Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1633/21 (JU Osnovna škola "Vuk Karadžić" Bijeljina)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1633/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1633/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela JU Osnovna škola "Vuk Karadžić" Bijeljina, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka

58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela JU Osnovna škola "Vuk Karadžić" Bijeljina protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 80 0 Rs 085183 20 Rev 2 od 23. veljače 2021. godine, Presude Okružnoga suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 085183 20 Rsž 2 od 21. travnja 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 085183 17 Rs od 2. listopada 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. JU Osnovna škola "Vuk Karadžić" Bijeljina (u daljnjemu tekstu: apelantica), koju zastupa Miodrag Stojanović, odvjetnik iz Bijeljine, podnijela je 11. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 Rs 085183 20 Rev 2 od 23. veljače 2021. godine, Presude Okružnoga suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 085183 20 Rsž 2 od 21. travnja 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 085183 17 Rs od 2. listopada 2017. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, usvojen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice (S.S.), te je utvrđeno da je tužiteljica 8. rujna 2016. godine po sili zakona zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme kod apelantice, poništeno je rješenje apelantice od 19. listopada 2016. godine, obvezana je apelantica da tužiteljicu vrati na rad i rasporedi je na poslove koje je obavljala prije prestanka radnoga odnosa ili na druge odgovarajuće poslove koji odgovaraju njezinim stručnim i drugim radnim sposobnostima, da joj na ime naknade izgubljene plaće za razdoblje od 19. listopada 2016. godine pa do vraćanja na posao isplati određeni novčani iznos mjesečno, sa zakonskom zateznom kamatom, da je prijavi na sve vidove obvezatnih osiguranja, te nadležnim fondovima isplati pripadajuće doprinose za isto razdoblje.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud naveo da je tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da su tužiteljica kao djelatnica i apelantica kao poslodavac, zaključili prvi ugovor o radu 13. listopada 2014. godine na temelju kojega je tužiteljica zasnovala radni odnos na određeno vrijeme na radnome mjestu profesora razradne nastave. Vrhovni je sud istakao da je, nadalje, utvrđeno da su nakon toga parnične stranke zaključile još nekoliko ugovora o radu na određeno vrijeme, da je zadnji takav ugovor zaključen 31. kolovoza 2015. godine sa trajanjem do 31. kolovoza 2016. godine, te da je tužiteljica radila sve do 19. listopada 2016. godine. Vrhovni je sud istakao da je dakle tužiteljica kod apelantice radila ukupno 2 godine i 7 dana bez prekida. Vrhovni je sud istakao da je također nesporno da je apelantica i nakon donošenja rješenja o prestanku radnoga odnosa tužiteljici od 19. listopada 2016. godine imala potrebu za popunjavanjem radnoga mjesta na kojemu je tužiteljica radila, pa je stoga 31. kolovoza 2016. godine objavljen javni natječaj za prijem djelatnika za to radno mjesto na neodređeno vrijeme, na kojega se prijavila i tužiteljica ali je primljena i raspoređena druga osoba (a apelantica o uloženome prigovoru tužiteljice nikada nije odlučila). Vrhovni je sud istakao da je odredbom čl. 39. st. 5. Zakona o radu propisano da ako ugovor o radu na određeno vrijeme je zaključen suprotno odredbama ovoga Zakona ili ako djelatnik ostane da radi kod poslodavca najmanje 5 radnih dana po isteku vremena za koje je ugovor zaključen, smatrati će se da je radni odnos zasnovan na neodređeno vrijeme. Vrhovni je sud istakao da kako je potpuno nesporno da je tužiteljica nakon isteka vremena za koje je zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme sa apelanticom, ostala na radu dulje od pet radnih dana, primjenom navedene zakonske odredbe ima se smatrati da je radni odnos zasnovan na neodređeno vrijeme, slijedom čega su utemeljeni i ostali zahtjevi tužiteljice. Vrhovni je sud istakao da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova o utemeljenosti tužbenoga zahtjeva tužiteljice, imajući u vidu potonje utvrđeno činjenično stanje i odredbe materijalnoga prava koje se imperativno imaju primijeniti.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući kako ugovor o radu na određeno vrijeme nije mogao postati ugovor o radu na neodređeno vrijeme, u situaciji kada se lex specialis propisima radni odnos za radno mjesto nastavnika zasniva isključivo na temelju provedenoga javnoga natječaja.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Obzirom na to da je apelantica javna ustanova, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zajamčenih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Europska konvencija pruža minimum zaštite glede ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širi obujam zaštite, pa je usvojio stanovište da, prema članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svatko tko je bio stranka u određenome postupku i tko ima presudu bilo kojega suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnome sudu. Sukladno tomu, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudbenih postupaka, uživaju jamstva prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1633/21 (JU Osnovna škola "Vuk Karadžić"… | Sudska praksa | Aktio