Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3801/19 (Ć. S.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Kamata
  • Isplata duga
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3801/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-3801/19, rješavajući apelacije Ćamila Spahalića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Ćamila Spahalića podnesene protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 105979 20 Rev od 10. aprila 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 105979 15 Gž od 1.

augusta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 105979 12 P od 20. oktobra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Ćamil Spahalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Faruk Ćupina, advokat iz Mostara, podnio je 3. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 105979 15 Gž od 1. augusta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 105979 12 P od 20. oktobra 2015. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-3801/19.

2. Apelant, kojeg zastupa Faruk Ćupina, advokat iz Mostara, podnio je 15. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 105979 20 Rev od 10. aprila 2020. godine, Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 105979 15 Gž od 1. augusta 2019. godine i Presude Općinskog suda broj 58 0 P 105979 12 P od 20. oktobra 2015. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-2027/20.

3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije istog apelanta koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta br. AP-3801/19 i AP-2027/20 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3801/19.

4. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 105979 12 P od 20. oktobra 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da tuženi Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine, solidarno isplate apelantu iznos bliže označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: iznos 1), sa pripadajućim zakonskim kamatama, počev od 9. februara 2012. godine, pa do isplate, kao i troškove predmetnog postupka. Istovremeno, obavezan je apelant da naknadi troškove predmetnog postupka prvotuženoj u određenom novčanom iznosu.

5. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u toku postupka utvrđeno da je presudom tog suda od 11. juna 2004. godine obavezana prvotužena da apelantu na ime naknade materijalne štete za uništeno teretno vozilo (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo) isplati određeni iznos (u daljnjem tekstu: iznos 2), kao i da mu na ime izgubljene zarade za određeni vremenski period isplati određeni iznos, sve u roku od 30 dana i sve precizirano u presudi. Istovremeno, predmetnom presudom obavezana je prvotužena da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka. Također, utvrđeno je da je tom presudom apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom za plaćanje zakonskih zateznih kamata počev od dana podnošenja tužbe do isplate, jer je odredbom člana 6. stav 1. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnih stanja i neposredne ratne opasnosti (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da se potraživanje iz člana 3. ovog Zakona koja se odnose na potraživanja mobiliziranih ili ustupljenih materijalno-tehničkih sredstava ili opreme proglašavaju javnim dugom Federacije BiH i na njih se ne obračunavaju zatezne kamate za period od dana nastanka do dana realizacije. Nadalje, utvrđeno je da je postupljeno po Rješenju o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu od 16. juna 2008. godine na način da su 5. marta 2010. godine sa računa Federalnog ministarstva finansija kod Raiffeisen banke d.d. BiH realizirani troškovi parničnog postupka, troškovi izvršnog postupka i kamata na sudske troškove, sve u određenim iznosima preciziranim u presudi, te da je 31. januara 2012. godine sa računa Federalnog ministarstva finansija kod UniCredit bank d.d. BiH realiziran iznos glavnog duga u iznosu 2 na račun punomoćnika apelanta.

6. Također, navedeno je da uvidom u presudu Općinskog suda od 11. juna 2004. godine, proizilazi da su 30. juna 1993. godine pripadnici Hrvatskog vijeća odbrane (u daljnjem tekstu: HVO) za potrebe vojne policije HVO izvršili oduzimanje predmetnog vozila apelantu, o čemu on posjeduje potvrdu o privremeno oduzetim predmetima izdatu od HVO 30. juna 1993. godine. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je naveo da iz odredbe člana 6. stav 1. Zakona jasno proizilazi da se potraživanja mobiliziranih ili ustupljenih materijalno-tehničkih sredstava ili opreme proglašavaju javnim dugom Federacije BiH, i na njih se ne obračunavaju zatezne kamate za period od dana nastanka do dana realizacije, zbog čega je apelant već u parnici za naknadu štete odbijen sa tužbenim zahtjevom za plaćanje zakonskih zateznih kamata. Također, ukazano je da apelantu slijedom odredbe člana 6. stav 1. Zakona ne pripadaju zakonske zatezne kamate i za vrijeme trajanja postupka izvršenja, zbog čega je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 105979 15 Gž od 1. augusta 2019. godine žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

8. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je u konkretnom slučaju sporno da li apelant ima pravo na isplatu iznosa 1 koji se odnosi na zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos glavnog duga, tj. iznos 2, počev od 11. juna 2004. godine, kao dana donošenja prvostepene presude, pa do 31. januara 2012. godine, kao dana isplate, sa pripadajućim zakonskim kamatama. Nadalje, ukazano je da apelant osnov tužbenog zahtjeva vidi u odredbama čl. 277. i 324. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Isto tako, istaknuto je da je članom 277. ZOO propisano da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje osim glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom. Također, navedeno je da se zakonske zatezne kamate uvijek sude kada dužnik kasni sa ispunjenjem novčane obaveze, odnosno kada padne u docnju. Međutim, ukazano je kako se potraživanje apelanta u iznosu 2 odnosi na ratno potraživanje, u konkretnom slučaju se primjenjuje Zakon kao ,,lex specialis“, dok naprijed navedene odredbe ZOO predstavljaju opća pravila obligacionog prava.

9. Nadalje, istaknuto je da je presudom Općinskog suda od 11. juna 2004. godine udovoljeno apelantu sa zahtjevom za isplatu iznosa 2, dok je apelant odbijen sa zahtjevom preko dosuđenog dijela. Naime, ukazano je da zahtjev apelanta za plaćanje zakonskih zateznih kamata počev od dana podnošenja tužbe do isplate nije usvojen, jer je odredbom člana 6. stav 1. Zakona propisano da se potraživanje iz člana 3. ovog Zakona koja se odnose na potraživanja mobiliziranih ili ustupljenih materijalno-tehničkih sredstava ili opreme proglašavaju javnim dugom Federacije BiH i na njih se ne obračunavaju zatezne kamate za period od dana nastanka do dana realizacije. Dakle, Kantonalni sud je naveo da to znači da je apelant već u parnici za naknadu štete pravomoćno odbijen sa tužbenim zahtjevom za plaćanje zakonskih zateznih kamata.

10. Također, Kantonalni sud je naveo da je način realizacije ratnih potraživanja reguliran Zakonom, Uredbom o načinu utvrđivanja i realizacije unutrašnjih obaveza Federacije BiH nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH i Odlukom o izmirenju pravomoćnih sudskih presuda po osnovu ratnih potraživanja. Naime, ukazano je da je tim aktima propisana registracija verifikovanih ratnih potraživanja, te da će se pravomoćne sudske presude iz osnova ratnih potraživanja izmiriti u gotovini u visini predviđenoj na određenoj poziciji u budžetu Federacije BiH i u skladu sa Zakonom o izvršenju budžeta. Imajući u vidu da je tužbeni zahtjev apelanta za isplatu zateznih zakonskih kamata za period od dana podnošenja tužbe do isplate pravomoćno odbijen pozivom na član 6. stav 1. Zakona, a način realizacije ratnih potraživanja je regulisan posebnim zakonima, istaknuto je da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantu ne pripadaju zakonske zatezne kamate ni za vrijeme trajanja postupka izvršenja.

11. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, donio Rješenje broj 58 0 P 105979 20 Rev od 10. aprila 2020. godine, kojim je revizija odbačena zbog neispunjavanja uvjeta za primjenu člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (o čemu se Vrhovni sud detaljnije izjasnio na str. 1. i 2. obrazloženja rješenja).

12. U predmetnim apelacijama, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, apelant tvrdi da prvostepeni sud i drugostepeni sud proizvoljno primjenjuju materijalnu odredbu člana 6. stav 1. Zakona, pri čemu među strankama nije sporno da se predmetna odredba odnosi na navedena potraživanja, kao što je potraživanje utvrđeno presudom Općinskog suda od 11. juna 2004. godine koje predstavlja javni dug. Shodno tome, apelant ukazuje da su produženim odlaganjem izvršavanja presude Općinskog suda od 11. juna 2004. godine, koja je isplaćena tek u januaru 2012. godine, narušena njegova navedena prava. Najzad, apelant navodi da je članom 324. ZOO propisano da dužnik u docnju pada kada ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje, kao i da je zakonska obaveza plaćanja zatezne kamate zbog docnje propisana članom 277. ZOO.

Relevantni propisi

13. Zakon o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti (“Službene novine Federacije BiH“, broj 43/01) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6. stav (1) (1) Potraživanja iz člana 3. ovog zakona proglašavaju se javnim dugom Federacije i na njih se ne obračunavaju kamate za period od dana nastanka do dana realizacije.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelant, u suštini, nalazi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-5977/18 od 12. marta 2019. godine i AP-3353/19 od 19. septembra 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3801/19 (Ć. S.) | Sudska praksa | Aktio