Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-69/20 (Sveučilište u Mostaru)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dosjelost
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-69/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 69/20, rješavajući apelaciju Sveučilišta u Mostaru, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 9. lipnja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Sveučilišta u Mostaru podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Ps 161893 19 Rev od 10. rujna 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 161893 16 Pž od 28. kolovoza 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sveučilište u Mostaru (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nikica Bubalo, odvjetnik iz Mostara, podnio je 7. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 161893 19 Rev od 10. rujna 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 161893 16 Pž od 28. kolovoza 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Grada Mostara (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 16. travnja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 21. travnja 2021. i 6. svibnja 2021. godine.

4. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 161893 15 Ps 2 od 8. siječnja 2016. godine u cijelosti je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i utvrđeno je da je apelant vlasnik sa 1/1 dijela na nekretninikući sa kućištem, dvorištem i gospodarskom zgradom, precizno opisanoj u izreci presude, i naloženo je Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da izvrši brisanje upisa društvenog vlasništva pod upravom NOO Mostar uz istodobni upis apelanta kao jedinog vlasnika predmetne nekretnine sa 1/1 dijela, te je obvezan tuženi apelantu nadoknaditi troškove parničnog postupka.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u posjedovnoj evidenciji od aviosnimanja 1985. do 1998. godine kao posjednik predmetne nekretnine bio upisan Univerzitet „Džemal Bijedić“, a od 1998. godine do danas apelant, te da katastar ne posjeduje podatke o posjedu predmetne nekretnine prije aviosnimanja, dok je u zemljišnoknjižnoj evidenciji predmetna nekretnina upisana kao državno vlasništvo pod upravom NOO Mostar. Obzirom na to da je upis prava vlasništva u zemljišnu knjigu izvršen na temelju Ugovora o zamjeni nekretnina od 16. lipnja 1960. godine, Općinski sud je zaključio da je upisano tijelo uprave NOO Mostar u to vrijeme bilo teritorijalna jedinica lokalne uprave čiji je pravni sljednik tuženi, te da je, stoga, apelant pravilno označio tuženog u predmetnom postupku. Dalje je naveo da je Uredbom o osnivanju i radu Sveučilišta u Mostaru u vrijeme rata ili neposredne ratne opasnosti (u daljnjem tekstu: Uredba) utemeljen apelant kao javna, znanstvena i nastavna ustanova (članak 1), da je regulirano da apelant preuzima svu pokretnu i nepokretnu imovnu, te prava i obveze dosadašnjeg Univerziteta „Džemal Bijedić“ i njegove članice: Pedagoške akademije, Mašinski fakultet, Pravni fakultet, Ekonomski fakultet, Građevinski fakultet i Razvojni institut APRO, te da je njihov univerzalni pravni sljednik (članak 3). Općinski sud je ukazao da je odredbama članka 58. Zakona o stvarnim pravima propisano da samostalni posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zlouporabom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja (stavak 1), da samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stječe dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja (stavak 2), da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost (stavak 3), da se u vrijeme posjeda uračunava i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni posjednici, odnosno kao savjesni samostalni posjednici (stavak 4), te da je uračunavanje vremena moguće i ukoliko su posjednici različite kvalitete, pri čemu se vrijeme za koje su posjedovali prethodnici sadašnjeg posjednika preračunava u vrijeme potrebno za dosjelost (stavak 5). Također je ukazao da je odredbama članka 30. stavak 2. Zakona o osnovama vlasničkih odnosa propisano da posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom 20 godina savjesnog posjeda. Imajući u vidu provedene materijalne dokaze, posebice posjedovni list predmetne nekretnine, odredbe čl. 1, 3. i 4. Uredbe o osnivanju i radu Sveučilišta u Mostaru od 6. studenog 1992. godine, te iskaze saslušanih svjedoka – apelantovih djelatnika, Općinski sud je zaključio da je apelant samostalan i savjestan posjednik predmetne nekretnine, kao pravni sljednik Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru od 10. listopada 1995. godine. Istaknuo je da je apelantov pravni prednik bio u nesmetanom i faktičkom posjedu predmetne nekretnine, koja je korištena kao Univerzitetska biblioteka/knjižnica sve do rata, kada je devastirana, i da je posjed neometano nastavio koristiti apelant, poduzimajući radnje čišćenja, održavanja i zaštite predmetne nekretnine, rekonstrukcije predmetne Sveučilišne knjižnice Mostar, koja se nalazi na Lenjinovom šetalištu, te ishodovanjem urbanističkih uvjeta za rekonstrukciju predmetne nekretnine Rješenjem Odjela za urbanizam i građenje Grada Mostara od 18. svibnja 2015. godine. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da je apelant dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, te je usvojio tužbeni zahtjev primjenom odredaba članka 30. stavak 2. Zakona o osnovama vlasničkih odnosa u svezi sa čl. 58. st. 2, 3. i 4. i čl. 359. stavak 3. Zakona o stvarnim pravima.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 161893 16 Pž od 28. kolovoza 2018. godine uvažen je priziv tuženog i prvostupanjska presuda je preinačena na način da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je predmetna nekretnina upisana u zemljišnoj knjizi kao državno vlasništvo sa dijelom 1/1, da u teretnom listu predmetne nekretnine nema upisanog nikakvog prava apelanta, niti njegovog pravnog prednika, da se od aviosnimanja 1985. godine vodi kao posjed Univerziteta „Džemal Bijedić“ iz Mostara, sve do 1998. godine, a od tada pa do danas je kao posjednik upisan apelant, te da je predmetna nekretnina u ratu zapaljena i potpuno devastirana u kojem se stanju nalazi i danas. Ukazao je da je odredbama Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, koji je bio na snazi u vrijeme kada je, prema apelantovim tvrdnjama, stekao posjed na predmetnoj nekretnini, propisano da posjed stvari ima svaka osoba koja ima neposrednu faktičku vlast na stvari (članak 70), da se posjed gubi kad posjednik prestane vršiti faktičku vlast na stvari (članak 74. stavak 1), te da se posjed ne gubi ako je posjednik privremeno spriječen vršiti faktičku vlast neovisno o svojoj volji (članak 74. stavak 1). S tim u svezi je istaknuo da je potpunim uništenjem predmetne nekretnine apelant izgubio faktičku vlast na stvari sve i ako je ušao u posjed nekretnine nakon osnutka 6. studenog 1992. godine obzirom na to da propašću stvari prestaje i faktička vlast na stvari, odnosno prestaje posjed za posjednika koji nije istodobno i vlasnik stvari, što u konkretnom nije slučaj. Pri tome je istaknuo da činjenica da se predmetna nekretnina u ruševnom stanju nalazi više od 20 godina isključuje primjenu odredbe članka 74. stavak 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima obzirom na to da se protek vremena od 20 godina ne može smatrati privremenim gubljenjem posjeda. Stoga je zaključio da je posljednji posjednik predmetne nekretnine bio Univerzitet „Džemal Bijedić“ i da nakon njega faktičku vlast na stvari nije preuzeo nitko, zbog uništenja predmetne nekretnine u ratu, od koje je ostala samo ruševina. Dalje je ukazao da je odredbom članka 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima bila propisana zabrana stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom (državnom) vlasništvu koja nije bila propisana Zakonom o osnovama vlasničkih odnosa, koji je stupio na snagu 10. listopada 1995. godine, iz čega proizlazi da je stjecanje prava vlasništva dosjelošću na predmetnoj nekretnini bilo moguće tek od 10. listopada 1995. godine. Stoga je zaključio da, u situaciji kada je mogućnost stjecanja prava vlasništva dosjelošću na predmetnoj nekretnini postojala tek od 1995. godine, na apelantov posjed nemaju nikakvog utjecaja kvaliteta i duljina posjeda apelantovog pravnog prednika, te da je apelant bio dužan dokazati da je počeo vršiti faktičku vlast na predmetnoj nekretnini, što u konkretnom slučaju nije dokazao. Pri tome je istaknuo da činjenica da je apelant očistio predmetnu nekretninu i dopuštao omladinskim organizacijama da u njoj organiziraju razne kulturne sadržaje ne ukazuje na vršenje posjeda apelanta na predmetnoj nekretnini, te da faktičku vlast na predmetnoj nekretnini od njezine devastacije do danas ne vrši nitko. Kantonalni sud je dalje ukazao da je odredbom članka 31. Uredbe propisano da Uredba stupa na snagu odmah i da će se primjenjivati za vrijeme ratnog stanja, odnosno do konačnog društveno-političkog ustroja Republike Bosne i Hercegovine, te uspostave njezinog pravnog sustava. S tim u svezi je istaknuo da su rat i neposredna ratna opasnost prestali u prosincu 1996. godine, kada je definiran pravni ustroj Bosne i Hercegovine i da je, stoga, apelant morao dokazati da je nakon raspodjele prava i obveza između Univerziteta „Džemal Bijedić“ i apelanta ostalo isto stanje u pogledu predmetne nekretnine, te da se, dokazujući svoju savjesnost, apelant nije mogao pozivati samo na navedenu uredbu, već je to trebao dokazati eventualnim sporazumom o razgraničenju prava i obveza između navedenih visokoškolskih ustanova. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije dokazao aktivnu legitimaciju na svojoj strani. U konačnici je istaknuo da apelant, kao pravna osoba, svoju volju iskazuje posredstvom svog zastupnikarektora, koji se od rata sigurno mijenjao više puta, pa bi svoju savjesnost, kao subjektivni element stjecanja prava vlasništva dosjelošću, dokazao vrlo teško sve i da ju je dokazivao.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 161893 19 Rev od 10. rujna 2019. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje nižestupanjskih sudova, te je istaknuo da je drugostupanjska presuda pravilna i zakonita. Ukazao je na sadržaj odredaba članka 58. Zakona o stvarnim pravima, te je ocijenio pravilnim zaključak drugostupanjskog suda da je tek od stupanja na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa 10. listopada 1995. godine bilo moguće stjecanje prava vlasništva dosjelošću na društvenom (državnom) vlasništvu. Stoga je zauzeo stajalište da se u rok za stjecanje dosjelošću predmetne nekretnine, koja je i danas u društvenom (državnom) vlasništvu, ne uračunava vrijeme posjedovanja proteklo prije 10. listopada1995. godine, pa je nepobitno da ni apelant u konkretnom slučaju nije mogao dosjelošću steći pravo vlasništva, crpeći to pravo svog pravnog prednika u razdoblju od 1985. do 1998. godine, kada je kao posjednik upisan u posjedovnom listu. Vrhovni sud je naveo da činjenica da je u posjedovnom listu kao posjednik predmetne nekretnine posljednji bio upisan Univerzitet „Džemal Bijedić“ sve do 1998. godine i da je predmetna nekretnina u ratu zapaljena i uništena (potpuno izgorjela), a u kojem stanju se nalazi i danas, upućuje na zaključak da od momenta devastacije pa sve do danas predmetna nekretnina nije bila podobna za posjed, jer nije ni bila u funkcionalnom stanju. Slijedom navedenog je ocijenio pravilnim zaključak drugostupanjskog suda da apelant u tijeku postupka nije dokazao duljinu i kvalitetu svog posjeda, niti kada je počeo vršiti faktičku vlast na predmetnoj nekretnini. Dalje je naveo da su neutemeljeni apelantovi revizioni prigovori da svoje pravo na posjed crpi iz Uredbe, jer je Uredba donesena 6. studenog 1992. godine i primjenjivala se samo za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, odnosno do konačnog društvenopolitičkog ustroja Republike Bosne i Hercegovine, a apelant nije dokazao postojanje eventualnog sporazuma o razgraničenju prava i obveza između visokoškolskih ustanova (Univerziteta „Džemal Bijedić“ i apelanta). Naveo je da je apelantovo pozivanje na načelo pravnog jedinstva nekretnine sa zemljištem u konkretnom slučaju neprimjenjivo zbog toga što apelant nije dokazao da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na zgradi da bi bila riječ o pravnom jedinstvu nekretnina, te je istaknuo da su zgrada i zemljište bili i ostali u državnom vlasništvu. Također je naglasio da činjenica da je predmetna nekretnina korištena za okupljanje mladih i da su tu organizirane zabave, poetske večeri i slično u južnom dijelu objekta ne podrazumijeva da je apelant bio jedini i samostalni posjednik predmetne nekretnine. U konačnici, Vrhovni sud je ukazao da u najpovoljnijem slučaju za apelanta, kada bi se uzela u obzir utvrđena činjenica da je apelant upisan u posjed 1998. godine i pod pretpostavkom da je od tada vršio faktičku vlast na predmetnoj nekretnini, vrijeme od 20 godina potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću nije proteklo do podnošenja predmetne tužbe (10. ožujka 2015. godine), te je istaknuo da pretpostavke moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da su osporene presude rezultat proizvoljne primjene materijalnog (čl. 315, 316, 318, 319, 324, 325. i 326. Zakona o stvarnim pravima) i procesnog prava. Navodi da je tumačenje Vrhovnog i Kantonalnog suda prema kojem je apelant izgubio neposrednu faktičku vlast na predmetnoj nekretnini uslijed činjenice da je ona izgorjela u ratu i da do danas nije obnovljena, nepravilno i proizvoljno, te se, s tim u svezi, pozvao na odredbe čl. 5. stavak 1. i 134. Zakona o stvarnim pravima. Navodi da, usprkos tome što je zgrada knjižnice izgorjela i da više ne služi svrsi kojoj je ranije služila, ona i danas fizički postoji, odnosno da nije došlo do propasti koja bi joj oduzela svojstvo stvari kao predmeta stvarnih prava, te da se postavlja pitanje kako je moguće da stvar koja je predmetom prava vlasništva nije podobna za vršenje posjeda kao faktičke vlasti iako je posjed pretpostavka stjecanja i vršenja prava vlasništva. Apelant navodi da okolnost da on vrši faktičku vlast na predmetnoj nekretnini proizlazi iz izvedenih materijalnih dokaza (između ostalog, posjedovnog lista kao javne isprave i rješenja tuženog od 2. travnja 2015. godine) i iskaza saslušanih svjedoka, te da tuženi u tijeku postupka nije ni osporavao da je apelant u posjedu predmetne nekretnine, već je osporavao kvalitetu i duljinu trajanja apelantovog posjeda. Dalje, navodi da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da apelant nije dokazao aktivnu legitimaciju i da ona ne proizlazi iz Uredbe obzirom na to da je Uredba donesena sa svrhom osnivanja apelanta kao univerzalnog pravnog sljednika iza Univerziteta „Džemal Bijedić“ (članak 3) koji je danom stupanja na snagu Uredbe prestao djelovati (članak 34), te da apelant kao univerzalni pravni sljednik Univerziteta „Džemal Bijedić“ nije bio u mogućnosti, niti u obvezi sa svojim pravnim prednikom zaključi bilo kakav sporazum, jer se radi o dvije pravne osobe koje ni u jednom trenutku nisu paralelno egzistirale. U konačnici, navodi da je zaključak drugostupanjskog suda da je apelant bio dužan dokazati savjesnost posjeda protivna odredbi članka 326. stavak 2. Zakona o stvarnim pravima (kojom je propisano da se savjesnost posjeda pretpostavlja), te da Vrhovni sud nije razmotrio apelantove revizione navode istaknute u tom pravcu.

b)Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga danih u obrazloženju osporene odluke, da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu, te da primjena prava u osporenoj presudi nije bila proizvoljna.

14. Kantonalni sud je naveo da je preinačio prvostupanjskuu presudu zbog toga što apelant nikada nije imao faktičku vlast na predmetnoj nekretnini obzirom na to da je predmetna nekretnina u ratu potpuno devastirana, da nije obnovljena i da je potpuno neupotrebljiva. Naveo je da je drugi razlog to što se apelant ne može smatrati savjesnim posjednikom, jer je Odlukom o osnivanju Sveučilišta u Mostaru od 6. studenog 1992. godine preuzeo sva prava i obveze Univerziteta „Džemal Bijedić“ samo dok traje ratno stanje i neposredna ratna opasnost, a po prestanku tih stanja apelant sa svojim pravnim prednikom nikada nije sačinio sporazum o razgraničenju tih prava i obveza iz čega bi se moglo vidjeti da mu pripada predmetna nekretnina. V.Relevantni propisi

15. Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH” br. 66/13, 100/13, 32/19 - OUSFBiH i 94/20 - Rješenje US Federacije BiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH” br. 66/13 i 100/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

b) Stjecanje na temelju zakona Članak 58.

Stjecanje dosjelošću (1)Samostalni posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja.

(2)Samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stječe dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja.

(3)Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.

(4)U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni posjednici, odnosno kao savjesni samostalni posjednici.

(5)Uračunavanje vremena je moguće i ukoliko su posjednici različite kvalitete, pri čemu se vrijeme za koje su posjedovali prethodnici sadašnjeg posjednika preračunava u vrijeme potrebno za dosjelost.

(6)Smatra se da je nasljednik savjesni posjednik od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavitelj bio nesavjestan posjednik, ako se ne dokaže da je znao ili morao znati da mu ne pripada pravo na posjed.

(7)Na prekid odnosno zastoj proteka vremena dosjelosti na odgovarajući način se primjenjuju odredbe o prekidu, odnosno zastoju proteka rokova za zastaru potraživanja.

16. Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i "Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94) glasi:

Član 29.

Na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može se steći održajem.

VI.Dopustivost

17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 161893 19 Rev od 10. rujna 2019. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 21. studenog 2019. godine a apelacija je podnesena 7. siječnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

23. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđenje prava vlasništva dosjelošću, dakle, na predmet građanskopravne naravi, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

25. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.

26. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati jesu li osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

27. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev i utvrdio da je apelant dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini obzirom na to da je utvrdio da je apelant samostalan i savjestan posjednik predmetne nekretnine, kao pravni sljednik Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru od 10. listopada 1995. godine, slijedom čega je zaključio da su ispunjeni uvjeti propisani odredbama članka 58. u svezi sa odredbama članka

359. Zakona o stvarnim pravima. Ovakav zaključak Općinski sud je zasnovao na utvrđenju da je apelant izvršio radnje čišćenja, održavanja i zaštite predmetne nekretnine, rekonstrukcije predmetne sveučilišne knjižnice, te da je pribavio urbanističke uvjete za rekonstrukciju predmetne nekretnine. Kantonalni sud je, sa druge strane, zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen obzirom na to da je poslednji posjednik predmetne nekretnine bio Univerzitet „Džemal Bijedić“ i da nakon njega faktičku vlast na stvari nije preuzeo nitko, zbog uništenja predmetne nekretnine u ratu, te da, u situaciji kada je mogućnost stjecanja prava vlasništva dosjelošću na predmetnoj nekretnini postojala tek od 1995. godine, kada je stupio na snagu Zakon o osnovama vlasničkih odnosa, na apelantov posjed nemaju nikakvog utjecaja kvaliteta i duljina posjeda apelantovog pravnog prednika i da je apelant bio dužan dokazati da je počeo vršiti faktičku vlast na predmetnoj nekretnini, što u konkretnom slučaju nije dokazao. Vrhovni sud je podržao stav drugostupanjskog suda da od momenta devastacije pa sve do danas predmetna nekretnina nije bila podobna za posjed jer nije bila u funkcionalnom stanju i da apelant nije dokazao kvalitetu i dužinu trajanja posjeda predmetne nekretnine. Pored toga je istaknuo da, kada bi se uzela u obzir utvrđena činjenica da je apelant upisan u posjed 1998. godine i pod pretpostavkom da je od tada vršio faktičku vlast na predmetnoj nekretnini, vrijeme od 20 godina potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, u smislu odredaba članka 58. Zakona o stvarnim pravima, nije proteklo do podnošenja predmetne tužbe (10. ožujka 2015. godine), te da pretpostavke za utvrđivanje prava vlasništva dosjelošću moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe. Ustavni sud primjećuje da su, dakle, Kantonalni i Vrhovni sud zauzeli stajališe da predmetna nekretnina nije podobna za posjed, uprkos činjenici da je predmetna nekretnina od 1998. godine u katastarskom operatu upisana kao apelantov posjed, što je u predmetnom postupku utvrđeno na temelju posjedovnog lista, kao javne isprave u smislu odredbe člana 132. ZPP i da su redovni sudovi utvrdili da je predmetna nekretnina korištena za okupljanje mladih i da su tu organizirane zabave, poetske večeri i slično, te uprkos činjenici ,da tuženi, koji je prema zaključku redovnih sudova zemljišnoknjižni vlasnik predmetne nekretnine, nije izvodio dokaze da se predmetna nekretnina nalazi u njegovom posjedu, koje stajalište redovnih sudova ostavlja utisak proizvoljnosti. Ustavni sud, međutim, ukazuje da proizvoljnost navedenog zaključka redovnih sudova ne čini per se nepravičnim predmetni parnični postupak u cjelini. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pored navedenog, zaključio da bi apelantov tužbeni zahtjev bio neutemeljen i pod pretpostavkom da je od 1998. godine vršio faktičku vlast na predmetnoj nekretnini, jer od tada do podnošenja predmetne tužbe nije proteklo razdoblje od 20 godina potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, u smislu odredaba članka 58. Zakona o stvarnim pravima, koji zaključak Vrhovnog suda se apelacionim navodima ne osporava. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da, prema članku 31. Pravila Ustavnog suda, pri odlučivanju Ustavni sud, u pravilu, ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u apelaciji. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud neće smatrati to spornim pitanjem koje bi zahtijevalo dodatnu analizu (vidi, exempli causa, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 16/19, točka 29, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, sagledavajući predmetni postupak u cjelini (vidi, mutatis mutandis, Europski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, Serija A broj 146, paragraf 68, Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, stavak 19), te uvažavajući ograničenje obima ispitivanja osporenih presuda sukladno apelacijskim navodima, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Pravo na imovinu

28. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, utemeljio na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni. VIII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge za zaključak da od trenutka kada je apelant upisan kao posjednik predmetne nekretnine do podnošenja predmetne tužbe nije protekao zakonom propisan rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

30. Ustavni sud, također, zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istaknuo u svezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neutemeljenim.

31. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-69/20 (Sveučilište u Mostaru) | Sudska praksa | Aktio