Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4935/19 (Hercegovačko-neretvanski kanton i E.B.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 2. Protokola 1 uz EK i član II/3.l) Ustava BiH (Pravo na obrazovanje)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Javna vlast
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Kamata
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Dokazni postupak
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Pravo na obrazovanje
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Tužba
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zabrani diskriminacije
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zabrani diskriminacije
- Zakon o zabrani diskriminacije
Predmeti (1)
AP-4935/19
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4935/19, rješavajući apelacije Hercegovačko-neretvanskog kantona i E. B, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Hercegovačko-neretvanskog kantona i E. B. podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 101740 19 Rev 2 od 17. oktobra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 101740 18 Gž 3 od 7. maja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 101740 15 P 2 od 9. novembra 2018.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: prvoapelant) sa sjedištem u Mostaru, kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 24. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 101740 19 Rev 2 od 17. oktobra 2019. godine. Predmetna apelacija je registrirana kao AP 4935/19.
2. E. B. (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Mostara, kojeg zastupa Dragan Mijanović, advokat iz Mostara, podnio je 15. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv iste presude Vrhovnog suda koju je osporio i prvoapelant, te protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 101740 18 Gž 3 od 7. maja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 101740 15 P 2 od 9. novembra 2018. godine. Predmetna apelaciju je u Ustavnom sudu registrirana kao AP 215/20. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod br. AP 4935/19 i AP 215/20 odnose na isti predmet koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 4935/19.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i od drugoapelanta, kao tužioca u predmetnom postupku, te od prvoapelanta, kao tuženog u predmetnom postupku, zatražio 14. decembra 2020. godine da dostave odgovor na apelacije.
5. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i prvoapelant su odgovore na apelacije dostavili u periodu od 21. decembra 2020. do 4. januara 2021. godine, dok drugoapelant nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda prvoapelanta i drugoapelanta, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 101740 15 P 2 od 9. novembra 2018. godine obavezan je prvoapelant da drugoapelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 10.000,00 KM na ime duševnih boli zbog povrede prava ličnosti utvrđene pravomoćnom presudom tog suda zbog diskriminacije drugoapelanta, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, dok je preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 440.000,00 KM odbijen kao neosnovan. Istom presudom obavezan je drugoapelant da prvoapelantu nadoknadi troškove postupka.
8. Općinski sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je pravomoćnom presudom Općinskog suda od 6. jula 2010. godine utvrđeno da je prvoapelant odgovoran za diskriminaciju drugoapelanta u pogledu prava na jednako postupanje u procesu obrazovanja, propustivši da u nastavno-obrazovnom procesu preduzme mjere inkluzije drugoapelanta, kao lica s posebnim potrebama, utvrđene Zakonom, te je prvoapelantu naloženo da preduzme neophodne i zakonom predviđene korake i radnje s ciljem da se prestane s daljnjim kršenjem prava drugoapelanta na jednako postupanje u obrazovanju, te da mu omogući dalje školovanje po posebnom nastavnom programu prilagođenom njegovim individualnim potrebama uz osiguranje podrške posebnog stručnog tima i učešće asistenta koji će biti prisutan za vrijeme redovne nastave sve dok traju posebne obrazovne potrebe drugoapelanta, a sve u roku od 30 dana. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je prvoapelant poslije donošenja navedene presude preduzeo određene aktivnosti s ciljem izvršenja navedene presude na način da je održano više sastanaka s roditeljima drugoapelanta, da je uspostavljena saradnja s Centrom za socijalni rad, sačinjen Plan aktivnosti, odnosno Akcioni plan, da je u radni odnos primljena Majra Alić, nastavnica razredne nastave, na pola norme kao asistent drugoapelantu, te da je osiguran asistent Nihad Đono, nastavnik biologije i hemije. Utvrđeno je da je formiran mobilni tim, da je izrađen individualni program prilagođen potrebama drugoapelanta, da drugoapelant, i pored navedenog, nije nastavio sa školovanjem, da je pedagog Sanela Salčin bila angažirana kao volonter-asistent drugoapelantu u trećem razredu do polovine četvrtog razreda kada je drugoapelant ostvario vidan napredak. Općinski sud je utvrdio da su roditelji drugoapelanta zbog toga zahtijevali da ista asistentica (Sanela Salčin) nastavi rad s drugoapelantom, ali da je angažiran drugi asistent (Majra Alić), nakon čega je drugoapelant prestao dolaziti u školu. Općinski sud je iz dokumentacije Centra za opservaciju i dijagnostiku Vladimir Nadzor Sarajevo od 23. januara 2006. godine, nalaza, ocjene i mišljenja Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja Sarajevo, Odjeljenje za prvostepeni postupak medicinskog vještačenja od 10. maja 2017. godine, te nalaza i mišljenja Vojke Komljenić, prof. pedagog-psiholog, i njenog iskaza datog u svojstvu svjedoka, između ostalog, utvrdio da je drugoapelant plašljiv, nesiguran, osjećajan, preosjetljiv, nesamostalan, bespomoćan, te da je njegov strah od škole prerastao u fobiju. Općinski sud je naveo da iz nalaza vještaka medicinske struke Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru proizlazi da ponašanje drugoapelanta pokazano prilikom pokušaja pregleda, a što potvrđuje i medicinska dokumentacija, korelira s negativističkim stavom mentalno subnormalnog lica.
