Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1637/21 (A. C.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1637/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1637/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Amir Cerić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Amir Cerić protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 17 0 Rs 099892 20 Rsž od 23. veljače 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Bihaću broj 17 0 Rs 099892 19 Rs od 20. studenoga 2020.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Amir Cerić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Bihaća, kojega zastupa Emina Cerić, odvjetnica iz Bihaća, podnio je 12. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Rs 099892 20 Rsž od 23. veljače 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Bihaću (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Rs 099892 19 Rs od 20. studenoga 2020. godine.
2. Presudom Općinskoga suda od 20. studenoga 2020. godine odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je ništavna i bez pravnoga učinka odluka tuženice (ZU „Dom zdravlja“ Bihać) o otkazu ugovora o radu sa ponudom izmijenjenoga ugovora o radu od 24. svibnja 2019. godine, te da je ništavan i bez pravnoga učinka ugovor o radu od 24. svibnja 2019. godine, te odluka upravnoga odbora tuženice od 12. lipnja 2019. godine, te da se naloži tuženici da apelanta vrati na radno mjesto koje je obavljao prije donošenja navedenih odluka i ugovora, tj. radno mjesto šefa službe hitne pomoći sa voznim parkom.
3. Presudom Kantonalnoga suda od 23. veljače 2021. godine priziv apelanta je djelomično uvažen i prvostupanjska presuda preinačena tako što se utvrđuje da je ništavna i bez pravnoga učinka odluka tuženice od 24. svibnja 2019. godine, da je ništavan i bez pravnoga učinka ugovor o radu od 24. svibnja 2019. godine i odluka upravnoga odbora tuženice od 12. lipnja 2019. godine. Nadalje, u preostalome dijelu priziv apelanta je odbijen kao neutemeljen, a prvostupanjska presuda potvrđena (glede zahtjeva za raspored apelanta na radno mjesto šef službe hitne pomoći).
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je pred prvostupanjskim sudom utvrđeno da je apelant s tuženicom 11. veljače 2019. godine zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, kojim je ugovorom raspoređen na poslove doktora medicine u službi hitne pomoći i da je temeljem toga ugovora obavljao poslove šefa službe. Kantonalni je sud istakao da je nadalje utvrđeno da je tuženica 24. svibnja 2019. godine donijela rješenje kojim je otkazala ugovor o radu od 11. veljače 2019. godine zbog organizacijskih razloga, odnosno promijenjenih okolnosti i istovremeno ponudila apelantu zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima od 24. svibnja 2019. godine, kojim je ugovorom apelantu ponuđen raspored na poslove doktora medicine – specijalista iz oblasti obiteljske medicine u službi obiteljske i opće medicine. Kantonalni je sud istakao da je apelant navedeni ugovor prihvatio kako ne bi ostao bez posla, te da je prigovor apelanta na rješenje od 24. svibnja 2019. godine odbijen kao neutemeljen odlukom upravnoga odbora tuženice od 12. lipnja 2019. godine. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ali da je na isto pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta glede osporene zakonitosti navedenih odluka. Kantonalni je sud istakao da je iz odredbi Pravilnika o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta iz srpnja 2018. godine nedvojbeno se daje zaključiti da je apelant na dan kada je raspoređen na radno mjesto šefa službe hitne pomoći ispunjavao uvjete koji su bili propisani tim aktom. Kantonalni je sud istakao da je u osporenoj odluci tuženice od 24. svibnja 2019. godine navedeno da se apelantu otkazuje ugovor o radu „s obzirom da su se promijenile okolnosti pod kojima je apelant raspoređen na radno mjesta šefa službe hitne pomoći“. Kantonalni je sud istakao da je tuženica trebala dokazati koje su okolnosti promijenjene i zbog kojih je apelant sa radnoga mjesta šefa službe hitne pomoći raspoređen na radno mjesto doktora medicine – specijaliste iz oblasti obiteljske medicine.
5. Kantonalni je sud istakao da čl. 106. st. 2. Zakona o radu propisuje, da ukoliko sud utvrdi da je otkaz nezakonit može poslodavca obvezati da vrati djelatnika na rad, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plaće koju bi radnik ostvario da je radio. Kantonalni je sud naveo da apelant tužbenim zahtjevom tražio da ga tuženica vrati na radno mjesto šefa službe hitne pomoći, ali da je Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 4. studenoga 2019. godine izvršena izmjena pravilnika u dijelu koji se odnosi na uvjete koji su potrebni za to radno mjesto. Kantonalni je sud istakao da je tim izmjenama propisano da za to radno mjesto je propisano da doktor mora da ima položen stručni ispit iz urgentne medicine, pa kako apelant nema završen specijalistički ispit iz urgentne medicine to je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je tužbeni zahtjev apelanta u tomu dijelu odbio.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, kada nisu usvojili njegov tužbeni zahtjev glede povratka na radno mjesto na kojemu je radio prije otkaza ugovora o radu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić