Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1465/21 (D. D.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1465/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1465/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Dragan Dragić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragan Dragić protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 95 0 P 044103 20 Rev od 11. veljače 2021. godine, Presude Okružnoga suda u Trebinju broj 95 0 P 044103 19 Gž 2 od 3. siječnja 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Trebinju broj 95 0 P 044103 19 P 2 od 12.

kolovoza 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Dragić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojega zastupa Vanja Lakić, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 26. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 044103 20 Rev od 11. veljače 2021. godine, Presude Okružnoga suda u Trebinju broj 95 0 P 044103 19 Gž 2 od 3. siječnja 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Trebinju broj 95 0 P 044103 19 P 2 od 12. kolovoza 2019. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja (E.Ž.) te je utvrđeno da je ništavan ugovor o otkupu stana od 30. lipnja 2005. godine, zaključen između Ministarstva obrane Republike Srpske (pravni prednik drugotuženice (Republika Srpska)) i apelanta kao prvotuženika, da je ništavan ugovor o kupoprodaji nekretnine – stana (predmetna nekretnina bliže označena u izreci prvostupanjske odluke), zaključen 17. svibnja 2007. godine između apelanta kao prodavatelja i trećetuženice (J.K.) kao kupca. Nadalje, briše se upis prava vlasništva po rješenju Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka od 22. travnja 2016. godine u korist trećetuženice.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da iz utvrđenja nižestupanjskih sudova, a prvenstveno na temelju pravomoćnoga rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe Republike Srpske od 17. prosinca 2012. godine (u daljnjemu tekstu: nadležno ministarstvo), koje veže sud u ovoj parnici, proistječe da je tužitelj 1. travnja 1992. godine bio nositeljem stanarskoga prava na predmetnoj nekretnini, koja mu je nekretnina dodijeljena na korištenje rješenjem nadležnoga organa od 31. siječnja 1992. godine, na temelju kojega se uselio u stan sa svojom obitelji i sukladno čl. 11. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZSO) stekao stanarsko pravo na stanu, odnosno pravo na dom u smislu čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda (u daljnjemu tekstu: Europska konvencija). Vrhovni je sud istakao da drukčiji zaključak ne može ishoditi činjenica na koju se apelant u reviziji poziva, kako tužitelj nije zaključio ugovor o korištenju stana, jer zaključenje ugovora o korištenju, kako je to ocijenjeno u upravnome postupku u kojemu je doneseno rješenje od 17. prosinca 2012. godine, i što je prihvaćeno u sudbenoj praksi, nije konstitutivni element za stjecanje stanarskoga prava. Vrhovni je sud istakao da tužitelju stanarsko pravo nije prestalo niti na jedan od zakonom propisanih načina, pa drugotuženica nije mogla raspolagati sa ovim stanom, na način da sa apelantom zaključi ugovor o zakupu, a potom ugovor o otkupu stan, jer se stan može dati na korištenje samo jednoj osobi, sukladno čl. 19. ZSO. Vrhovni je sud istakao da je u vrijeme zaključenja spornoga ugovora o otkupu predmetni stan bio opterećen stanarskim pravom tužitelja, pa se ne mogu prihvatiti revizioni navodi apelanta da je u vrijeme zaključenja spornoga ugovora on bio nositeljem stanarskoga prava na predmetnoj nekretnini. Vrhovni je sud istakao da stoga apelant i drugotuženica nisu imali valjan pravni temelj za zaključenje ugovora o otkupu predmetnoga stana. Vrhovni je sud istakao da iz obrazloženja rješenja nadležnoga ministarstva od 17. prosinca 2012. godine proistječe da je tužitelj u okviru zakonom propisanoga roka koji je istekao 19. travnja 2000. godine podnio zahtjev (10. lipnja 1999. godine) nadležnome ministarstvu za povrat stana koji je predmetom ovoga spora, pa je shodno tomu sporni ugovor o otkupu stana zaključen protivno odredbi čl. 9. st. 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova, što taj ugovor čini ništavnim temeljem odredbe čl. 103. Zakona o obligacionim odnosima. Vrhovni je sud istakao da se stoga ne mogu prihvatiti revizioni navodi apelanta da tužitelj nije pravovremeno podnio zahtjev za vraćanje stana, pri čemu se poziva na uvjerenje nadležnoga ministarstva od 14. ožujka 2005. godine, jer je izvedenim dokazom tj. rješenjem nadležnoga ministarstva od 17. prosinca 2012. godine tužitelj upravo dokazao suprotno. Vrhovni je sud istakao da pravomoćnost rješenja nadležnoga ministarstva od 17. prosinca 2012. godine djeluje prema svima, bez obzira na tvrdnju apelanta da nije sudjelovao u upravnome postupku, te da je te prigovore istjecao u upravnome sporu ali prema presudi Okružnoga suda u Istočnome Sarajevu od 9. listopada 2018. godine nije uspio sa prijedlogom za ponavljanje postupka koji je okončan navedenim rješenjem nadležnoga ministarstva. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći kako je rješenjem nadležnoga ministarstva od 14. ožujka 2005. godine vidljivo da u tomu momentu predmetni stan tužitelj nije potraživao, odnosno da nije podnio zahtjev za povrat stana, da nije zaključio ugovor o korištenju stana, te da je apelant zapravo bio nositeljem stanarskoga prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1465/21 (D. D.) | Sudska praksa | Aktio