9. Općinski sud je odbio kao neosnovan prigovor prvoapelanta o neblagovremenosti podnesene tužbe, primjenom odredbi člana 13. Zakona o zabrani diskriminacije, imajući u vidu da je drugoapelant presudu Kantonalnog suda od 24. marta 2011. godine (kojom je pravomoćno utvrđeno da je prvoapelant odgovoran za diskriminaciju drugoapelanta) primio 14. aprila 2011. godine, a tužbu je podnio 28. novembra 2011. godine, u okviru objektivnog roka za podnošenje tužbe. Nadalje, Općinski sud je odbio kao neosnovan i prigovor prvoapelanta o nedostatku aktivne i pasivne legitimacije. U vezi s tim, Općinski sud je utvrdio da je prvoapelant povrijedio drugoapelantovo pravo na obrazovanje, diskriminirajući ga nejednakim postupanjem, pa navedena odluka predstavlja pravni osnov za naknadu štete. Nadalje, Općinski sud je naveo da je drugoapelant aktivno legitimiran ako je on nosilac prava koji je predmet spora, a prvoapelant je pasivno legitimiran ako na njemu leži obaveza koja odgovara tom pravu. Predmet konkretnog postupka je naknada štete zbog nepostupanja prvoapelanta po presudi Općinskog suda od 6. jula 2010. godine, pa je, prema ocjeni Općinskog suda, drugoapelant aktivno legitimiran, a kako je prvoapelant obavezan da preduzme zakonom određene korake s ciljem da se prestane s kršenjem prava drugoapelanta, pasivno je legitimiran.
10. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da nije ostvarena adekvatna komunikacija između škole i roditelja jer je izostao partnerski odnos koji pretpostavlja uvažavanje jedne i druge strane. Imajući u vidu poteškoće u razvoju drugoapelanta, insistiranje roditelja da rad s drugoapelantom nastavi isti asistent (Sanela Salčin), prema ocjeni Općinskog suda, ne mogu se smatrati nerealnim viđenjem nastalog problema i otpora roditelja drugoapelanta da dijete dovedu u školu, već neprepoznavanjem ozbiljnosti nastalog problema od strane prvoapelanta, ignoriranjem i neadekvatnim reagiranjem na probleme ukazane od strane roditelja (strah od škole, od nepoznate sredine, nepoznatih lica...). Nadalje, Općinski sud je istakao da iz Akcionog plana za uključenje drugoapelanta u odgojno-obrazovni proces proizlazi da su planirane aktivnosti, koje, između ostalog, uključuju izradu individualno-prilagođenog programa, kao i sagledavanje želje i stava djeteta (drugoapelanta), pa ostaje nejasno zbog čega prvoapelant nije prihvatio zahtjev roditelja drugoapelanta da se angažira isti asistent na kojeg se drugoapelant navikao i s kojim je ostvario dobre rezultate i da li je prvoapelant analizirao kakve će posljedice ostaviti promjena asistenta na drugoapelanta.
11. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je, primjenom odredbi člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te odredbi člana 12. stav 1. tačka c) Zakona o zabrani diskriminacije, zaključio da je izvršenom diskriminacijom drugoapelantu nanesena šteta jer uslijed prekida prilagođavanja odbija nastaviti školovanje, postao je plašljiviji, te je strah od škole prerastao u fobiju, što dovoljno govori o psihičkom stanju drugoapelanta i posljedicama učinjene diskriminacije, zbog čega mu pripada pravo na novčanu naknadu nematerijalne štete u iznosu od 10.000,00 KM, dok je preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Općinski sud je naveo da je prilikom određivanja visine novčane naknade imao u vidu sve okolnosti slučaja, koje su utjecale na prirodu, težinu i trajanje duševnih boli.
12. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati Općinski sud je donio primjenom člana 277. ZOO, naglasivši da na dosuđeni iznos naknade štete drugoapelantu pripada i zakonska zatezna kamata počev od 28. novembra 2011. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate.
13. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio primjenom člana 386. stav 2. i člana 387. ZPP, pri čemu je pobrojao troškove drugoapelanta i prvoapelanta, naglasivši da je drugoapelant uspio u parnici sa 2,22%, a prvoapelant sa 97,78%. Kada se prebiju troškovi izraženi u navedenim postocima, Općinski sud je prvoapelantu dosudio troškove postupka u iznosu od 2.600.00 KM (o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na strani 16. i 17. obrazloženja).
14. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 P 101740 18 Gž 3 od 7. maja 2019. godine kojom je žalbu drugoapelanta djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio u dijelu izreke kojom je odlučno o troškovima postupka, na način da svaka strana snosi svoje troškove postupka, dok je u ostalom dijelu žalba drugoapelanta odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom je odbijena žalba prvoapelanta i prvostepena presuda potvrđena, te je obavezan prvoapelant da drugoapelantu naknadi troškove sastavljanja žalbe.
15. Kantonalni sud je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude, utvrdio da su neosnovani prigovori prvoapelanta o neblagovremenosti tužbe, te da je prvostepeni sud pravilno utvrdio pasivnu i aktivnu legitimaciju stranaka u predmetnoj pravnoj stvari, pri čemu je prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, kao i zaključke tog suda koji su izneseni u tom pravcu. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da nisu osnovani ni žalbeni navodi prvoapelanta da je drugoapelant u vrijeme održavanja glavne rasprave 19. oktobra 2018. godine postao punoljetan, pa samim tim njegov punomoćnik nije imao valjanu punomoć za njegovo zastupanje. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je smisao odredbe člana 309, a u vezi sa članom 227. stav 3. ZPP, zaštita neuredno zastupane stranke, a ne njenog protivnika, tako da eventualno neuredno zastupanje tužioca koji je uspio u sporu nema karakter povrede odredbi parničnog postupka sa sankcijom ukidanja presude u smislu odredbe člana 227. stav 3. ZPP (stav Vrhovnog suda FBiH izražen u Odluci broj 070-0-Rev 08-001602 od 29. decembra 2009. godine). Sama činjenica da je u vrijeme glavne rasprave drugoapelant postao punoljetna osoba ne utječe na pravilnost njegovog zastupanja jer je sve to posljedica dugotrajnog postupka koji se vodi od 2011. godine kada je drugoapelant kao maloljetno lice posredstvom svojih zakonskih zastupnika pokrenuo predmetni parnični postupak.
16. Prilikom odlučenja Kantonalni sud je imao u vidu odredbe člana 28. stav 1. alineja (d) i (e) Konvencije o pravima djeteta, člana 70. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju, člana 3. stav
2. Zakona o zabrani diskriminacije i člana 200. ZOO, koje je citirao, naglasivši da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, koje je kao pravilno prihvatio i taj sud, proizlazi da se radi o plašljivoj, nesigurnoj, preosjetljivoj, nesamostalnoj osobi koja van kućnog okruženja vidi neku opasnost po svoju ličnost. Posljedicom pravomoćno utvrđene diskriminacije drugoapelant nije nastavio s redovnim školovanjem, postao je plašljiviji, strah od škole je prerastao u fobiju, odnosno osjećaji koji su prouzrokovani kod drugoapelanta predstavljaju poremećaje njegovog dotadašnjeg mira, što dovoljno govori o njegovom psihičkom stanju i posljedicama utvrđene diskriminacije. Stoga, prema ocjeni Kantonalnog suda, drugoapelant ima pravo na naknadu štete u skladu s odredbom člana 200. stav 1. ZOO. Kantonalni sud je ocijenio da je iznos od 10.000,00 KM, koji je drugoapelantu dosuđen pobijanom odlukom, pravilno i adekvatno odmjeren i predstavlja pravičnu naknadu tog vida nematerijalne štete. U tom smislu, Kantonalni sud je pojasnio da za odmjeravanje navedene novčane naknade nema nekog općeg mjerila s obzirom na različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca, kao i nastale okolnosti u kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnog dobra oštećenog. Stoga, za utvrđenje da je povrijeđeno pravo osobnosti na duševno zdravlje oštećenog nije nužno provođenje medicinskog vještačenja jer se duševno zdravlje nekog lica ne sastoji samo u duševnim oboljenjima izazvanim štetnom radnjom, što se utvrđuje sudsko-medicinskim vještačenjem. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da se ne može očekivati, kako to prvoapelant u žalbi navodi, da se egzaktnim načinom i metodama utvrdi intenzitet i trajanje nastale nematerijalne štete da bi se na osnovu toga odredila visina nastale štete.
17. Prilikom odlučivanja o zakonskim zateznim kamatama, nasuprot žalbi tuženog, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno, u obrazloženju svoje odluke, naveo da je prvoapelant obavezan platiti drugoapelantu zakonsku zateznu kamatu na osnovu odredbe člana 277. ZOO, počev od dana podnošenja tužbe (28. novembra 2011. godine) do isplate.
18. Konačno, Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prema pravnom shvaćanju usvojenom na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti, na kojem su učestvovali predstavnici Suda Bosne i Hercegovine, Vrhovnog suda Federacije BiH, Vrhovnog suda Republike Srpske i Apelacionog suda Distrikta Brčko BiH, održanom u Sarajevu 30. januara 2014. godine, odlučeno da u slučaju kada je tuženi osporavao osnov tužbenog zahtjeva u cijelosti, zbog čega su jedino nastali troškovi parničnog postupka, tužiocu se mogu priznati troškovi parničnog postupka u cijelosti nezavisno od visine zahtijevanog a dosuđenog iznosa. U tom smislu, Kantonalni sud je pojasnio da bi primjena pravila o procesnom prebijanju troškova u slučaju djelimičnog uspjeha stranaka u sporu mogla dati nepravične rezultate u parnicama za naknadu nematerijalne štete jer cilj naknade nematerijalne štete nije restitucija i izjednačavanje štete i naknade, već satisfakcija, zadovoljenje i ublažavanje bolova i patnje i zavisi od okolnosti slučaja, odmjerava se najčešće prema slobodnoj ocjeni i njena visina nije poznata ni sudu u momentu podnošenja tužbe. Cijeneći činjenicu da je prvoapelant u toku cijelog postupka osporavao osnovanost tužbenog zahtjeva drugoapelanta, da je drugoapelant u ovom postupku previsoko postavio tužbeni zahtjev u pogledu novčanog potraživanja (potražuje 440.000,00 KM, a dosuđen mu je iznos od 10.000,00 KM), Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 386. stav
2. ZPP odlučio da svaka strana snosi troškove prvostepenog postupka.
19. Odlučujući o reviziji parničnih stranaka, Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 101740 19 Rev 2 od 17. oktobra 2019. godine revizije odbio.
20. Vrhovni sud je neosnovanost revizionih prigovora parničnih stranaka kojima prigovaraju da je drugostepena presuda zahvaćena povredom odredbi parničnog postupka (koji se odnose na tvrdnje prvoapelanta i drugoapelanta o arbitrarnoj i proizvoljnoj ocjeni dokaza, neurednom zastupanju drugoapelanta na koje se poziva prvoapelant, te prigovoru prvoapelanta o neblagovremenosti tužbe) detaljno pojasnio na strani 3, i 4, obrazloženja presude.
21. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio da nisu osnovani ni revizioni prigovori pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, prema ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su u konkretnom slučaju pravilno interpretirali i primijenili odredbe člana 12. stav (1) tačka c) Zakona o zabrani diskriminacije, člana 28. stav (1) alineja (d) i (e) Konvencije o pravima djeteta, te člana 70. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju, kada su djelimično usvojili tužbeni zahtjev drugoapelanta, za koji zaključak su u obrazloženju svojih odluka dali pravilne i potpune razloge koje u svemu prihvaća i Vrhovni sud, bez potrebe za njihovim ponavljanjem (o čemu se Vrhovni sud detaljno izjasnio na stranama od 4. do 7. obrazloženja). Pri tome je Vrhovni sud istakao da je u postupku utvrđeno da je uslijed izvršene diskriminacije došlo do prekida školovanja drugoapelanta, da su tim prekidom prekinute njegove navike, stečeno samopouzdanje, prilagodba, a uzevši u obzir da je drugoapelant dijete s posebnim potrebama, da je prema nalazu vještaka i datoj ocjeni njegove ličnosti drugoapelant dijete koje je plašljivo, nesigurno, da je osjećajan, preosjetljiv, nesamostalan, „bespomoćan i u svemu oko sebe“, da van kućnog okruženja vidi neku opasnost po svoju ličnost, da ga njegovi neuspjesi sve više obeshrabruju i da on u sve većoj mjeri postaje plašljiviji. Nadalje, u postupku je utvrđeno da je njegov strah od škole nakon prekida školovanja prerastao u fobiju, a da bi, prema iskazu prof. pedagoga-psihologa Vojke Komljenić, prisiljavanje na odlazak u školu imalo negativan efekt na drugoapelanta. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su, suprotno stavu revizije prvoapelanta, nižestepeni sudovi pravilno ocijenili da iz navedenih okolnosti proizlazi da drugoapelantu pripada pravo na novčanu naknadu nematerijalne štete uzrokovane povredom prava zaštićenih Zakonom o zabrani diskriminacije.
22. Konačno, Vrhovni sud je naveo da prvoapelant u reviziji neosnovano prigovara da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je, odlučujući o dospijeću zakonske zatezne kamate na nematerijalnu štetu, nju dosudio od dana podnošenja tužbe. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da dospijeće nematerijalne štete nastaje danom podnošenja tužbe jer oštećeno lice tada potpuno opredjeljuje kako način tako i visinu novčane naknade kao satisfakcije, pa nema nikakvog pravnog opravdanja da mu od tog momenta ne teku i zatezne kamate, a posebno imajući u vidu i da odredba člana 186. ZOO ne izdvaja dospijeće nematerijalne štete (stav tog suda objavljen u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda FBiH broj 1/2005. s.c. 18).
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije Navodi iz apelacije broj AP 4935/19
23. Prvoapelant se u apelaciji broj AP 4935/19 pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
24. Prvoapelant, u suštini, smatra da je u osporenoj odluci pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da su počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka. Ističe da je prvostepeni sud u prethodnom ispitivanju tužbe propustio otkloniti nedostatke u zastupanju drugoapelanta, da drugostepeni sud nije po službenoj dužnosti pazio na povredu odredbi parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, te da je Vrhovni sud potvrdio presudu drugostepenog suda. Nadalje, prvoapelant ističe da je tužba u konkretnom slučaju neblagovremena, te je istakao prigovor zastare potraživanja jer je propušten prekluzivni rok za podnošenje ove vrste tužbe. Prvoapelant, također, navodi da su nižestepeni sudovi učinili povredu odredbe člana 8. ZPP jer nisu cijenili provedene dokaze, kako posebno tako ni u svojoj međusobnoj vezi. Smatra da diskriminacija, sama po sebi, ne predstavlja štetu, niti je za postojanje diskriminacije neophodno da nastupi šteta. Da bi sud mogao utvrditi da li je učinjena povreda prava ličnosti zbog izvršene diskriminacije i, ako jeste, u kojem obimu, drugoapelant je trebao predočiti dokaze na navedene okolnosti u smislu odredbi iz člana 123. ZPP. Prvoapelant, također, osporava i dosuđenu zakonsku zateznu kamatu. Smatra da kamate teku od dana donošenja prvostepene presude, a ne od podnošenja tužbe.
Navodi iz apelacije broj AP 215/20
25. Drugoapelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U suštini, drugoapelant povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Ističe da nije nastavio školovanje zbog nastavka diskriminacije, čime je pretrpio nematerijalnu štetu, kako zbog povrede prava ličnosti tako i zbog duševnih boli i nemogućnosti socijalizacije. Smatra da sud nije imao u vidu sve okolnosti, niti je pravilno ocijenio prirodu, težinu i trajanje duševnih boli. b)Odgovori na apelaciju
26. Vrhovni sud je u odgovorima na obje apelacije naveo da su navodi iz apelacija u cijelosti paušalni, neosnovani, te konačno neprihvatljivi, jer iz sadržaja podnesenih apelacija proizlazi očiglednim da prvoapelant i drugoapelant pokušavaju apelacijama dovesti u pitanje zakonitost nižestepenih presuda, koristeći upravo apelacije kao vrstu pravnog lijeka, a što apelacija nije, pa u tu svrhu ne može biti ni korištena. Pri tome je Vrhovni sud naveo da ostaje pri zauzetom pravnom stavu po pitanju djelimične osnovanosti tužbenog zahtjeva drugoapelanta, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog predmeta, a naročito predmet spora, o čemu je i u nižestepenim presudama zauzet identičan stav, pa, suprotno stavu prvoapelanta i drugoapelanta, smatra da pri donošenju osporene presude nisu uskraćena prava na pravično suđenje i pravo na imovinu, niti je primjena prava u vezi s tim bila proizvoljna, pa je predložio da se apelacije odbace, odnosno odbiju kao neosnovane. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani ni apelacioni navodi prvoapelanta koji se odnose na nedostatke u zastupanju drugoapelanta. Pri tome je Vrhovni sud ponovio stav izražen u obrazloženju Kantonalnog suda, naglasivši da sama činjenica da je u vrijeme glavne rasprave drugoapelant postao punoljetna osoba ne utječe na pravilnost njegovog zastupanja jer je sve to posljedica dugotrajnog postupka, a ta nepravilnost je otklonjena tokom postupka. U vezi s tim, Vrhovni sud je naglasio da prvoapelant nije ovlašten u žalbi iznositi razloge koji se tiču nedostataka u zastupanju protivne stranke, odnosno drugoapelanta.
27. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju broj AP 4935/19 naveo da ostaje pri razlozima navedenim u osporenoj presudi. Smatra da odlukom tog suda nisu povrijeđena ustavna prava prvoapelanta.
28. Općinski sud je u odgovorima na obje apelacije naveo da, suprotno navodima apelacija, u postupku donošenja odluke tog suda nisu povrijeđena prava prvoapelanta i drugoapelanta na koja su se pozvali u apelacijama.
29. U veoma opširnom odgovoru na apelaciju broj AP 215/20 prvoapelant navodi da je apelacija drugoapelanta neosnovana. Sudske odluke koje su predmet apelacije sadrže sve odgovore u vezi s navodima iz apelacije. Sudovi su svoje odluke zasnovali na provedenim dokazima, tako da nije bilo povrede bilo kakvih prava drugoapelanta i pravilno je primijenjeno materijalno pravo. Pri tome je prvoapelant u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri izjavljenoj reviziji protiv osporene presude broj AP 4539/19.
V.Relevantni propisi
30. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 227. stav 3.
(3) Ako drugostepeni sud utvrdi da je u prvostepenom postupku kao tužilac ili tuženi učestvovala osoba koja ne može biti stranka u postupku ili ako stranku u postupku koja je pravno lice nije zastupala ovlaštena osoba ili ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili ako zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebna ovlaštenja za vođenje parnice, odnosno obavljanje pojedinih radnji u postupku, ako vođenje parnice, odnosno obavljanje pojedinih radnji u postupku nije bilo naknadno odobreno, s obzirom na prirodu povrede ukinut će prvostepenu presudu i vratiti predmet nadležnom prvostepenom sudu ili će ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu.
Član 309.
(1) Punomoćnik je dužan pri prvoj radnji u postupku podnijeti punomoć.
(2) Sud može dopustiti da radnje u postupku za stranku privremeno obavi osoba koja nije podnijela punomoć, ali će istovremeno narediti toj osobi da naknadno u određenom roku podnese punomoć ili odobrenje stranke za obavljanje parničnih radnji.
(3) Dok ne protekne rok za podnošenje punomoći, sud će odgoditi donošenje odluke. Ako taj rok bezuspješno protekne, sud će nastaviti postupak, ne uzimajući u obzir radnje koje je obavila osoba bez punomoći.
(4) Sud je dužan tokom cijelog postupka paziti je li osoba koja se pojavljuje kao punomoćnik ovlaštena za zastupanje. Ako sud utvrdi da osoba koja se pojavljuje kao punomoćnik nije ovlaštena za zastupanje, ukinut će parnične radnje što ih je ta osoba poduzela, ako te radnje nije stranka naknadno odobrila.
31. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Kad dospeva obaveza naknade Član 186.
Obaveza naknade štete smatra se dospelom od trenutka nastanka štete.
Novčana naknada Član 200. stav (2) (2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
32. Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 59/09 i 66/16) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 59/09) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav (2) (Oblici diskriminacije) (2) Posredna diskriminacija podrazumijeva svaku situaciju u kojoj, naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, ima ili bi imala učinak dovođenja nekog lica ili grupe lica u nepovoljan ili manje povoljan položaj u odnosu na druga lica. Član 12. stav (1) tačka c) (Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije) (1) Lice ili grupa lica koja su izložena bilo kojem obliku diskriminacije, prema odredbama ovog zakona, ovlašteni su da podnesu tužbu i traže:
c) da se nadoknadi materijalna i nematerijalna šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim zakonom (tužba za naknadu štete);
Član 13. stav (4) (Nadležnost, rokovi i izvršenje) (4) Rok za podnošenje tužbe na osnovu člana 12. ovog zakona je tri mjeseca od dana saznanja o učinjenoj povredi prava, a najduže jednu godinu od dana učinjenja povrede. Rok za podnošenje zahtjeva za reviziju je tri mjeseca od dana uručenja drugostepene presude.
VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama prvoapelanta i drugoapelanta je presuda Vrhovnog suda, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelant je primio 19. novembra 2019. godine, a apelaciju je podnio 24. decembra 2019. godine, a drugoapelant je osporenu presudu primio 19. novembra 2019. godine, a apelaciju je podnio 15. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Prvoapelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
38. S obzirom na to da je prvoapelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode prvoapelanta u odnosu na prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
39. Drugoapelant smatra da mu je osporenim odlukama sudova povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
41. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
42. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio, između ostalog, radi naknade štete, dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa proizlazi da apelanti, o čijim pravima i obavezama je odlučivano u predmetnom postupku, uživaju garancije prava na pravično suđenje, i to prvoapelant iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, a drugoapelant iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na navode prvoapelanta
43. U vezi s ključnim prigovorima prvoapelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine koji se svode na tvrdnju da se osporena presuda zasniva na proizvoljnoj primjeni relevantnih procesnih i materijalnih zakonskih propisa i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
44. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
45. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, prvoapelant obavezan da drugoapelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 10.000,00 KM na ime duševnih boli zbog povrede prava ličnosti utvrđene pravomoćnom presudom tog suda zbog diskriminacije drugoapelanta, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, dok je preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 440.000,00 KM odbijen kao neosnovan. Prvoapelant osporava presudu Vrhovnog suda u dijelu kojim je obavezan da drugoapelantu nadoknadi nematerijalnu štetu. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je uslijed izvršene diskriminacije došlo do prekida školovanja drugoapelanta, da je postao plašljiv, nesiguran, da je strah od škole prerastao u fobiju, pa mu je, primjenom odredbi člana 200. ZOO, dosuđena naknada nematerijalne štete u visini od 10.000,00 KM. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženju osporenih odluka eksplicitno obrazložili da za odmjeravanje navedene novčane naknade nema nekog općeg mjerila s obzirom na različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca, pa i drugoapelanta, kao i nastale okolnosti u kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnog dobra oštećenog. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da za utvrđenje da je povrijeđeno pravo osobnosti na duševno zdravlje oštećenog nije nužno provođenje medicinskog vještačenja. U vezi s apelacionim navodima kojima prvoapelant ukazuje na neuredno zastupanje drugoapelanta, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud bavio tim pitanjem, te da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je smisao odredbe člana 309, a u vezi sa članom 227. stav 3. ZPP, zaštita neuredno zastupane stranke, a ne njenog protivnika, tako da eventualno neuredno zastupanje drugoapelanta na glavnoj raspravi koji je uspio u sporu, a na koje se prvoapelant poziva, nema karakter povrede odredbi parničnog postupka sa sankcijom ukidanja presude u smislu navedene odredbe ZPP. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude pojasnio da sama činjenica da je u vrijeme glavne rasprave drugoapelant postao punoljetna osoba ne utječe na pravilnost njegovog zastupanja, jer je sve to posljedica dugotrajnog postupka koji se vodio od 2011. godine kada je drugoapelant kao maloljetno lice posredstvom svojih zakonskih zastupnika roditelja pokrenuo predmetni parnični postupak. Također, u vezi s apelacionim navodima prvoapelanta da je tužba u konkretnom slučaju neblagovremena, Ustavni sud zapaža da se ovim pitanjem bavio prvostepeni sud, čiji su stav u žalbenom i revizionom postupku potvrdili Kantonalni sud i Vrhovni sud, ocijenivši da je prigovor neblagovremenosti neosnovan, koji stav su obrazložili tvrdnjom da je drugoapelant presudu Kantonalnog suda od 24. marta 2011. godine (kojom je pravomoćno utvrđeno da je prvotuženi odgovoran za diskriminaciju drugoapelanta) primio 14. aprila 2011. godine, a tužbu je podnio 28. novembra 2011. godine, u okviru objektivnog roka za podnošenje tužbe propisanog odredbom člana 13. Zakona o zabrani diskriminacije. Konačno, u vezi s apelacionim navodima prvoapelanta koji se odnose na dosuđenu zakonsku zateznu kamatu, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud bavio i ovim pitanjem, te da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da dospijeće nematerijalne štete nastaje danom podnošenja tužbe jer oštećeno lice tada potpuno opredjeljuje kako način tako i visinu novčane naknade kao satisfakcije, pa nema nikakvog pravnog opravdanja da mu od tog momenta ne teku i zatezne kamate, a posebno imajući u vidu i da odredba člana 186. ZOO ne izdvaja dospijeće nematerijalne štete, pri čemu je ukazao na stav tog suda objavljen u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda broj 1/2005. (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2141/05 od 20. oktobra 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenoj odluci utvrdio da su redovni sudovi, suprotno stavovima Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH izraženim u zaključku od 9. aprila 2003. godine (objavljenom u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda F BiH broj 2002/2003), koji se odnose na primjenu čl. 186. i 277. ZOO, prema kojima zatezna kamata na pravičnu naknadu nematerijalne štete teče od dana podnošenja tužbe, apelantici u navedenom predmetu, iako je tražila kamatu od dana podnošenja tužbe, kamatu dosudili od dana preciziranja tužbenog zahtjeva. Pri tome je Ustavni sud naveo da u tom predmetu za ovakav pravni stav nisu pruženi razumni i jasni razlozi, nego je proizvoljno i suprotno članu 21. Zakona o Vrhovnom sudu FBiH (kojim se propisuje da je pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici Odjeljenja obavezujuće za sva vijeća u sastavu sudskog odjeljenja) donesena osporena odluka.
46. Dovodeći zakonske odredbe na koje su se pozvali redovni sudovi u vezu s obrazloženjem koje su dali u osporenim odlukama, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze u konkretnom slučaju, kao ni u primjeni pozitivno-pravnih propisa od strane redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud zapaža da prvoapelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude i reviziji protiv drugostepene presude, koje su razmotrili Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno objasnili zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju, u čemu Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost.
47. Stoga, Ustavni sud smatra da iz datog obrazloženja Vrhovnog sud ne proizlazi proizvoljnost u segmentima na koje je prvoapelant neosnovano ukazao, te zaključuje da nije povrijeđeno pravo prvoapelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. U odnosu na navode drugoapelanta
48. Drugoapelant, također, smatra da mu je osporenim presudama redovnih sudova, prije svega, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
49. Drugoapelant osporava presude redovnih sudova u odbijajućem dijelu zahtjeva (pri odmjeravanju visine naknade štete). U tom smislu Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je iznos od 10.000,00 KM, koji je drugoapelantu dosuđen, pravilno i adekvatno odmjeren i predstavlja pravičnu naknadu tog vida nematerijalne štete. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su sudovi, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženjima svojih odluka obrazložili da su prilikom određivanja visine novčane naknade imali u vidu sve okolnosti slučaja, koje su utjecale na prirodu, težinu i trajanje duševnih boli. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz datih obrazloženja sudova ne proizlazi proizvoljnost u segmentima na koje je drugoapelant neosnovano ukazao, te zaključuje da, u odnosu na ovaj dio apelacionih navoda, nije povrijeđeno pravo drugoapelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
50. Prvoapelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, a drugoapelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se tvrdnje prvoapelanta i drugoapelanta o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su apelanti istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi prvoapelanta o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, a navodi drugoapelanta o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Ostala prava
51. Drugoapelant tvrdi da mu je povrijeđeno i pravo na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Drugoapelant ne obrazlaže posebno kršenje ovih prava, već svoje navode zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru navoda o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi drugoapelanta o kršenju navedenih prava, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da nema povreda prava na pravično suđenje prvoapelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, a drugoapelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, kada su sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje kada su djelimično usvojili tužbeni zahtjev drugoapelanta i obavezali prvoapelanta da mu (zbog diskriminacije) naknadi nematerijalnu štetu, pri čemu su se pozvali na relevantne odredbe člana 200. ZOO u vezi sa članom 12. stav 1. tačka c) Zakona o zabrani diskriminacije, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
53. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na imovinu prvoapelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, a drugoapelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada prvoapelant i drugoapelant navode o kršenju ovog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
54. Ustavni sud, također, zaključuje nema povrede prava drugoapelanta na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kada se argumentacija o kršenju tih prava zasniva na istim navodima koje je drugoapelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njegovog prava u tom pogledu.
55. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić