Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4777/19 (Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni postupak
- Vanredni pravni lijekovi
- Upravni spor
- Revizija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 55
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-4777/19
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4777/19, rješavajući apelaciju Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 014836 18 Uvp od 12. septembra 2019.
godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 11. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 014836 18 Uvp od 12. septembra 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 014836 16 U od 27. decembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i I. M. (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju u periodu od 8. do 17. marta 2021. godine.
3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 10. i 12. marta 2021. godine, dok tužitelj u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Kantonalne administrativne službe u Tuzli (prvostepeno rješenje) broj 1810-0414/12- 2 od 28. aprila 2015. godine tužitelju je priznato pravo na starosnu penziju počev od 1. juna 2006. godine, a koji iznos predstavlja zajamčenu penziju.
6. Apelantovim rješenjem (drugostepeno rješenje) broj FZ 3/8/1-35-1-41-2/09 od 30. novembra 2015. godine odbijena je žalba koju je tužitelj podnio protiv prvostepenog rješenja od 28. aprila 2015. godine.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 014836 16 U od 27. decembra 2017. godine uvažena je tužba tužitelja, poništeno je drugostepeno rješenje od 30. novembra 2015. godine i predmet je vraćen apelantu na ponovno rješavanje (stav 1). Istom presudom obavezan je apelant da nadoknadi tužitelju troškove upravnog spora u novčanom iznosu, precizno navedenom u izreci presude (stav 2).
8. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda od 27. decembra 2017. godine podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljnjem tekstu: zahtjev za vanredno preispitivanje) Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 03 0 U 014836 18 Uvp od 12. septembra 2019. godine odbacio apelantove zahtjeve.
9. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je zahtjevom za vanredno preispitivanje od 26. januara 2018. godine, koji je u apelantovo ime podnio A. E. (šef apelantovog Sektora za sistem i provođenje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja), apelant osporio odluku Kantonalnog suda u dijelu u kojem je obavezan na plaćanje troškova postupka i predložio da se zahtjev za vanredno preispitivanje uvaži i stav 2. izreke osporene presude ukine. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je prethodno ispitao da li postoje procesnopravne pretpostavke za meritorno rješavanje zahtjeva za vanredno preispitivanje. S tim u vezi je naveo da Zakon o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke mogu same preduzimati radnje u upravnim sporovima (konkretno, za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje). Vrhovni sud je naveo da se u predmetnoj pravnoj stvari, u smislu člana 55. ZUS-a, shodno primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je ukazao da je odredbama člana 247. stav 2. ZPP propisano da je revizija nedozvoljena ako nije izjavljena posredstvom opunomoćenika iz člana 301b. tog zakona. S tim u vezi, navedeno je da je odredbama člana 301b. st. 1. i 2. ZPP propisano da stranka može podnijeti reviziju posredstvom opunomoćenika koji je advokat, a izuzetno stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao opunomoćenik osoba koja je, prema odredbama ovog ili kojeg drugog zakona, ovlaštena zastupati je u tom svojstvu iako nije advokat, ako ima položen pravosudni ispit. Vrhovni sud je naveo da iz citiranih zakonskih odredaba proizlazi da pravno lice samo može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje posredstvom opunomoćenika koji ima položen pravosudni ispit. Vrhovni sud je naveo da je pozvao A. E., koji je u apelantovo ime podnio i potpisao zahtjev za vanredno preispitivanje, da u ostavljenom roku dostavi sudu dokaz o položenom pravosudnom ispitu sa napomenom da će se, u protivnom, zahtjev za vanredno preispitivanje odbaciti, shodno odredbama člana 44. stav 1. ZUS-a kojima je propisano da će nedozvoljen ili neblagovremen zahtjev iz člana 41. tog zakona, ili zahtjev koji je podnijelo neovlašteno lice nadležni sud odbaciti rješenjem. Zatim, navedeno je da je podneskom koji je zaprimljen 22. jula 2019. godine Vrhovni sud obaviješten da A. E. nema položen pravosudni