Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1643/21 (S.M.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Invalid
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1643/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1643/21, rješavajući apelaciju koju je podnio S. M., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. M.
protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 70 0 U 006064 20 U 2 od 4. ožujka 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1S. M. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Mostara, kojega zastupa Advokatura "Ćupina & Co" d.o.o. Mostar, podnio je 12. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 006064 20 U 2 od 4. ožujka 2021. godine.
2Rješenjem Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji Grada Mostara (u daljnjemu tekstu: Služba) od 10. siječnja 2007. godine, na koje je dana suglasnost Uprave za pitanja branitelja Mostar od 20. ožujka 2007. godine, apelantu je priznato svojstvo ratnoga vojnoga invalida V skupine sa 70% invaliditeta i ortopedski dodatak, na temelju ranjavanja i povređivanja zadobivenoga kao pripadnik MUP R BiH, te pravo na osobnu invalidninu u određenome iznosu, dok postoje zakonom propisani uvjeti za korištenje prava.
3Rješenjem tuženika (Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskoga rata) od 16. srpnja 2020. godine ukinuto je konačno rješenje Službe od 10. siječnja 2007. godine i upravna stvar riješena tako da se apelantu i dalje priznaje svojstvo ratnoga vojnoga invalida VII skupine sa 50% invaliditeta, te sukladno tomu invalidnina u određenome mjesečnome iznosu, počevši od 16. srpnja 2020. godine i dok postoje zakonom propisani uvjeti za korištenje tih prava. 4Presudom Vrhovnoga suda od 4. ožujka 2021. godine tužba apelanta protiv rješenja tuženika od 16. srpnja 2020. godine je odbijena.
5U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da iz osporenoga rješenja tuženika i stanja upravnoga spisa proistječe da je tuženik na temelju čl. 14. i 7. st. 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite, rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava, donio rješenje kojim je ukinuto konačno rješenje Službe od 10. siječnja 2007. godine. Vrhovni je sud istakao da tijekom postupka kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu, predmet je upućen nadležnome liječničkome povjerenstvu, koje je u nalazu i mišljenju od 27. kolovoza 2019. godine konstatiralo da je u ponovnome postupku, na temelju uvidu u kompletnu liječničku dokumentaciju u spisu, i na temelju neposrednoga pregleda apelanta, ukupan vojni invaliditet ocijenjen u visini od 50%, pa kako se radi o oštećenju funkcije ekstremiteta u visini od 50%, to mu ne pripada pravo na ortopedski dodatak. Vrhovni je sud istakao da je nakon izjavljivanja prigovora apelanta, liječničko povjerenstvo donijelo novi nalaz i mišljenje od 2. listopada 2019. godine, na koji je stavljena klauzula konačnosti istoga dana. Vrhovni je sud istakao da je ovim nalazom i mišljenjem invaliditet apelanta također cijenjen u visini od 50%. Vrhovni je sud istakao da, obzirom da je nadležno liječničko povjerenje u nalazu i mišljenju od 2. listopada 2019. godine, postupajući po prigovoru apelanta, dalo potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu invaliditeta, sukladno odredbama Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjemu tekstu: Pravilnik), na temelju liječničke dokumentacije i pregleda apelanta, koji je i na taj način sudjelovao u postupku, sud je cijenio da je osporeno rješenje tuženika doneseno sukladno odredbama Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite, Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji i Pravilnika. Apelacioni navodi
1. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise, smatrajući kako nalaz i mišljenje od 2. listopada 2019. godine, na kojemu se temelji osporeno rješenje tuženika, nije doneseno sukladno dokazima, odnosno liječničkoj dokumentaciji uloženoj u spisu predmeta.
2. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
3. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
4. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
5. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
6. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
7. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić