Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3658/19 (H. A.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Invalidnina
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Djelotvoran pravni lijek
- Žalba
- Vanbračna zajednica
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni spor
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o upravnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3658/19
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3658/19, rješavajući apelaciju Halime Andelije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Halime Andelije podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 027400 16 U od 30. maja 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Halima Andelija (u daljnjem tekstu: apelantica ) iz Ilidže, koju zastupa Marsela Bajramović, advokat iz Ilidže, podnijela je 23. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 027400 16 U od 30. maja 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Službe za boračka pitanja Općine Ilidža (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 28. decembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 15. januara 2021. godine, Ministarstvo 25. januara 2021. godine, dok Služba u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Rješenjem Službe broj 09-41-2477/13 od 13. maja 2013. godine prestalo je pravo na porodičnu invalidninu I.A. (apelanticinom sinu), rođenom 18. marta 1988. godine, zaključno sa 30. septembrom 2012. godine - prestankom redovnog školovanja. Predmetnim rješenjem apelantici je i dalje priznato pravo na porodičnu invalidninu po osnovu supruga šehida Razima Andelije - pripadnika OS, koji je poginuo vršeći vojnu dužnost 26. juna 1993. godine (u daljnjem tekstu: R.A.), te je određeno da apelantica kao supruga šehida ima pravo na porodičnu invalidninu u novčanom iznosu od 352,66 KM mjesečno, počev od 1. oktobra 2012. godine i dok za to postoje uvjeti propisani Zakonom. Rješenjem je određeno da apelantici pripadaju i ostala prava propisana ovim Zakonom, te da je, prema ovom Zakonu, dužna u roku od 15 dana od dana nastale promjene prijaviti svaku promjenu koja utječe na korištenje, obim i prestanak tih prava. Također, određeno je da to rješenje podliježe reviziji kantonalnog organa, a da revizija odlaže izvršenje rješenja. Postupak u kojem je donesena osporena odluka
6. Služba je nakon toga, postupajući po službenoj dužnosti, donijela Rješenje broj 9-41- 2477/13-1 od 24. maja 2016. godine kojim je apelantici prestalo pravo na porodičnu invalidninu i ostala prava propisana Zakonom koja je uživala po osnovu supruga, šehida R.A, zaključno sa 30. aprilom 2016. godine zbog stupanja u vanbračnu zajednicu. Ovim rješenjem zamijenjeno je Rješenje Službe broj 0941-2477/13 od 13. maja 2013. godine. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, konstatovano da je predmetni postupak pokrenut od Službe po službenoj dužnosti u smislu člana 34. stav 3. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branilaca), nakon što je Ministarstvo za boračka pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za boračka pitanja) od Službe tražilo preispitivanje apelanticinog prava na porodičnu invalidninu, jer se došlo do saznanja da je stupila u vanbračnu zajednicu iz koje je rođeno dijete. Također, konstatovano je da je apelantica u tom postupku 4. aprila 2016. godine dala izjavu na zapisnik, kao i da su saslušani svjedoci Zahid Andelija (u daljnjem tekstu: Z.A.), Muniba Pašvić (u daljnjem tekstu: M.P.) i Amir Demir (u daljnjem tekstu: A.D.).
7. Iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju proizlazi da je u postupku povodom žalbe koju je apelantica podnijela protiv navedenog rješenja Službe od 24. maja 2016. godine Služba donijela Rješenje broj 09-41-2477/13-2 od 28. juna 2016. godine. Tim rješenjem obnovljen je postupak okončan Rješenjem tog organa broj 09-41-2477/13 od 13. maja 2013. godine, te je ono poništeno i upravna stvar je riješena tako što je (stav 1. izreke rješenja) apelantici prestalo pravo na porodičnu invalidninu i ostala prava propisana Zakonom, a koja je uživala po osnovu supruga, šehida R.A., poginulog pripadnika OSBiH, zaključno sa 1. oktobrom 2006. godine, zbog stupanja u vanbračnu zajednicu iz koje je rođeno dijete L.D. Predmetnim rješenjem (stav 2. izreke rješenja) apelantica je obavezana da u roku od 60 dana u budžet FBiH, na precizirani transakcijski račun Federalnog ministarstva finansija, uplati iznos za posljednje tri godine, računajući od posljednje isplate za koju nije imala pravo, počev od 1. oktobra 2012. godine, te je za taj period utvrđen „preužitak“ u novčanom iznosu od 12.744,43 KM. Također, predmetnim rješenjem (stav 3. izreke rješenja) je određeno da se tim rješenjem zamjenjuje Rješenje Službe broj 09-41-2477/13-1 od 24. maja 2016. godine.
8. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, konstatovano da je, izuzev Službe, Ministarstvo za boračka pitanja o sumnji da je apelantica stupila u vanbračnu zajednicu iz koje je rođeno dijete obavijestilo i Inspektorat Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Inspektorat), zbog čega je 11. aprila 2016. godine izvršen inspekcijski nadzor u predmetu utvrđivanja postojanja vanbračne zajednice, kojom prilikom je izvršen uvid u pribavljene dokaze od Službe (zapisnik o saslušanju apelantice i svjedoka). Također, konstatovano je da je ponovnim inspekcijskim nadzorom koji je obavljen 14. juna 2016. godine utvrđeno da prvostepeni organ nije izvršio naloge iz ranijeg zapisnika u smislu pribavljanja materijalnih dokaza za utvrđivanje od kada datira vanbračna zajednica između apelantice i A.D., a da je Služba donijela Rješenje broj 09-41-2477/13-1 od 24. maja 2016. godine protiv kojeg je apelantica podnijela žalbu, pa je Služba povodom podnesene žalbe, te konstatacije inspektora utvrdila da je ranije provedeni postupak bio nepotpun, zbog čega je pribavljanjem preciziranih novih dokaza upotpunila predmetni postupak. Služba je ukazala da je u tom postupku nedvojbeno utvrđeno da je apelantica stupila u vanbračnu zajednicu sa A.D. sa kojim je dobila dijete L.D., rođeno 2. oktobra 2006. godine, a što je dokazano izjavama svjedoka Z.A. i M.P. (brata i sestre poginulog R.A. i A.D.) i preciziranog izvoda iz matične knjige rođenih Općine Centar Sarajevo, te CIPS-ovih prijava mjesta prebivališta za apelanticu i A.D., precizirani broj od 21. juna 2016. godine, iz kojih proizlazi da su oni prijavljeni na adresi stanovanja Karamušići broj 122, Ilidža, te da su na spomenutoj adresi od 11. augusta 2004. godine i od 8. jula 2004. godine, a što je utvrđeno na osnovu preciziranog uvjerenja o kretanju MUP-a llidža. Pri tome Služba je ukazala da ni apelantica u izjavi datoj na zapisnik kod ovog organa nije sporila da živi u istoj kući na adresi Karamušići broj 122, a koja je vlasništvo oca A.D., ali da je negirala postojanje vanbračne zajednice sa A.D. i da je navela da živi odvojeno na srednjem spratu kuće sa djecom rođenom u braku sa poginulim R.A., dok A.D. živi na prvom spratu iste kuće.
9. Međutim, imajući u vidu navedeno, Služba je nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka, shodno članu 9. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), utvrdila da su ispunjeni uvjeti za prestanak prava na porodičnu invalidninu u skladu sa članom 37. stav 1. tačka 4, a u vezi sa članom 34. st. 2. i 3. Zakona o pravima branilaca, te je riješila kao u stavu 1. izreke rješenja. Naime, imajući u vidu citirane odredbe Zakona, kao i provedene dokaze, Služba je ocijenila da je apelantica poslije pogibije supruga, šehida R.A. sa A.D. dobila dijete L.D., koje podatke apelantica ne osporava u svojoj izjavi kao i u žalbi. Ovo, po mišljenju Službe, nedvosmisleno ukazuje da je stupila u vanbračnu zajednicu sa A.D., a što dalje ukazuje da su ispunjeni uvjeti na prestanak prava na porodičnu invalidninu. Također, konstatujući da Rješenjem broj 09-41-2477/13-1 od 24. maja 2016. godine nije utvrđen „preužitak“ porodične invalidnine, kako je to regulisano članom 56. stav 1. tačka 2. Zakona o pravima branilaca, i članom 56. stav 3. istog Zakona, Služba je izvršila obračun u skladu sa navedenim članom i utvrdila da se radi o iznosu od 12.744,43 KM, koji je apelantica bespravno podigla sa bankovnog računa, te riješila kao u stavu II dispozitiva predmetnog rješenja.
10. Apelantica je podnijela žalbu protiv navedenog rješenja Službe, koja je odbijena kao neosnovana Rješenjem Ministarstva broj UP-II-03-41-466/16 od 15. septembra 2016. godine.
11. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja ukazalo da je, razmatrajući prvostepeno rješenje i apelanticine navode iznijete u žalbi, te dokaze priložene spisima predmeta, ocijenilo da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je odlučio o prestanku prava na porodičnu invalidninu apelantici iza poginulog supruga R.A. u skladu sa članom 37. stav 1. tačka 4. Zakona o pravima branilaca s obzirom da je apelantica stupila u vanbračnu zajednicu sa A.D. iz koje su dobili dijete. U vezi sa tim, Ministarstvo je ukazalo da iz izjava svjedoka Z.A. i M.P., brata i sestre poginulog R.A., da zaključiti da je apelantica zasnovala vanbračnu zajednicu sa A.D. iz koje zajednice su dobili kćer. Također, konstatovalo je da se u spisu predmeta nalazi i zapisnik o saslušanju svjedoka A.D., koji je, između ostalog, izjavio da je apelanticu upoznao 2000. godine, da su se viđali i zabavljali, da su počeli zajedno da žive 2003. godine u porodičnoj kući njegovog oca, da je pomagao apelanticinu djecu onoliko koliko je mogao, te da su dobili kćerku 2. oktobra 2006. godine i da su zajedno živjeli još otprilike oko godinu dana, nakon čega je on prešao da živi u prizemlju kuće, a apelantica je sa djecom ostala da živi na srednjem spratu kuće. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu činjenicu da je provjerom kod nadležnog organa utvrđeno da je apelantica prijavljena sa adresom prebivališta od 8. jula 2004. godine Karamušići broj 122, Ilidža, da i A.D. ima prijavljeno prebivalište na istoj adresi od 11. augusta 2004. godine, te da su u vanbračnoj zajednici 2006. godine dobili dijete, Ministarstvo je zaključilo da su neosnovani navodi apelantice izneseni u žalbi. Osporena odluka
12. Apelantica je podnijela tužbu protiv rješenja Ministarstva, koja je odbijena Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 027400 16 U od 30. maja 2019. godine.
13. U obrazloženju presude je konstatovano da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da je prvostepeni organ povodom uložene žalbe, te konstatacije inspektora, utvrdio da je ranije provedeni postupak bio nepotpun zbog čega je primjenom člana 233. ZUP-a upotpunio postupak pribavljanjem novih dokaza u kojem je nesporno utvrđeno da je apelantica stupila u vanbračnu zajednicu sa A.D. sa kojim je i dobila dijete, a što je dokazano provedenim dokazima. Imajući u vidu podatke spisa predmeta, razloge date u obrazloženju osporenog i prvostepenog rješenja, navode tužbe i odgovora na tužbu, Kantonalni sud je ocijenio da su osporeno i prvostepeno rješenje doneseni na pravilan i zakonit način. U vezi sa tim, Kantonalni sud je ukazao da odredba člana 37. stav 1. Zakona o pravima branilaca decidirano određuje kada prava prema ovom Zakonu prestaju, pa je tako, između ostalog, tačkom 4. propisano da bračnom drugu prestaju stupanjem u brak ili vanbračnu zajednicu. Pri tome Kantonalni sud je konstatovao da tim zakonom nije dato tumačenje šta se smatra vanbračnom zajednicom, pa se ima smatrati da je taj institut regulisan odredbama člana 3. Porodičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon). Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da su upravni organi nakon ocjene provedenih dokaza pravilno utvrdili da je apelantica stupila u vanbračnu zajednicu sa A.D. u kojoj je dobila dijete (koje podatke ne osporava u svojoj izjavi, kao ni u žalbi i tužbi). Shodno tome, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepenim i osporenim rješenjem pravilno utvrđeno da su ispunjeni uvjeti za prestanak prava apelantice na porodičnu invalidninu, koje joj je bilo ranije priznato po osnovu pogibije supruga, šehida R.A. Nadalje, kako Rješenjem prvostepenog organa broj 09-41-2477/13-1 od 24. maja 2016. godine nije utvrđen preužitak porodične invalidnine kako je to regulisano članom 56. stav 1. tačka 2. Zakona o pravima branilaca, te imajući u vidu odredbe člana 56. stav 3. istog Zakona, Kantonalni sud je ocijenio da je pravilno prvostepeni organ svojim rješenjem (od 28. juna 2016. godine) obnovio postupak primjenom člana 246. stav 4. ZUP-a, okončan Rješenjem broj 09- 41-2477/13 od 13. maja 2013.godine (kojim je apelantici priznato i dalje pravo na porodičnu invalidninu po osnovu supruga, šehida R.A.) i nakon što je raniji postupak upotpunio, riješio upravnu stvar kao u dispozitivu predmetnog prvostepenog rješenja. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeni organ rješenjem, između ostalog, utvrdio i obavezu apelantici vraćanja neosnovano isplaćenih sredstava, što apelantica i ne osporava, osim što navodi u tužbi da bi bila dovedena u tešku materijalnu situaciju i što bi došlo do pogoršanja njenog zdravstvenog stanja zbog postojanja psihičkih problema (što se eventualno može ocijeniti u postupku prinudnog izvršenja rješenja ukoliko do njega dođe). Kantonalni sud je zaključio da navedeno ukazuje da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog i prvostepenog rješenja utvrđeno pravo stanje stvari, u smislu odredbe člana 7. Zakona o upravnom postupku, bitno za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, odnosno sve činjenice od utjecaja na rješavanje, te da su tužbeni prigovori neosnovani i oni nisu mogli utjecati na drugačije rješavanje ove upravne stvari, pa je, u skladu sa odredbama člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelantica tvrdi da su joj osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
8. Evropske konvencije, člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantica smatra da je osporena odluka rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava i povrede procesnih pravila. U vezi sa tim, apelantica, prije svega, ukazuje da drugostepeni organ uprave nije razmatrao njenu žalbu podnesenu protiv rješenja Službe od 24. maja 2016. godine, već da je prvostepeni organ donio novu odluku (rješenje Službe od 28. juna 2016. godine), uslijed čega apelantica smatra da je on izašao iz okvira svoje nadležnosti, povrijedio pravila upravnog postupka i njeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Dalje, apelantica smatra da organi uprave u konkretnom slučaju nisu bili nadležni da utvrđuju ne/postojanje vanbračne zajednice. Apelantica ukazuje da je, shodno odredbama Porodičnog zakona, vanbračna zajednica izjednačena sa bračnom zajednicom, te da odluke u vezi sa tim pravnim pitanjem može donijeti samo nadležni sud u parničnom postupku, a ne organ uprave za koji to pravno pitanje predstavlja prethodno pitanje zbog kojeg se konkretan postupak morao prekinuti u smislu odredbe člana 143. ZUP-a. Pri tome apelantica smatra da iz samog teksta navedene odredbe ZUP-a proizlazi da se ona primjenjuje i na pitanje postojanja vanbračne zajednice. U vezi sa navedenim, apelantica se poziva i na Odluku Ustavnog suda broj AP 2900/09 od 13. juna 2012. godine. Također, apelantica smatra da je predmetni postupak predugo trajao i traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 300,00 KM za svaku godinu trajanja postupka, kao i troškove sastavljanja apelacije.
15. Povredu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije apelantica vidi u konkretnom slučaju u različitom načinu regulisanja iste situacije propisima FBiH i Republike Srpske, uslijed kojih smatra da je dovedena u nepovoljniji položaj u odnosu na lica koja svoja prava ostvaruju prema propisima Republike Srpske. Naime, apelantica ukazuje da je, za razliku od Zakona o pravima branitelja, odredbom člana 8. stav 1. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata RS je propisano da prava po tom zakonu prestaju stupanjem u brak (dakle, ne i stupanjem u vanbračnu zajednicu).
16. U vezi sa navodnom povredom člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, apelantica ponovo ukazuje da je pitanje postojanja vanbračne zajednice jedno kompleksno pravno pitanje koje se može utvrđivati samo u sudskom postupku. Dalje, ukazuje da je posljedica osporenih odluka i ta što je ukidanjem prava na porodičnu invalidninu izgubila pravo na rješavanje stambenog pitanja, jer je Ministarstvo za boračka pitanja rješenjem (koje je dostavila u prilogu apelacije) poništilo konačnu listu supruga šehida-poginulih boraca koje ispunjavaju uvjete za dodjelu stana u vlasništvo u dijelu u kojem je apelantici priznato pravo na dodjelu stana u vlasništvo i odbilo je njen zahtjev za dodjelu stana u vlasništvo. Tvrdi da nije bila u vanbračnoj zajednici sa A.D. i da je odredba člana 37. stav 1. tačka
4. Zakona o pravima branilaca u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b)Odgovori na apelaciju
17. Kantonalni sud smatra da osporenom odlukom nije došlo do povrede prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na čiju povredu apelantica ukazuje u apelaciji.
18. Ministarstvo ponavlja sadržaj obrazloženja odluke tog organa donesene u konkretnom postupku i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH” br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
4. Prethodno pitanje Član 142.
(1) Ako organ koji vodi postupak naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne može riješiti sama stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješenje nadležan sud ili neki drugi organ (prethodno pitanje), on može, pod uvjetima iz ovog zakona, sam raspraviti to pitanje, ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi. O prekidu postupka donosi se zaključak, protiv kog je dopuštena posebna žalba, osim ako je zaključak donio drugostepeni organ.
[…] Član 143.
(1) Organ koji vodi postupak mora prekinuti postupak kad se prethodno pitanje odnosi na postojanje krivičnog djela, na postojanje braka, utvrđivanje očinstva, ili kad je to zakonom određeno.
[…] Član 232.
(1) Ako organ prvog stepena koji je donio rješenje utvrdi da je žalba opravdana, a nije potrebno provoditi novi ispitni postupak, može stvar riješiti drugačije i novim rješenjem zamijeniti rješenje koje se žalbom pobija.
(2) Protiv novog rješenja stranka ima pravo žalbe.
1. Pokretanje obnove postupka Član 246.
Postupak okončan rješenjem ili zaključkom protiv koga nema redovnog pravnog lijeka u upravnom postupku (konačno u upravnom postupku) obnovit će se:
[…] 4) ako je rješenje povoljno za stranku doneseno na osnovu neistinitih navoda stranke kojima je organ koji je vodio postupak bio doveden u zabludu;
[…]
20. Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH" br. 33/04, 56/05 - ispravka, 70/07, 9/10, 95/13 - OUS i 90/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH" br. 33/04, 56/05 - ispravka, 70/07, 9/10, 95/13 – OUSFBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 34. st. (2) i (3) Korisnik prava, prema ovom Zakonu, dužan je u roku od 15 dana od dana nastale promjene prijaviti svaku promjenu koja utiče na korištenje, obim i prestanak tih prava.
Prvostepeni organi nadležni za branilačko-invalidsku zaštitu (u daljem tekstu:
prvostepeni organ) će po službenoj dužnosti, na osnovu prijave korisnika prava ili saznanja na drugi način o nastaloj promjeni iz stava 2. ovog člana, pokrenuti postupak odmah a najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva, odnosno saznanja i donijeti rješenje o prestanku ili izmjeni priznatih prava prema ovom Zakonu, sa pravnim djelovanjem od prvog dana narednog mjeseca po nastaloj promjeni.
Član 37. stav (1) tačka 4) Prava, prema ovom Zakonu, prestaju:
4. bračnom drugu stupanjem u brak ili u vanbračnu zajednicu;
XII - NAKNADA ŠTETE
Član 56. stav (1) tačke 2) i 3) Lice kome je isplaćeno novčano primanje, prema ovom Zakonu, na koje nije imalo pravo, dužno je da vrati primljeni iznos:
2. ako je ostvarilo novčano primanje zbog toga što nije prijavilo nastale promjene koje utiču na gubitak, prestanak ili smanjenje obima nekog prava, a znalo je ili je moralo znati za te promjene;
3. ako je primilo novčani iznos veći od iznosa koji mu je određen rješenjem.
21. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH" br. 35/05, 41/05 - ispravka, 31/14, 32/19 - OUSFBiH i 94/20 - Rješenje USFBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH" br. 35/05 i 41/05 – ispravka) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Vanbračna zajednica, u smislu ovog Zakona, jeste zajednica života žene i muškarca koji nisu u braku ili vanbračnoj zajednici sa drugom osobom, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 027400 16 U od 30. maja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 26. augusta 2019. godine a apelacija je podnesena 23. septembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelantica smatra da su joj osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (uključujući pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu tog prava), člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
a) U odnosu na osporenu odluku
29. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se u konkretnom predmetu u postupku obnove postupka okončanog Rješenjem Službe broj 09-41-2477/13 od 13. maja 2013. godine, odlukama organa uprave i osporenom odlukom Kantonalnog suda meritorno odlučivalo o pitanju prestanka apelantici prava na porodičnu invalidninu i ostalih prava propisanih Zakonom o pravima branilaca, te obavezi vraćanja preciziranog novčanog iznosa za period utvrđen „preužitka“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom postupku odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelantice, te da, shodno tome, apelantica u navedenom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
30. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica, u suštini, smatra da joj je prekršeno pravo na pravično suđenje, jer je presuda Kantonalnog suda zasnovana na proizvoljno utvrđenim činjenicama, proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, kao i povredama odredaba ZUP-a.
31. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Ustavni sud zapaža da apelantica, prije svega, smatra da je u konkretnom postupku koji je okončan osporenom odlukom došlo do povrede procesnih odredaba ZUP-a i povrede njenog prava na žalbu. Ovo zbog toga što drugostepeni organ uprave nije razmatrao njenu žalbu podnesenu protiv prvostepenog rješenja Službe od 24. maja 2016. godine, već je, umjesto toga, prvostepeni organ - Služba donijela novu odluku, odnosno rješenje od 28. juna 2016. godine, za što apelantica smatra da Služba nije bila nadležna. Vezano za navedeno, Ustavni sud primjećuje da iz činjenica konkretnog predmeta nesumnjivo proizlazi da je Služba, postupajući povodom apelanticine žalbe podnesene protiv rješenja od 24. maja 2016. godine, a imajući u vidu i konstatacije inspektora, ocijenila da postupak koji je proveden pred tim organom i okončan rješenjem od 24. maja 2016. godine nije bio potpun (jer nisu bili pribavljeni svi potrebni dokazi), zbog čega je odlučila da upotpuni postupak izvođenjem novih dokaza i donese novo rješenje od 28. juna 2016. godine, kojim je zamijenila svoje ranije rješenje od 24. maja 2016. godine. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 233. ZUP-a (na koju odredbu je ukazao i Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke) propisano: „Ako organ prvog stepena koji je donio rješenje utvrdi da je žalba opravdana, a nije potrebno provoditi novi ispitni postupak, može stvar riješiti drugačije i novim rješenjem zamijeniti rješenje koje se žalbom pobija.(2) Protiv novog rješenja stranka ima pravo žalbe. Dakle, dovodeći u vezu činjenice konkretnog predmeta sa sadržajem odredbi člana 233. ZUP-a, Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom slučaju upravo radilo u situaciji regulisanoj citiranom zakonskom odredbom u kojoj je prvostepeni organ imao ovlaštenje da rješenje od 24. maja 2016. godine zamijeni novim rješenjem od 28. juna 2016. godine. Pri tome Ustavni sud primjećuje da je apelantica protiv tog novog rješenja imala pravo žalbe drugostepenom organu, koje pravo je iskoristila, tako da u konkretnom slučaju nema elemenata koji ukazuju na povredu procesnih odredaba u ovom segmentu.
34. Dalje, iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica smatra da organi uprave nisu imali zakonsko ovlaštenje da u upravnom postupku utvrđuju postojanje vanbračne zajednice između apelantice i A.D. Naime, po apelanticinom mišljenju, vezano za navedeno, radilo se o prethodnom pitanju o kojem je nadležan da odlučuje isključivo redovni sud u parničnom postupku, pa su shodno tome, organi uprave bili dužni da prekinu postupak do rješavanja tog prethodnog pitanja pred parničnim sudom. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaž!a da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da se u predmetnom postupku koji je okončan osporenom odlukom nesumnjivo utvrđivalo pitanje postojanja vanbračne zajednice između apelantice i A.D. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 142. stav 1. ZUP-a propisano: „Ako organ koji vodi postupak naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne može riješiti sama stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješenje nadležan sud ili neki drugi organ (prethodno pitanje), on može, pod uvjetima iz ovog zakona, sam raspraviti to pitanje, ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi. […]“. Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 143. ZUP-a propisano: „Organ koji vodi postupak mora prekinuti postupak kad se prethodno pitanje odnosi na postojanje krivičnog djela, na postojanje braka, utvrđivanje očinstva, ili kad je to zakonom određeno. […]. Dakle, imajući u vidu sadržaj navedenih zakonskih odredaba, naročito uzimajući u obzir da iz teksta odredbe člana 143. ZUP-a eksplicitno proizlazi u kojim sve slučajevima organ uprave mora prekinuti postupak radi rješavanja prethodnog pitanja, a u koje ne spada pitanje postojanja vanbračne zajednice, Ustavni sud, nasuprot apelanticinom mišljenju, na nalazi proizvoljnost u primjeni procesnih odredaba ZUP-a u situaciji kada je organ uprave odlučio da meritorno raspravi pitanje postojanja vanbračne zajednice u konkretnom slučaju.
35. Pri tome, u vezi sa apelanticinim pozivanjem na Odluku Ustavnog suda broj AP 2900/09 od 13. juna 2012. godine, Ustavni sud primjećuje da je tom odlukom razmatrana apelacija apelantice u tom predmetu koju je apelantica podnijela protiv odluka redovnih sudova donesenih u parničnom postupku. Ovim odlukama odbačena je njena tužba podnesena radi utvrđenja postojanja vanbračne zajednice uz pozivanje na odredbu člana 54. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP) i obrazloženje da se tužbom za utvrđenje ne može tražiti utvrđivanje činjenica. Predmetnom odlukom Ustavni sud je utvrdio kršenje prava apelantice u tom predmetu na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, konstatujući da su nadležni sudovi arbitrarno primijenili odredbe čl. 12. i 54. ZPP u njenom slučaju, tumačeći da se utvrđivanje postojanja vanbračne zajednice smatra utvrđivanjem činjenice a ne pravnog odnosa, budući da niti jedna zakonska odredba ne upućuje na ovakvo tumačenje, već da, naprotiv, iz odredaba čl. 2, 213, 230. do 234, 263. i 380. Porodičnog zakona proizlazi da se radi o pravnom odnosu. Dakle, imajući u vidu sadržaj navedene odluke i činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud konstatuje da se ne radi o istim činjeničnim i pravnim pitanjima, budući da su u konkretnom slučaju organi uprave, za razliku od redovnih sudova u konkretnom predmetu, meritorno razmatrali konkretno pitanje postojanja vanbračne zajednice u vezi sa ostvarivanjem prava iz Zakona o pravima branilaca, a za što su imali ovlaštenje u skladu sa zakonom. Shodno tome, Ustavni sud smatra da praksa iz navedenog predmeta nije primjenjiva na konkretan slučaj.
36. Najzad, imajući u vidu obrazloženja odluka organa uprave i osporene odluke Kantonalnog suda u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem i dovodeći ih u vezu sa odredbama Zakona o pravima branilaca i Porodičnog zakona na koje su se pozvali prilikom donošenja tih odluka, Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sud dali jasna i detaljna obrazloženja za svoje odluke. Naime, organi uprave a zatim i Kantonalni sud, koji je donio konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, dali su eksplicitne razloge da je apelantici prestalo pravo na porodičnu invalidninu i ostala prava propisana Zakonom koja je uživala po osnovu supruga, šehida R.A. poginulog pripadnika OSBiH, zaključno sa 1. oktobrom 2006. godine, zbog stupanja u vanbračnu zajednicu, te zbog čega su obavezali apelanticu da na račun Federalnog ministarstva finansija uplati iznos za posljednje tri godine. Imajući u vidu činjenična utvrđenja, kao i relevantne odredbe ZUP-a, Zakona o pravima branilaca (čl. 37. i 56) i Porodičnog zakona, Ustavni sud u datom obrazloženju Kantonalnog suda nije našao elemente proizvoljnosti u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava, koji bi u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Kantonalnog suda u osporenoj presudi.
37. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu neosnovana i da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku
38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka morao ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta(vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
39. Ustavni sud će dužinu trajanja predmetnog postupka razmatrati od 4. aprila 2016. godine, kada je, kako to proizlazi iz dostavljene dokumentacije, preduzeta prva radnja u tom postupku, pa do 30. maja 2019. godine, kada je donesena presuda Kantonalnog suda. Dakle, u konkretnom slučaju riječ je o periodu od nešto dužem od tri godine.
Analiza dužine trajanja postupka
40. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i postupku upravnog spora u predmetu obnove postupka zbog razmatranja pitanja prestanka apelantici prava na porodičnu invalidninu i ostalih prava propisanih Zakonom o pravima branilaca, pa se, shodno tome, radi o predmetu od velikog značaja za apelanticu. Dalje, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo razmotriti i dokaze koji su provedeni u konkretnom slučaju, Ustavni sud ne nalazi da se radi o složenom predmetu. Također, Ustavni sud ne nalazi da je apelantica svojim ponašanjem utjecala na dužinu trajanja predmetnog postupka, te primjećuje da su organi uprave odluke u konkretnom predmetu donosili u kratkim vremenskim intervalima (od najduže oko dva mjeseca). Pored toga, Ustavni sud primjećuje da je postupak pred Kantonalnim sudom trajao znatno duže (oko dvije godine i 8 mjeseci). Međutim, imajući u vidu da apelantica, osim paušalne tvrdnje da je predmetni postupak predugo trajao, nije posebno obrazložila svoje navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku, te imajući u vidu ukupno trajanje kompletnog postupka, kao i sve okolnosti konkretnog predmeta, dovodeći ih u vezu sa standardima prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da znatno dužim trajanjem postupka pred Kantonalnim sudom u odnosu na postupak pred organima uprave u okolnostima konkretnog predmeta nije došlo do povrede ovog prava.
41. Ustavni sud, dakle, nalazi da, u okolnostima konkretnog predmeta, nije povrijeđeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
42. S obzirom na to da je zaključio da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud ocjenjuje da je neosnovan njen zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Vezano za apelanticin zahtjev za naknadu troškova sastavljanja apelacije, Ustavni sud ukazuje da Pravilima Ustavnog suda nije predviđena naknada za takve vrste troškova.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
43. Apelantica tvrdi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, te imajući u vidu prethodne tačke ove odluke u kojima su u kontekstu prava na pravično suđenje razmotreni apelanticini navodi da je došlo do povrede procesnih odredaba ZUP-a i povrede njenog prava na žalbu zbog toga što je Služba svoje prvostepeno rješenje od 24. maja 2016. godine zamijenila rješenjem od 28. juna 2016. godine, kao i činjenicu da je apelantica protiv tog rješenja od 28. juna 2016. godine, kao i naknadno donesenih odluka imala mogućnost da koristi i da je koristila zakonom propisane pravne lijekove u predmetnom postupku (žalbe, a zatim tužbe u upravnom sporu), Ustavni sud smatra da činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelantice u predmetnom parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelacioni navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
Nediskriminacija
44. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
45. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
46. Iako apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirana, iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.
47. U konkretnom slučaju Ustavni sud je, razmatrajući navode apelantice u vezi sa pravom na pravično suđenje, zaključio da u osporenoj odluci nije bilo proizvoljnosti u pogledu primjene utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa. U vezi sa nediskriminacijom, Ustavni sud primjećuje da apelantica i ne ukazuje da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminirana u poređenju sa drugim licima koja su u istom položaju kao i apelantica, dakle, koja ostvaruju prava u Federaciji BiH u skladu sa Zakonom o pravima branilaca i na koja se, u pogledu primjene materijalnog prava, primjenjuju isti propisi koji su primijenjeni i u konkretnom slučaju. U odnosu na navode apelantice o njenom različitom tretmanu u odnosu na lica u Republici Srpskoj, Ustavni sud napominje da se licima u Republici Srpskoj pravo na porodičnu invalidninu obračunava u skladu s propisom tog entiteta, te su stoga navodi apelacije o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani (vidi, mutatis mutandis, Odluku Ustavnog suda broj AP 1185/16 od 18. maja 2016. godine, tač. 41-43).
Pravo na brak
48. Nadalje, apelantica smatra da joj je u postupku okončanom osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na brak i zasnivanje porodice iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 12. Evropske konvencije propisuje: „Muškarci i žene u dobi za sklapanje braka imaju pravo stupati u brak i zasnovati porodicu u skladu s domaćim zakonima koji uređuju ostvarivanje ovog prava.“ Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku ni na koji način nije odlučivalo o pravima koja su zagarantirana navedenim članom, odnosno nije se odlučivalo o apelanticinom pravu da zaključi brak i zasnuje porodicu, te stoga Ustavni sud ove apelanticine navode neće razmatrati.
U odnosu na ostala prava
49. Apelantica ukazuje da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, kao i navodima koji se odnose na drugi postupak pred organima uprave (vezan za rješenje Ministarstva o poništenju konačne rang-liste lica za dodjelu stanova u dijelu u kojem je apelantici priznato pravo na dodjelu stana u vlasništvo i odbijanje njenog zahtjeva za dodjelu stana), koji nije predmet ove apelacije. S obzirom na to Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud za osporenu odluku kojom je odbio tužbu protiv odluka organa uprave kojima je obnovljen postupak i apelantici prestalo pravo na porodičnu invalidninu i ostala prava propisana Zakonom po osnovu supruga šehida zbog stupanja u vanbračnu zajednicu iz koje je rođeno dijete i apelantica je obavezana da vrati neosnovano isplaćene iznose porodične invalidnine, a za što je dao dovoljno jasno i logično obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene relevantnih materijalnopravnih i procesnopravnih propisa, a u kojem Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje budući da ukupno trajanje predmetnog postupka pred organima uprave i Kantonalnim sudom od nešto duže od tri godine u okolnostima konkretnog predmeta zadovoljava standarde člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije bez obzira na nešto duže trajanje dijela postupka pred Kantonalnim sudom.
51. Zatim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je apelantica imala mogućnost da koristi i kada je koristila zakonom propisane pravne lijekove u predmetnom postupku kako protiv prvostepenog rješenja od 28. juna 2016. godine, tako i kasnije donesenih odluka u tom postupku, pa činjenica da oni nisu rezultirali uspjehom apelantice ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.
52. Nema kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer apelantca nije dokazala drugačiji tretman u predmetnom postupku u poređenju sa drugim licima u Federaciji BiH koji su u istom položaju kao i ona i na koje se u pogledu primjene materijalnog prava primjenjuju isti propisi koji su primijenjeni i u konkretnom slučaju.
53. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica navode o kršenju ovog prava zapravo vezuje za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić