dokazao da je sa tetkom bio u ekonomskoj zajednici duže od 10 godina, jer se ekonomskom zajednicom ne smatra samo življenje u istom mjestu već ona predstavlja faktičko stanje koje se očituje u pomaganju, plaćanju računa, nabavci namirnica i sl., a tokom postupka je dokazao da je njegova tetka bila član porodičnog domaćinstva njega i njegove porodice, kod koje se poslije i sam preselio, kada je krenuo u srednju školu. Apelant, zbog svega, smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje uslijed arbitrarne primjene materijalnog i procesnog prava jer redovni sudovi nisu dali razumne i logične argumente o ocjeni dokaza, utvrđenim činjenicama, niti primjeni materijalnog prava, što je nužno dovelo do povrede prava na imovinu i dom.

b) Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud i Općinski sud su sve apelacione prigovore ocijenili neosnovanima jer osporenim odlukama nije prekršeno niti jedno pravo na koje se apelant neosnovano pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Zakonski zastupnik tuženog je naveo da su navodi apelacije neosnovani, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 - prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 - OUS i “Službene novine Federacije BiH” br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

II - STICANJE STANARSKOG PRAVA

Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.

Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada ja stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.

Član 28.

Ako jedna od ugovornih strana neće da zaključi ugovor o korišćenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan odnosno ako jedna od ugovornih strana u slučajevima iz čl. 21, 22, 32. stav 1. i člana 33. st 3. i 4. ovog zakona neće da zaključi ugovor o korišćenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana, donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ovog zakona.

Član 30.

Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.

Na osnovu zahtijeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.

Protiv rješenja iz prethodnog stava može se u roku od tri dana izjaviti žalba, koja ne zadržava izvršenje rješenja.

Prilikom prinudnog ispražnjenja stana odnosno prostorije, licu koje se iseljava ne obezbjeđuje se nužni smještaj.

Troškovi prinudnog ispražnjena stana odnosno prostorije padaju na teret lica koje se iseljava.

Lice koje se nezakonito uselilo u stan ili se uselilo u zajedničke prostorije u zgradi snosi svaku štetu i sve troškove prouzrokovane nezakonitim useljenjem.

Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.

19. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

3. Isticanje više tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi Član 55.

(1) U jednoj tužbi tužilac može istaknuti više zahtjeva protiv istog tuženog kad su svi zahtjevi povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom.

20. U Ustavu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase:

Član II/2. Međunarodni standardi Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

Član II/6. Implementacija Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 17 0 P 079216 18 Gž od 2. oktobra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov opunomoćenik je primio12. novembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 9. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant pobija presudu Kantonalnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na dom

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

27. Član 8. Evropske konvencije glasi:

Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

28. U pogledu apelantaovih navoda da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na dom, koje je zagarantirano članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da je temeljni cilj člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od proiz,voljnog miješanja vlasti u njihova prava koja su zagarantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kron protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, 297-C, stav 31).

29. Prvo pitanje koje treba razmotriti jeste da li se predmetni stan može smatrati apelantovim domom, u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije, a ako može, treba ispitati da li je osporenim odlukama došlo do miješanja javnih vlasti u poštivanje „doma“. Nakon toga, ukoliko je odgovor potvrdan, treba ispitati da li je „miješanje“ bilo opravdano, odnosno da li je bilo „u skladu sa zakonom“, da li se miješanjem nastojao ostvariti legitiman cilj, odnosno da li je miješanje bilo neophodno u demokratskom društvu. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam „dom“ obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, Serija A, broj 109, stav 46.f) i Kroon protiv Holandije, stav 31). Pojam „dom“ nije ograničen na prostorije koje su u zakonitom posjedu, već predstavlja činjenično pitanje koje zavisi od okolnosti svakog pojedinog slučaja, između ostalog i od postojanja dovoljnih i trajnih veza s određenim mjestom (prostorom). Nadalje, prema praksi Ustavnog suda, domen člana 8. Evropske konvencije uključuje i stanove u kojima stanuju „bespravni korisnici“ (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 320/19 od 27. novembra 2020. godine, tačka 30, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dakle, Ustavni sud podsjeća na stajalište Evropskog suda da se postojanje doma, u smislu člana 8. Evropske konvencije, procjenjuje prema činjeničnom, a ne pravnom stanju. Stoga su države stranke dužne pružiti zaštitu svakom licu kada je riječ o njegovom (činjenično određenom) domu, nezavisno od toga što je lice okupiralo taj prostor bez pravne osnove u pozitivnom nacionalnom zakonodavstvu i nezavisno od vlasništva na tom prostoru, ako su ispunjene pretpostavke koje je u svojoj praksi izgradio Evropski sud u tumačenju člana 8. Evropske konvencije. U dosadašnjoj praksi Evropskog suda je utvrđeno da autonomni pojam dom, u smislu člana 8. Evropske konvencije, obuhvata i stanovanje u kući koja pripada drugom licu, ako je trajalo duže vrijeme na godišnjoj osnovi (vidi, Menteş i drugi protiv Turske [VV] (1997), stav 73). U predmetu Orlić protiv Hrvatske (2011), na koji se pozvao i apelant, Evropski sud je utvrdio da je podnosilac zahtjeva imao dovoljnu i trajnu vezu sa stanom o kojem je riječ da bi se taj stan smatrao „domom“ u smislu člana

8. Evropske konvencije uprkos činjenici što, prema utvrđenjima nacionalnih sudova, nije imao nikakvu pravnu osnovu za njegov posjed. Stoga, član 8. Evropske konvencije može biti primjenjiv i na socijalne stanove u kojima podnosilac zahtjeva živi kao stanar iako je, u smislu nacionalnog prava, najam istekao (vidi, McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2008), stav 46).

30. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zapaža da je tokom postupka utvrđeno da se apelant u predmetni stan uselio 1990. godine i da je sa nositeljicom stanarskog prava zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju 4. oktobra 1996. godine, da je nositeljica stanarskog prava umrla 3. novembra 1996. godine, te da je apelant nastavio da živi u predmetnom stanu do danas sa svojom porodicom. Tokom postupka tuženi nije osporio ovakvo utvrđenje redovnih sudova, niti je tuženi dokazao da apelant posjeduje drugi stan, odnosno dom.

31. Shodno navedenom, s obzirom na utvrđenje redovnih sudova iz kog proizlazi da je apelant u posjedu predmetnog stana skoro 30 godina, u kom vremenskom razdoblju je apelant morao ostvariti trajnu vezu sa predmetnim stanom, pa suprotno obrazloženju redovnih sudova, predmetni stan predstavlja apelantov dom.

32. Kod odgovora na pitanje da li je osporenom presudom došlo do miješanja u apelantovo pravo na poštivanje doma, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odlučivali o apelantovom primarnom i alternativnom tužbenom zahtjevu koji je apelant postavio u smislu člana 55. stav 1. ZPP. Primarni tužbeni zahtjev odnosio se na stjecanje stanarskog prava i otkup predmetnog stana. Međutim, Ustavni sud zapaža da je alternativnim tužbenim zahtjevom apelant, između ostalog, tražio da se utvrdi da predmetni stan predstavlja njegov dom koji je zaštićen članom 8. Evropske konvencije, te da tuženi, uslijed prekluzije, nema pravo da traži povrat predmetnog stana u posjed, što su redovni sudovi saglasno odbili. Shodno odlučenju redovnih sudova da predmetni stan nije apelantov dom, Ustavni sud smatra da je osporenim presudama u dijelu odlučenja o alternativnom tužbenom zahtjevu došlo do miješanja u apelantovo pravo na dom (vidi, Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3439/12 od 12. januara 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, stav 42, i, Evropski sud, Odluka o dopustivosti Trifunović protiv Hrvatske, broj 34162/06 od 6. novembra 2008. godine).

33. Nadalje se mora ispitati da li je miješanje bilo opravdano, u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, što podrazumijeva: da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, da li se tim nastojao ostvariti legitiman cilj i da li je mjera bila neophodna u demokratskom društvu (op.cit., Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, Serija A, broj 109, stav 48).

34. Ustavni sud ponovo ukazuje da je alternativnim tužbenim zahtjevom, koji je u cijelosti odbijen, a kojim je, zapravo, i došlo do miješanja u pravo na dom, apelant, između ostalog, zahtijevao da se utvrdi da je predmetni stan apelantov dom i da je kao takav zaštićen članom 8. Evropske konvencije, te da tuženom ne pripada pravo da zahtijeva predaju u posjed predmetnog stana, niti iseljenje apelanta iz njega uslijed prekluzije. Ustavni sud zapaža da je neosnovanost alternativnog tužbenog zahtjeva Općinski sud vezao za pravni stav Kantonalnog suda zauzet u odluci tog suda u identičnom predmetu između istih stranaka (vidi tačku 11. ove odluke) i činjenično utvrđenje u konkretnom slučaju, posebno da apelant „stan drži nezakonito jer nema stanarsko pravo, čime nema ni osnov za zakonito useljenje, pa takav stan ne može predstavljati njegov dom“. Općinski sud se u ovom dijelu pozvao na Zakon o stvarnim pravima koji tuženom, kao vlasniku, omogućava da traži povrat predmetnog stana u posjed. Takav stav je u cijelosti potvrdio Kantonalni sud (vidi tač. 13. i 14. ove odluke).

35. Imajući u vidu prethodno navedeno, Ustavni sud smatra da je obrazloženje redovnih sudova da predmetni stan ne predstavlja apelantov dom, vezujući takav stav za nepostojanje pravne osnove za zakonito useljenje u predmetni stan, odnosno postojanje stanarskog prava, suprotno članu 8. Evropske konvencije i ukazanoj praksi Evropskog suda. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se apelant explicite pozvao na zaštitu prava na dom po članu 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član II/6. Ustava Bosne i Hercegovine propisuje obavezu, između ostalog, svakog suda u Bosni i Hercegovini da direktno primjenjuje Evropsku konvenciju, koja, u smislu člana II/2.Ustava BiH, ima prioritet nad svim ostalim zakonima (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 8/12 od 23. novembra 2003. godine, stav 27, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

36. Shodno navedenom, iako se apelant pozvao na zaštitu po članu 8. Evropske konvencije, redovni sudovi ne samo da nisu primijenili standarde tog člana već su svoje obrazloženje u odnosu na alternativni tužbeni zahtjev utemeljili suprotno duhu i smislu člana 8. Evropske konvencije.

37. Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na dom bilo nezakonito, odnosno suprotno članu 8. Evropske konvencije, te stoga nije potrebno razmatrati da li je preduzetom mjerom ostvaren legitiman cilj i da li je ona bila neophodna u demokratskom društvu.

38. Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama redovnih sudova prekršeno apelantovo pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije.

Ostali prigovori

39. S obzirom na zaključak o kršenju apelantovog prava na dom, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati prigovore u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama prekršeno apelantovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je miješanje u to apelantovo pravo bilo nezakonito, jer su redovni sudovi utvrdili da predmetni stan u kojem apelant živi gotovo 30 godina ne predstavlja dom apelanta vezujući takav stav za nepostojanje pravnog osnova za korištenje stana, što je suprotno članu 8. Evropske konvencije i praksi Ustavnog suda i Evropskog suda.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4773/19 (N.K.) | Sudska praksa | Aktio