Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3121/19 (B. H. i F. H.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Građanski postupak
  • Dokazni postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3121/19

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3121/19, rješavajući apelaciju Benjamina Hozdića i Fikrete Hozdić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Benjamina Hozdića i Fikrete Hozdić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 029002 19 Gž 2 od 13. maja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 20 0 P 029002 17 0 P od 9. novembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Benjamin Hozdić i Fikreta Hozdić (u daljnjem tekstu: apelant, apelantica ili apelanti) iz Cazina, koje zastupa Amela Alagić, advokat iz Bihaća, podnijeli su 29. jula 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 029002 19 Gž 2 od 13. maja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 P 029002 17 P od 9. novembra 2018. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužiteljice Nevrese Hozdić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 29. januara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 8. i 21. februara 2021. godine. Tužiteljica u ostavljenom roku nije dostavila traženi odgovor.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Tužiteljica je u svojstvu razvedene supruge 18. aprila 2014. godine podnijela tužbu protiv M. H. radi utvrđenja bračne stečevine. Tokom postupka M. H. (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) je umro, pa je tužiteljica kao tužene predložila zakonske nasljednike, i to sinove: E.H., A.H., H.H. i apelanta, te apelanticu kao njegovu suprugu.

6. Presudom Općinskog suda broj 20 0 P 029002 17 P od 9. novembra 2018. godine utvrđeno je da je tužiteljica u toku trajanja zajednice života sa prednikom apelanata stekla zajedničku imovinu i to porodičnu kuću sa pomoćnim objektom, kao i dvije parcele, sve bliže precizirano u stavu 1. izreke presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), te da joj pripada 1/2 dijela na predmetnim nekretninama kao stečenoj zajedničkoj imovini. Istom presudom (stav 2) je utvrđeno da se tužiteljici omogući da se upiše kao suvlasnik sa dijelom 1/2 na predmetnim nekretninama, što su tuženi dužni priznati i trpjeti. Apelanti i ostali tuženi su obavezani da tužiteljici nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu preciznije navedenom u izreci presude, dok je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka (st. 3. i 4. izreke).

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je ocjenom provedenih dokaza, u skladu sa odredbama čl. 7. i 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u vezi sa odredbama čl. 123. i 126. ZPP, utvrdio da su tužiteljica i prednik apelanata 2. aprila 1977. godine zaključili brak u kojem su stekli troje djece. Također je utvrđeno da su tužiteljica i prednik apelanata za vrijeme trajanja bračne zajednice živjeli i radili u Švicarskoj, te da je 1998. godine brak razveden. Nadalje, Općinski sud je naveo da je na osnovu iskaza saslušanih svjedoka i iskaza tužiteljice saslušane u svojstvu parnične stranke nesporno utvrđeno da je za vrijeme trajanja bračne zajednice predniku apelanata njegov otac poklonio parcelu (preciznije označenu u obrazloženju presude, u daljnjem tekstu: predmetna parcela), te da „iz Ugovora o poklonu broj Ov 513/83 od 15. aprila 1983. godine ne proizlazi da je namjera poklonodavca bila da poklanja parcelu samo svome sinu (prednik apelanata), niti se može zaključiti da je poklonodavac želio parcelu pokloniti samo jednom od bračnih partnera“. Utvrđeno je da su tužiteljica i prednik apelanata za vrijeme trajanja bračne zajednice bili zaposleni u Švicarskoj i da su po osnovu zarade i ostvarenim prihodima na predmetnoj parceli izgradili porodičnu kuću do početka ratnih djejstava 1992. godine. Naime, Općinski sud je istakao da je navedeno potvrđeno iskazima saslušanih svjedoka A.M. i A.R., koji su izvodili radove izgradnje kuće i koji su saglasno potvrdili da su tužiteljica i prednik tuženih povremeno dolazili kao bračni partneri iz Švicarske i pratili radove na izgradnji kuće, plaćali radnike, da je „tužiteljica prilikom izgradnje kuće ličnim radom učestvovala u izgradnji kuće, pa i u izvođenju građevinskih radova na kući (nosila malter, spremala hranu)“. Općinski sud je, također, naveo da su svjedoci saglasno potvrdili da je prije razvoda parničnih stranaka predmetna kuća bila sagrađena, da su tokom rata u njoj stanovale izbjeglice, te da su nakon rata svjedoci izvodili unutrašnje radove radi saniranja oštećenja, kao i radove na fasadi predmetne kuće i da su svi radovi bili završeni do 1997. godine, kada se u nju uselio prednik apelanata zajedno sa apelanticom kao svojom drugom suprugom. Općinski sud je nadalje utvrdio da je za vrijeme trajanja bračne zajednice između tužiteljice i prednika apelanata kupljena i parcela, u naravi „njiva“ (preciznije označena u obrazloženju presude), te da je prednik apelanata istu (prema vlastitom priznanju) za života ugovorom o poklonu od 10. oktobra 2014. godine darovao apelantu kao svom sinu rođenom u braku sa apelanticom.

8. Ocjenjujući utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da predmetne nekretnine predstavljaju zajednički stečenu imovinu tužiteljice i prednika apelanata, shodno odredbama člana 251. Porodičnog zakona, pa je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, utvrđujući da joj na njima pripada ½ dijela prava vlasništva, shodno odredbama člana 252. Porodičnog zakona. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je temeljio na odredbama člana 386. ZPP.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 20 0 P 029002 19 Gž 2 od 13. maja 2019. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena presuda Općinskog suda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud donio odluku na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza u skladu sa odredbom člana 8. ZPP, koje je savjesno i brižljivo ocijenio zasebno i sve dokaze zajedno, nakon čega je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, te je s tim u vezi zaključio da je prvostepeni sud dao obrazloženje u skladu sa odredbom člana 191. stav 4. ZPP koje kao takvo u cijelosti prihvata i drugostepeni sud. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da, prema odredbama člana 251. stav 1. Porodičnog zakona, bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, a prema odredbama iz člana 251. stav 2, pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera. Dalje je navedeno da je odredbama člana 252. stav 1. Porodičnog zakona propisano da su bračni partneri suvlasnici u jednakim dijelovima u bračnoj stečevini, ako nisu drugačije ugovorili. Kantonalni sud je ukazao da iz citiranih odredaba, a naročito člana 251. stav 2. Porodičnog zakona, slijedi da je zakonska pretpostavka da pokloni primljeni tokom trajanja bračne zajednice predstavljaju bračnu stečevinu, bez obzira kojem bračnom partneru su učinjeni, s tim da se može dokazivati suprotno.

10. Kantonalni sud je istakao da je u konkretnom slučaju tužiteljica dokazala bitnu činjenicu na kojoj zasniva svoj tužbeni zahtjev, a to je da je prednik apelanata predmetnu parcelu primio kao poklon od svog oca, na kojoj je izgrađena predmetna kuća za vrijeme trajanja bračne zajednice između tužiteljice i prednika apelanata. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da, suprotno žalbenim navodima apelanata, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je poklon učinjen sa namjerom da prednik apelanata i tužiteljica, kao bračni partneri, izgrade kuću za sebe i svoje sinove, što su i učinili ulažući novčana sredstva i prihode koje su ostvarili radom u Švicarskoj, kao i svojim ličnim učešćem u izgradnji porodične kuće, budući da je i tužiteljica sa prednikom apelanata dolazila iz Švicarske, te bila neposredno prisutna i učestvovala u preduzimanju građevinskih radova (nošenje maltera, spremanje hrane). S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je na osnovu provedenih dokaza zaključio da je predmetna porodična kuća izgrađena uz zajednički rad i jednak doprinos tužiteljice i prednika apelanata, te da predstavlja zajedničku imovinu koja je stečena za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice, shodno odredbama člana 251. stav 1. Porodičnog zakona. Također, Kantonalni sud je istakao da je tokom postupka dokazano da i parcela koju je prednik apelanata poklonio apelantu kao svom maloljetnom sinu rođenom u braku sa apelanticom predstavlja zajedničku imovinu tužiteljice i prednika apelanata (član 251. stav 1. Porodičnog zakona). S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice da se utvrdi da joj po osnovu zajedničkog stjecanja imovine u bračnoj zajednici sa prednikom apelanata pripada ½ dijela predmetnih nekretnina, shodno odredbama člana 252. stav 1. Porodičnog zakona.

11. Imajući u vidu da je odredbama člana 123. stav 1. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, Kantonalni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da predmetna kuća čini imovinu šire porodične zajednice prednika apelanata, te da je apelantica u toku bračne zajednice sa prednikom apelanata obnovila i dogradila predmetnu kuću budući da navedene tvrdnje nisu dokazane kako na osnovu izjave apelantice, tako ni na osnovu iskaza saslušanih svjedoka i drugih izvedenih dokaza. Ocjenjujući da ne postoje razlozi zbog kojih apelanti pobijaju prvostepenu presudu, Kantonalni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda o osnovanosti tužbenog zahtjev tužiteljice da se utvrdi da predmetne nekretnine predstavljaju zajedničku imovinu koja je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice sa prednikom apelanata, te da joj po osnovu zajedničkog stjecanja imovine pripada ½ dijela predmetnih nekretnina, shodno odredbama čl. 251. st. 1. i 2. i 252. stav 1. Porodičnog zakona o čemu je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud naveo jasne i pravilne razloge, koje u cijelosti prihvata i taj sud. Stoga, Kantonalni sud je odbio žalbu apelanata i prvostepenu presudu potvrdio primjenom odredbe člana 226. ZPP.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da su osporene presude nezakonite i proizvoljne i da nisu u saglasnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjima i izvedenim dokazima koji, prema mšljenju apelanata, na nesumnjiv način dokazuju da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan. Naime, apelanti smatraju da je „u postupku pred redovnim sudovima izostala pravilna ocjena dokaza, jer sudovi nisu prihvatili i s pažnjom ocijenili sve njihove dokaze i argumente, već su i njihovi dokazi ocijenjeni u korist i interesu tužiteljice“. S tim u vezi, ukazuju da je, u smislu odredaba člana 251. stav 1. Porodičnog zakona, potrebno dokazati ne samo da je zajednička imovina stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice već i da je njeno stjecanje rezultat zajedničkog rada i doprinosa supružnika. S tim u vezi su istakli da su saslušani svjedoci svojim iskazima dokazali „da je kuća do 1990. godine bila izgrađena za korištenje od strane šire porodične zajednice prednika apelanata i da je kuća, zbog boravka izbjeglica, u ratu devastirana“. Također, apelanti navode da su redovni sudovi zanemarili da je kuća bila devastirana, te da su apelantica i prednik apelanata kuću renovirali i krov sanirali, a potom se 1997. godine uselili. Dalje su naveli da je odredbama člana 252. stav 1. Porodičnog zakona propisano da su bračni partneri suvlasnici u jednakim dijelovima u bračnoj stečevini, ako nisu drugačije ugovorili. S tim u vezi, navode da su dokazali da su apelantica i prednik apelanata vršili dogradnju i proširenje predmetne kuće, pa je dogradnjom povećana površina kuće, te smatraju da su u tom smislu osporene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava - „člana 251. stav 2. Porodičnog zakona“, kada je utvrđeno da su predmetne nekretnine stečene radom i zajedničkim sredstvima tužiteljice i prednika apelanata za vrijeme trajanja njihovog braka, te da su njihovi udjeli jednaki pa je tužbeni zahtjev tužiteljice usvojen.

b) Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene presude tog suda, te da u postupku pred Kantonalnim sudom nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Općinski sud smatra da su navodi iz apelacije neosnovani, te da nije došlo do povrede apelantovih prava zagarantovanih Ustavom na koja ukazuje u svojoj apelaciji. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

15. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvedu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drukčije određeno.

(3) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i da naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka je dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

16. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH" br. 35/05, 41/05 – ispravka, 31/14, 32/19 - OUSFBiH, 94/20 - Rješenje USFBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH" br. 35/05, 41/05 – ispravka i 31/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

a) Bračna stečevina Član 251.

(1)Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.

(2) Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavalac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.

Član 252.

(1)Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 20 0 P 029002 19 Gž 2 od 13. maja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. maja 2019. godine, a apelacija je podnesena 29. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

24. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđenje stjecanja bračne stečevine, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

25. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o proizvoljnoj ocjeni dokaza i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

27. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom i prigovorima apelantice kojim dovodi u sumnju ocjenu dokaza tvrdnjama da je „u postupku pred redovnim sudovima izostala pravilna ocjena, jer sudovi nisu prihvatili i s pažnjom ocijenili njihove dokaze i argumente, već su i njihovi dokazi ocijenjeni u interesu tužiteljice“, Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza, kako je, između ostalog, propisano u relevantnim odredbama člana 8. ZPP. Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 123. ZPP) prema načelu slobodne ocjene dokaza. Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

28. Dovodeći u kontekst utvrđeno činjenično stanje i citirane zakonske odredbe s pravnim stavom redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu nje i prednika apelanata, kao i da je temeljem zajedničkog stjecanja u bračnoj zajednici sa prednikom apelanata postala suvlasnik sa ½ dijela predmetnih nekretnina. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza (saslušanjem većeg broja svjedoka, te tužiteljice i apelanata u svojstvu parničnih stranaka) bili saglasni da apelanti, shodno čl. 7. i 123. ZPP, ponuđenim dokazima nisu uspjeli dokazati da je doprinos prednika apelanata u vrijeme stjecanja predmetnih nekretnina bio veći, te da je predmetna kuća izgrađena za potrebe i korištenje njegove šire porodične zajednice, odnosno da je apelantica zajedničkim radom i sredstvima sa prednikom apelanata dogradila predmetnu kuću u toku njihove bračne zajednice, pri čemu, suprotno stavu apelanata, Ustavni sud smatra da nije izostala ocjena dokaza u smislu odredaba člana 8. ZPP. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka jasno proizlazi da su odluku o usvajanju tužbenog zahtjeva nižestepeni sudovi donijeli primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP zaključujući da se na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza utvrdila osnovanost tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je zakonska pretpostavka da su udjeli supružnika u zajedničkoj imovini jednaki (član 251. stav 1) Porodičnog zakona, a da je na onom ko suprotno tvrdi teret takvog dokazivanja.

29. Ustavni sud zapaža da, suprotno navodima apelanata, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova tužbenog zahtjeva tužiteljice, razmatrajući pri tome istaknute navode i prigovore apelanata, detaljno se bavili pravilima parničnog postupka, raspravnim načelom i teretom dokazivanja (čl. 7, 123. i 126. ZPP) utvrđujući osnovanost tužbenog zahtjeva. S tog aspekta redovni sudovi su u obrazloženju osporenih odluka jasno obrazložili iz kojeg razloga smatraju da se na nesumnjiv način dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva pozivajući se pri tome na relevantne odredbe ZPP i čl. 251. st. 1. i 2, kao i član 252. stav 1. Porodičnog zakona. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava i utvrđivanju činjenica. Stoga, Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, dato obrazloženje ne smatra proizvoljnim.

30. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

31. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje navedenih prava, u suštini, vežu za navode o proizvoljnoj primjeni prava koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, te kako apelanti nisu učinili vjerovatnim da im je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek, s obzirom na to da su apelanti koristili sve pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju, pri čemu pravo na djelotvoran pravni lijek ne podrazumijeva garanciju da će korištenje pravnog lijeka imati povoljan rezultat za onog koji ga koristi, Ustavni sud smatra da su, također, neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje za svoje odluke, pri čemu su opisali analizu prihvaćenih dokaza, te obrazložili zašto su neki dokazi prihvaćeni, a neki ne, i kada su redovni sudovi na osnovu izvedenih dokaza utvrdili osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva primjenom relevantnih odredaba ZPP i Porodičnog zakona, što je jasno obrazloženo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada apelanti tvrdnje o kršenju tih prava vezuju za proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je utvrdio da pravo nije proizvoljno primijenjeno, i kada su apelanti koristili sve djelotvorne pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukom u korist apelanata ne vodi sama po sebi kršenju tog prava.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić