Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1206/21 (Đ. J.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1206/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1206/21, rješavajući apelaciju Đure Josipovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Đuro Josipović protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 75 0 K 040987 21 Kž 5 od 1. ožujka 2021. godine i Presude Osnovnoga suda u Mrkonjić Gradu broj 750 K 040987 20 K 4 od 14. prosinca 2020.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Đuro Josipović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Milan Vukić odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 12. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 K 040987 21 Kž 5 od 1. ožujka 2021. godine i Presude Osnovnoga suda u Mrkonjić Gradu broj 750 K 040987 20 K 4 od 14. prosinca 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnoga suda, apelant je oglašen je krivim (što je obavljajući dužnost načelnika Općine Istočni Drvar (u daljnjem tekstu: Općine), u namjeri da poduzeću “Hidromont” d.o.o. Istočna Ilidža (u daljnjem tekstu: izvođač radova) pribavi imovinsku korist, postupio suprotno članku 30. stavak 1. i članku 43. stavak 1. Zakona o lokalnoj samoupravi, te je bez odluke Skupštine Općine, kao načelnik potpisao Zapisnik o dogovorenoj cijeni iskopa rova za polaganje cijevi na izgradnji vodovoda (u daljnjem tekstu: Zapisnik o dogovorenoj cijeni) kojim je cijena iskopa zemljišta na cjelokupnoj dužini rova za predmetni vodovod utvrđena na 25,00 KM po m3, iako je znao da je tenderskom dokumentacijom izvođač radova kao najpovoljniji ponuđač ponudio cijenu za iskop zemljišta rova na predmetnom rovu po cijeni od 5,00 KM po m3, pa je cijena iskopa zemljišta sa ugovorenih 35.970,00 KM povećana na 179.850,00 KM na koji način je doveo do dodatnog zaduženja Općine, a što je za posljedicu imalo obavezu Općine da izvođaču radova isplati ovu dodatnu vrijednost; dakle, apelant je, kao službena osoba, u namjeri da drugom pribavi imovinsku korist prekoračio granice svog ovlaštenja, a pribavljena imovinska korist prelazi iznos od 50.000,00 KM), zbog kaznenog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz članka 347. stavak 3. i 4. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), pa mu je sud na temelju članka 28., 35., 37., 38. stav 2. i 39. stavak 1. KZ RS izrekao novčanu kaznu u iznosu 7.000,00 KM, te odredio da ukoliko apelant ne plati istu u ostavljenom roku, novčana kazna će biti zamijenjena kaznom zatvora.

3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da je na temelju pročitanog Zapisnika o dogovorenoj cijeni utvrđeno je da je apelant potpisao navedeni zapisnik, a takva činjenica proizlazi i iz iskaza saslušanih svjedoka M.I, D.L. i V.K., kao i svjedoka B.S., pri čemu to nije osporavao tijekom postupka. Dalje je prvostupanjski sud naveo da je apelant počinio kazneno djelo za koja se tereti postupajući sa direktnim umišljajem. Naime, prvostupanjski sud je naveo da je apelant bio svjestan da svojim potpisivanjem Zapisnika o dogovorenoj cijeni prekoračuje svoja ovlaštenja, budući da je apelant u vrijeme izvršenja djela obavljao funkciju načelnika općine te da su mu u skladu s navedenom funkcijom morali biti poznati propisi koji reguliraju ovlaštenja (konkretno Zakon o lokalnoj samoupravi). Kako je potpisivanjem Zapisnika o dogovorenoj cijeni apelant doveo do povećanja osnovne cijene radova, te kako je apelant bio svjestan da navedenim potpisivanjem zapisnika prekoračuje svoja ovlaštenja i da time stvara dodatno zaduženje općinu, prvostupanjski sud je istakao da je apelant bio svjestan djela i posljedice, koju je i htio. U svezi postojanja namjere da navedenim radnjama pribavi imovinsku korist drugom, prvostupanjski sud je naveo da iz iskaza svjedokinje M.I. i svjedoka D.L. proizlazi da su u Općini o postojanju izmjene cijene radova na izgradnji vodovoda saznali tek nakon što im je dostavljena presuda kojom je Općini naloženo da izvođaču radova plati razliku u cijeni radova. Također, je istakao da apelant o toj činjenici nije upoznao skupštinu niti bilo koji drugi organ o tome, pa čak ni novog načelnika D.L. prilikom primopredaje. Konačno, naveo je da je činjenica da je u svibnju 2008. godine od strane Općine izvršena isplata izvođaču radova u iznosu od 20.000,00 KM iako u to vrijeme radovi nisu ni započeti, jer je izvođač uveden u posao u lipnju 2008.godine, upućuje na zaključak da je apelant imao namjeru da izvođaču radova pribavi imovinsku korist. Naime, istakao je da za predmetnu isplatu nije postojao temelj s obzirom da je Općina dana 2007.godine isplatila izvođaču avans u iznosu od 50.000,00KM, u skladu sa ugovorom o izvođenju radova (radovi nisu bili započeti pa time nisu mogli biti ni fakturirani). Konačno, naveo je da iz činjenica da je Zapisnik o dogovorenoj cijeni potpisan kad su radovi već uvelike bili u tijeku također upućuje na zaključak o namjeri apelanta da izvođaču radova pribavi imovinsku korist.

4. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da su provedeni dokazi po prijedlogu stranaka i branitelja apelanta, te je prvostupanjski sud izvršio savjesnu ocjenu svakog dokaza pojedinačno dovodeći ih konačno i u međusobnu vezu. Okružni sud je istakao da je provedenim dokazima utvrđeno da je u spornom razdoblju apelant obavljao dužnost načelnika Općine, te da je izvedeni dokaz Zapisnik o dogovorenoj cijeni suprotan članku 43. stavak 1. Zakona o lokalnoj samoupravi i potpisan od apelanta bez odluke Skupštine Općine. Okružni sud je naveo je da su pravilno ocjenjeni iskazi svjedoka D.L. i svjedokinje M.I., jer su ovi svjedoci svjedočili samo na okolnosti koje su njima poznate, a tiču se izgradnje vodovodne mreže i događaja koji je predmet ovog kaznenog postupka. Nadalje, Okružni sud je naveo da je namjera apelanta da izvođaču radova pribavi imovinsku korist pravilno utvrđena, na temelju svih provedenih dokaza i radnji koje je poduzeo apelant od trenutka potpisivanja Zapisnik o dogovorenoj cijeni, pa slijedom i isplata. Također, naveo je da su apelantu kao načelniku bile poznate procedure izmjene tenderske dokumentacije te činjenica da Zapisnik o dogovorenoj cijeni nije mogao potpisati bez odluke Skupštine, kao i činjenica da se očigledno radilo o znatnoj razlici u cijeni iskopa, što znači da je ta cijena povećana pet puta upućuje na zaključak da se zapisnik o dogovorenoj cijeni nije smjelo potpisati bez odluke Skupštine. Dakle, Okružni sud je naveo da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio KZ RS i apelanta oglasio krivim za kazneno djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz članka 347. stavak 4, u svezi sa stavkom 3. KZ RS, jer je drugom pribavljena imovinska korist koja prelazi iznos iznad 50.000,00 KM (143.880,00 KM).

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnoga suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1206/21 (Đ. J.) | Sudska praksa | Aktio