ispit, kao uvjet koji zastupnik pravnog lica mora imati za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje, te da je, shodno tome, takav zahtjev nedozvoljen (član 247. stav 2. ZPP). Također, navedeno je da je u prilogu navedenog podneska dostavljen novi zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 27. decembra 2017. godine koji je u apelantovo ime podnijela G. G. (šef apelantovog Odjeljenja za rješavanje o pravima iz penzijskoinvalidskog osiguranja u drugom stepenu) kao ovlaštena osoba sa položenim pravosudnim ispitom. Vrhovni sud je naveo da je novi zahtjev za vanredno preispitivanje neblagovremen iz razloga što se mogao podnijeti u roku od 30 dana (član 42. stav 2. ZUS-a) od dana prijema presude (pobijanu presudu Kantonalnog suda apelant je primio 29. decembra 2017. godine, a novi zahtjev za vanredno preispitivanje je podnesen 22. jula 2019. godine). Shodno navedenom, Vrhovni sud je istakao da je na osnovu člana 44. stav 1. ZUS-a odbacio kao nedozvoljen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje koji je podnesen 26. januara 2018. godine, dok je novi (naknadni) zahtjev za vanredno preispitivanje od 22. jula 2019. godine odbacio kao neblagovremen.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
10. Apelant je naveo da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije i opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i granice ograničenja korištenja prava iz člana 18. Evropske konvencije. Također je naveo da su mu prekršena prava iz čl. 2, 7, 8. i 10. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
11. Apelant je naveo da je iskoristio pravo da ospori presudu Kantonalnog suda u dijelu oduke o troškovima postupka putem vanrednog pravnog lijeka (zahtjev za vanredno preispitivanje), a da mu je odlukom Vrhovnog suda uskraćeno pravo na podnošenje ovog pravnog lijeka, jer nije ispunjen uvjet iz člana 301b. ZPP (dokaz o položenom pravosudnom ispitu) koje odredbe je primijenio Vrhovni sud prilikom ocjene uvjeta za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje, na koji način je ugrožen institut sudske zaštite. Zatim je naveo da se, u slučaju uvjeta koje stranka treba ispuniti kako bi mogla podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje, ne radi o pravnoj praznini koju treba popuniti odredbama ZPP. Apelant je naveo da strukturalne razlike upravnog spora i parničnog postupka ne omogućavaju neposrednu primjenu pojedinih odredaba parničnog postupka u upravnom sporu i nalažu oprez u tumačenju šta bi trebalo da znači odgovarajuća, odnosno shodna primjena odredaba u različitim postupcima. Apelant je naveo da je primjena odredbe člana 301b. ZPP isključivo predviđena u parničnim postupcima, te je ukazao da je primjenom navedene zakonske odredbe, u vezi sa odredbama člana 247. stav 2. ZPP, značajno sužena mogućnost za vanredno preispitivanje sudskih odluka. Apelant smatra da ovakva primjena zakona ograničava pravo na pristup sudu, pravnu pomoć, te dovodi u pitanje ravnopravnost stranaka. Apelant je naveo da je odluka Vrhovnog suda proizvoljna, bez utemeljenja na pozitivnim zakonskim propisima, pa je predložio da se apelacija usvoji i ukine osporeno rješenje, te predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje b)Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da je nakon donošenja Odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 5055/18 od 15. januara 2020. godine odgovor na apelaciju bespredmetan.
13. Kantonalni sud je naveo da je osnovana apelacija u odnosu na rješenje Vrhovnog suda zbog razloga koje je Ustavni sud dao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 5055/18 od 15. januara 2020. godine.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Član 41.
Protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke […] Vrhovnom sudu Federacije ili kantonalnom sudu.
Vrhovnom sudu Federacije stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari putem kantonalnog suda.
Kantonalnom sudu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari.
Zahtjev za vanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Član 42. st. (1) i (2) Zahtjev za vanredno preispitivanje predaje se na način određen u članu 19. ovog Zakona kantonalnom sudu protiv čije odluke se podnosi zahtjev.
Zahtjev i stava 1.ovog člana može se podnijeti u roku od 30 dana od dana dostavljanja stranci sudske odluke protiv koje se podnosi zahtjev.
Član 44. stav (1) Nedozvoljen ili neblagovremen zahtjev iz člana 41. ovog Zakona ili zahtjev koji je podnijelo neovlašteno lice, nadležni sud odbacit će rješenjem.
Član 46.
Nadležni sud presudom odbija ili uvažava zahtjev iz člana 41. ovog Zakona.
Presudom kojom zahtjev iz stava 1. ovog člana uvažava, nadležni sud može ukinuti ili preinačiti sudsku odluku protiv koje je podnesen zahtjev.
Ako Vrhovni sud Federacije ukine sudsku odluku predmet vraća kantonalnom sudu čija je odluka ukinuta, a ako kantonalni sud ukine sudsku odluku predmet vraća vijeću iz stava 3. člana 42. ovog Zakona, odnosno sudiji pojedincu čija je odluka ukinuta. Taj sud, odnosno vijeće ili sudija pojedinac dužni su da izvedu sve procesne radnje, da rasprave pitanja na koja im je ukazao nadležni sud i da donesu odgovarajuću odluku.
Ostale odredbe postupka Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
15. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Revizija Član 237. stav (1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku 30 dana od dana dostave prijepisa presude.
Član 247. st. (1) i (2) Nedozvoljenu reviziju odbacit će revizijski sud rješenjem, kao i nepravovremenu ili nepotpunu reviziju, ako to, u granicama svojih ovlaštenja, nije učinio prvostepeni sud.
Revizija je nedozvoljena ako nije izjavljena putem punomoćnika iz člana 301b. ovog zakona, ako ju je izjavila osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije, ili osoba koja je odustala od revizije, ili ako osoba koja je izjavila reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije, ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može podnijeti.
Član 301b.
Stranka može podnijeti reviziju putem punomoćnika koji je advokat.
Izuzetno od stava 1. ovog člana, stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao punomoćnik osoba koja je prema odredbama ovog ili kojeg drugog zakona ovlaštena zastupati je u tom svojstvu iako nije advokat, ako ima položen pravosudni ispit.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju apelacijom se osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 03 0 U 014836 18 Uvp od 12. septembra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporeno rješenje Vrhovnog suda primio 25. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 11. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant tvrdi da mu je rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i granice ograničenja korištenja prava iz člana 18. Evropske konvencije. Također je naveo da su mu prekršena prava iz čl. 2, 7, 8. i 10. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
21. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Ustavni sud uočava da je predmetni postupak okončan osporenim rješenjem Vrhovnog suda kojim je odbačen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje (koji je apelant podnio 26. januara 2018. godine posredstvom šefa Sektora za sistem i provođenje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja) podnesen protiv odluke Kantonalnog suda u dijelu u kojem je apelant obavezan da nadoknadi tužiocu troškove postupka. Ustavni sud ukazuje da se postupak koji se tiče odluke o troškovima postupka posmatra kao dio utvrđivanja građanskih prava i obaveza, tako da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv.
24. Apelant smatra da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog toga što je Vrhovni sud podneseni zahtjev za vanredno preispitivanje odbacio proizvoljnom primjenom odredaba ZUS-a i ZPP. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene pozitivnopravnih propisa.
26. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Vrhovni sud, odlučujući o podnesenom zahtjevu za vanredno preispitivanje, imao u vidu odredbe člana 55. ZUS-a kojima je propisana shodna primjena odgovarajućih odredaba ZPP ukoliko ZUS ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima. Nadalje, ističe da je na osnovu navedene zakonske odredbe Vrhovni sud primijenio odredbe ZPP kojima su precizirani uvjeti koje stranke moraju ispuniti prilikom podnošenja revizije da bi se smatrale licem ovlaštenim za podnošenje revizije (čl. 247. stav 2. i 301b.). U vezi s tim, iz obrazloženja osporene odluke slijedi zaključak da u konkretnom slučaju lice koje je u apelantovo ime podnijelo zahtjev za vanredno preispitivanje nema položen pravosudni ispit, pa je, u skladu sa članom 44. stav 1. ZUS-a, zahtjev za vanredno preispitivanje odbačen kao nedozvoljen. Dakle, u konkretnom slučaju Vrhovni sud je zaključio da ZUS ne sadrži odredbe o uvjetima pod kojima stranke mogu same podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje, pa je, u skladu sa članom 55. ZUS-a, shodno primijenio odredbe ZPP koje se odnose na parničnu sposobnost stranke da podnese reviziju.
27. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi, povodom apelacije istog apelanta, odlučujući o istom pravnom pitanju raspravljao u Odluci broj AP 3842/19 u kojoj je usvojena apelantova apelacija i utvrđena povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 3842/19 od 7. aprila 2021. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da se u navedenoj odluci pozvao na raniju praksu u Odluci broj AP 5055/18 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 5055/18 od 15. januara 2020. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) iz koje slijedi: „U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je u ZUS-u propisan zahtjev za vanredno preispitivanje kao jedan od pravnih lijekova koji se može koristiti u upravnom sporu. U članu 41. ZUS-a eksplicitno je propisano da ovaj zahtjev može podnijeti 'stranka' protiv pravosnažne odluke donesene u upravnom sporu. Također, ZUS propisuje način na koji se zahtjev za vanredno preispitivanje podnosi (član 42), te postupak po zahtjevu za preispitivanje (čl. 43-46). Odredbe o postupku uključuju i mogućnost odbacivanja zahtjeva ako ga je podnijelo neovlašteno lice (član 44. stav 1), ali i mogućnost meritornog odlučivanja u slučaju da je zahtjev dozvoljen.“ Zatim je Ustavni sud ukazao: „Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da ZUS 'ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke' mogu izjaviti ovaj pravni lijek, pa se, na osnovu člana 55. ZUS-a, pozvao na odredbe ZPP koje reguliraju pitanje ko je lice ovlašteno za podnošenje revizije. Međutim, Vrhovni sud u obrazloženju osporenog rješenja nije posebno obrazložio ovakav stav. Najprije, nije obrazloženo zašto je, uprkos odredbama čl. 41-46. ZUS-a, sud zaključio da taj zakon ne sadrži odredbe o uvjetima za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje, pa se može zaključiti da je taj stav proizvoljan. Osim toga, u odnosu na shodnu primjenu odredaba ZPP o zastupanju, u osporenom rješenju je, također, izostalo obrazloženje zbog čega sud smatra da je takva shodna primjena opravdana ako se imaju u vidu navedene odredbe ZUS-a. […] Naime, ZUS u članu 55. jasno propisuje shodnu primjenu 'odgovarajuće odredbe' ZPP, samo ako ZUS 'ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima'. Međutim, kako je Ustavni sud već naveo, članom 41. je propisano da zahtjev za vanredno preispitivanje može izjaviti 'stranka', dakle, svaka stranka bez ograničenja. Stoga nije jasno zbog čega je Vrhovni sud smatrao da se u takvom slučaju može primijeniti analogija sa odredbama koje se tiču ograničenja parnične sposobnosti stranaka za izjavljivanje revizije za koju su opći uvjeti drugačiji, odnosno strožiji. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, proizvoljno primijenio odredbu člana 55. ZUS-a, budući da je pitanje parnične sposobnosti za izjavljivanje zahtjeva za vanredno preispitivanje eksplicitno propisano u članu 41. stav 1. ZUS-a, pa nema mjesta shodnoj primjeni ZPP.“ Slijedom navedenog, Ustavni sud je u Odluci broj AP 3842/19 zaključio da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe ZUS-a i ZPP zbog toga što je taj sud primijenio odredbe ZPP, shodno članu 55. ZUS-a, iako ZUS sadrži odredbe kojima je propisano izjavljivanje zahtjeva za vanredno preispitivanje.
28. Imajući u vidu navedenu praksu Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio odredbe ZUS-a i ZPP kada je u odnosu na podneseni zahtjev za vanredno preispitivanje, shodno odredbama člana 55. ZUS-a, primijenio odredbe ZPP (kojima se ograničava parnična sposobnost stranke da izjavi reviziju) u situaciji kada ZUS sadrži odredbe kojima je regulirano izjavljivanje tog pravnog lijeka.
29. Stoga, Ustavni sud konstatira da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, jer je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe ZUS-a i ZPP kada je u odnosu na podneseni zahtjev za vanredno preispitivanje, shodno odredbama člana 55. ZUS-a, primijenio odredbe ZPP kojima se ograničava parnična sposobnost stranke da podnese reviziju budući da ZUS sadrži odredbe kojima je regulirano izjavljivanje tog pravnog lijeka, tj. ko i kako može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić