Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4977/19 (A. S.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Pristup sudu
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4977/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-4977/19, rješavajući apelaciju Alena Sedića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Alen Sedić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 027931 19 Gvl od 2. oktobra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Alen Sedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić advokat iz Cazina, podnio je 25. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 027931 19 Gvl od 2. oktobra 2019. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 020-0-P-07-00-0121 od 25. juna 2010. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda od 22. novembra 2013. godine, obavezani su apelant (kao prvotuženi), S.P, H.H. i S.B. (u daljnjem tekstu: drugotuženi, trećetužena i četvrtotužena) da po osnovu duga po ugovoru o dugoročnom kreditu od 29. juna 2004. godine isplate UniCredit Zagrebačka banka d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužilac) iznos od 22.846,95 KM sa zateznom zakonskom kamatom, te da mu nadoknade troškove parničnog postupka.

3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 20 0 P 027931 19 Gvl od 2. oktobra 2019. godine usvojen je prijedlog za ponavljanje postupka i ukinuta je presuda Općinskog suda od 25. juna 2010. godine u odnosu na drugotuženog, trećetuženu i četvrtotuženu.

4. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da su drugotuženi, trećetužena i četvrtotužena 19. januara 2015. godine podnijeli prijedlog za ponavljanje postupka koji je pravosnažno okončan presudom Kantonalnog suda od 22. novembra 2013. godine zbog razloga propisanih odredbama člana 255. stav 1. tač. 4), 5) i 6) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i da je taj prijedlog dostavljen na odgovor tužiocu i apelantu. Naveo je da je apelant u odgovoru na prijedlog istakao da se pridružuje prijedlogu za ponavljanje postupka, da mu se ne protivi i da predlaže da se prijedlogu udovolji. Kantonalni sud je nadalje naveo da krivična presuda koju su drugotuženi, trećetužena i četvrtotužena podnijeli uz prijedlog za ponavljanje postupka (kojom je utvrđeno da je Š.Z. kao odgovorna osoba u svojstvu direktora tužioca, u namjeri da pribavi protivpravnu imovinsku korist svom poznaniku, prekoračujući granice svojih službenih ovlaštenja, omogućio da se odobri i zaključi ugovor o dugoročnome kreditu iako je znao da apelant nije stvarni korisnik kredita već A.S. (apelantov otac) pa je omogućio da ugovor o dugoročnom kreditu umjesto apelanta, krivotvoreći potpis istog, potpiše njegov otac, te omogućio da odobrena kreditna sredstva budu isplaćena apelantovom ocu) predstavlja osnov za ponavljanje postupka, u smislu odredbe člana 255. stava 1. tač. 4), 5) i 8) ZPP. S obzirom da navedena krivična presuda predstavlja novi dokaz koji drugotuženi, trećetužena i četvrtotužena nisu mogli ranije predložiti, a zbog kojeg bi za navedene tužene u parničnom postupku mogla biti donesena povoljnija odluka, Kantonalni sud je zaključio da su ispunjeni uslovi za ponavljanje postupka.

Apelacioni navodi

5. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, prava zagarantovanih Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima (člana 2. stav 3. i člana 26.), kao i prava zagarantovanih Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima (člana 2, člana 6. i člana 7.). Apelant navodi da je tek zaprimanjem prijedloga za ponavljanje postupka saznao za krivičnu presudu zbog koje presuda Općinskog suda od 25. juna 2010. godine gubi pravni osnova, te da je i sam podnio prijedlog za ponavljanje postupka. Navodi da je Kantonalni sud usvojio prijedlog i ukinuo navedenu presudu u odnosu na ostale tužene, dok je apelantov prijedlog smatrao odgovorom na prijedlog ostalih tuženih, zbog čega smatra da je stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na ostale tužene. Navodi da mu je, usljed pogrešne ocjene njegovog prijedloga za ponavljanje postupka i neodlučivanjem o tom prijedlogu, uskraćena mogućnost ponavljanja postupka u kojem je obavezan tužiocu izmiriti velika novčana sredstva, a što je posljedica krivičnog djela tužiočevog direktora. Relevantni propisi

6. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

2. Ponavljanje postupka Član 255.

Postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen može se na prijedlog stranke ponoviti:

1) ako je pri donošenju odluke sudjelovao sudija koji je po zakonu morao biti isključen;

2) ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem nije bila data mogućnost da raspravlja pred sudom;

3) ako je u postupku kao tužilac ili tuženi sudjelovala osoba koja ne može biti stranka u postupku, ili ako stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba, ili ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili ako zakonski zastupnik odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebna ovlaštenja za vođenje parnice, ili za pojedine radnje u postupku, ako vođenje parnice, odnosno obavljanje pojedinih radnji u postupku nije bilo naknadno odobreno;

4) ako se odluka suda zasniva na lažnom iskazu svjedoka ili vještaka ili na ispravi koja je krivotvorena ili u kojoj je ovjeren neistinit sadržaj;

5) ako je do odluke suda došlo zbog krivičnog djela sudije, zakonskog zastupnika ili punomoćnika stranke, protivne stranke ili koje treće osobe;

6) ako stranka stekne mogućnost da upotrijebi pravomoćnu odluku suda koja je ranije između istih stranaka donijeta o istom zahtjevu;

7) ako se odluka suda zasniva na drugoj odluci suda ili na odluci nekog drugog organa, a ta odluka bude pravomoćno preinačena, ukinuta, odnosno poništena;

8) ako je naknadno pred nadležnim organom na drugačiji način, pravomoćno, odnosno konačno riješeno prethodno pitanje (član 12.) na kojem je sudska odluka zasnovana;

9) ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku.

Član 257.

(1) Prijedlog za ponavljanje postupka podnosi se u roku od 30 dana, i to:

1) u slučaju iz člana 255. tačka 1. ovog zakona od dana kad je stranka saznala za taj razlog;

2) u slučaju iz člana 255. tačka 2. ovog zakona od dana kad je odluka dostavljena stranci;

3) u slučaju iz člana 255. tačka 3. ovog zakona, ako je u postupku kao tužilac ili tuženi sudjelovala osoba koja ne može biti stranka u postupku - od dana kad je odluka dostavljena toj osobi; ako stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba ili ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik - od dana kad je odluka dostavljena stranci odnosno njenom zakonskom zastupniku, ako zakonski zastupnik odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku - od dana kad je stranka saznala za taj razlog;

4) u slučajevima iz člana 255. tač. 4. i 5. ovog zakona - od dana kad je stranka saznala za pravomoćnu presudu u krivičnom postupku, a ako se krivični postupak ne može provesti, onda od dana kad je saznala za obustavu tog postupka ili za okolnosti zbog kojih se postupak ne može pokrenuti;

5) u slučajevima iz člana 255. tač. 6., 7., 8. i 9. ovog zakona od dana kada je stranka mogla iznijeti sudu nove činjenice, odnosno nova dokazna sredstva.

(2) Ako bi rok određen u stavu 1. ovog člana počeo teći prije nego što je odluka postala pravomoćna, taj će se rok računati od pravomoćnosti odluke ako protiv nje nije bio izjavljen pravni lijek, odnosno od dostave pravomoćne odluke višeg suda izrečene u posljednjem stepenu.

(3) Nakon što protekne rok od pet godina od dana kad je odluka postala pravomoćna, prijedlog za ponavljanje postupka ne može se podnijeti, osim ako se ponavljanje traži iz razloga navedenih u članu 255. tač. 2. i 3. ovog zakona. Član 259.

(1) Prijedlog za ponavljanje postupka podnosi se uvijek sudu koji je donio odluku u prvom stepenu.

(2) U prijedlogu se posebno moraju navesti zakonska osnova po kojoj se traži ponavljanje, okolnosti iz kojih proizilazi da je prijedlog podnesen u zakonskom roku i dokazi kojima se potkrepljuju navodi predlagača, te učiniti vjerovatnim da bi u ponovljenom postupku mogla za predlagača biti donesena povoljnija odluka.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose na odluku donesenu u postupku u kojemu se odlučivalo o prijedlogu za ponavljanje pravomoćno okončanoga postupaka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskoga suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanoga postupka, u principu, nije postupak u kojemu se utvrđuju građanska prava i obveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak, slijedom čega je apelacije protiv odluka redovnih sudova kojima je prijedlog za ponavljanje pravosnažno okončanoga postupka odbijen ili odbačen, odbacivao kao ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1133/21 od 5. maja 2021. godine, dostupna na web-stranici Ustavnoga suda na www.ustavnisud.ba), dok je apelacije protiv odluka redovnih sudova kojima je prijedlog za ponavljanje postupka usvojen odbacivao kao preuranjene (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2472/20 od 14. oktobra 2020. godine, dostupna na web-stranici Ustavnoga suda na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja toga pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije.

9. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je apelant, nakon zaprimanja dopisa Kantonalnog suda kojim mu se dostavlja prijedlog za ponavljanje postupka izjavljen od strane drugotuženog, trećetužene i četvrtotužene, u podnesku predatom Općinskom sudu istakao da se pridružuje prijedlogu za ponavljanje postupka, da mu se ne protivi i da predlaže da se prijedlogu udovolji, te da o tom apelantovom prijedlogu osporenom odlukom nije odlučeno, dok je u odnosu na ostale tužene presuda Općinskog suda od 25. juna 2010. godine ukinuta i postupak ponovljen. Stoga Ustavni sud smatra da je osporeno rješenje, pod specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, odlučujuće za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza, te da je, stoga, član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

10. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud primjenio procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Ustavni sud primjećuje da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 2. oktobra 2019. godine ukinuta presuda Općinskog suda od 25. juna 2010. godine (kojom presudom je apelant, zajedno sa ostalim tuženim, obavezan da tužiocu isplati iznos od 22.846,95 KM sa zateznom kamatom i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka) u odnosu na drugotuženog, trećetuženu i četvrtotuženu, zbog postojanja osnova za ponavljanje postupka propisanih odredbama člana 255. stav 1. tač. 4), 5) i 8) ZPP. Ustavni sud takođe primjećuje da je apelant, nakon zaprimanja dopisa Općinskog suda kojim mu se dostavlja prijedlog za ponavljanje postupka izjavljen od strane drugotuženog, trećetužene i četvrtotužene, u podnesku predatom Općinskom sudu 30. avgusta 2019. godine (dostavljenom u prilogu apelacije) naveo da se pridružuje prijedlogu za ponavljanje postupka istim sadržajem i dokazima, da se ne protivi prijedlogu da se postupak ponovi u odnosu na ostale tužene i da predlaže da se prijedlogu udovolji i u odnosu na apelanta, te da je Kantonalni sud takav apelantov podnesak smatrao odgovorom na prijedlog ostalih tuženih. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da je odredbama ZPP propisan sadržaj prijedloga za ponavljanje postupka (član 259. stav 2.), te da će neblagovremene, nepotpune ili nedopuštene prijedloge za ponavljanje postupka odbaciti rješenjem prvostepeni sud bez održavanja ročišta, a ukoliko prvostepeni sud ne odbaci prijedlog, dostavit će primjerak prijedloga protivnoj stranci koja ima pravo da u roku od 15 dana odgovori na prijedlog. Stoga Ustavni sud smatra da je Općinski sud, kojem je apelant dostavio predmetni podnesak, bio dužan postupiti u skladu sa navedenim zakonskim odredbama, te da je neodlučujući o apelantovom prijedlogu za ponavljanje postupka, uskratio apelantu pristup sudu. Ustavni sud nadalje ukazuje da je odredbama ZPP propisan subjektivni rok za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka od 30 dana od saznanja za pravomoćnu presudu u krivičnom postupku (član 257. stav 1. tačka 4), odnosno od dana kada je stranka mogla iznijeti sudu nove činjenice, odnosno nova dokazna sredstva (član 257. stav 1. tačka 5) i objektivni rok od pet godina od dana kad je odluka postala pravomoćna, osim ukoliko se ponavljanje traži iz razloga navedenih u članu 255. tač. 2. i 3. tog zakona (član 257. stav 3.). S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je apelant prijedlog za ponavljanje postupka podnio u podnesku od 30. avgusta 2019. godine i da se pozvao na sadržaj i dokaze navedene u prijedlogu ostalih tuženih (koji su prijedlog podijeli zbog razloga propisanih odredbama člana 255. stav 1. tačka 4), 5) i 6) ZPP) a postupak čije je ponavljanje tražio je pravosnažno okončan presudom Kantonalnog suda od 22. novembra 2013. godine. Iz navedenog, dakle, proizlazi da je apelant prijedlog za ponavljanje postupka podnio po proteku objektivnog roka od pet godina propisanog odredbom člana 257. stav 3. ZPP, odnosno da je apelantov prijedlog prima facie neblagovremen. Stoga Ustavni sud smatra da apelant, čiji se apelacioni navodi zasnivaju na tvrdnji da je Kantonalni sud bio dužan da dozvoli ponavljanje postupka i u odnosu na njega, nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4977/19 (A. S.) | Sudska praksa | Aktio