Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3687/19 (Opština Brod)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Javna rasprava
  • Javna vlast
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Povrat stana
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3687/19

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3687/19, rješavajući apelaciju Općine Brod, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Općine Brod podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 004224 17 Uvp od 3. jula 2019. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 004224 16 U od 29. septembra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Općina Brod (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa zakonski zastupnik, podnijela je 24. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 U 004224 17 Uvp od 3. jula 2019. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 U 004224 16 U od 29. septembra 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Aleksandra Gavrilovića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 21. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Okružni sud su odgovorili na apelaciju 3. odnosno 4. decembra 2020. godine, dok tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove i ekologiju Općine Brod (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 05-372-23/16 od 3. maja 2016. godine u predmetu vraćanja u posjed stana apelantici, u stavu I izreke rješenja, apelantici kao nosiocu prava raspolaganja vraćen je u posjed i na raspolaganje stan u Brodu, u Ulici vojvode Živojina Mišića broj 23 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Stavom II izreke je naloženo A. G. kao bespravnom korisniku predmetnog stana (u daljnjem tekstu: tužilac) da taj stan oslobodi od lica i stvari u roku od 15 dana od dana prijema rješenja, a ključ preda u Odjeljenje Brod. U obrazloženju rješenja Odjeljenje se pozvalo na odredbu člana 1. stav 2. i član 3. Zakona o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o državnim stanovima).

6. Tužilac je protiv navedenog rješenja Odjeljenja od 3. maja 2016. godine podnio žalbu Ministarstvu za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) koje je Rješenjem broj 15.03-372-82/16 od 28. juna 2016. godine odbilo tužiočevu žalbu kao neosnovanu.

7. Tužilac je protiv rješenja tuženog od 28. juna 2016. godine tužbom pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom. Odlučujući o tužbi, Okružni sud je Presudom broj 13 0 U 004224 16 U od 29. septembra 2016. godine tužbu uvažio i poništio pobijano rješenje tuženog (stav I izreke). Stavom II izreke apelantica je obavezana da tužiocu naknadi troškove upravnog spora u preciziranom iznosu.

8. Okružni sud je naveo da je zakonitost osporenog upravnog akta ispitao u granicama tužbenog zahtjeva i u granicama određenim odredbom člana 30. Zakona o upravnim sporovima, te je donio predmetnu odluku. Uvaženje tužbe i poništenje osporenog akta obrazloženo je navodima da se tuženi u osporenom aktu pozvao na odredbu člana 13. stav 1. Zakona o državnim stanovima, kojom je propisano da za stanove iz člana 1. tog zakona, koje bespravno koriste treća lica, rješenje o vraćanju stana donosi organ jedinice lokalne samouprave na prijedlog nosioca prava raspolaganja. Prema ocjeni Okružnog suda, tužbom je osnovano ukazano da za takvu odluku nisu dati valjani razlozi jer je tužilac žalbom ukazivao na odredbu člana 30. stav 1. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), što tuženi u osporenom aktu nijednom riječju ne spominje. Okružni sud je istakao da je tužilac predmetni stan koristio bez pravnog osnova punih 20 godina počev od 15. marta 1996. godine i za sve to vrijeme nije traženo njegovo iseljenje. Imajući u vidu da je članom 75. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano da se odredbe ZSO koje su suprotne tom zakonu neće primjenjivati, da je Zakon o državnim stanovima stupio na pravnu snagu 12. oktobra 2011. godine, rok za bespravno iseljenje tužioca shodno članu 30. st. 2. i 7. ZSO, čije odredbe u tom dijelu nisu u suprotnosti sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova, niti Zakonom o državnim stanovima, bio je tri odnosno pet godina od dana nezakonitog useljenja, na koje navode se tuženi uopće nije očitovao. Okružni sud je zaključio da su time učinjene povrede pravila postupka od utjecaja na rješenje upravne stvari u smislu člana 197. Zakona o općem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP), tako da osporeni akt sadrži takve nedostatke koji sprečavaju ocjenu njegove zakonitosti.

9. Apelantica je kao zainteresirano lice u predmetnom postupku protiv navedene presude Okružnog suda od 28. juna 2016. godine podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje presude, koji je Vrhovni sud odbio Presudom broj 13 0 U 004224 17 Uvp od 3. jula 2019. godine.

10. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je, razmotrivši apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje, odgovor tuženog na zahtjev, pobijanu presudu i osporeni akt, kao i cjelokupne spise predmetne upravne stvari, na osnovu odredbe člana 39. Zakona o upravnim sporovima donio predmetnu odluku.

11. Dalje je istaknuto da iz spisa predmeta proizlazi da je rješenjem Odjeljenja apelantici kao nosiocu prava raspolaganja vraćen u posjed i na raspolaganje predmetni stan, a tužiocu kao bespravnom korisniku naloženo da stan oslobodi od lica i stvari, te ključ preda tom organu. Dalje proizlazi da je protiv rješenja Odjeljenja tužilac izjavio žalbu navodeći da je po sili ZSO postao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu jer je njegov otac, prema rješenju Sekretarijata za urbanizam i stambeno-komunalne djelatnosti i građevinarstvo Općine Brod od 15. marta 1995. godine, dobio taj stan na korištenje na period od 12 mjeseci. Od tada pa do očeve smrti 2012. godine tužilac nije od bilo kojeg organa dobivao posebna rješenja o predmetnom stanu, odnosno da ga može ili ne može koristiti, shodno čemu je na osnovu člana 30. ZSO postao zakoniti nosilac stanarskog prava istekom roka od osam godina. Tužilac je tvrdio da je nadležni organ, počev od 16. marta 1996. pa sve od tog datuma, mogao tražiti iseljenje korisnika, to jest njegovog oca, ili pak da mu izda posebno rješenje u kojem će jasno stajati status korisnika, razlog za korištenje i rok do kojeg korisnik može koristiti predmetni stan. Budući da nijedan organ u Republici Srpskoj nije postupao u skladu sa svojim ovlaštenjima, to su upravo ti organi, uslijed svoga nečinjenja, omogućili tužiocu kao nezakonitom korisniku da po sili ZSO postane nosilac stanarskog prava i time s pravom otkupi predmetni stan jer su istekli rokovi od tri i pet godina u smislu ZSO za iseljenje bespravnog korisnika. Shodno navedenom, tužilac je putem takozvanog „stambenog održaja“ stekao stanarsko pravo, i to u 2004. godini, kada nisu važili zakoni na koje se u svom rješenju poziva Odjeljenje.

12. Prema ocjeni Vrhovnog suda, pobijana presuda Okružnog suda je pravilna i zakonita. Istaknuto je da je nesporno da se Zakonom o državnim stanovima utvrđuju uvjeti i postupak vraćanja stanova u državnom vlasništvu na kojima ne postoji stanarsko pravo ili pravo raspolaganja radi davanja stana u zakup ili otkup, kako je to propisano članom 1. stav 1. tog zakona. Pri tome se stanovima, u smislu stava 2. tog člana, smatraju (između ostalog) stanovi koji su na osnovu Zakona o prestanku primjene dati na upravljanje Ministarstvu za izbjegla i raseljena lica radi dodjele na privremeno korištenje kao alternativni smještaj izbjeglim ili raseljenim licima, a na kojima je prestalo stanarsko pravo zbog nepodnošenja zahtjeva u propisanom roku, što je u konkretnom i slučaj budući da raniji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu nije podnio zahtjev za povrat tog stana.

13. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da nije sporno da je članom 2. Zakona o državnim stanovima propisano da se stanovi iz člana 1. tog zakona, koji su pod upravom Ministarstva za izbjegla i raseljena lica, vraćaju u posjed nosiocima prava raspolaganja koji to pravo imaju u smislu tog zakona u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona. Članom 3. istog zakona propisano je da se nosiocem prava raspolaganja u smislu tog zakona smatra: Republika Srpska (u daljem tekstu: RS), jedinica lokalne samouprave na čijoj se teritoriji stan nalazi, javno preduzeće, javna ustanova i drugo pravno lice u većinskom vlasništvu RS koje je stan nabavilo ili je po drugom osnovu steklo pravo raspolaganja stana. U tom smislu je u konkretnom slučaju apelantica podnijela zahtjev da joj se predmetni stan dodijeli u posjed i raspolaganje, što je i učinjeno prvostepenim rješenjem.

14. Vrhovni sud je dalje istakao da je članom 9. Zakona o državnim stanovima propisano da rješenje o vraćanju stana nosiocu prava raspolaganja sadrži: a) odluku o vraćanju stana nosiocu prava raspolaganja, b) odluku o prestanku prava korištenja stana za privremenog korisnika, v) odluku o pravu privremenog ili bespravnog korisnika stana na drugi vid alternativnog smještaja, g) rok za iseljenje privremenog ili bespravnog korisnika stana, koji ne može biti duži od 90 dana. Također je članom 12. istog zakona propisano da ako se privremeni korisnik stana koji nije korišten za alternativni smještaj izbjeglih ili raseljenih lica ili bespravni korisnik stana ne iseli u roku iz člana 9. tačka g) navedenog zakona, organ jedinice lokalne samouprave nadležan za stambene poslove, na zahtjev nosioca prava raspolaganja, donosi rješenje o ispražnjenju i predaji stana u roku od osam dana od uručenja rješenja. Članom 13. istog zakona propisano je da za stanove iz člana 1. tog zakona, koje bespravno koriste treća lica, rješenje o vraćanju stana donosi organ jedinice lokalne samouprave na prijedlog nosioca prava raspolaganja (stav 1), što je i učinjeno u konkretnom slučaju, pri čemu se postupak vraćanja stana nosiocu prava raspolaganja vodi u skladu s odredbama ZOUP-a, ako navedenim zakonom nije drugačije propisano (stav 2. člana 13). Nadalje, rješenje o vraćanju stana nadležni organ jedinice lokalne samouprave dostavlja nosiocu prava raspolaganja i bespravnom korisniku stana (stav 3), a o žalbi izjavljenoj protiv tog rješenja odlučuje tuženo ministarstvo u roku od 15 dana od dana prijema rješenja (stav 4), u kojem smislu je i postupljeno u konkretnoj upravnoj stvari.

15. Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 197. stav 2. ZOUP-a, na koju se nižestepeni sud osnovano pozvao u pobijanoj presudi, propisano da obrazloženje rješenja sadrži, između ostalog, utvrđeno činjenično stanje, prema potrebi i razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni dokaza, razloge zbog kojih nije uvažen koji od zahtjeva stranaka, propise i razloge koji, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, upućuju na odluku koja je data u dispozitivu. Odredbom člana 230. stav 1. istog zakona je propisano da se odredbe tog zakona koje se odnose na rješenje shodno primjenjuju i na rješenja koja se donose po žalbi, pri čemu je u stavu 2. tog člana propisano da se u obrazloženju drugostepenog rješenja moraju ocijeniti svi navodi iz žalbe, a ako je već prvostepeni organ u obrazloženju svog rješenja pravilno ocijenio žalbene navode, drugostepeni organ se može pozvati na razloge prvostepenog rješenja.

16. Vrhovni sud je smatrao da kako tuženi u obrazloženju osporenog akta nije ocijenio tužiočeve žalbene navode da se po osnovu takozvanog „stambenog održaja“ u smislu odredbi člana

30. ZSO, kojim je propisano da ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenom vlasništvu ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi, svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje (stav 1), te da će na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine (stav 2), pa da se protekom roka iz stava 2. tog člana ne isključuje pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od pet godina (stav 7), proizlazi da obrazloženje osporenog akta ne sadrži razloge zbog kojih nije uvažen taj prigovor tužioca, to jest ne sadrži propise i razloge koji, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, upućuju na odluku koja je data u dispozitivu budući da navedene odredbe ZSO nisu dovedene u vezu s odredbama važećeg Zakona o privatizaciji državnih stanova, a na koje se apelantica kao zainteresirano lice poziva u predmetnom zahtjevu, a u vezi s odredbama Zakona o državnim stanovima.

17. Vrhovni sud je smatrao da je stoga u pobijanoj presudi pravilno zaključeno da su u postupku donošenja osporenog akta učinjene povrede pravila postupka, koje sprečavaju ocjenu njegove zakonitosti, shodno čemu je pobijanom presudom osporeni akt pravilno poništen, tako da na drugačije odlučivanje ne može utjecati ni pozivanje apelantice (zainteresiranog lica) u predmetnom zahtjevu na odredbe Zakona o privatizaciji državnih stanova i Zakona o državnim stanovima jer o tome nisu dati razlozi u osporenom aktu. Iz iznesenih razloga, prema ocjeni Vrhovnog suda, kako ni ostali navodi predmetnog zahtjeva nisu mogli utjecati na drugačije odlučivanje, donošenjem pobijane presude nije ostvaren nijedan od razloga iz odredbe člana 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, shodno čemu je predmetni zahtjev, na osnovu odredbe člana 40. stav 1. istog zakona, odbijen.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelantica navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su u osporenim presudama pogrešno ocijenjene činjenice predmeta i u vezi s tim da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Apelantica je navela da je u osporenim odlukama pogrešno zaključeno da nije cijenjen takozvani stambeni održaj iz člana 30. ZSO budući da je tužilac napustio predmetni stan u kojem je živio kao član porodičnog domaćinstva (od 1997. do 2011. godine). Također smatra da je Okružni sud bio u obavezi da da razumnu mogućnost da tuženi i apelantica kao zainteresirano lice na usmenoj raspravi izlože činjenice i potkrijepe ih dokazima, čime je narušena procesna ravnopravnost stranaka.

b) Odgovori na apelaciju

19. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se pozvala u apelaciji, te da u cijelosti ostaje pri obrazloženju koje je dato u konačnoj odluci tog suda.

20. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su osporenom presudom tog suda dati razlozi zašto je Okružni sud poništio pobijani akt tuženog, te da u svemu ostaje pri datim razlozima. Istaknuto je da je tuženi u toku postupka počinio takve povrede pravila upravnog postupka koje sprečavaju ocjenu zakonitosti pobijanog akta jer je propustio da cijeni relevantne žalbene navode tužioca, te je pobijana odluka donesena uz povredu odredbi upravnog postupka iz člana 10. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima. U pogledu apelanticinih navoda da je Okružni sud imao obavezu da održi usmenu raspravu, sud je istakao da, imajući u vidu da stranke, pa ni apelantica kao zainteresirano lice, nisu u tužbi odnosno blagovremenim odgovorima na tužbu predložile održavanje usmene rasprave pred tim sudom, niti je, prema ocjeni suda, održavanje usmene rasprave, s obzirom na utvrđene povrede pravila upravnog postupka, bilo potrebno radi boljeg razjašnjenja stvari (kako to ima u vidu član 25.stav 2. Zakona o upravnim sporovima) sud je smatrao da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se pozvala u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 – ispravka, 50/10 i 66/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 197. st. 1. i 2.

U jednostavnim upravnim stvarima u kojima učestvuju samo jedna stranka, kao i o jednostavnim upravnim stvarima u kojima u postupku učestvuju dve ili više stranaka ali ni jedna ne prigovara postavljenom zahtevu, a zahtev se usvaja, obrazloženje rešenja može sadržavati samo kratko izlaganje zahtjeva stranke i pozivanje na propise na osnovu kojih je upravna stvar rešena. U takvim stvarima rešenje se može izdati i na propisanom obrascu.

U ostalim upravnim stvarima obrazloženje rešenja sadrži: kratko izlaganje zahteva stranaka, utvrđeno činjenično stanje, prema potrebi i razloge koji su bili odlučujući pri oceni dokaza, razloge zbog kojih nije uvažen koji od zahteva stranaka, propise i razloge koji s obzirom na utvrđeno činjenično stanje upućuju na odluku koja je data u dispozitivu. Ako žalba ne odlaže izvršenje rešenja, obrazloženje sadrži pozivanje na propis koji to određuje. U obrazloženju rešenja moraju biti obrazloženi i oni zaključci protiv kojih nije dopuštena posebna žalba. Član 230. stav 1.

Odredbe ovog zakona koje se odnose na rešenje shodno se primenjuju i na rešenja koje se donose po žalbi.

U obrazloženju drugostepenog rešenja moraju se oceniti i svi navodi žalbe. Ako je već prvostepeni organ u obrazloženju svog rešenja pravilno ocenio žalbene navode, drugostepeni organ se može pozvati na razloge prvostepenog rešenja.

22. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10. tačke 2) i 4) Upravni akt može se pobijati:

2) ako u aktu nije nikako ili nije pravilno primijenjen zakon, propis zasnovan na zakonu ili opšti akt;

4) ako u upravnom postupku koji je aktu prethodio nije postupljeno po pravilima postupka, a naročito ako činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno ili što je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja;

Član 25.

U upravnim sporovima sud rješava po sudiji pojedincu ili u sjednici vijeća.

Zbog složenosti sporne stvari ili ako nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava. Sud može održati usmenu raspravu i u slučaju kad je neka od stranaka u tužbi, odnosno blagovremenom odgovoru na tužbu predložila da se rasprava održi.

Član 31. st. (1) i (2) Sud rješava spor presudom.

Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana.

23. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – odluka US i „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93 – ispravka i 12/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 30. st. 1, 2. i 7.

Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.

Na osnovu zahtijeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.

Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.

24. Zakon o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 98/11) u relevantnom dijelu glasi:

I. OSNOVNE ODREDBE

Član 1.

(1)Ovim zakonom utvrđuju se uvjeti i postupak vraćanja stanova u državnoj svojini na kojima ne postoji stanarsko pravo ili pravo raspolaganja, radi davanja stana u zakup ili otkup.

(2)Stanovi iz stava 1. ovog člana su stanovi koji su na osnovu Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine - Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 16/10) dati na upravljanje Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica (u daljem tekstu: Ministarstvo), radi dodjele na privremeno korištenje kao alternativni smještaj izbjeglim i raseljenim licima, a na kojima je prestalo stanarsko pravo zbog nepodnošenja zahtjeva u propisanom roku ili zbog odbijanja, odbacivanja ili odustajanja od podnesenog zahtjeva za vraćanje stana, kao i stanovi na kojima je prestalo stanarsko pravo, a koji nisu korišteni za alternativni smještaj i stanovi koje bespravno koriste treća lica.

Član 2.

(1)Stanovi iz člana 1. ovog zakona koji su pod upravom Ministarstva vraćaju se u posjed nosiocima prava raspolaganja koji to pravo imaju u smislu ovog zakona, u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

(2)Stupanjem na snagu ovog zakona Ministarstvo nema pravo na nove dodjele stanova kojima upravlja, a pravo upravljanja stanom prestaje danom predaje stana nosiocu prava raspolaganja iz člana 3. ovog zakona.

(3)Postupak vraćanja u posjed i primopredaju stana vrše ovlašteni predstavnici Ministarstva i nosioci prava raspolaganja.

Član 3.

Nosiocem prava raspolaganja u smislu ovog zakona smatra se: Republika Srpska (u daljem tekstu: Republika), jedinica lokalne samouprave na čijoj se teritoriji stan nalazi, javno preduzeće, javna ustanova i drugo pravno lice u većinskom vlasništvu Republike koje je stan nabavilo ili je po drugom osnovu steklo pravo raspolaganja stanom.

Član 9.

Rješenje o vraćanju stana nosiocu prava raspolaganja sadrži:

a)odluku o vraćanju stana nosiocu prava raspolaganja, b)odluku o prestanku prava korištenja stana za privremenog korisnika,

v) odluku o pravu privremenog ili bespravnog korisnika stana na drugi vid alternativnog smještaja i g)rok za iseljenje privremenog ili bespravnog korisnika stana, koji ne može biti duži od 90 dana.

Član 12.

(1)Ako se privremeni korisnik stana koji nije korišten za alternativni smještaj izbjeglih i raseljenih lica ili bespravni korisnik stana ne iseli u roku iz člana 9. tačka g) ovog zakona, na zahtjev nosioca prava raspolaganja organ jedinice lokalne samouprave nadležan za stambene poslove donosi rješenje o ispražnjenju i predaji stana u roku od osam dana od dana uručenja rješenja.

(2)Protiv rješenja iz stava 1. ovog člana može se izjaviti žalba Ministarstvu za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju u roku od 15 dana od dana prijema rješenja, a žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

Član 13.

(1)Za stanove iz člana 1. ovog zakona koje bespravno koriste treća lica rješenje o vraćanju stana donosi organ jedinice lokalne samouprave na prijedlog nosioca prava raspolaganja.

(2)Postupak vraćanja stana nosiocu prava raspolaganja vodi se u skladu sa odredbama Zakona o općem upravnom postupku, ako ovim zakonom nije drukčije propisano.

(3)Rješenje o vraćanju stana nadležni organ jedinice lokalne samouprave dostavlja nosiocu prava raspolaganja i bespravnom korisniku stana.

(4)O žalbi izjavljenoj protiv rješenja iz stava 1. ovog člana odlučuje Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.

25. Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ br. 118/11, 67/13, 60/15, 45/18 i 63/20) u relevantnom dijelu glasi:

Član 75.

(1) Zakon o stambenim odnosima ostaje na snazi do isticanja rokova iz člana 38. ovog zakona.

(2) Odredbe Zakona o stambenim odnosima koje su u suprotnosti sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova neće se primjenjivati.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 13 0 U 004224 17 Uvp od 3. jula 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantica je osporenu presudu primila 25. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 24. septembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelantica tvrdi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. S obzirom na to da je apelantica nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelanticine navode u odnosu na prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Ustavni sud primjećuje da se postupak koji je okončan osporenim presudama odnosi na apelanticin zahtjev kojim je tražila povratak predmetnog stana u njen posjed i raspolaganje, odnosno na predmet građanskopravne prirode. U skladu s navedenim, nesporno je da u predmetnom postupku apelantica kao zainteresirano lice uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pa će stoga Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

34. Suština navoda apelacije koji se odnose na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da je osporenim presudama pogrešno ocijenjeno činjenično stanje i u vezi s tim pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

35. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

37. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je presudom Okružnog suda u postupku upravnog spora i presudom Vrhovnog suda u postupku vanrednog preispitivanja presude nižestepenog suda uvažena tužiočeva tužba i poništen konačni upravni akt tuženog. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud svojom odlukom, koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda, utvrdio da su u postupku donošenja pobijanog akta tuženog učinjene povrede pravila postupka, koje sprečavaju ocjenu njegove zakonitosti, shodno čemu je Okružni sud pobijani akt poništio pozivajući se na odredbe člana 10. st. 2. i 4. i člana 31. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima.

38. Ustavni sud zapaža da su se sudovi u osporenim presudama pozvali na odredbe člana 197. stav 2. ZOUP-a i član 230. navedenog zakona. Imajući u vidu sadržaj navedenih odredbi i činjenice konkretnog predmeta, o kojem su sudovi odlučivali, Ustavni sud u datim obrazloženjima presuda ne nalazi elemente proizvoljne primjene prava. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da pobijanim rješenjem tuženog nisu cijenjeni relevantni tužiočevi žalbeni navodi, niti su dati razlozi zbog kojih nije uvažen tužiočev zahtjev da se njegova prava cijene u smislu člana 30. ZSO, odnosno u vezi s tim postojanja „stambenog održaja“, niti su takve činjenice dovedene u vezu s propisima i razlozima koji, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, upućuju na odluku koja je data u dispozitivu. Pozivanje redovnih sudova na relevantne odredbe ZSO i ZOUP-a, imajući u vidu i sam sadržaj navedenih odredbi, Ustavni sud smatra argumentiranim i jasnim obrazloženjima u kojima nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava.

39. U odnosu na apelanticine navode da je Okružni sud bio u obavezi da da razumnu mogućnost da tuženi i apelantica kao zainteresirano lice na usmenoj raspravi izlože činjenice i potkrijepe ih dokazima, čime je narušena procesna ravnopravnost stranaka, Ustavni sud zapaža da su osporene odluke donesene na nejavnim sjednicama. Međutim, iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da su stranke, pa ni apelantica kao zainteresirano lice, u tužbi odnosno blagovremenim odgovorima na tužbu predložile održavanje usmene rasprave pred tim sudom. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da prema odredbama člana 25. Zakona o upravnim sporovima sud u konkretnom slučaju nije ni imao zakonsku obavezu da održi usmenu raspravu u upravnom sporu. Naime, tim odredbama navedenog člana propisano je: „U upravnim sporovima sud rješava po sudiji pojedincu ili u sjednici vijeća. Zbog složenosti sporne stvari ili ako nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava. Sud može održati usmenu raspravu i u slučaju kad je neka od stranaka u tužbi, odnosno blagovremenom odgovoru na tužbu predložila da se rasprava održi.“ Dakle, naglasak je na riječima „sud može“, što ukazuje da nadležni sud ima dispoziciju u pogledu procjene da li je potrebno da se održi usmena rasprava. U konkretnom slučaju očigledno je da nadležni sud, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, nije smatrao potrebnim da se održi usmena rasprava (mutatis mutandis, Odluka Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 2433/17 od 24. aprila 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 25). S druge strane, prema odredbama istog člana Zakona o upravnim sporovima apelantica je imala mogućnost, ukoliko je smatrala da je riječ o složenoj spornoj stvari ili da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, predložiti održavanje usmene rasprave, što apelantica nije učinila. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su ovi apelacioni navodi neosnovani, odnosno da u konkretnom slučaju nije došlo do proizvoljne primjene procesnog prava u ovom segmentu, niti povrede načela ravnopravnosti stranaka u postupku.

40. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine s obzirom na to da su Okružni i Vrhovni sud u upravnom sporu i postupku vanrednog preispitivanja presude jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, pozivajući se na relevantne odredbe ZSO i ZOUP-a.

42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3687/19 (Opština Brod) | Sudska praksa | Aktio